Nemezis
...Nemezis. Pitati wikipeidiju. Za osobniji uvid pročitati post.
Spavala predugo. Mamurna od sna, uz kavu, ona odrađuje jutarnju rutinu. Ode na fejs, tamo se pomalo iznenadi objavom jednog...momka. Nije znala da i on ima slične poglede na svijet, život i čovjeka. Bude joj drago. Svakog dana naiđe na nekog novog. Učini joj se da ima nade. Za ljude. Misli si kako će nešto o tome napisati, ali ne sad. Ne danas.
Ode natočiti još kave u kuhinju.
Čučne kraj mačka. Stisne joj se u grlu, u grudima, zasvrbe je one spužvice u glavi koje prozivode suze. Udahne duboko, duboko. Ne želi svoj strah prenositi dodirom.
Bolje je danas. Danas već sjedi. Sinoć je pio vode, i jutros. Sinoć je jeo, i jutros. Ide na bolje, ponavlja si, biti će bolje, ponavlja si.
Pali cigaretu. Svjesna okidača zbog kojeg je pali, ipak je pali. Uvlači dim duboko u pluća, zastaje na tren, ispuhuje. Dobro je tako. Iako je svjesna da su njena pluća stvorena za zrak a ne za dim. Nije danas u stanju boriti se sa svojim niskim strastima. I zato je dobro to što ne zna.
Da zna tko je učinio to što je učinio našla bi ga. Ovako raščupana od sna, u prevelikoj trenerci i šlapama, našla bi ga. Možda bi obula marte, sa predumišlaejem. I kad bi ga našla, mlatila bi ga točno onako kako je on mlatio mačka. Sa istim bijesom, sa istim izostankom ičeg civiliziranog i ljudskog. Sa onom istom destruktivnom snagom koju nije osjetila...ah, osam godina. Prebila bi ga, što se kaže, ko psa. ili, ko mačka, u njenom slučaju. Da ne može dva dana hodati. Da ne može dva dana jesti. Da ne može gut vode popiti. Baš kao njen mačak. Prebila bi ga bez milosti, ovako sitna kakva već je. Zaboravila je, možda, ali podsjetila bi se lako. Kako se nanosi bol. Većem i jačem od sebe.
Ona, međutim ne zna. Nema dokaza. Samo nagađa i nije sigurna.
Zbog te nemoći joj se ruke tresu, zbog te nemoći ne funkcionira dva dana. I zbog bijesa. na to bijedno stvorenje i na sva bijedna stvorenja koja žive pod ovim nebom. Na neljude koji dižu ruku na druga bića, na nevina bića, na bića koja nisu čovjek, ne poznaju dobro i zlo i koja se obraniti ne mogu.
Čini joj se, kasno je za takve. Čini joj se, nema im pomoći. Čini joj se, ne bi ih trebalo zvati ljudima, pogrda je to za one neke koji u sebi imaju još ponešto ljudsko.
I sama ne spada u kategoriju ljudskosti, danas. I sama želi fizički nauditi. Jačem od sebe, zloj osobi, ali ipak želi nauditi. Nije ništa bolja od onih koje želi kazniti, zapravo. I može joj se možda tolerirati zbog priče kao takve, ali nema za sebe opravdanja. Niti ga želi imati, niti ga želi naći. Danas želi biti zla. I usprkos bijesu, savršeno hladne glave, svjesna svih posljedica, moralnih i inih čvrsto stoji iza one jedne, odavno neizrečene rečenice:
Odležat ću te.
I ode tako godina rada na sebi u nepovrat. I sjeti se tako Nemezis zašto si je pred osam i više godina dala baš to ime - Nemezis. I sjeti se Nemezis kakva je bila. I shvati Nemezis da je u ovom svijetu teško postati ono što želi postati. I pomisli, možda je ovo kušnja. I zaključi da će onog, tko je na ovaj način kuša nabiti u glavu prvom prilikom.
Nemoćna, bijedna i jadna, takva je Nemezis danas. I nakon druge šalice kave shvaća da to nije loša stvar. Sve te emocije su odlično gorivo. Fantastičan pokretač koji će joj pomoći da nađe, dokaže i kazni.
Za sada odustaje od osvješćivanja, što kod sebe, što kod drugih, onih stvari kojih bi čovjek ionako trebao biti svjestan. Onih o božanskom u nama. Onih o snazi i važnosti ljubavi, onih o moći svokog pojedinca da ovaj svijet učini mjestom za život, a ne životarenje.
Pričekati će to.
Ima vremena. Netko joj je gotovo na smrt prebio mačka i prioriteti su zamijenili mjesta.