Nemezis

O specizmu, iz glave, bez autocenzure. Sa tipfelerima. Rijetko.

Pobjegao mi. Mačak.
I mislila sam da će to tako bit na kraju. Da će mi uteć negdje u previsokoj travi, ma koliko pazila.
On kaže da je to dobro. Da je Mačkalo očigledno bolje, čim mi je uspio uteć. I da će se vratit kad se malo prolufta. On je optimist.

I ja sam ponekad optimist. Kad mi to nije preteško. Kad uspijem pobjeći svojoj pesimističnoj naravi, koju u navalama optimizma prekrstim u realističnu. Iako bih se najradije prekrstila u maslačak, pa da me baš briga. Mislim pokose te ponekad, al na kraju opet digneš glavu. Čak i da mi je odnese vjetar na sve strane svijeta bilo bi u redu. Danas mi ionako samo smeta, ta moja glava.

Ima preko nekoliko mjeseci da smo krenuli gledat taj prokleti film. Earthlings mislim da se zove. Ima na tjubu. Optimist nije htio gledat, rekao je da će sigurno bit o mučenju životinja, al sam ga ja uvjerila da neće. Jer sam mislila da nije. To tematika filma, jel. Specizam je, koliko sam shvatila, kao rasizam. Samo što su životinje u pitanju. Čovjek koji je specist smatra da je životinja niže biće od njega i da je normalno da mu na neki način služi. Iz toga se može zaključiti da smo svi specisti, bar ponekad i do neke mjere.

Danima, a bogami i noćima sam bila potresena. Tom jednom scenom, iz klaonice. Možete pokušat pogledat film, al ću vas ipak prvo upozorit da od tada nisam kupila komad govedine, ni teletine, ni junetine. I teško da hoću, čak i kad kupujem "na crno" dakle, kad znam od kud dolazi šnicla. I kad se bar do neke mjere mogu zavarati da moj obrok nije proveo svoj život u mukama i bio usmrćen na ogavno brutalan način. Mislim na urlanje u agoniji. Ok, pogledajte si film. Ako mislite da pretjerujem. Ja sam došla do dijela gdje režu rogove. Nakon toga mi je bilo zlo.

Jesam, jako sam zapravo dvolična. Jer, imam problem sa mesom, al ipak jedem meso. Sve rjeđe, doduše. Al ipak. I ne kažem da ću postati vegetarijanka, jer to ipak ne bih mogla. I jer smatram da to nije prirodno niti naročito normalno. I volim jesti meso. Uživam, priznajem, u finom krvavom bifteku. Dakle, što mi preostaje osim da sama uzgojim i zakoljem svoj obrok?

Životinje, naravno imaju svijest, o sebi, nama i ostatku svijeta. Komuniciraju sa nama, vole nas i boje nas se. I iako ne razumijem uvijek sve što moj mačak govori, uglavnom se razumijemo.
Pa kad mu kažem da nešto ne smije, ne čini to. Ne zbog dresure, nagrade i kazne ili nekog uvjetovanog refleksa, već zbog nečeg što ne razumijem ja.

Sve ima cijenu u našem vrlom konzumeristikom svijetu gdje je stjecanje jedina istina, pa tako i život. A kako smo specisti, tako i cijena života varira od vrste do vrste.
Tako sam ja platila četiristo kuna za njegov deseti život. One gratis je izgleda potrajbo negdje putem. I iako nemam taj novac na računu nisam ni sekunde dvojila. Jer je to cijena koju mogu platiti. Da je u pitanju više novca...ne znam. Ovisi koliko. Četiri tisuće bih također relativno lako našla. Taj moj mačor je vrlo omiljeno jedno bićence. Da kažem ljudima da treba, ljudi bi dali, koliko tko može.
Ali, da je recimo četrdeset tisuća u pitanju...bojim se da bi to bila previsoka cijena. Al onda opet, tko zna...ponekad zaista samu sebe iznenadim, pa bih možda nekako smogla i tolike pare. Velika je sila ljubav, velika.

Ma nije to jer sam super, to je jer je on super. Jer je pametan i dobar. Jer leži i čeka da mu infuzija iscuri, a to traje. Jer ne dira iglu, iako ga smeta. Jer mi se penje na rame dok dobiva injekcije ali ne bježi. Samo se stišće k meni, jer ga, valjda, manje boli tako. Jer ne bježi od brijaćeg aparata i jer kad grize veterinare, grize tek toliko. I jer prede kad dođe doma, iako je preslab da bi hodao. Zna da je doma. I da će biti bolje.

Pa sam optimist. I brijem da će se dovuć iz te visoke trave kroz pola sata ili sat, sa par ganc novih krpelja.

Kao svaki specist koji drži do sebe normalno mi je trošiti vrijeme, novac i energiju na ljubimca. Koji za uzvrat daje više no što sve pare ovog uglavnom iskvarenog svijeta mogu platiti.
Kao svaki specist koji drži do sebe oekujem za svoje pare neku protuvrijednost. Kad je u pitanju mačka očekujem da za 400 kuna dobijem natrag njen život. Kad je u pitanju kila teletine očekujem da za 80 kuna dobijem meso koje nije prepuno kortizola i inih hormona stresa, da uopće ne ulazim u temu čega je sve prepuno meso koije jedemo. Kako ja jedna ne mogu na to utjecati baš nimalo, onda tih 80 kuna ne trošim na meso.
A sam zato usavršila par fantastinčih recepata. Pa su mi polpete od kelja gotovo dobre ko one od mljevenog mesa.
A da i nisu..njih bez problema mogu progutat.

Brojalica: