|
umorna sam.
ne na način da mi se malo spava.
imam onaj treba-mi-nekoliko-dana osjećaj.
gore je od pospanosti.
u pojedinim trenucima želim sve ostaviti i gledati kako se raspada dok ja ležim na podu i osjećam kako mi sunce rastapa maskaru.
ali, nakon pet minuta mirno sjedim na drvenoj klupi, pijem colu zero i izgledam poput većine sivih ljudi koji prolaze kraj mene.
prepisujem stare sms poruke na prazan papir u tri ujutro.
slušam placebo.
vozim u rikverc na uzbrdici i gledam naprijed, umjesto natrag.
divim se svom instruktoru.
mislim na to kako je lijepo biti bos na plaži u pagu dok buljim u nepravilne konjugacije francuskih glagola.
ne čistim leće.
imam natečene oči i kosu koju ne mogu ukrotiti.
u subotu sam kupila četku od pedeset kuna. drvenu. lijepa je.
u subotu sam provela sedam sati na temperaturi ispod nule noseći cipele na petu i sada znam kako je to
ne osjećati stopala.
ili napraviti nagli pokret dlanom i osjećati kako koža puca.
mislim da se premalo trudim.
mislim da se previše trudim.
satima buljim u more s najvišeg kata towera i fotografiram plišane lutke na svom krevetu.
raspravljam o seksu do jedan ujutro.
do podneva se spotaknem najmanje tri puta.
previše pričam.
premalo pričam.
neki put me boli vanjska strana desnog dlana, a jedini uzrok i produkt svega toga je hrpa izgužvanih papira u košu za smeće.
katkad sam u pravu, a ne da mi se otvoriti usta i dokazati to.
pa pustim.
gledam ljude kako plaču.
kako prelaze preko mosta.
kako gase cigaretu.
i spremaju novčanike u torbe.
pogledam ih u oči i čekam da prvi skrenu pogled.
pretrpana sam informacijama.
provodim previše vremena u kafićima.
kada navečer legnem u krevet, čujem zvuk kojeg proizvodi šalica u trenutku kada je spustiš na tanjurić.
pa se jače pokrijem dekom.
prelako me je impresionirati.
klikalica.
nemate što vidjeti, ali nije loše za poslušati.
|