|
okej, kasnim.
štaš.
nekako ne bi bilo okej reći da nisam imala vremena, ali...
morala sam se baviti aktivnostima koje su isključivale mahnito povremeno piskaranje.
vucarala sam se po kući i odbijala pogledati u sutrašnji raspored kojeg ne znam napamet iako je školska godina gotovo pri kraju. onda sam poželjela odskakutati po twix u sos ormar sa zalihama pa sam odustala od te ideje, sjela pred monitor, naživcirala se jer mi radi samo jedan od tri browsera, šutnula kućište četiri puta nogom čisto da utažim potrebu da nešto udarim i odlučila tipkati sve dok mi se ne skine završni sloj friško nanesenog laka za nokte.
teške muke.
osjećam potrebu za umetanjem stihova u post iako je to strašno seljavo i teen i tako to.
ali ne mogu si pomoći.
attack. :)
*vadim kalendar*
23. travanj
03:00
trpam kofer u prtljažnik i penjem se u bus, sjedam na sjedalo i primam se za trbuh u kojem se nalazi oveći netom pojedeni burek.
odlučim namjestiti neku lijepu uspavljujuću pjesmu i zaspati prije nego što dođemo do zaobilaznice.
shvaćam da sam zaboravila ajpod i u mislima si računam broj bezglazbenih sati do dubrovnika. sedam.
nakon petnaest minuta shvaćam da šole ima sasvim solidan glazbeni ukus i tupo buljim u svjetla koja se tope u bakarskom zaljevu. more tamo uvijek izgleda tako... uljavo.
a možda sam to samo ja.
clapton savršeno prigušenim glasom pjevuši
let's make the best of the situation,
before I finally go insane.
i onda zaspem.
08:00
budim se negdje na makarskoj rivijeri i vadim fotoaparat.
pitam se ako bih pred godinu dana otišla na put, a da apsolutno nikoga u autobusu ne poznajem.
ne bih.
čujem cerekanje sa zadnjeg sjedišta.
pogledam na prazno mjesto do mene i primjetim svoju raspadajuću torbu, vratim pogled na prozor pa uzmem crveni milky way minute i janu da doručkujem.
18:00
istuširana, s novim slojem maskare na trepavicama i umorna sjedim u mračnom dubrovačkom kazalištu i hipnotizirano buljim u svjetloputog maturanta koji izvodi podulji monolog i pitam se kako netko može biti toliko talentiran.
onda gledam djevojku koja je sjedila nekoliko mjesta ispred mene u autobusu. osjećam se malčice posramljeno što se nalazim u istoj prostoriji s tim superadolescentima i odlazim u šetnju.
promatram dubrovačke gimnazijalke i zaključujem da imaju fenomenalne torbe.
švrljam po trgovinama u potrazi za istima, kupujem razglednice i jedem sladoled.
23:00
it's late in the evening
she's wondering what clothes to wear
she puts on her make up
and brushes her long blond hair
and then she asks me
do I look alright.
sjedim u art kafiću s djevojkama iz opatije koje su se glasno smijale u autobusu i superadolescenticom, pijem cedevitu i veselo čavrljam.
raspravljaju o YSL-ovom crvenom ružu za usne i darovima.
zaključujem da su sve nadrealno lijepe.
to je zato što glume.
a ja imam ušljivi sastav.
24. travanj
02:00
drhturim u krevetu pokrivena jednom dekom i mislim na poplun.
08:00
opatijske glumice me bude.
odlučujem preskočiti doučak.
vucaram se do kade i tuširam hladnom vodom, brzinski sušim kosu i nakon pola sata izlazim iz hotela da stignem na predavanje.
shvaćam da ne moram na autobus jer je dvorana odmah nasuprot hotelskim vratima.
super. imam još pola sata.
besciljno hodam i nailazim na kafić.
sjedam i pijem jedanaestkunsku prefinu kavu.
odlazim na predavanje i stižem na vrijeme. ha.
