muji više nema priču.

Nisam čvrsto odlučila da više neću pisati. Stvarno. Probala sam u nedjelju. Nije da nemam inspiracije ili volje, čak sam nekako i prestala misliti na to koliko mi vremena oduzima pisanje posta. Jednostavno, sve što napišem čini mi se blje, a ako je meni blje onda ne želim drugima pokvariti dan.

Uglavnom, sada imam sedamnaest i ništa se spektakularno nije dogodilo.
Osim nekoliko takvih poklona.

Ne učim. Pišem za svoj gušt, čitam, praznim iPod i nekako sam u svom svijetu.

Mogla bih vas zatrpati onime gdje sam bila i što sam radila u ovih desetak dana, ali neću.
Preskočit ćemo to i krenuti dalje.

Random mi je ljubazno udijelila štafetu. Ljubavne pjesme, i to njih pet.
Fajn.


1. Depeche Mode - Strangelove



Thats how my love goes.
Zbog tog stiha. Nekako je u njemu sve.

2. Coldplay - Yellow



Jer je divna i jer je jako malo ljudi voli zbog toga što, kažu, nema smisla. Dobro. Nema.
Ali je meni jedini čvrsti oslonac koji pobija moje uvjerenje da je romantika patetika. Ovdje nije.

3. Beyonce feat. Luther Vandross - The closer I get to you


Tako. Bez nekog posebnog razloga. Jer je nekako narančasta i ljetna. I podsjeća me na terasu jednog apartmana i vjetar koji puše i more i sunce i sol.

4. Red Hot Chili Peppers - Universally Speaking


Jer je u početku nisam voljela. Onda se dogodilo par stvari pa je volim.

5. Dido - Mary's In India



And I've seen something you probably never got the chance to see...


Dalje: zli,4piruete ,DsK, maggie,pomorka.



(i da, zašarenila sam namjerno, nisam seljanče, nego hoćem da vi izgubite vid. :D )

Volim putovati, no to sa sobom nosi određene nuspojave. Poput stajanja na lošim benzinskim postajama ili plaćanja MilkyWay minutea sedam i pol kuna u improviziranim trgovinama.



(Sad malena digresija, u drugom licu, jer se ovoga nerado prisjećam.)
Onda odeš u kafić u kojem stolice škripe, podovi su prljavi, a konobar je uglađen u tamnom odijelu pa se u sebi smiješ kontrastu. Kada konobar ne zna što je Nescafé, mirne duše naručiš cappuccino i smiješ se ironiji situacije u kojoj si se našao.

Prošetala sam se se do WC-a i shvatila da čujem glas sa radija. Trebale su mi dvije minute da shvatim kako radija nema. Onda sam ugledala Edu kako ženi daje, ne predviđene dvije kune, već čitavu šaku kovanica. Još uvijek je nerazjašnjeno zašto Edo Maajka u džepu nosio toliku količinu istih. Ali bitno je da me pogledao. Sada, kada me je pogledao netko tko je slavna ličnost, mogu živjeti sretna.

Počet ću se zaljubljivati u dečke koji nose široke hlače. :D

______________________________________________________

Mene ne fascinira Bosna sama po sebi, nego ljudi tamo. Gostoljubljivi i otvoreni.

Odmah po dolasku, prišle su nam dvije djevojke koje sam, kasnije sam shvatila, upoznala pred dvije godine, i znale nam imena. Započele razgovor koji se odužio. Prosječan Riječanin bi se tako ponašao prema nekome koga zna barem pola godine.

Pogreb je bio tužan. Bilo je sunčano i nešto bijelo je letilo zrakom. Možda maslačci. Jedan od onih dana u kojima se odjećaš kao da si u filmu, ne da se stvarno događaju.

Nedjelja je bila dan za prežderavanje.

*Recimo samo da sam nakon velike porcije ćevapa tamanila kolač.
*u ta tri dana pojela sam više keksa nego li ih inače pojedem u pola godine
*u 2 dana 1 nes i dvije kave. Loše.
*Potrošila sam previše novca sa tuđih mobitela na SMS-ove, jer sam, pametna, zaboravila kupiti bon prije prelaska granice.
*Hodali smo po pruzi iako je pisalo da je opasno po život. Čak smo se mislili fotografirati kraj tog znaka. Na kraju nismo.

*Otkrili smo veliku livadu i ležali na njoj buljeći u nebo. Čak smo uspjeli napraviti ogrlicu od tratinčica. Nosila sam je dok se nije raspala. :D









______________________________________________________


Vratila sam se kući u ponedjeljak, prebacila fotografije na laptop i odmah otišla na kavu da nadoknadim kroničan manjak kofeina. Planiramo na maturalnu u petak.

