Nemezis
Na pola puta
Padao je snijeg, puno snijega.
Bila je puna kuća ljudi i stalno su dolazili novi.
T. je dovela neke prijateljice i jako smo htjele ležat na kauču ali smo stalno klizile prema podu. Bilo je to urnebesno smiješno.
Ujo je nešto radio i stalno je ulazio u kuću i uvijek je bio suh. A snijeg je padao.
Kava mi je iskipila bar triput i jednom mi se zapalila džezva jer sam zaboravila na nju.
N. je gledala slike, za stolom u kuhinji. Plakala je, tiho. Grlile smo se, dugo.
M. je upao u kuhinju i rekao da će biti potres.
Oduševljeno sam dozivala onog mog, jer će napokon biti potres. Oni moj nikad nije doživio potres i nije mi smetalo što se malo farbe otrusilo u kutu iznad prozora. Pogletat ću.
T. je bila trudna. I još uvijek je. I B. je bila trudna. I još uvijek je. I N. je bila trudna. A nije. Nije nikad bila. I mislim da možda i ne može.
Snijeg je padao i dalje i zbog ulične rasvjete je bio narančast.
Bio je tu još netko, ali ne znam tko.
B i ja smo se grlile, dugo, u hodniku. Morala je ići. Nisam htjela da ide. Ni ona nije htjela. Malo smo plakale.
***
Probudilo me kucanje.
Kao i obično kad zaspim na kauču trebalo mi je par sekundi da shvatim tko sam ja i gdje sam. I htjela sam stati na tome. Ali taj moj glupi mozak, uvijek previše orijentiran na racio, čime se uopće ne pomosim, je odmah nastavio slagati i ostale informacije. A nisam htjela da ih složi, bar ne istog časa. Htjela sam otići bar do vrata i vidjeti tko kuca u prekrasnoj zabludi da su svi još uvijek tu i da ćemo se grliti još malo.
***
Beskrajno sam tužna u ovom trenutku. Ali, proći će. Prošlo bi brže da mogu zagrilit klinke. Ali, ne mogu. Svaka je na svojoj strani ove zemlje a ja sam tu negdje između. U sredini.
Ironija sudbine. Uvijek sam morala biti u sredini kad smo sa onim starim Fiatom išli na more. Inače su se nesnosno svađale i pravile važne, ovisno kraj koje bih sjela. Pa sam strogo pazila da uvijek budem u sredini.
Eto i sad sam. Možda i bolje, nema ih više tko razdvojiti ako se počupaju...
***
Moram napokon napravit osiguranje za kuću.
I zbilja moram kupit novi kauč.
***
Pitaju me da li smo bili bliski.
Kažem da me naučio plivati. Onda me malo čudno gledaju neko vrijeme i misle si tko zna što.
Uglavnom ne shvaćaju koliko si blizak s nekim ako mu vjeruješ dovoljno da te nauči plivati. A ja ne znam kako reći išta više od toliko i ostati pribrana.
Ali, pišem. Evo, pišem. I to je nešto.