|
na praznicima redovito poremetim bioritam čija je ustaljenost upitna i tijekom školske godine s obzirom na moj lako-ćemo-mi-to karakter te neprospavane noći prouzrokovane kroničnim manjkom učenja tijekom dana.
no.
nakon tjedan dana praznikovanja, odlasci u krevet u četiri ujutro postaju najnormalnija stvar, toliko normalna da buđenje u osam kako bih otišla k zubaru na pregled koji mi ni ne treba smatram činom koji je po svojoj nemilosrdnosti ravan kupanju na islandu. štoviše, još je gori, jer na islandu, koliko ja znam, ima kipućih gejzira pa bih možda ipak naletjela na jedan takav i onda uživala u parnoj kupelji ili čemu već.
male stvari.
ako se pak probudite u vrijeme dok je na televiziji dobro jutro hrvatska, možete očekivati da će stvari krenuti pravcem koji vama ne odgovara.
na primjer, nećete biti u stanju nanijeti istu količinu maskare na obje trepavice i onda ćete čitav dan ljude gledati na način kao da vas nešto čudi.
kada si ti isti ljudi počnu tražiti nepostojeće mrlje na majici zbog vaših pogleda, to će vas početi zabavljati u tolikoj mjeri da ćete u pogledavanja uključiti i upitan pokret obrvom nakon čega će uslijediti njihova jurnjava u wc i vaše luđačko, ali ipak uspješno prikriveno, cerekanje.
male stvari.
slušat ćete kako vaš otac na vas sasipa hrpu neprikladnih epiteta zbog vašeg kašnjenja.
bit ćete svjesni činjenice da je u pravu, ali hej, tračerska rubrika fokus u novom listu je razvučena na tri strane (j.lo će roditi po pravilima scijentološke crkve, a riječko kultno okupljalište palach mijenja vlasnika nakon deset godina neuspješnog poslovanja).
male stvari.
dobit ćete poziv na kavu na koju biste, da je normalan dan, otišli odmah.
jer ste vi osoba koja pozive na kavu ne odbija. u pravilu.
no.
imate novi i nepročitani broj elle-a na stolu, milka praline u ladici, kosa vam izgleda katastrofalnije nego inače i ne da vam se izvući iz pidžame jer ste je tek navukli, a u mislima vam je još uvijek ono prisilno ranoranilačko buđenje. ne želite dva puta u istom danu skidati sa sebe nešto u čemu vam je tako udobno pa odbijete poziv i ispadnete bezobrazni.
nikoga nije briga što je danas vama fnje dan kojeg biste radije proveli samosažaljevajući se uz glupi film nego u dobrom društvu.
vi ste zlo.
male stvari.
dovršite čitanje knjige, preslušate odličan album koji već mjesecima stoji u iTunesima.
male stvari.
oko jedanaest navečer shvatite da imate zeleni čaj u kuhinji, a pošto nikada nije kasno za zdrav život, odlučujete ga skuhati.
ostatak večeri provodite na relaciji kuhinja-wc.
u jedan ujutro naiđete na paket voska i odlučite da je pravo vrijeme za depilaciju. u sljedećem trenutku stavljate status busy na msn i bacate se na posao.
u tri ujutro izdepilirani, istuširani, isfenirani i obliveni pafremom sjedite na krevetu u svojoj sobi.
sami.
razmišljate o tome zašto u takvim trenutcima uz sebe nemate muškarca i zaključite da život nije fer.
onda razmišljate o tome da otvorite onaj liker od čokolade što stoji na ormaru i uživate u životu i sami.
sat vremena nakon toga vidite da vas na msn-u desetero ljudi poziva na već zahuktalu raspravu o globalnom zatopljenju i spoznate da ste bili u krivu.
život je fer, samo su ljudi oko vas prošli ukurac.
i da.
osoba koju svakodnevno tlačim na msn-u hoće da je spomenem.
uspješno sam se suzdržavala do sada, ali, kvragu, ovaj post i ovako nema smisla pa zašto ne. :))
nadam se:
da ćeš se u 2008. opametiti i početi piti cedevitu.
da će tool imati neki koncert ponovno u blizini. al to se nadam više za sebe, nego za tebe. *belj*
i da danas nećeš završiti na podvežici.
obavještavam te da čem te tlačit zbog ovoga još mnogo, mnogo, dok ne svisneš od muke, jer je pet ujutro, a ja ti tu smišljam želje. 
little little little things.
zapravo, bol koju osjećam u lijevom ramenu i nije mala stvar.
možda da odem na masažu. ili barem u krevet.
malo za promjenu.
|
).
