Nemezis
Tišina
..kažu da sasvim drugačije sagledaš život kad ti se desi nešto značajno, poput bolesti ili gubitka.
Čula sam se maloprije sa prijateljicom koja je donedavno ozbiljno shvaćala svoj posao. Sad je u bolnici, oporavlja se od jedne gadne boleštine. Čujemo se svakodnevno, i naši se razgovori polako okreću svjetovnim temama kako se njena zdravstvena slika popravlja.
Pitam: kako se na poslu snalaze bez tebe?
Ma, boli me ku*ac kako se na poslu snalaze, odgovara.
Smijale smo se ko lude, uz zaključak da velike traume odlično stvari stavljaju u pravu perspektivu.
Danas sam svojoj nadređenoj rekla da neću potpisati ugovor preko agencije.
Tjedan dana prije godišnjeg ona meni kaže da će mi poslat ugovor preko Agencije.
To znači da nemam pravo na godišnji, da će mi plaća biti manja (zvuči nemoguće, al sasvim je moguće) i da očigledno mogu mačku o rep objesiti ugovor na neodređeno.
I kažem ja njoj, neću.
Ja vam to neću potpisat, i ako je to jedino rješenje i sve što vi meni nudite, ja vam u ponedjeljak neću doć na posao. Ionako mi je sva ekipa na burzi, ljeto je i ja na more idem svakako, sa naknadom sa Zavoda ili sa plaćom.
Nije k sebi mogla doć. Dvije minute je trajala tišina. Ntko joj nikad nije rekao takvo što, možete se kladit.
Kako ja to mislim?
Lijepo, tako.Tri godine dajem sve od sebe, tri godine čekam taj famozni ugovor na neodređeno i kažete mi da ga neću dobiti, i još vam je moja reakcija čudna?
Rekla sam joj još i da ja sebe kao radnika cijenim previše da pristanem na takvo ponižavanje, i da se i moram cijeniti jer me očigledno ne cijeni nitko drugi, pa sam još rekla da sam jutros dobila izvješće o poslovanju i pitala je li ga vidjela, na što se morala složiti sa mnom da su moje brojke van svake pameti u ovo vrijeme, jer GODINAMA ne samo što osvarujemo zadani plan, već ga i prebacujemo, redovito, i značajno. I još sam rekla da ako me vide kao tek jedan broj, onda nek pogledaju i brojeve koje im nosim, i brojeve koje im štedim, pa se možemo čuti ukoliko ima za mene neko prihvatljivije rješenje.
I onda me nazvala, nakon što je razgovarala sa direktoricom.
I obećala mi svašta. Neka čudesa neopisiva, cijeli godišnji za ovu godinu još ove godine, i ugovor na neodređeno najkasnije do kraja iste.
Prije mjesec dana mi ne bi na pamet palo nešto takvo reći, kamoli još zahtijevati te neke nejvjerovatne povlastice, ali, prije mjesec dna su stvari stajale drugačije.
A kako smo već zaključili da velike traume stvari stavljaju u pravu perspektivu, i kako i ja i moja prijateljica imamo iza sebe ne baš lijepe situacije u zadnjih mjesec dana, tako smo obje na istom tragu kad su u pitanju trivie poput posla.
Puca mi oćeš li mi dat il nećeš.
Puca mi za posao, ovakav, jer znam da mogu naći bolji kad god to poželim. I uostalom, znam da bez mene ne možeš izvući sezonu, znam da mi ne možeš naći adekvatnu zamjenu u mjesec dana, a kamoli u tjedan dana, i znam da mi zato i obećaješ, jer je zima daleko, a ja se možda do tada smekšam, ili opet postanem ona stara, poslušna i krotka.
Međutim, kako sam nedavno otkrila i neke nove ambicije, ako ne održi obećanje, ja ću do kraja godine zaista i imati bolji posao. Njen posao.
Tralala, ja znam nešto, a ona ne zna da ja to znam. Tralala, da i ne znam ništa što bi joj moglo stvoriti omanju neugodnost poput otkaza, i dalje bi mi bilo sasvim svejedno.
Jer, nakon četrnaest godina borbe za golu egzistenciju, i pokušaja da u ovoj zemlji radim posao kako osjećam da ga treba raditi, jedno sam naučila - uvijek se dočekam na noge.
Sve u svemu, nisam se dugo osjećala tako dobro, kao u te dvije minute tišine. Skoro sam na sav glas zapjevala.