< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?





Vizionar

VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630)
Raniji brojevi

Linkovi

IMAJU LI NLO-I KASKO-OSIGURANJE?

29.04.2007., nedjelja 

 


Vratimo se još na trenutak do Linde Moulton Howe iz prethodnog posta i uvijek kontroverzne priče o NLO-ima. Možda se u podacima oko sakaćenja stoke krije dio odgovora na vječno pitanje – što neka od tih nezemaljskih bića uopće traže ovdje? Možda i ne. Svako je slobodan sam nagađati. Meni je i nastavak priče bio zanimljiv, vjerujem da će biti i vama.

U intervjuu koji smo snimali 2005. na konferenciji «Nexus» Linda je skrenula pažnju na «jedan od najvažnijih događaja devedesetih godina», a to je «objavljivanje niza dokumenata koje su Bob i Ryan Wood, koji vode web-stranicu www.majesticdocuments.com, predstavili javnosti». Jedan od predstavljenih dokumenata bio je dokument američke obavještajne službe koji nosi naslov «Procjena jedinice za istraživanje interplanetarnih fenomena». Sadrži sažetak o onome što je pronađeno 1947. godine na tri mjesta rušenja NLO-a.


Prema dokumentu, jedno mjesto je Corona – Roswell (to je ono slavno za koje ste svi čuli), drugo je područje baze White Sands u blizini mjesta Trinity (gdje je bačena prva eksperimentalna atomska bomba), a treće se nalazi trideset milja istočno od mjesta Alamogordo. Ovako to nekako izgleda na karti.


Image Hosted by ImageShack.us


Padovi NLO-a su rijetka pojava pa možda zvuči čudno da ih se u istom području srušilo nekoliko, ali i za to je danas već dostupno moguće objašnjenje. Od 1948. do 1951. "zelene vatrene lopte" neprestano su nadlijetale instalacije Komisije za atomsku energiju u Los Alamosu te atomske instalacije u Hanfordu i Oak Ridgeu. I NLO (ili NLO-i) koji se navodno srušio 1947. u New Mexico, bio je tek jedan od mnogih kojih su tijekom srpnja nadlijetali upravo područje u kojem je, u bazi Roswell, bila smještena 509. bombarderske pukovnija, u to doba jedina zrakoplovna postrojba koja je nosila nuklearno oružje. I mnogi događaji u narednih pola stoljeća pokazat će da nezemljani pokazuju poseban interes za nuklearna postrojenja.

Svjedočenja koja su bivši vojni djelatnici dali projektu "Disclosure" potvrđuju da je bilo nekoliko padova NLO-a na jugozapadu SAD-a kasnih četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća. Don Phillips (svjedok “Disclosurea) je objasnio da je “razlog što su se srušili to što je njihov mehanizam za navođenje bio ometan radarom I još nekom opremom koju su (američka vojska, op. K.M.) imali.” Dan Morris (također svjedok «Disclosurea») pojašnjava kako su otkrili da američki radari velike snage interferiraju sa stabilnošću NLO-a:

“Radar je na NLO-e štetno djelovao kad su bili nisko i letjeli sporo. A gdje je bila većina naših radara? U White Sandsu i u Roswellu, gdje se nalazila jedina postrojba na svijetu koja je nosila nuklearno oružje. Zbog zaštite smo imali mnogo radara na mjestu baš na mjestu koje ih je zanimalo. Velike i moćne radare smo usmjerili na njih, što je uzrokovalo pad dva NLO-a. Jedna je onaj koji se srušio na ranč, a drugi onaj koji se srušio na brežuljak i kraj kojeg su, kad smo stigli tamo, ležala dva izvanzemljana. Jedan je bio ranjen ili ozlijeđen, a drugi je tada bio živ, ali prije nego što smo ga igdje mogli odvesti, već je umro. No, drugog smo držali u Los Alamosu oko tri godine. Razbolio se. Obavijest da je bolestan odašiljali smo u cijelom rasponu frekvencija na kojima smo mogli, objašnjavajući da to nismo mi učinili i da mogu doći po njega ako žele.. Ali umro je prije nego što su stigli. Ali došli su i uzeli njegovo tijelo i to je ono kad su došli iznad Washingtona i imali onu formaciju iznad Washingtona.”


No, vratimo se Lindinoj priči.

U dokumentu «Procjena jedinice za istraživanje interplanetarnih fenomena» stoji da su u Zoni slijetanja 1, između Corone i Roswella, pronađena životinjska tijela secirana na način na koji bi se seciralo žabu. U Zoni slijetanja 2, dakle na području White Sandsa u blizini Trinityja, u spremištima unutar letjelica pronađeni su životinjski dijelovi. U dokumentu još stoji da su u Zone slijetanja 1 i 2 poslani pripadnici službe sigurnosti iz Los Alamosa.


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Ta četvorica muškaraca u zaštitnim odijelima su u Zoni 2 pronašli tijela i iznijeli ih iz letjelice u kojoj su pronađeni životinjski dijelovi. U sljedećih nekoliko sati sva su se četvorica muškaraca ozbiljno razboljela i iskrvarili do smrti. U dokumentima stoji da je uzrok bio virus izvanzemaljske prirode za koji nema protulijeka. Linda smatra da bi uz tako «izuzetno uznemirujuće podatke» vjerojatno svaka vlada 1947. godine činila isto ono što je učinila američka vlada - u interesu nacionalne sigurnosti provela politiku poricanja - ništa se od ovoga nije dogodilo.



Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us











- 10:57 - Komentari (25) - Isprintaj - #

SAKAĆENJE STOKE

24.04.2007., utorak 

 

Evo i nastavka priče od prije nekoliko dana, i od prije stotinjak godina.

Upozorenje za one gadljive poput mene: neke od slika koje će biti prikazane nisu niti najmanje oku-ugodne. Zapravo, cijela priča uopće nije ugodna. Ali slika govori više od tisuću riječi. Zato su tu.

Tekst koji slijedi je zapravo za ovu priliku prepričan i skraćen intervju s Lindom Moulton Howe, kojega sam snimao prije dvije godine u Amsterdamu. Slike su iz istog izvora – iz Lindine powerpoint prezentacije. Ona je na trenutak okrenula glavu i – hop! – CD se našao u mom džepu. :-) Šala-mala. Ona mi ga je velikodušno dopustila da njegov sadržaj prekopiram na svoj memory-stick.

Dakle....

....američka istražiteljska televizijska novinarka Linda Moulton Howe, autorica dokumentarnog filma «Čudna žetva« («Strange Harvest») fenomenom sakaćenja stole počela se baviti u jesen 1979. godine, pokušavajući - prvo u saveznoj državi Colorado - doznati što se događalo sa životinjama koje su pronalažene osakaćene bez ikakvih tragova krvi.

Image Hosted by ImageShack.us




Nekim životinjama bilo je uklonjeno uho, nekima oko, nekima je duboko u grlu bio odrezan jezik ili su im bile uklonjene genitalije. U 97 posto slučajeva bio je uklonjen rektalni i/ili vaginalni dio, a sve bez krvi ili ikakvih drugih tragova. U mnogim su slučajevima životinje pronalažene na mokrim ili vrlo suhim mjestima, ili čak u snijegu, a da uokolo nije bilo nikakvih tragova, pa niti tragova tih životinja. Prvo što je Linda saznala jest da je policija pronalazila takve slučajeve sakaćenja životinja još pedesetih godina 20. stoljeća. Ako se sjetimo ranije opisanog slučaja koji se zbio Alexanderu Hamiltonu, moguće je da se to događalo i davno prije, samo nitko nije obraćao pažnju.