Jučer smo se popodne šetale po korzu, jele sladoled, kupovale poklon i atmosfera je bila nekako ljetna iako se još uvijek nisam izvukla iz svoje zimske jakne.
Po dobrom starom običaju glad nas je uhvatila prije povratka kući pa smo skupljali sitniš po džepovima i otkrili da nema prodavaonice fornetta u gradu koja radi nakon devet.


Imam osjećaj da će praznici završiti prebrzo.

Soundtrack:

Just say you'll wait, you'll wait for me.
Just say you'll wait, you'll wait for me.

Kada ne znaš od kuda početi, jedini način na koji ne možeš pogriješiti je da kreneš ispočetka.

U ponedjeljak... Više se ne sjećam.
Izblijedio.
Znam što je bilo u utorak, sjedile smo na terasi, pile nesice od vanilije, promatrale ljude koji odlaze kući nakon škole i planirale neučenje fizike. Da je vjetar lagano puhao, a svijet bio pastelan. Ili barem onaj komadić korza. Po tisućiti put prekasno sam se sjetila da je datum na kalendaru odmakao i da je vrijeme za novi kupončić na pokaznoj karti, no začudo, ovaj put nisam upala u gužvu i zakasnila na autobus.
Poslijepodne se također sporo vuklo, no tada mi je to odgovaralo. Sjedila sam na podu u svojoj sobi, gledala kako vjetar u ritmu pomiče zavjese. Kada sam shvatila da bi neki stranac, koji bi sasvim izgledno mogao ući u moju sobu, zacijelo pomislio da sam luda, odustala sam od svega, upalila itunese i otišla čitati.
Onda mi je i to dosadilo pa sam otišla na msn i pričala s ljudima usput radeći lijepi te sasvim pregledni šalabahter sa svim onim čudnim fizikalnim formulama.
U srijedu ujutro, kada sam ga krenula isprintati, shvatila sam da mi je nestalo tonera.
Zato sam potrošila dobar dio sata likovnoga na stvaranje novog pomagala, kojeg na kraju nisam ni upotrijebila.
Netko se igra samnom.
A ja se opet igram fotoaparatom.
U zadnje vrijeme, kada imamo slobodan sat, spustimo se po grozomornim stepenicama ispred naše škole, odemo po nes za van i prošećemo se do onih klupica na obali. Ako je dan dobar, možda čak i bude koja slobodna. Srijeda je bila takav dan.
Pošto imam ozbiljnih problema s mailom, a Vale mi cvili zahtijevajući fotografije, nekoliko njih objavljujem tu.











Happy?


Nikada ne drijemam poslijepodne. Možda sam zato, kada sam se za to odlučila, zaspala i propustila kino.
Neorganizirana sam i to pretjerano, ali opet, kada bih morala birati ostala bih takva, jer nema ničeg goreg od toga kada znam da će se nešto dogoditi.
Zaljubljena u nepredvidivo.
Navečer smo otišle na The Party kojeg su organizirali matematičari iz suprotne smjene, i bilo je baš dobro. Kada bih krenula u opisivanje svega, post bi se pretjerano odužio, no recimo samo da smo u tri i pol ujutro najozbiljnije razmatrale ponudu pohanja pomfrija nakon što smo pohlepno smazale čitavu dorinu i paket finih keksa.


Umro mi je pradjed.
I sada bih trebala biti tužna, ali nisam.
Ne mogu žaliti za nekim tko mi je gotovo stranac, tjerati se da osjećam, kada to zapravo ne činim.
Sjećam se kako me zvao kada sam bila manja i onda mi pričao u hladovini.
Sjećam se da mi je neki put bilo dosadno.
Ali sada bih samo to htjela ponoviti još jednom. Ništa više.

Vjerojatno ovo neće biti najsretniji Uskrs.
Ali sam se uvjerila da sam u stanju spakirati se u petnaest minuta i ostatak vremena prije polaska trošiti na pisanje posta.
Mislim da mi treba duga vožnja autom.
Nju ću i dobiti, a planirat ću... kasnije.


*Lola, ostavila si kod mene onu crnu majicu. Uzela sam je sa sobom.
*Ivana, sorry što se nisam javila, ali znam da spavaš u ovo vrijeme.

Pozdrav svima.


+ Apdejt
10. travnja 2007; u 8:20

Vratila sam se. :D
Sve super.
Osim toga što sam se udebljala. No nema veze.
Na fotkama...
Ovako.
Na ovoj gdje smo sve, ja sam najviše desno. Moja kosa pokrila pola fotke. :(
I svima sretan Uskrs sa zakašnjenjem.
Toliko.