utorak, 19.02.2008.

u superlativima.



umorna sam.
ne na način da mi se malo spava.
imam onaj treba-mi-nekoliko-dana osjećaj.
gore je od pospanosti.
u pojedinim trenucima želim sve ostaviti i gledati kako se raspada dok ja ležim na podu i osjećam kako mi sunce rastapa maskaru.
ali, nakon pet minuta mirno sjedim na drvenoj klupi, pijem colu zero i izgledam poput većine sivih ljudi koji prolaze kraj mene.


prepisujem stare sms poruke na prazan papir u tri ujutro.
slušam placebo.
vozim u rikverc na uzbrdici i gledam naprijed, umjesto natrag.
divim se svom instruktoru.
mislim na to kako je lijepo biti bos na plaži u pagu dok buljim u nepravilne konjugacije francuskih glagola.
ne čistim leće.
imam natečene oči i kosu koju ne mogu ukrotiti.


u subotu sam kupila četku od pedeset kuna. drvenu. lijepa je.

u subotu sam provela sedam sati na temperaturi ispod nule noseći cipele na petu i sada znam kako je to
ne osjećati stopala.
ili napraviti nagli pokret dlanom i osjećati kako koža puca.


mislim da se premalo trudim.
mislim da se previše trudim.


satima buljim u more s najvišeg kata towera i fotografiram plišane lutke na svom krevetu.
raspravljam o seksu do jedan ujutro.
do podneva se spotaknem najmanje tri puta.


previše pričam.
premalo pričam.


neki put me boli vanjska strana desnog dlana, a jedini uzrok i produkt svega toga je hrpa izgužvanih papira u košu za smeće.
katkad sam u pravu, a ne da mi se otvoriti usta i dokazati to.
pa pustim.


gledam ljude kako plaču.
kako prelaze preko mosta.
kako gase cigaretu.
i spremaju novčanike u torbe.
pogledam ih u oči i čekam da prvi skrenu pogled.


pretrpana sam informacijama.
provodim previše vremena u kafićima.
kada navečer legnem u krevet, čujem zvuk kojeg proizvodi šalica u trenutku kada je spustiš na tanjurić.
pa se jače pokrijem dekom.


prelako me je impresionirati.

klikalica.
nemate što vidjeti, ali nije loše za poslušati.

* 22:51 * Komentari (65) * Isprintaj * Permalink

utorak, 12.02.2008.

iščupati možeš.


inače nemam neki stav o novcu.
ako ga imam, onda ga potrošim.
ako nemam, onda jebiga, gledam izloge.
ne znam štedjeti. niti želim.

nisam jedna od onih djevojaka koje će izdvojiti dvije tisuće kuna za traperice samo da bi u subotu navečer neki dečko upitne inteligencije pomislio da je guzicu s koje blješti d&g pametnije zgrabiti jer je vjerojatnije da će mu vlasnica takve pozadine platiti cugu.

ali opet.

ja sam ta koja kupuje časopise od sedamdeset kuna.
kupujem knjige, pa ih posudim.
vrate mi ih nakon godinu dana.
kada otvorim prvu stranicu na njoj se nalazi otisak šalice za čaj.
kupim prazan paket od dvadeset cedea, prepržim svašta na njih i onda ih podijelim.
sram me reći koliko trošim na parfeme.
jednom sam dala hrpu kuna za sjajilo koje je nakon tjedan dana upotrebe počelo smrdjeti na čarape maratonca.
dnevno imamo do tri slobodna sata, jer su proferorice u ovo doba godine sklone nakupljanju misterioznih boleština. odemo u river, popijemo kavu/sok/kakao.
o vikend-eksperimentima sa kjupekom i brizerom u parku da i ne govorimo.
i novca odjednom nema.
i to uopće nije problem jer znam da sam ga potrošila na ono što sam htjela, premda je trošenje bilo prouzrokovano mojim hedonističko-ljenjivim karakterom što možda i nije najpohvalnija stvar.

no danas sam igrom slučaja promijenila svoj potrošački profil.

ana i ja smo odlučile nakon škole napraviti đir po gradu, zasmetati mojoj mami na poslu i iživljavati se na fotokopirnom stroju umnožavajući udžbenik iz glazbenog kojeg sam izgubila negdje u listopadu.
onda nam je to dosadilo pa smo krenule na bus.
na korzu nas je zaustavila teta iz tele2 i podijelila nam besplatne brojeve koji imaju deset kuna na računu i započela priču: ako uplatiš 50 kuna u sljedeća dva dana, onda ćeš moći obavljati pozive po superekstra cijeni od četrdeset devet lipa prema svim mrežama...
taman smo se je riješile, kada nam je prišao lik odjeven u cvjetasti kombinezon.
akcija-mladih-spašava-gat ili tako nešto.
lispričao se što smeta i ljubazno nam gurnuo promotivne knjižice u ruke i počeo pričati o tome kako su one ispunjene pozitivnim citatima.
dakako, trebalo bi donirati nešto novca pošto su oni neprofitabilna udruga, a tiskanje knjižice je nešto koštalo.