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us




Kad bi pronalazili mrtvu, osakaćenu stoku, začuđeni policaji pogledavali su prema nebu jer - kako je moguće da na pronađenim životinja nema tragova krvi oko rezova, da oko tijela životinja pronađenih u pijesku ili snijegu nema nikakvih tragova? Kako je životinja došla na to mjesto ako nije bila položena odozgora? Kad je Linda Moulton započela istragu, policija joj je neslužbeno govorila da su vidjeli zrake svjetla koje su se spuštale s neba. Te su zrake povezivali s podizanjem i spuštanjem životinja. Za njezin dokumentarni film to joj nije bilo od velike koristi. Bili su joj potrebni ljudi koji će to reći u kameru.


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



Konačno, kad je sjedila preko puta glavnog istražitelja u slučajevima sakaćenja životinja pri uredu javnog tužitelja u gradu Trinidad u Coloradu i pitala ga isto što i druge policajce, novinare, farmere – tko, po njegovu mišljenju, sakati te životinje - on joj je u kameru rekao da je zajedno s ostalim istražiteljima došao do zaključka da je riječ o bićima koja nisu s ovog planeta. Materijal u kojem je predstavnik zakona tj. službena osoba prvi puta rekla da su kod sakaćenja stoke u pitanju izvanzemljani, Linda Moultom Howe uvrstila je u svoj dokumentarni film, koji je emitiran kao posebna dvosatna televizijska emisija. Film «Neobična žetva» odjeknuo je poput bombe. Emitiran je 25. svibnja 1980. godine.


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us




No, prema pukovniku Philipu J. Corsu, autoru knjige «Day After Roswell», sakaćenja stoke američka je vojska postala svjesna još 1950-tih. Pentagon je skupljao izvještaje s terena, od lokalne i državne policije, o otkrićima mrtve stoke koja je izgledala sistematski sakaćena. Policija je izvještavala da su veterinari, koji su bili pozvani na lice mjesta, zapanjeno otkrivali da je stoci izvučena sva krva i izvađeni čitavi organi takvom kirurškom vještinom da skoro nikakve štete nije bilo na okolnom tkrivu. Ranih 1960-tih čak je bilo spekulacija da izvanzemljani vade organe nekako drugačije, a ne kirurški, jer na zemlji nije bilo medicinskih istrumenata koji bi bar približno mlogi izvesti takve operacije. Američka vojska je spekulirala o svrsi «čudne žetve». Možda transplantiraju organe u druge vrste, možda ih koriste za proizvodnju nekakavih «hranjivih paketa» ili ih čak koriste za stvaranje «hibridnih bioloških entiteta».

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



Sakaćenje stoke danas se istraženo nešto bolje nego u vrijeme emitiranja tog filma, a na uzorcima zemlje, biljaka i tkiva pronađenim na poljima, biofizičari i veterinari-patolozi otkrili su puno anomalija. Jedno od najvažijih otkrića do kojega je došlo u zadnjih pet do sedam godina jest pronalazak čestica čistog goveđeg hemoglobina kod tri životinje. Ne postoji način da se dobije čisti hemoglobin, ljudski ili životinjski, na bilo koji drugi način osim centrifugalnim postupkom u laboratoriju, za kojega je, naravno, malo vjerojatno da je primijenjen na pašnjacima ili u planinama. Potom, postoje svjedoci koji su vidjeli bića kako izlaze iz diskova te životinje podizane ili spuštane zrakama.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



Jedna od najzanimljivijih zagonetki u svim istragama koje se bave sakaćenjem životinja upravo je pitanje instrumenta kojim su životinje rezane. Ti su rezovi isti kod životinja svih vrsta, svih veličina, na obje zemljine polutke. Nakon mikroskopskih analiza u laboratorijima, veterinari-patolozi su u svojim izvješćima napisali da se kod rezova koristila visoka temperatura. Na spomen visoke temperature, prva je asocijacija laser. No, kod rezova nije bilo tragova ugljika, a kod svih nama poznatih laserskih operacija, pod mikroskopom se nailazi na crne tragove ugljika. Kod osakaćenih životinja tih tragova nije bilo, što upućuje na to da je instrument bio sasvim druge, nepoznate vrste.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us



I to nije sve. Priča ima i zanimljiv mali dodatak. Ali....to be continued. O tome u slijedećem postu, jer sada više nemam živaca uploadirat slike.

Nego, kaj vi mislite, kaj se to zbiva sa stokom?

Nitko ništa ne zna, pa smo svi slobodni nagađat', kaj ne?

Čitamo se!






- 21:22 - Komentari (32) - Isprintaj - #

NOĆNI POSJET FARMERU HAMILTONU

20.04.2007., petak 

 

Ufologija je već sama po sebi kontroverzna disciplina. No, u trenutku kad pomislimo da smo u stanju prihvatiti stvarnost “letećih tanjura”, vrijedno se prisjetiti tri najkontroverznije ufološke podteme, koje priču opet nepopravljivo zapetljavaju. To su a)otmice, b)s njima povezani implantati ili usadci te c) sakaćenje stoke.

I dok se otmicama već bavi značajan broj autora (o njima je bilo riječi u jednom postu prije koji mjesec), onih koji se bave proučavanjem problematike usadaka ili sakaćenja stoke je vrlo malo.

Najpoznatija istraživačica fenomena sakaćenja stoke je jedna američka televizijska novinarka. No, prije nego što ona dođe na red (a to će biti u slijedećem postu – inspirirao sam se sapunicama :-), i prije nego pogledamo neke zaista ne baš prelijepe slike, evo malog uvoda, jedne priče stare preko stotinu godina, iz vremena dok zaista nitko nije na umu imao nikakve pa ni neidentificirane leteće objekte, a nebo je još uvijek pripadalo samo pticama.


Od 21. travnja 1897. godine potiče izjava koju je pod zakletvom dao Alexander Hamilton na svojoj farmi u LeRoyu u Kansasu: "Prošle noći oko 22 i 30 probudila nas je buka među stokom. Ustao sam, misleći da možda naš buldog izvodi neke psine, ali kad sam izašao na vrata, na moje veliko iznenađenje, vidio sam zračni brod koji se sporo spuštao iznad moje stoke, oko dvjesto metara od moje kuće." Brod se spuštao sve dok nije bio svega desetak metara iznad zemlje, a Hamilton, njegov sin i jedan radnik prišli s mu na četrdeset metara. Hamilton je opisao brod u obliku cigare, dužine oko sto metara, koji je s doljnje strane imao kabinu od nekog prozirnog materijala. Kabina je bila osvijetljena iznutra, a u njoj se jasno vidjelo "šest najčudnijih stvorenja koja je ikada vidio". Potom se brod digao "lako kao ptica". Našavši se na sto metara iznad zapanjenih promatrača, "činilo se da zastaje i lebdi baš iznad dvogodišnje junice, koja je rikala i skakala kao da se zaglavila u ogradi”. Kada su joj prišli, rekao je Hamilton, vidjeli su da je oko vrata vezana užetom koje se protezalo sve do broda, ali se zapetljala u žičanu ogradu. Neuspješno su pokušali odvezati čvor oko juničinog vrata, pa su konačno sjekirama presjekli žice ograde, a brod i junica su se lagano digli i nestali prema sjeverozapadu.

Narednoga dana, njegov susjed Link Thomas na svojoj je njivi, pet do šest kilometara zapadno od LeRoya, pronašao kožu, noge i glavu goveda. Farmer je bio zbunjen jer na mekoj zemlji nije pronašao nikakve tragove koji bi vodili do goveda, niti tragove samog goveda. Susjed je po žigu ustanovio da koža pripada Hamiltonovom govedu.

"Svaki put kad sam htio zaspati, ugledao bih onu prokletu stvar, njene velike svjetiljke i groznu posadu", rekao je Hamilton u službenoj izjavi. "Ne znam jesu li to bili đavoli ili anđeli, ali svi smo ih vidjeli, moja cijela obitelj je vidjela brod i ne želim više s njima imati posla."


Ali ja želim.

I zato:

To be continued.....


- 22:16 - Komentari (40) - Isprintaj - #

DETEKTIV SANJAČ

18.04.2007., srijeda 

 
Chrisa Robinsona zbog njegovih neobičnih parapsiholoških nadarenosti zovu «Detektiv sanjač».

