srijeda, 09.02.2011.

faze druženja

Imam prijateljicu s kojom me veže ljubav prema životinjama i ljubav prema glazbi i nekim serijama. Ta prijateljica mi živi blizu i ima isti krug kretanja kao ja. Pošto obje imamo pse, znamo se dogovarati za šetnje. Uglavnom to budu 2 šetnje po danu, a nekad zna biti i češće. Imamo i nekoliko zajedničkih poznanika preko pasa.
Uvijek si pomažemo ili barem nastojimo pomoći jedna drugoj. Nastojimo, kažem , jer nekad nismo u mogućnosti do kraja izvršiti želju za pomaganjem. Nekad smo spriječene.
Jako dobro znam da nisu svi ovdje samo zato da bi meni pomogli čim ja potražim pomoć, niti mi samo „Molim te“ nije garancija da će pomoć stići. Isto tako se ne ljutim, ako i kad me netko odbije jer svatko od nas ima i svoje vlastite brige.
Ona pak , nije takva. Pomaže mi, da. Pomažem i ja njoj, ali kad mogu. Ako ne mogu, kažem joj to. U prvi mah čini se kao da to ništa ne mijenja, a onda se viđamo i čujemo sve rjeđe, sve manje, dok ne dođe vrijeme kad se uopće ne čujemo. U međuvremenu nema nikakvih razgovora oko toga što ju je naljutilo iako mislim da uvijek znam pravi razlog. I tako to traje dok ne dođe vrijeme da se ona aktivno ljuti na nekog drugog kad joj je opet potrebno moje društvo. Shvaćam to kao nekakve faze i znam da će proći i da ćemo se kad – tad opet puno družiti, samo ne znam kako da u ovoj fazi postupam prema njoj. Da li bi stanje popravilo javljanje ili da ju pustim da se odljuti pa onda popričam s njom?

| 14:28 | Komentari (1) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.