Nemezis
Vode piti
Jedno od prvih sjećanja ikad je vezano uz vodu. Mogla sam imati dvije godine, možda manje, sjedila sam na kuhinjskom stolu a baka je točila vodu u neku rajnglu, za čaj.
Uvijek se pio čaj, jer se voda trebala prokuhavati. Doma to nije bio slučaj, ali kod bake je oduvijek bilo tako. Ni danas nije puno bolje, uostalom.
I tako na moje "vode piti" ide odgovor "ne, ne, čaja piti, čajića piti"
Još tada sam znala, ali i zaboravila, kako već zaboravljamo uistinu važne stvari, koliko je voda bitna.
Podsjetila me knjiga, koju trenutno studiozno proučavam, što je zaista rijetkost, knjige obično gutam ko što se guta topli burek u pet ujutro.
Pa usput i pijem, svojih osam čaša vode dnevno.
Osam čaša čiste vode, ne soka, ne razrijeđenog sirupa, ne svježe iscijeđenog soka od voća i povrća, već najobičnije, prozirne, bezokusne i bezmirisne vode.
Iako nemam nekih ozbiljnijih zdravstvenih poteškoća, osim alergija (onih klasičnih - grinje, pelud ovog i onog, prašina, perje, mačke i tako dalje), povremene žgaravice i ukupnog nedostatka energije, protiv kojeg se borim na razne načine (od kofeina i šećera preko vitamina i donekle zdrave ishrane) primjećujem razna poboljšanja na raznim aspektima.
Naprimjer, žgaravica, nerazdvojna druga u ove dane luka, jaja, pogača i šunke me ove godine nije ni pozdravila, kamoli dizala iz kreveta noću.
Dan započinjem sa dvije čaše vode, pa mi je sad dovoljna tek jedna šalica kave, trebala bih kihati na sve oko sebe, a ne kišem čak ni na muža, koža mi se sjaji sama od sebe, nekako je nježnija i mekša, podočnjaci su se smanjili i jedini nedostatak ove bitne promjene je čest, o vrlo čest odlazak na wc. Što je zapravo prednost, bar ako se bubrege pita.
Kaže u knjizi da je kronična dehidracija uzrok raznih poremećaja u organizmu, od povišenog tlaka i astme do prekomjerne težine.
I tako ja, puna dojmova, danima već pričam samo o vodi. Ljudima koji su mi dragi, ljudima za koje mislim da bi im dobro došlo tih osam čaša, ljudima koji uglavnom gutaju sokove poput kole i sirupe za razrjeđivanje, sa snažnom željom da shvate koliko će se bolje osjećati ako ih zamijene vodom. Pa im tumačim da valja pročitati knjigu, da će im se sve posložiti, da je to najbitnija knjiga na svijetu.
Jučer mi je njen komentar došao kao šamar. Jer, njoj voda ima ružan okus. Jer, kakve to veze ima, dobivaš ti vodu i iz hrane i iz drugih tekućina, pa kola se sastoji od vode...
Ma, načisto sam izgubila živce, a htjela sam joj reć da se sastojimo od vode, sedamdeset posto, SEDAMDESET posto tebe i mene je voda, sunce mu krvavo, a mozak se sastoji od osamdeset pet posto vode, bebe u trbuhu žive u vodi, voda je počelo sveg života, pa što još treba uopće reć da se shvati važnost te tekućine sa ružnim okusom?
Al, odšutila sam.
Njen je mozak dehidriran jer pije kolu i uzaludni su moji napori.
Osim toga, pokazalo se u praksi da ljude ionako ne zanima ono što im daš.
Ne cijene to, najblaže rečeno.
Pa nema druge, promijenit ću taktiku.
I odsad govorit kako sam našla fantastičan lijek za svoje sitne boljke, al nema boga da kažem koji je, i još ću reć da ima ta neka knjiga koja mi je promijenila razne predrasude al čija je i kako se zove, ma ni za pare neću zucnut.
Možda upali, ko zna.
Neću reć ni vama, na kraj pameti mi nije.
Možda je to način da se dopre do ljudi, kad već iskrena riječ nije.
Odo pišat.