Robinson – koji živi u Bedfordshireu, sjeverno od Londona – danju radi kao čistač ureda, a noću, kada ode u krevet, pretvara se u vidovnjaka. Njegova upozorenja na buduće događaje dolaze mu u snovima, koje on pedantno zapisuje u svoj dnevnik snova. Tijekom godina njegovi snovi predvidjeli su avionske nesreće i IRA-ine napade u Britaniji. On također tvrdi da je predvidio černobilsku nuklearnu katastrofu, pad aviona kod Lockerbyia, kao i ubojstvo televizijskog voditelja Jilla Dandoa koje se dogodilo u Londonu.

Velik dio toga bio je objavljen na britanskim, američkim, japanskim i njemačkim televizijskim programima, i Robinson je često dopuštao da se njegove sposobnosti testiraju.

Profesor Gary Schwartz sa Sveučilišta u Arizoni (kojega sam i sam imao prilike upoznati – ne sveučilište, nego Garyja) također je proveo niz eksperimenata s britanskim vidovnjakom. Robinson je sada na Internetu objavio svoju video kolekciju tih zadivljujućih intervjua i dokaznih testova.

Evo jedne «cvebe»: 11. kolovoza 2001 na sveučilištu u Arizoni Robinson je tijekom njihovog jutarnjeg razgovora rekao Schwartzu: «Ne želim ni govoriti o onom što sam noćas vidio.» Upitan zašto, odgovorio je: «Zato što su teroristi zabili avione u one tornjeve blizance.»

Video materijali prikazuju i njegovo pomaganje u slučaju jedne nestale japanske djevojke, njegove pokušaje da upozori organizatore britanskog zrakoplovnog mitinga (u Fairfordu, Gloucestershire) da će se dva aviona sudariti u letu – vidovnjak je postao očevidac tog događaja – i uspješan eksperiment uživo koji je izveo za voditelje televizijskog šoua Richarda i Judy, u kojem su ga, zavezanih očiju, odveli na ciljano mjesto, za koje se pokazalo da je most Tower Bridge na Temzi.

Richard i Judy su tada otvorili zapečaćenu i potpisanu omotnicu u kojoj su bili «tragovi» koje je Chris Robinson vidio u svojim snovima prethodne noći. Govorio je o bolnici ili mostu s prozorima – što je odličan opis Tower Bridga – u blizini rijeke, i opisao je druge stvari koje su televizijski voditelji smatrali vrlo značajnim. Ranije tijekom iste emisije s Richardom i Judy, voditelji su uživo nazvali prof. Schwartza i upitali ga kako ocjenjuje rezultate 10-dnevnog eksperimentiranja koje je izveo s Chrisom Robinsonom, u sklopu kojega ga je svakog dana vodio na drugu lokaciju, slučajno izabranu nakon što je san zapisan.

Prof. Schwartz je odgovorio: «Tehničkim rječnikom rečeno, zapanjila me preciznost! Bio sam potpuno iznenađen... Dan za danom, primao je vrlo konkretne informacije povezane s procesom odlaska na tu lokaciju, informacije o lokaciji, i informacije o ostatku dana, iako je eksperiment bio službeno završen.» Schwartz je dodao da bi bilo impresivno da je bio precizan u pet od 10 eksperimenata. Međutim, on je bio u pravu u 10 od 10 eksperimenata.

Ti i mnogi drugi televizijski isječci, kao i njegovi vlastiti video-dnevnici o eksperimentima u Arizoni i intervju s prof. Garyem Schwartzom, ukupno preko tri sata snimki, mogu se pronaći na ovoj web-lokaciji: http://video.google.com/videosearch?q=arizona+experiments
Neke od tih isječaka moći ćete bolje razumjeti, ili ih staviti u kontekst, ako posjetite web-lokaciju samog Chrisa Robinsona: http://www.dream-detective.com/



- 22:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Sferakonske priče

 

Ima tu netko da voli SF?

(žamor, dizanje ruku, mnogobrojni usklici «ja, ja» spajaju se u jednu veliku buku....)

....ali ne, najčešće ipak nije tako. Bar ne na mjestima poput ovog bloga.

Da se razumijemo, ja volim SF.

Ali jednom prilikom dok smo razmišljali o tome da u VIZIONAR ubacimo SF-priču, došli smo do zanimljive spoznaje, zbog koje smo odustali od toga. (Isprva intuitivno, jer intuitivno znanje je trenutno, a tek poslije mozak - nakon pola sata mozganja zašto je to tako – dođe do istog zaključka.) A zaključak jest:

Na stranicama SF-magazina skoro nikad nema tekstova koji se bave raznim «misterijima».

Na stranicama časopisa koji se bave «misterijima» nikad nema SF-priča.

Kako to?
Zar nisu to srodne stvari?
Zar i jedno i drugo ne zahtijeva maštu i čak određeno znanje? Zar i jedno i drugo ne pobuđuje onaj osjećaj koji Amerikanci nazivaju «sense of wonder», što bismo mogli prevesti kao «osjećaj začudnosti»?

Odgovor je jednostavan. Oni koji vole rubnoznanstvene teme zapravo vole SF, ali ga tako ne zovu. Mora im ga se predstaviti kao stvarnost.

S druge strane, evo što sam primijetio kod aktivnih fanova SF-a, s kojima se povremeno družim. Neki od njih su pisci i u njihovim pričama nema granica mogućeg. Ali po bilo kojem pitanju vezanom uz, primjerice, mind-matter-interaction, duhove ili NLO-e - nema većih skeptika od njih. Vjerujte mi na riječ. Najgori su.

To mi je baš bilo čudno. I još uvijek je. Izgleda da je riječ o dvije potpuno različite vrste umova.

Ali koga briga - ja volim obadvoje! Bar 70 posto svega što sam pročitao je SF, i čak ponekad ozbiljno sumnjam da mi je mozak nepovratno podešen na SF- frekvenciju.

I zato u subotu idem na SFERAKON, najveću i najstariju hrvatsku SF-konvenciju (a i u ovom dijelu Europe), koja se održava u holu i dvoranama zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, (počinje u petak i traje do nedjelje), a ove godine je posvećen cyberpunku. (www.sferakon.hr).

Image Hosted by ImageShack.us


(Tako taj podžanr sf-a mnogi zovu. Ali u srži SF-a je rasprava, pa evo male rasprave; ja taj podžanr uporno volim zvati kiber-punkom, kad već imamo «kibernetiku» i «kiborga», umjesto «cybernetike» ili «cyborga». Ali nitko me nikad ne sluša. Nešto spominju ovaj «punk» u drugom dijelu riječi.)

Za one koji možda ne znaju: cyberpunk ili kiber-punk je podžanr znanstvene fantastike nastao 1980. godine, a njegova je osnovna tema sukob između hakera, umjetne inteligencije i megakorporacija. Radnja takvih djela najčešće se odvija na Zemlji i to u bliskoj budućnosti čime se naglašavaju posljedice koje tehnologija ima na društvo. Najpoznatiji predstanici cyberpunka su William Gibson, Bruce Sterling, Pat Cadigan, Rudy Rucker i John Shirley. Danas je cyberpunk mnogo više od književnosti. To je pokret čije se ideje ostavile traga na filmu (Matrix, Minority report, Ghost in the Shell...), u glazbi (rave, tehno, Billy Idol objavio album Cyberpunk), modi (industrial fashion, gothic fashion...), videoigrama (RPG...), arhitekturi (Sonyjev centar u Berlinu) i drugim područjima. No, vjerojatno najveći utjecaj kiberpunk je izvršio na razvoj Interneta i generacija koje danas koriste taj medij.

