muji više nema priču.

kratim si vrijeme do dva ujutro.
onda idem po burek pa u grad.
iako mislim da burek nije najpametniji jelovni odabir krajem travnja jer ću za čas morati nositi dvije krpice pred gomilom nepoznatih ljudi na plaži.
ali već sam pojela vrećicu čipsa, twix i milky way minute.

nisam u pms-u, ali mama je.
potrošila je tristo kuna na slatkiše i ostalu džank hranu. vratila se iz dućana sa širokim osmjehom na licu.
nisam u pms-u, ali mama je.
ja samo želim zgriješiti i uništiti svoj krvožilni sustav pa onda kao iskusni lopov mažnjavam slatkiše iz ormara.
kada sam već krenula sa prejedanjem, završit ću u velikom (burek, remember?) stilu i zaspat ću prije nego što autobus stigne do zaobilaznice.

bolje mi je da kupim pareo.

sutra ću u ovo vrijeme biti u dubrovniku smještena u sobi sa:
- dvije prištave cure koje od svoje šeste godine žele biti spisateljice i misle da njihov talent samo pršti zbog činjenice da su bile u stanju napisati smisaon sastav.
- napušenim parom. bit ću samo višak u sobi jer će biti mrvicu stariji od mene. ali još uvijek s viškom spolnih hormona. jao.
- dva dečka. ne jedu hrenovke jer nisu hranjive. ne jedu kekse jer su masni. kada se susretnu mojim načinom života, prekrižit će se, odlepršati u crkvu da zamole nešto/nekog da me spasi.
zatim će me htjeti proučavati.


mrzim lidrano i popratna sranja.

ali fotkat ću mnogo. dubrovnik je lijep.
i neće me biti u školi do kraja tjedna.
jupi-jej.

ostavila sam sunčane naočale u jednom dućanu u subotu.
u ponedjeljak sam otišla pitati za njih. i bile su tamo.
žalosno je samo to što me čudi činjenica da ih nitko, ali baš nitko nije ukrao.
i čudno. za hrvatske prilike.

osamnaesti sam dočekala s crnim krugovima od maskare i tuša oko očiju.
sva sreća da postoje ljudi koji me oraspolože čak i ako su sami loše volje.

možda su sve te priče koje govore da je svatko od nas jedinstven - fejk.
možda se netko nalazi u istoj situaciji kao što je moja. možda isto tipka post.
taj čovjek je idiot.

u školi ima, po prvi puta od kada sam u njoj, sapuna u Wc-u. dada.
stvari se mijenjaju. ne nabolje.

:/

za manje od dvadeset četiri sata imat ću osamnaest godina.



razmišljam o tome je li pametnije skočiti s krova i ne doživjeti prvu boru ili otići u šoping.


s obzirom na to da sam u gotovo dva desetljeća, koliko sam prisutna na ovom planetu, naučila da se ne mogu oduprijeti lijepo izmješanom ili protresenom alkoholu u veselim bojama, bilo bi mi pametnije učiti danas jer imam osjećaj da će me sutra boljeti glava.

maaah.
možda i neće.

najvažnija stvar koju još moram naučiti je biti suzdržana.
ili suzdržati se, kako hoćete.

volim sve te nemoguće misije toliko da mi postaju fetiši.

pred par dana smo sjele u river nakon zadnjeg sata. mirno sam ispijala cedevitu dok vale nije prokomentirala kako sam zapuštena.
pomislila sam na ogroman sendvič kojeg sam pojela pet minuta prije pa sam pogled usmjerila prema svom prepunom trbuhu i crnim hlačama umrljanim narančastim aurora umakom na čak dva mjesta. ups.
i blog ti je zapušten, dodala je.

pa super.

posrkala sam ostatak cedevite i namjerno uvlačila zrak kroz slamku da proizvedem onaj zvuk koji normalne ljude živcira. nitko oko mene nije pokazivao ikakvu reakciju pa sam prestala. tina je mirno motala duhan, a ja sam u mislima brojala dane od zadnjeg posta.

super. super. petnaest.

nije da ga nisam stigla napisati, jer da se razumijemo, moje slobodno vrijeme nije ispunjeno tko zna kakvim zapanjujuće zanimljivim aktivnostima.

zapravo, imam ga sve više jer mi za školu postaje nekako svejedno sada kada bih se za nju trebala najviše brinuti. čitam knjige koje nisu lektira, ne pišem zadaće, učim minimalno, a na satovima vegetiram.
odlazim u krevet u jedanaest, a ne u tri i spavam osam sati, a ne četiri.
izdržala sam tri dana bez kave.

nisam si više ja.
ali ova nova ja nije kul i ne sviđa mi se. nova ja mora ispravljati jedinicu iz psihologije i buditi se u sedam ujutro da bi otišla na vožnju. nova ja zaboravlja stvari više nego stara, ako je to ikako moguće. nova ja pješači, gleda u prazno i ne drži kemijsku i papir kraj jastuka. vozi se autobusom šest puta dnevno, u knjižnici ne pronalazi željenu knjigu, baca kišobran u kantu za smeće i kisne u prosjeku tri puta tjedno. dopušta da joj nestane 70% muzike na kompjuteru i zbog toga ne puca od bijesa i frustracije. i premalo osjeća.

zato se hitno moram vratiti.
shvatila sam to večeras.
skuhala sam kakao i stavila ruke na tipkovnicu.
jedva sam se sjetila šifre za blog editor.


u ponedjeljak smo prosvjedovali protiv zaključavanja vrata pod malim odmorima.
jer je naša ravnateljica ponudila neuvjerljive razloge za tu mjeru.
jer bismo dobili tri neopravdana ako bismo zakasnili na prvi sat pošto bi nam ulazak bio omogućen tek pod velikim odmorom.
i zbog toga što smo svi preveliki hedonisti pa smo navikli otrčati pod petominutnom pauzom po štapiće s kikirikijem ili kavu kakvu pije dr. house.

i stvarno, to je bio jedan od najboljih dana od kad sam u srednjoj školi.

fotkala sam mobitelom, tako da kvaliteta možda i nije najbolja.
ali objavljujem, čisto da osjetite ugođaj. :)
















kasnije sam slučajno upalila tv i otkrila da smo glavna vijest na rtl-u.
jako je fora prosvjedovati, ali, kako sam već njoj rekla, moram priznati da je teško biti revolucionar.
nakon tri sata stajanja, noge ubijaju.

tako da se od ponedjeljka pasivno i lijeno povlačim uokolo.
pisali smo nacionalne ispite koji su bili neobično lagani. i dosadni.

u subotu sam nakon dugo vremena bila u šopingu.
mrzim planirano kupovanje.
htjela sam kupiti puder.
ali.
u tri popodne u dm-u ga nije bilo. niti jednog. trgovina je izgledala kao da je kroz nju prošao uragan, a ne kupci. na policama se ponegdje nazirao koji tester.
nisam znala da riječanke stavljaju toliko fasade na lica.
i još važnije, da ih kupuju subotom ujutro.
morat ću malo pažljivije gledati kada idući put budem hodala po korzu.
možda su sva lica zapravo fejk.
da sam bar muško.

mmhhhmmmmph.

od kada posjedujem želju za promjenom spola?
stvarno više nisam ja.
uostalom, odakle mi pravo da se rugam fejk stvarima uz onoliku količinu spužve u grudnjaku?
šutjet ću.
i ovako i onako u životu bolje prolaze ljudi koji drže jezik za zubima.