i tako stojim ja na korzu s blentavim knjižuljkom u ruci.
razmišljam o tome kako mi se ne da potrošiti zadnjih petnaest kuna na nešto što ne želim imati, ali opet, lik očekuje da ih kupimo nakon što nam je minutu pričao o veselim citatima i o tome kako će postaviti još klupica na gat.

sram me je vratiti knjižicu natrag i nastaviti dalje.
ali, tko je on da očekuje da kupim nešto što nisam ni tražila?
gledam malo u anu kojoj na licu vidim da misli što i ja, malo u njega.
pomislim: jebemujebemujebemu i posegnem rukom u džep.
ana radi isto.

ne dajem novac pijancima.
ne dajem novac prosjacima.
ali ga dajem brbljavom liku odjevenom u cvjetasto.

šutke hodamo do stanice, a ja otvaram knjižicu na sredini.
piše: omnia mea mecum porto.

lavli.

ali, dan su mi uljepšali francuzi.
-link-
u tako malo vremena kažu toliko toga.

i znam da ste već vjerojatno umorni od predvalentinovskih najava za ljubavne filmove, ali ako je -ovaj- upola dobar kao knjiga, vrijedi ga pogledati.

javim se ja još uskoro. :))

* 20:25 * Komentari (50) * Isprintaj * Permalink

subota, 09.02.2008.

riječki post.


da sam ovo nekim slučajem objavila lani, vjerojatno bih napisala:
učitavat će se nešto dulje, ali sada računam na to da svi vi uživate u blagodatima adsl-a i da problema s čekanjem nemate.
barem ne onih koji se odnose na učitavanje.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


radioaktivne lučke dagnje. :))

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


ovo iznad bonavie je moja škola.
stepenice do nje su odgovor na pitanje zašto gimnazijalke imaju dobre noge. XD
u ferrariju imaju okej kavu, ali mi nije jasno zašto bi netko, između ostalih i moj tata, poželio popiti kavu na parkiralištu.

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


jednog popodneva, sjest ćemo na klupice na rivi.
u tišini ćemo pogledavati malo na more, malo na brod i pojesti sladoled do kraja.
onda će netko reći: ajmo i prije nego što se zapitam gdje idemo, stajat ću na palubi, sakupljati kosu u rep i gledati kako se klupica na kojoj sam sjedila prije deset minuta sve brže pretvara u točku.
izvadit ću mobitel i reći: mama, doma sam za deset dana.

* 16:46 * Komentari (40) * Isprintaj * Permalink

ponedjeljak, 04.02.2008.

imao bi posla tvoj frizer, a ti oblačio se šik.


imam još petnaest minuta do busa i tehnički bih mogla baciti oko na bilježnicu iz povijesti da ponovim, ali mi se još tehničkije ne da pa ću s vama podijeliti jednu stvar. možda i dvije, ako stignem. fino

subota navečer.
konačno možemo birati hoćemo li ići na connect u dva lava, na majke & tbf u šator ili na vrhunski drum & bass na gatu.
ljudi prepuno, iako kiša pljušti; naguravaju se u kafiće ili stoje po uglovima s bocama u rukama.
veseli i opušteni.

samo ja pizdim.

naime, imam sreću da mi se svake subote negdje između deset i ponoći isprazni baterija na mobitelu.
onda mobitel pišti, a ja drhtavom rukom očajnički tipkam ani poruku u kojoj joj detaljno objašnjavam gdje se nalazimo i gdje se zajedno s nama nalazi boca jegera.
taman stisnem pošalji i baterija se ugasi.

premjestim karticu u tuđi mobitel i tri puta krivo utipkam pin, a puk ne znam.

nakon omanjeg živanog sloma odlučujemo krenuti na jelačić po anu, a do tamo nam je trebalo barem deset minuta ekstrabrzog hvala-bogu-na-ravnim-čizmama hoda.
lola i ja smo čopile melin košobran i požurile.
negdje u starom gradu pokraj nas je prošla grupa maškara, a jedan dečko nas je pitao:
gdje ste to kupile?
pogledale smo prema kišobranu i vidjele da više nema oblik kruga, nego banane.

najprije smo umrle od smijeha, a onda smo nastavile epski upadati u lokve.

oluja huči, gromovi udaraju, kiša lijeva.
u ruci držim kišobran koji to nije i razmišljam ako bih se mogla ubiti onom žicom, ali me lola prekine najprikladnijom rečenicom ikad:
ira, kakva mi je frizura?

¤ ¤ ¤

hvala višim silama na dobrim tetama u vipu.
mobitel opet radi.

* 12:44 * Komentari (49) * Isprintaj * Permalink

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

0

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se