Počasni gost SFeraKona 2007. je Bruce Sterling, jedan od najboljih kiberpunkerskih autora i jedan od začetnika ovog podžanra znanstvene fantastike. Sterling je profesor medijske kulture i dizajna na sveučilištima u Kaliforniji i Švicarskoj, futurist, kolumnist kultnog časopisa WIRED (www.wired.com), pokretač projekta Dead Media (www.deadmedia.org) i utemeljitelj tehno-ekološkog pokreta Viridian Design Movement (www.veridiandesign.org). Na Sferakonu će držati predavanja o kiberpunku i futurologiji.

Tu će kao i obično biti i cijela gomila različitih geekova i freakova, čudnih likova, filmova, stripova, SF-zbivanja, role-playing-igara, trekkija, ljubitelja mača-i-magije u viteškim oklopima, a u subotu će biti i svirke (koncert grupe SLIP, koja svira tradicionalnu instrumentalnu irsku glazbu) - sve u duhu druženja i zajebancije.

Da ne zaboravim - na Sferakonu će se održati i premijera hrvatskog SF filma "Veza" studenta Jadrana Puharića. On "Vezu" žanrovski određuje kao psihološki SF koji je neobičan ne samo zbog izuzetno zanimljivih lokacija na kojima je sniman (Makarska, Biokovo), već i zato što je snimljen bez budžeta, s posuđenom kamerom i rasvjetom. Radnja filma događa se u budućnosti u kojoj politički osuđenik robija u stroju za psihološko maltretiranje. Snimanje "Veze" trajalo je dva tjedna, a nakon SFeraKonske premijere Puharić namjerava prijavljivati film na festivale.


A znate kaj mi je najveća fora na SFerakonu? To kak' se plaća cuga. Bacate dvije kocke (zapravo nisu kocke, nego imaju osam stranica) i kol'ko ispadne, tol'ko platite. Jedino ako dobijete 16, onda ste se izvukli i ne morate ništa platiti.

Kakve sam sreće u kockama, nikad nisam cugu plaćao tako skupo k'o tamo.

Ali ipak - u subotu u šest ja sam tamo radi promocije Vizionara, a u osam i kao voditelj dodjele Sfera, nagrada za znanstvenofantastične priče romane i ilustracije. Jedna od rijetkih posebnih časti koje sam tako doživio jest to što sam i sam dobitnik dvije Sfere, za najbolje priče 2000. i 2004. godine. Uostalom, lijepo sam vam na početku rekao – ja volim SF.


Za kraj, prilažem sliku slavne Sfere, na koju se lijepe pločice s imenima dobitnika Sfere.

Vidimo se tam'!

A čitamo još i prije.

Bok

Image Hosted by ImageShack.us

- 00:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

PRIČA O NINI

14.04.2007., subota 

 


Postoje stvari koje ne prihvaćamo niti kad ih vidimo.

Nisam jedanput čuo komentar nekog mladog entuzijasta kako je šteta što bar netko nije snimio NLO ili levitaciju ili telekinezu, pa da konačno svi povjeruju u to.

Istina jest – koliko god puta snimili takve pojave, one neće biti ništa prihvaćenije. Uostalom, svaki film ili fotografija mogu se falsificirati, zar ne? A vlastito iskustvo? Ha, uvijek može biti riječ o zabuni ili prijevari.

Tisuće ljudi, i mojih poznanika među njima, iz blizine su promatrali kako Sai Baba materijalizira predmete ni iz čega. I sam sam deset puta vrtio, frame po frame, jednu snimku koju sam dobio, na kojoj se vidi kako se u njegovoj uzdignutoj ruci (rukava nema ni blizu) stvara nekakva ogrlica ili što već. Snimka je pokazivala da se ogrlica samo u jednom trenutku pojavila ni iz čega.

Takve pojave, uostalom, i jesu snimljene. Pa opet ništa. A njihovo prihvaćanje dalo bi nam dobar temelj da se zapitamo kakve odlike uistinu ima svijet u kojem živimo, i shodno tome, kakve nam mogućnosti pruža. Pomalo čudne. Vjerujem da tu i leži ključ problema.

U svakom slučaju, o jednoj od tih pojava je danas riječ.

Prije tri godine sam razgovarao s dva mlada doktora fizike, dogovarajući točke razgovora u emisiji NRZ u kojoj su trebali gostovati. Naravno, malo smo skrenuli na «rubne« teme, pa sam ih upitao kaj vele na telekinezu, imaju li ikakvu ideju otkuda to. Telekineza? Ne znaju ništa o tome. Pa sam ih upitao za Ninu Kulaginu, kao super-slavni (meni već i otrcani primjer). Isprva sam bio iznenađen kad sam vidio da nikad nisu niti čuli za nju. Ali opet – zašto bi i čuli? O tome se ne uči na studiju fizike. I zato takve pojave nemaju legitimitet, koliko god da su ih proučavali najbolji znanstvenici toga vremena.

To zapravo nije važno. Ali je baš šteta - jer se onda ne bi trošila tolika silna energija da glupe rasprave «ima – nema».

Postoji i druga kategorija neprihvaćanja, ona informirana. Kad sam o sličnoj temi koju godinu kasnije razgovarao s jednim supersimpatičnim profesorom matematike s PMF-a, inače velikim popularizatorom znanosti, (a tema emisije koju smo radili bila je «Zablude u pseudoznanosti»), ona je znao tko je Kulagina i čak i više od toga. Recimo, znao je da je ona na Zapadu postala poznata jer su s jedne međunarodne parapsihološkoj konferencije održane krajem 1960-tih u SSSR-u američki znanstvenici prošvercali filmove koje su im dali njihovi ruski kolege znanstvenici.
No, on je rekao da su to Rusi podmetnuli znanstvenicima, da bi, u duhu Hladnog rata, zaplašili Zapad time kako su daleko otišli u svojim istraživanjima. I to je fakat logičan odgovor. I što je još važnije, lako je prihvatljiv. Puno lakše nego da netko pomiče predmete mislima. Stoga ga nije potrebno jako dokazivati.

Svijet je zaista prepun muljatora, ali je prepun i raznih otkrivača muljatora, koji često puta nisu bolji od samih muljatora. No, kad takav «otkrivač» objavi svoje dezinformacije protiv nečega, svaki «zdravi skeptik» će se desetljećima pozivati na to, bez puno provjere kako je ta osoba došla do svojih zaključaka ili s kojim namjerama.

Jer je logičnije da čudnih pojava nema – nego da ih ima.

Dakle, čak ni djelomična informiranost ne pomaže u prihvaćanju. A ne možemo svi postati stručnjaci za svaku temu.

Treba reći da podrobnija analiza istraživanja Nine Kulagine, koja je umrla tek 1990, zorno pokazuje koja je široka paleta ruskih, ali i čeških, američkih i drugih znanstvenika nju istraživalo tijekom tri desetljeća. I svaki put su ustanovili da je fenomen stvaran – i spektakularan.

Uostalom, nasuprot navedenom skepticima stoji priča iz prve ruke, koju mi je ispričao dipl. ing. Ivan Nosal, jedna od organizatora svjetskog parapsihološkog kongresa održanog u Zagrebu 1988, koji je osobno Ninu i upoznao. S njime sam razgovarao prije dvije-tri godine, pa sam već zaboravio detalje (opisani su u emisiji Na rubu znanosti o parapsihologiji, u kojoj je gospodin Nosal gostoval). Uglavnom, u prostoriji u kojoj su se nalazili Nina Kulagina, on i još neki ljudi, bila je i (ako se ne varam – zagrebačka) televizijska ekipa.

Jedan član ekipe se na glas i neukusno svojim kolegama izrugivao iz Nininih telekinetičkih sposobnosti. No, ta gospođa u godinama ga je čula i shvatila o čemu priča, te se naljutila - i opekla mu vrat, stojeći na drugoj strani prostorije. Više se nije smijao.

Uostalom, riječ je o ženi koja je mogla, uz malo veću koncentraciju, i zaustavljati srca.

A s takvom, složit ćete se, nema šale.

