Nemezis
Prije i poslije. Svega.
I tako se Nemezis sjetila što je strah.
Ne znam kad sam se prestala bojati ljudi. Ali, prestala sam i ima tome neko vrijeme. Ima jedno 6 mjeseci kako mi je na posao dolazio neki tip, sa još jednim tipom. Tog sam se tipa bojala. Osjetiš tamu. Osjetiš zlo. Vidiš iz pogleda da se trebaš čuvati. Da te gleda ko crva i da će te zgazit samo tako. Eto, jer može.
Ljudi mrze druge ljude bez ikakvog konkretnog razloga ponekad. Takav je svijet, valjda.
I naučiš se živjeti i naučiš se živjeti bez straha. Nekako računaš da će ishod biti ok za tebe. Ovaj svijet nije opasno mjesto.
Bio je dovoljan jedan pogled. Jedan podcjenjivački, osuđujući pogled, pun prezira, neodobravanja i onog nečeg nedokučivog.
I Nemezis se sledila od straha.
I Nemezis se sjetila kakav je on bio nekad prije, prema njoj.
I Nemezis se opet osjećala kao...dijete. Eto, baš kao dijete, malo, uplašeno, nezaštićeno, koje više nego išta želi zvati mamu, a zna da mame nema.
Nemezis se lako da zavarati. Tako je i za njega mislila, godinama, eto, do neki dan, da se promijenio. Da je drugačiji. Da je dobar. Da je voli, takvu kakva je.
A onda je on rekao neke stvari. Onako kako je govorio...prije. Prije svega.
Najgore je bilo ono što nije rekao, niti je trebalo reći. Dalo se isčitati negdje u tom crnom, crnom, crnom pogledu.
"Znam tvoju malu, prljavu tajnu"
To je rekao pogled.
To je on mislio.
A Nemezis se sledila.
Kasnije, puno kasnije...čudila sam se samoj sebi. Jer, zašto sam ga uopće opet pustila u svoj život? Jer vjerujem u drugu priliku? Jer ne puštam ljude koje volim, čak ni kad ih zaista napustim? Jer vjerujem da je zapravo....dobar čovjek, nevoljen i sam, nesvjestan da će biti voljen ako je iskren, pa umjesto toga manipulira i ucjenjuje da bi dobio pažnju i vrijeme? Ili ipak nije toliko naivan i glup...ne znam.
Eto, dani su prošli i danima razmišljam i mozgam.
I tako je otišao. Rekao je: "Dobro ... *****. Kad se vidimo?"
A mislio je: "Znam tvoju malu, prljavu tajnu. I sad ćemo se vidjeti često. I sve će opet biti kao prije. Prije...svega."
Nemezis mu je rekla da će se svakako vidjeti uskoro.
Kasnije, iza zaključanih vrata, disala je duboko. I pitala se kako je uopće moguće da se sve to ponavlja. Onda se sjetila kako je bilo prije. I zašto je bilo.
Oh, on zna moju malu, prljavu tajnu. I misli da me ima u šaci.
On ne zna što je bilo nakon onog što je bilo...prije. Prije svega.
I tako je Nemezis sjela u auto. Kad je rekla da će se vidjeti uskoro, nije zapravo mislila da će se zaista uskoro i vidjeti s njim. Rekla je to samo da ga se riješi, da je ostavi na miru prije nego što on vidi da se počela tresti. Ko prut. Kasnije je shvatila da je vidio. I da je to sasvim nebitno. Jer joj zapravo ne može ništa, pa da sve tajne svijeta sazna. Ima ona lijeka za takve. Ako svi saznaju za njenu malu, prljavu tajnu...onda to neće biti tajna. On će ostati praznih ruku. Ili...?
...putem je slušala muziku, glasno. Da sva tri sela znaju da je prošla, kad je prošla, kamo je išla i kako je bila raspoložena. Da on unaprijed čuje kakva mu dolazi. Da se pripremi. Duboko udahne par puta.
Odnosi snaga su se promijenili onog trenutka kad sam mu dala naslutiti da i ja znam njegovu, nimalo malu, prljavu, prljavu tajnu.
I sada su snage baš u odnosu kakav mi odgovara.
Ovaj svijet nije opasno mjesto.
Prestao je to biti onog dana od kojeg se broji prije i poslije. Svega. Neki put to zaboravim. I dobro mi dođe poneka epizoda, pa se sjetim.