Sova utina (Asio otus)
Pripada skupini šumskih sova (Strix aluco). Prvi ju je 1758. opisao švedski prirodoslovac Carl von Linne (1707.-1778.). Zove se još i šumska ili mala ušara jer je i najsličnija ušarama. Od ušare, odnosno sovuljage, razlikuje se po vitkijem tijelu, dužim krilima, perjanicama na ušima (uškicama) i svjetlijim perjem posebice kod mužjaka. Perje joj je smeđe boje s dosta tamnih šara, a kljun crn. Noge i kandže obrasle su joj paperjem. Ima oči žuto-narančaste boje. Dugačka je između 31 i 40 cm pa se ubraja u sove srednje veličine. Raspon utininih krila kreće se od 85 do 100 cm. Teži do 350 grama.
Hrani se skoro isključivo sitnim glodavcima – miševima i voluharicama. U područjima gdje lovi deratizacija nije potrebna. Lovi noću u niskome letu. Gnijezdi se obično u napuštenim vraninim i golubljim gnijezdima te u vjeveričjim dupljama, ali zna pribjeći i istjerivanju pravih „vlasnika“ gnijezda. Njezino omiljeno mjesto za gniježđenje je vazdazeleno drveće guste krošnje, naročito smreke i tuje. Njezina su staništa otvoreni tereni uz rubove šuma, drvoreda, perivoja i voćnjaka te poluotvorene šume i zabrani. Danju sjedi skrivena u granju drveća.
Ženka sove utine polaže 3 – 5 jaja u razmaku od po dva dana od polovice ožujka do konca travnja. Mladi se izlegu nakon 28 dana. Iz gnijezda izlaze poslije 25 dana, ali ostaju skupa još dva mjeseca. Ukoliko je hrane bilo dostatno, utina može položiti jaja i po drugi puta u jednoj godini ili u jednom lijegu može izleći više mladih.
Nastava miješane šume u Europi, Aziji, sjevernoj Africi i Sjevernoj Americi. Utine iz sjevernih predjela redovito se sele u toplije krajeve, dok se one iz predjela s umjerenom klimom skupljaju u zimska jata. Najveće zimsko jato na svijetu do sada zabilježeno je u Kikindi i brojalo je 743 jedinke. Rekordno jato utina u BiH sa 140 jedinaka zamijećeno je u Šamcu. Postoje četiri podvrste utine: Asio otus otus (živi u Europi, Aziji i na sjeveru Afrike), Asio otus canariensis koja nastanjuje Kanarsko točje, Asio otus tuftsi na zapadu Sjeverne Amerike te Asio otus wilsonianus čije su stanište istočni krajevi Sjeverne Amerike.
Nedjeljko Nedić
Oznake: Životinje
komentiraj (4) * ispiši * #