A sada – evo ukratko i kratke priče o Nini Kulagini, bez puno znanstvenih opisa (njih potražite u knjigama), s par anegdota i začinjene s par kadrova raznih dužina, za one više i manje strpljive.




PRIČA O NINI


Nina Kulagina imala je samo 14 godina kad su Nijemci započeli opsadu Lenjingrada. Poput mnoge druge lenjingradske djece, i ona je postala vojnik te se, zajedno sa ocem, bratom i sestrom, pridružila Crvenoj armiji. Poslana je u žarište borbe. Uvjeti tijekom opsade koja je trajala 900 dana bili su užasni. Zimske temperature nekad su dosezale 40 stupnjeva ispod nule, dnevne porcije kruha iznosile su 4 unce, voda i struja su bile isključene, a grad su razarale bombe i artiljerija. Nina je služila na prvoj liniji fronte, kao radio-operator u tenku T-34 te je unaprijeđena u starijeg narednika. Njeno je vojevanje završilo kad je ozbiljno ranjena uslijed žestoke artiljerijske vatre. Oporavila se te se kasnije vratila u svakidašnji život, udala i rodila sina. To je životopis Nine Kulagine u kratkim crtama. Na prvi pogled, u njemu nema ništa što bi njenu sudbinu razlikovalo od sudbina njenih sunarodnjaka. S jednom razlikom. Nina je oduvijek bila svjesna da ima neobične moći.

Bila je u stanju mentalno vidjeti stvari unutar džepova ljudi. Prilikom susreta s bolesnim ljudima mogla je identificirati bolest od koje su patili jer se slika bolesti pojavila u njenoj glavi. Jednog dana, dok je vrlo ljutita koračala prema kredencu u svom stanu, vrč u ormaru odjednom se pomaknuo do ruba police, pao i razbio u komadiće. Nakon toga u njenom se stanu počelo svašta događati: svjetla su se palila i gasila, a stvari su se pomicale. S vremenom je Nina otkrila da tu energiju može kontrolirati ako se malo potrudi.

DOKTORI OTKRIVAJU KULAGINU

1964. godine Nina se u bolnici oporavljala od živčanog sloma. Šivala je da joj prođe vrijeme. Doktori su bili zapanjeni kad su vidjeli da je mogla zagrabiti rukom u košaru s koncima i odabrati boju koja joj je trebala bez gledanja. O ženi s neobičnim sposobnostima izvjestili su lokalne parapsihologe. Slijedeće godine, kad se potpuno oporavila, Nina Kulagina pristala je sudjelovati u različitim eksperimentima. Testovi su potvrdili da je Kulagina zaista u stanju „vidjeti“ boje vršcima prstiju. A kad su je počeli testirati po pitanju telekineze, rezultati su bili toliko zaprepašćujući da se njen pravi identitet nastojao sačuvati tajnom te je godinama koristila pseudonim Nelja Mihailova.

NINA POMIČE PREDMETE

Nina bi sjela za stol, zagledala se u neki mali objekt i pomicala ga bez dodira. U početku se njene moći nisu odmah “palile”, što nije išlo na ruku provođenju strogo nadgledanih demonstracija, a davalo je materijala skepticima za sumnju. Nina je otkrila da mora očistiti um od svih misli kako bi pomicala stvari. Istraživačima je rekla da joj se, kad je koncentracija uspješna, u kralježnici pojavljuje oštra bol, a vid zamuti. No, puno je vježbala kako da se usredotoči na svoju moć i vrlo brzo je mogla po želji pomicati šibice, pera i igle kompasa.




FILMOVI I SLAVA

Priče o ovoj nevjerojatnoj ženi počele su stizati na Zapad u proljeće 1968. Iste su godine na Prvoj moskovskoj međunarodnoj konferenciji o parapsihologiji prikazani filmovi u kojima Kulagina pomiče predmete samo snagom uma. Tada su je prvi puta spazili zapadni znanstvenici. Ubrzo je i zapadnim istraživačima dopušteno da se sami osvjedoče o telekinetičkim sposobnosti Nine Kulagine i provjere izvještaje sovjetskih znanstvenika. 1970. godine William A. McGary, član američke skupine koja je proučavala psihičke fenomene u Rusiji, opisao je kako je Kulagina pomicala nekoliko malih predmeta (između ostaloga vjenčani prsten i čep boce) po kuhinjskom stolu bez dodira. Naravno, poduzete su sve moguće mjere predostrožnosti kako bi se isključila mogućnost da Kulagina koristi skrivene magnete ili konce, a eksperimenti su zabilježeni filmski.

Primjerice, u skupom dokumentarnom filmu kojega je 1967. godine snimila kijevska filmska tvrtka, ta sredovječna lenjingradska domaćica je prikazana na stolu fiziološkog laboratorija nakon što je bila medicinski pregledana I rendgenski snimljena kako bi bilo sigurno da joj ništa nije skriveno u tijelu. Raširenih je prstiju ispružila ruke na visinu od oko 12 cm iznad kompasa na sredini stola I počela stezati mišiće. Intenzivno je zurila u kompas, u lice su joj se duboko usjekle crte, svjedočeći o napretanju tijela pod ogromnom napetošću. Minute su prolazile. Gospođi je znoj počeo izlaziti na obrve, no borba se nastavljala. I onda, sasvim polako, igla kompasa se počela pomicati pokazujući drugačiji smjer. Nina je tada počela pokretati ruke u kružnim kretnjama, a igla se počela okretati zajedno s njima, sve dok se nije počela vrtjeti u krug.

U jednom značajnom testu koji je u Moskvi provela i snimila grupa fizičara, nekoliko je nemagnetskih objekata, uključujući i šibice, smješteno unutar velike kocke od pleksiglasa. Kocka je trebala spriječiti strujanje zraka i eventualne skrivene žice jer su skeptici godinama tvrdili da se u tome krije tajna Kulaginih “trikova”. Pomicala je ruke desetak centimetara iznad kutije od pleksiglasa ,a predmeti su počeli plesati s kraja na kraja plastičnog kontejnera. U drugom snimljenom eksperimentu stolnoteniska je loptica nekoliko je sekundi lebdjela u zraku prije nego što je pala na stol. U još jednom eksperimentu snimljena je i u prostoriji i u sobi u vrtu, a predmeti oko nje su se vrtjeli ili klizili u različitim smjerovima.




Kulaginim sposobnostima bavio se i fizičar dr.V.F. Švec. On je uočio da ona može napraviti slova A ili O na fotografskom papiru, a ponekad je mogla na fotografski papir prenijeti obris slike koju bi gledala. Ponekad su se na Kulaginim rukama pojavili neobjašnjivi tragovi opekotina, a u nekoliko slučajeva zaprepašćeni znanstvenici gledali su kako joj je odjeća počela gorjeti. Prema kraju života Kulagina je svoju moć pokazivala i na televiziji.



Doktor Leonid L. Vasiljev, psiholog na Lenjingradskom sveučilištu i pionir u proučavanju izvanosjetilne percepcije u Rusiji, na Institutu za proučavanje mozga u Lenjingradu, bio je jedan od prvih koji su testirali Kulaginu, i nastavio je to raditi sve do njenje smrti 1990. godine. Njegovi eksperimenti s njom često su snimani tako da danas postoji preko 60 filmova koji prikazuju Ninu u akciji pomicanja stvari.