žena čije sam ime vidjela na nekom udžbeniku nas toliko hvali da ljudima postaje neugodno.
kaže da nije bilo lako izabrati dvajspet od tisućušesto i da će nas prozvati priznati književnici i da ćemo s njima na kavu.
super super. kava.
neki pjesnik pročita moje ime i krenem za njim, dvjema djevojkama, jednim momčićem i njihovim mentorima.
moje profesorice nema jer joj ravnateljica nije dozvolila da ode samnom i osjećam se nekako... golo. XD
pjesnik nas pita ako smo se upoznali s hotelskim naseljem i ako znamo gdje možemo popiti kavu.
svi šute i smješkaju se na način na koji se ljudi smješkaju ljudima koje vide prvi put u životu. retardirano.
kažem: znam ja jedan i vodim ih na jedanaestkunsku kavu.
ispada da momčić piše fantastične pjesme, pohađa klasičnu gimnaziju, posjeduje vokabular čovjeka koji vodi latinicu i slučajno, u slobodno vrijeme, čita dostojevskog.
razmotrimo situaciju. momčić je drugi razred. dostojevski tada nije lektira.
kaže: napisao sam kritiku 'idiota' u tri tisuće riječi, moram je doraditi, ali trenutno nemam vremena jer objavljujem zbirku pjesama.
grčevito stišćem svoju torbu u kojoj se nalazi p.s. volim te. hvala bogu da je tako crna.
otpijam velik gutljaj kave i odlučujem da je dosta čitanja nečega što nema nikakvu umjetničku vrijednost.
jedna djevojka upotrebljava najkul riječ megalomanija u naslovu svoje pjesme, a druga je napisala najslikovitiji sastav ikad.
iskompleksirano se vraćam u hotel, odlazim na ručak, punim, punim, punim tanjur na švedskom stolu i pokunjeno jedem nešto veličine dinare.
glumice me vode na kavu.
sjedam na sunčanu terasu treći put u danu.
nakon četiri sata nekontroliranog brbljanja shvaćam da sam propustila popodnevno predavanje.
fantastično.
well, my heart is where it's always been
my head is somewhere in between.
prežderavam se za večerom, pijem jeger u klubu, smijem se i plješćem ljudima koju pjevaju na karaokama, vadim ekstra deku iz ormara i zaspem u četiri ujutro.
25. travanj
09:00
prespavam doručak.
imam slobodan dan.
šećem dubrovnikom i pomahnitalo fotkam.
sjedim na zidinama, pržim se na suncu, pijem nestea i mirišem ljeto pa tipkam budite-ljubomorni poruke svojim razrednim kolegama. :)
imam nekoliko sasvim okej fotki, ali me imageshack zajebava pa zasad ništa od toga.
26. travanj
00:30
glumice, megalomanka i ja se pripite u autobusu pridružujemo kolektivnom derneku.
pjevamo pod naama suu pucali kreveti jeeeea.
01:45
upoznajemo simpatične i ružne španjolce.
jedan od njih se zove isus.
umiremo od smijeha.
odlazimo na šank po još jegera.
you're the real thing
yeah the real thing
you're the real thing
even better than the real thing
even better than the real thing.
fotkamo se s pola kluba.
vodim dubokouman razgovor s taksistom.
20:00
stižem natrag u rijeku, srećem ivanu i lolu pa odlazimo kod mene doma i jedemo palačinke s nutellom.
gledamo hrvatski top model, ja po prvi put.
oduševljeno tražim da mi izdiktiraju njihova imena.
sumnjičavo im promatram krakate noge i poželim još koju palačinku.
i sada svečano objavljujem da sam postala fan naj treš emisije na tv-u.
opravdanje mi je da ga inače ni ne palim pa nemam pojma što se nudi.
jupi-jej.
ostatak tjedna sam provela utapajući se u rutini.
vegetiram. i to ću s užitkom raditi do kraja školske godine.
a onda ću malo početi živjeti onako kako mi najviše odgovara.
jupi jej-jej-jej.
*dala bih vam popis pjesama iz kojih su izdvojeni stihovi, ali, iskreno, ne da mi se.
kako bi rekao luka, ako vas zanima, džast guuugl it. x)
idem si po čokolino.
p.s. ivana me podsjetila.
potamnila sam. :))
od sjedenja po kavama na terasi.
jedini problem je to što sada imam debelu bijelu crtu na lijevoj ruci od sata pa sam izgledam kao neki jaran na baušteli.
|