Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Akcija Euro 2012. neslavno propade. Rezultat glasovanja članova Izvršnog odbora UEFA-e porazan je. Od dvanaest glasova, kandidatura Poljske i Ukrajine osvojila je 8 glasova (dovoljno za pobjedu već u prvom krugu), kandidatura Italije četiri glasa, dok je kandidatura Hrvatske i Mađarske ostala "kratkih rukava" na nula, čitaj ništa glasova.
Predsjednik HNS-a Vlatko Marković mjesecima je uvjeravao javnost kako je "hrvatsko-mađarska ponuda najbolja" i kako postoje odlični izgledi za dobivanje organizacije Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine. S optimističnim prognozama iz dana u dan usuglašavalo se sve više eminentnih poznavalaca nogometa, pa i šire. Atmosfera se doslovno "pumpala" i malo tko nije ostao pošteđen. Uslijedilo je jamstvo Hrvatske vlade, potpora projektu prikazana u anketama, Hrvati su sve više vjerovali u stvar.
I onda je došao taj kobni 18. travnja 2007., dan koji je trebao biti još jedan podstrek hrvatskim težnjama ka pripadanju Eurogenoj zoni. Hrvati su nestrpljivo očekivali vijesti iz velške prijestolnice Cardiffa, nadali su se dobrom, vjerovali u delegaciju koja je predstavila kandidaturu.
A sve što su doživjeli bilo je otrežnjenje.
Mnogi će sad, jedva dočekavši ovaj povijesni trenutak, krenuti drvljem i kamenjem na odgovorne. Bit će uporni u traženju proljevanja krvi, traženju žrtve koja će sve greške našinjene tijekom kampanje iznijeti na svojim leđima. Odgovorni će prati ruke, međusobno upirući prstom jedan u drugoga nastojat će iz svega izaći sa što manje ljage na svojim cijenjenim imenima.
A narod?
Narodu je sve ravno. Uvijek je tako i bilo. Jedino narod u cijeloj farsi nije gubio glavu, nije se lažno ponadao. Pa ovaj narod prošao je rat, privatizaciju, nezaposlenost, euromaniju, sad i nogometnu. I ostao hladne glave. Jer zna narod da bi u svakom slučaju ishoda glasovanja sljedeći dan opet dočekao - gladan i siromašan.

Keep on bloggin'!!!