Jedan od najčudnijih snimljenih eksperimenata je onaj u kome se promatralo utjecaj njenih moći na sirova jaja koja su plivala u rezervoaru slane otopine skoro dva metra od nje. Eksperiment je vodio Genadij Sergejev, neurofiziolog s Utomskog institute u Lenjingradu. Kulagina je bila privezana za elektroencelografsku I kardiografsku armature te su napravljena početna mjerenja u stanju njenog mirovanja. Sergejev je otrkio da ona oko svoga tijela ima magnetsko polje koje je bilo samo deset puta slabije od samog Zemljinog, a kasnije je to potvrđeno testovima načinjenima u Lenjingradskom meteorološkom institutu. Sergejev je također otkrio da ona ima neobičan uzorak valova mozga, s pedeset puta većom generiranom voltažom na stražnjoj strani glave nego na prednjoj. Nina se koncentrirala i polako razdvojila žumanjak od bjelanjka jajeta te napravila da se udalje jedno od drugog, dok su kamere sve snimale. Ako bi svoju energiju usmjerila dovoljno dugo uspjelo bi joj ponovno spojiti jaje u jednu cjelinu. Dok se pokus odvijao, njezin EEG je pkazivao snažno emocionalno uzbuđenje. Velika je aktivnost vladala u dubljim razinama retikularne (mrežaste ) formacije, koja koordinira i filtrira informacije u mozgu. Kardiogram je pokazivao neregularni rad srca, sa onom opasnom zbrkom između klijetki karakterističnom za veliki alarm. Puls se povisio na 240 otkucaja u minuti, na razinu 4 puta višu od normalne, a u krvi je zabilježen visok postotak šećera s drugim endokrilnim poremećajima, koji su svi karaktersitični za stresnu reakciju. Test je trajao trideset minuta, a tijekom tog vremena Nina je izgubila preko jednog kilograma težine. Na kraju dana bila je vrlo slaba i privremeno slijepa. Sposobnost okusa bila joj je narušena, imala je bolove u rukama i nogama, osjećala se omamljeno te nekoliko dana nije mogla spavati.

Ruski istraživač Vadim Marin, koji je s Ninom Kulaginom često objedovao opisao je slijedeći događaj: „Komad kruha je bio na stolu na nekoj udaljensoti od nje. Mihailova (u vrijeme ovog događaja Kulagina se još krila pod tim imenom – op. A.), koncentrirajući se, gledala je na nj s pozornošću. Prošla je minuta, još jedna....i komad kruha se počeo gibati. Gibao se skakučući. Približavajući se rubu stola, gibao se ravnomjernije i brže. Mihailova je sagnula svoju glavu, otvorila usta i, baš kao u bajci, sam kruh (oprostite mi, nemam druge riječi za to) skočio je u njezina usta!“

SMRT OD ISCRPLJENOSTI

Postojala je i crna strana. Kulagine moći oduvijek su je jako trošile. Nakon jednog niza testova s dr. Rejdakom bila je potpuno iscrpljena i skoro uopće nije imala pulsa. Lice joj je bilo blijedo i iscrpljeno te se jedva kretala. Izgubila je skoro 2 kilograma u pola sata (mnogi zapadni mediji, poput Amerikanke Felicie Parise, također su gubili težinu tijekom parapsiholoških eksperimenata.)
Činilo se kao da materiju vlastitog tijela pretvara u energiju. Prema izvještajima dr. Zvereva, srce bi joj nepravilno kucalo, šećer u krvi bio joj je visok, a endokrini sustav narušen. Bili su to simptomi velikog stresa.Također, izgubila je čulo okusa te patila od bolova u rukama i nogama, nije mogla koordinirati pokrete te je imala vrtoglavice.

Njene moći narušile su joj zdravlje, što je kulminiralo kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća skoro fatalnim srčanim udarom. Doktori su joj preporučili da smanji svoja aktivnosti, iako je nastavila s nešto laboratorijskog rada sve do svoje smrti 1990. godine.


Njene moći narušile su joj zdravlje, što je kulminiralo kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća skoro fatalnim srčanim udarom. Doktori su joj preporučili da smanji svoja aktivnosti, iako je nastavila s nešto laboratorijskog rada sve do svoje smrti 1990. godine.

Na njenom sprovodu Sovjeti su je, zbog hrabrosti iskazane tijekom 900-dnevne opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, slavili kao “lenjingradskog heroja”. Velik broj ljudi hvalio ju je zbog drugačijih zasluga – zbog toga što je dopustila znanstvenicima i doktorima da je neprekidno proučavaju i testiraju u svojoj potrazi za nepoznatom i neuhvatljivom energijom. Na kraju ju je to iscrpilo, uništilo zdravlje i vjerojatno velikIm dijelom bilo uzrok smrti.




- 12:09 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Fabijanovi NLO-i

08.04.2007., nedjelja 

 
Bok!

Čitatelj bloga kojega ću nazvati Fabijan (podaci poznati redakciji tj. meni), inače diplomirani inženjer elektrotehnike, bio je inspiriran snimkom NLO-a iznad Savskog nasipa, kojega ste uspješno dešifrirali kao Veneru. To ga je potaknulo da podijeli svoju priče – neke je, čini mi se, malo teže objasniti od savskonasipske snimke. Poslao mi ju je na mail, a uz njegovu dozvolu, evo je u cjelini i ovdje:



«Tek neki dan sam stigao pročitati starije postove i tako sam otkrio ovaj, NLO iznad savskog nasipa - od 23.01.2007. Kada sam pročitao i pogledao filmić odlučio sam se ipak javiti jer sam i ja vidio sličnu stvar i to jednu zimsku vedru večer još "davne" 2004. iz Mikulića u Zagrebu.

Slučajno sam pogledao kroz prozor tik nakon zalaska Sunca i u sumraku sam uočio sjajni objekt na nebu koji je mijenjao boje, malo žuto, malo zeleno, malo crveno. Objekt je dolazio od strane Sljemena iz smjera Zagorja sa sjevero-zapada i došao je u ravninu malo dalje od iznad Krvarića i polagano skrenuo prema zapadu, prema Podsusedu. Objekt se doimao jako blizu i nisko. Veličina točke na nebu bila je kao peterostruka veličina najsjajnije zvijezde na nebu kada je u punom sjaju, ali zvijezde su visoko i daleko na nebu, a ovo se doimalo nisko, kao da je unutar Zemljine atmosfere.

Prvo sam pomislio da je neki avion koji nisko leti, ali se objekt suviše sporo kretao i nije ostavljao iza sebe nikakav trag od zaleđenih ispušnih plinova niti se čuo ikakav zvuk. Nakon nekog vremena objekt je stao na mjestu - po mojoj procjeni negdje iznad Ponikva i tako stajao skoro 20-ak do 30-ak minuta, a tada je polagano pravocrtno "otklizao" u pravcu prema Zaprešiću ili Bistri i na koncu nestao iza brijega. Klizao je od prilike sat i pol, vrlo polako, ali primjetno.

Nisam jedini koji je to vidio, pozvao sam i susjede da pogledaju što bi to moglo biti. Gledali smo dalekozorom, ali nismo mogli ništa razaznati osim da je objekt jako sjajan i da pulsira i mijenja boje. Na žalost nisam imao neku kameru ili fotoaparat da snimim objekt.

Kasnije sam nazvao Radio Sljeme i svoju rodbinu u Španskom, ali oni iz nizine grada taj objekt na nebu nisu mogli vidjeti, pa su mislili da zbijam šale.Na tome je ostalo sve dok napokon nisam ponovno vidio istu stvar tu na postu, zahvaljujući g. Damiru Horvatović koji je snimio gotovo identičan objekt pa sam svoje iskustvo odlučio podijeliti s vama.

Evo još par iskustava.

Još "davnije" u drugoj polovici devedesetih u Španskom, jedne prekrasne vedre ljetne večeri, moja sestra i ja nismo mogli spavati zbog vrućine i gledali smo zvijezde. Zagledali smo se u najsjajniju zvijezdu na nebu, na sjeveru i odjednom je ta najsjajnija zvijezda oko ponoći sa sjevera počela savršeno pravocrtno putovati relativno brzo prema jugu.
Nismo znali što je to, ali nas je zaintrigiralo pa smo pogledom pratili objekt. Nakon nekog kraćeg vremena objekt se zaustavio i nepomično ostao stajati na mjestu.

Drugu večer objekt je stajao još uvijek na tom istom mjestu i tako još 3 ili 4 večeri za redom, a zatim je nestao. Što je to bilo, tko to zna? Kasnije sam pomislio, budući da je bio rat u Hrvatskoj, da je to vjerojatno bio vojni-špijunski ili nekakav satelit koji je snimao iznad Hrvatske.


I za kraj nešto novijeg datuma. U jesen 2006. dok sam bio na poslu, za vrijeme pauze za ručak, u Heinzelovoj ulici sam primijetio sjajnu točku na nebu u oko 11:30h ujutro. Inače se zvijezde po danu ne vide, ali ova točka je bila vrlo sjajna i doimala se ne tako daleko kao što su to zvijezde inače, ali je veličinom bila ista kao i zvijezda večernica. Stajala je više prema sjevero-istoku i stajala je nepomična na mjestu oko 10-ak minuta. Nazvao sam suprugu da pogleda, ali ona s Jaruna ništa nije mogla vidjeti. Dok smo tako pričali preko mobitela, točka na nebu je odjednom iščezla.

Nadam se da će ova moja iskustva malo razveseliti UFO-ljubitelje i g. Damira Horvatovića.«

Hvala Fabijanu!

Ne znam kako vas, al' mene je.

Pomalo zavidim Fabiju što se NLO-i tako ljepe na njega. Ali tko mi je kriv kad nikad ne gledam u nebo. :-)

Čitamo se!


- 21:41 - Komentari (33) - Isprintaj - #

Nagradu dobiva....!

07.04.2007., subota 

 
Bok svima!

Kucnuo je trenutak da vam se počnu znojiti dlanovi.

Evo koga je žiri u sastavu:ja odabrao kao dobitnika.

To je:.......

........KEPTN ŽANLUK PIKARD!

A evo i njegovog odgovora na zagonetku egipatskih helikoptera:

«Da vidimo: prva uvećana sličica mogla bi biti cipela po najnovijoj egipatskoj modi (tko zna, možda pepeljuga, kao i storija o velikom potopu, vuče korijene iz neke davnije prošlosti!); druga bi mogla vjerno prikazivati kolač s orasima; treća je, ispravite me ako griješim, ce-ce muha?; četvrta je, prilično sam siguran, rotringova tehnička olovka. Dakle, nije pitanje kako je to dospjelo na gredu. Pitanje je: što radi greda u egipatskom hramu, i pobogu, zašto su egipćani trošili granit na kolače i cipele?? Ipak, dobro kažu - ne postoji glupo pitanje...samo glup odgovor!»

Kaj nije najjači odgovor, 'ajde recite!?:-)

Za one koji su mislili da sam priču izmislio ili slikice napravio u photo-shopu, jer je bio 1. travnja, odgovor je: nisam. Slike su autentične. Nitko ih ne osporava. Uostalom, PROPHETA NEMO je stavio link na stranicu koja nudi moguće objašnjenje. Mada je zaista nevjerojatna slučajnost da se slučajno stvore slike čak nekoliko letjelica, kao što se tamo objašnjava. Ali sve je moguće! Već se sto puta potvrdilo da je stvarnost nevjerojatnija nego što čovjek može zamisliti ili izmisliti.


KEPTN ŽANLUK PIKARD, 'ajde mi molim te na mail pošalji podatke da ti pošaljem knjigu.


Čitamo se!



- 00:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Pitanja odgovori

04.04.2007., srijeda 

 
Bok svima!

Cijeli mjesec sam kopi-pejstao komentare spremajući se odgovoriti na neke od njih ali nikako da stignem. I odlučio sam – taj trenutak je sad!

ZLAJADOJAJA je prof fizike i kemije i pita se «koja je definicija paranormalnog? Je li teorija svega (teorija struna, ili m teorija) paranormalna jer je u 12 dimenzija? Ili je paranormalno samo ono što se ne može ponoviti više puta u pokusu? Za usporedbu kvantna fizika dopušta da isti pokus u istim uvjetima nema isti (predvidljivi) rezultat nego je moguće jedino izračunati vjerojatnost.».

To je baš dobro pitanje! I kad malo razmišljam, baš je ta riječ «paranormalno» bezveze. Arthur Clark je rekao da kao naprednu tehnologiju ne može razlikovati od magije. Tako se valjda pomiču granice «paranormalnog». Kad bismo bili duhovi, da li bismo doživljavali pojave nekih drugih entiteta - koje bismo i sami smatrali neobičnima - «duhovima»? Da parafraziram ZLAJUDOJAJU s druge strane - spadaju li u paranormalno samo duhovi, telepatija i telekineza, ili u njih možemo ubrojati i NLO-e? A Jungov sinkronicitet? Gle, pa i on je paranormalan! Mogućnost da Dinamo osvoji Ligu prvaka? Opet paranormalno!

Nedavno smo snimali emisiju Mistične pojave u kršćanstvu. Gosti emisije su bili ljudi koji su u jednom trenutku svog života, čak ne jako rano, postali vjernici. Obraćenici, moglo bi se reći. Emisija je puna stigmi, počivanja u duhu (vrlo neobična stvar!), pretvorbi (osoba stavi u usta hostiju, a ona se pretvori u meso), iscjeljenja, uskrsavanja, levitacija i sl. Dakle - čuda. Ali to njima nisu čuda, za vjernika je to posve normalna stvar, to sve (i puno drugoga, manje dramatičnog) tek je znak prisustva Boga.

Jedini još pogrešniji naziv od «paranormalnog» je «parapsihologija». Jer ona nema nikakve veze s psihologijom.

Al' eto – dobro nam dođu i sve takve riječi, čisto da se razumijemo o čemu pričamo!


Bilo je dosta mejlova u kojima ste me pitali gdje biste mogli nabaviti emisiju s Davidom Ickeom. Eto, netko je predlagao torrente, možete probati i kod pirata na internetu, ali za one kojima se ne da čačkat' okolo, evo obavijesti: intervju iz emisije je u cjelosti objavljen u novom broju VIZIONARA, kojeg vidite s lijeve strane.


I bilo je par komentara vezanih uz kasni termin emitiranja emisije (ZZ TOP: «neki i rade pa ne mogu čekati vampirske termine,tnx»), ali na žalost, ja tu ne mogu baš ništa učiniti, mogu se u znak protesta jedino zapaliti na hodnicima Televizije. No, ALIEN, odgovara da si je on snimi. I to je nekakvo rješenje! Mada ja kužim ZZ TOP-a – na televiziji kaj pogledaš, pogledaš dok ide. Sto emisija sam snimio i većinu nikad nisam pogled'o, uvijek me naredne dane odfuralo nekaj drugo. Mora se priznat, ima neke čarolije u gledanju neke emisije u njenom pravom terminu. Čekanje, računanje na to – pa to je skoro kao neka vrst spoja!:-)

A LIK pita imam li «u digitalnom obliku svoje emisije jer bosanac-crnac-šljaker ne uspije pogledati te predivne emisije emitirane u uistinu SICK TIME-u». Imaju pirati na netu, prosurfaj malo.

MRS. DIAMOND TOOK se zanima za nuklearne ratove staroga vijeka. Knjige baš o tome nema, ali je tema dosta detaljno obrađena u knjizi HOMO X (Stjepan Gjurinek/Ivan Šimatović – izdavač: IZVORI)

LOOKINFORSOUL pita izlazi li VIZIONAR u BIH. Odgovor je : Ne


HORIZONT je pitao ima li još kakve literature o sinkonicitetu osim «navedene». Pod navedenom valjda misliš knjigu Davida Peata «Sinkonicitet:most između materije i uma»? Ja nisam druge čitao i zapravo ne znam koje bi mogle biti dobre, ali ovu svakako preporučujem.

BLUSH piše da bi «možda emisija bila malo bolja kada bi gostima ponekad bilo suprotstavljeno neko alternativno (odnosno, nealternativno :) ) mišljenje.». To neće biti tako skoro.:-) Iz par sasvim subjektivnih razloga.

Prije pet godina, na samom početku, sam imao nekoliko takvih pokušaja, ali sam ubrzo odustao i odlučio da svaku temu ili priču što detaljnije predstavim iz NJENOG kuta. Na prvi pogled to možda zvuči glupo, ali dijalog traje 7 dana u tjednu, 24 sata na dan. Recimo, BLUSH je spomenula emisiju o GMO-u. Koliko sam ja samo po raznim novinama pročitao nekih tekstova ili intervjua u kojima se uvjeravalo kako GMO-hrana nije opasna, ili da je ipak manje opasna od one pošpricane pesticidom ili da je u najgorem slučaju riječ o tehnologiji čije se posljedice još nije moglo ustanoviti. Sve neistine. Pa ako je to sve dio velikog dijaloga u nekom društvu, onda je to i 60 minuta u kojima se, za promjenu, barata činjenicama, koje ukazuju na suprotno.

Drugi razlog je glup: ne osjećam se ugodno kad se ljudi svađaju. A volim se osjećat' ugodno. Kad god na televiziji započne neka rasprava, krene prepirka, pa se spusti na osobni nivo, i ubrzo vrijeme iscuri i umjesto da nekaj naučiš, samo gledaš zajapurena, bijesna lica. Tada se uvijek nekak' osjećam loše i pojavi se ona osjećaj uzaludnosti «di si bio, što si radio.» Pa mi je žao vrijeme trošiti na nadmudrivanja, čini mi se zanimljivije što je detaljnije moguće pričati o nekoj temi. U krajnjoj liniji, tako je meni i zabavnije nego gledati svađu i prosipanje žuči, a sve je to na kraju krajeva samo show-busines – uključujući i novinarstvo.

Treći razlog jest što postoji nekakvo pojednostavljeno mišljenje da se do objektivnosti u nekoj emisiji može doći na taj način da se suprotstavite razni stavovi - subjektivni stavove. I onda bi iz sukoba subjektivnih stavova trebalo nekako doći do objektivnog. Ali tu objektivnost nikad nisam vidio; koliko god se ljudi jako posvađali, dobiva se samo gomila subjektivnosti. Tone subjektivnosti! I onda sam i sam odlučio raditi samo subjektivno. Ili dati prostora određenoj subjektivnosti. Ovo je malo pojednostavljena slika kojoj bi se mogli naći logički prigovori, ali nadam se da je ste skužili kaj 'oću reć'. Čini mi se da je, prije nego se počne pričati o objektivnosti ili subjektivnosti, donekle korisno upoznat se sa što više činjenica. A onda je glupo trošiti vrijeme na nadmudrivanje.

Četvrti razlog je što je za manje poznate teme teško naći informirane i kompetentne sugovornike za raspravu. Nije neka fora, i previše je predvidljivo, primjerice, u emisiju o NLO-ima pozvati psihologa, koji ne zna previše o tematici NLO-a, ali će zato pričati o tome kako ljudi umišljaju stvari, pop-kulturi i slično. Pa onda nekog astronoma koji je doduše dobro upoznat s činjenicom da se Venera često proglašava NLO-om, ali nikad nije detaljnije proučio materiju NLO-a. U takvim slučajevima mi bude žao i samih tih dobronamjernih ljudi koji su se našli usred teme o kojoj zapravo ne znaju puno, a moraju nešto pričati. Na kraju krajeva, zašto bi ih to i moralo zanimati, zašto bi morali o tome išta znati, zašto je to uopće važno? Prava bi rasprava bila ona između dobro informiranih ufologa. Ali takvih nema na bacanje.

I tako u emisiji pričamo priče koje smo čuli, koje postoje negdje tamo vani – nismo ih mi izmislili. Isključivo one koja nam se sviđaju i na način koji nam se sviđa.

Posve subjektivno. S velikim «s».

Uostalom, sa «S» počinje i puno drugih dobrih stvari: stripovi, sf, Stray Cats, sex, stratocaster, sendvič........

Čitamo se !

- 19:50 - Komentari (35) - Isprintaj - #

Egipatski helikopter

01.04.2007., nedjelja 

 
Bok svima!

Eto, nema me po dva-tri dana, ali tako je to u ožujku i travnju. Apsolutno svi sve najvažnije rade u travnju. I odjednom se - u svibnju – nasluti miris ljeta, i sve nas prođe volja za bilo kakvim radom ili velikim operacijama. Ali nažalost, sad je tek početak travnja.

Ali je to pravo vrijeme za koju sličicu iz drevne prošlosti.

Naravno, čudnu sličicu, jer baš takve ovdje volimo.

Ona je dio velikog korpusa gravura, crteža, aftefakata, tehnologija i tekstova koji ukazuju na zaboravljene civilizacije i svjetove, ili na to da su neki možda bili nešto drugačiji nego što bismo se usudili pomisliti. U svakoj povijesti civilizacije piše da je najstarija civilizacija Sumer koji je iznenada procvao oko tri i pol tisućljeća prije nove ere. Dobro poznati misterij predstavlja već sama naglost nastanka vrlo sofisticiranog i naprednog društva – ni iz čega i ni otkuda. Tu se otvara prostor za spekulacije – od nezemljana do Atlantide. Zašto se popis pretpotopnih sumerskih kraljeva smatra mitologijom, a njegov noviji nastavak povijesnim dokumentom, isto ne znam. Vjerojatno zato jer za ove jako stare kraljeve nema arheoloških dokaza.

Pa onda, mnogi drevni tekstovi, pogotovo indijski, smatraju se epovima i mitovima. Zašto je tako sa sigurnošću zaključeno da oni nisu ništa više od toga, ni to ne znam. Čak i kad se indijski zrakoplovni inženjeri služe tekstovima straim nekoliko tisuća godina kako bi pokušali unaprijediti suvremene zrakoplove i rakete do stupnja vimana kojima su letjeli njihovi preci. I čak i kad se, kao prije godinu dana, otkrije presušeno korito rijeke Sarasvati koja je smatrana mitološkom rijekom. Ili kad NASA snimi konfiguraciju koja odgovara Raminom mostu iz indijskih epova. Ali o tome drugom prilikom.

Zadnjih dana dogovaram dolazak Michaela Crema, koautora knjige «Forbidden Archeology» i autora knjige «Ljudska devolucija». Zbog toga opet čitam ovu prvu, koja na svojih 900 stranica predstavlja stotine arheoloških nalaza ljudi ili artefakata u slojevima starim nekoliko milijuna, pa nekoliko desetaka ili čak stotina milijuna godina, koji ukazuju na to da je čovjek na zemlji prisutan milijunima godina, a ne tek 100 000 godina. Tu priča postaje još zamršenija.

Ali nisu uvijek nužne spekulacije ili stručne rasprave. Da bi se vidjelo koliko su stvari zbrkane i nimalo nalik sređenoj slici koju smo naučili u školi, ponekad su dovoljne oči. Laičke, amaterske.

Dr. Ruth McKinley-Hover iz Sedone (Arizona) je 1987. u hramu u Abidu u južnom Egiptu otkrila stropnu gredu s kartušom s hijeroglifima i simbolima urezanim u granitnu stijenu. Što se na njoj vidi – pogledajte sami.


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


I evo opet malog natječaja – jer vrijeme je za spekulacije. Pitanje na koje nitko do danas ne zna odgovor možda će odgovoriti netko od vas: Kako su se ovaj prikaz nalik helikopteru i ostali prikazi našli na gredi u egipatskom hramu?

Odgovor koji mi se bude najviše sviđao privredit će svom autoru odličnu knjigu Olafa Benzingera «Knjiga čarobnjaka – povijest umjetnosti iluzionizma», koja mi odnedavno više ne treba. Naslov knjige ne predstavlja nikakvu poruku. :-). Priznaju se samo odgovori u komentarima, ne na mail.

Čitamo se!



- 14:50 - Komentari (62) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se