Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Ok, ok, priznajem...zapostavio sam blog...opet. Mnogi čitatelji i čitateljice su već izgubili svaku nadu. Ako je nade ikad bilo. Ma naravno da ima nade. Eto, kao svojevrsnu infuziju novih misli u blog, ispunit ću zadatak koji su mi dale blogerice Lakeisha i Suncokretna. Dakle, ajmo Maroons, spill it out...Pet stvari koje ne znate o meni:

1. Skužio sam da je ovo prvo rezervirano za kategoriju "Kad samo bio mali htio sam biti...", pa ću ja biti iskren i reći: Kad sam bio mali, pa i nešto veći, htio sam biti - redatelj! Da, da...film je moja tajna ljubav, ne oni komercijalni filmovi, već oni nepopularni. Pogotovo europski. Kad sam bio mali upoznao sam neke ljude i shvatio što je to redatelj... Kad sam malo porastao želja je prerasla u volju. Spriječen užasnom upisnom normom na Akademiji i skupim školovanju u Češkoj, odustao sam od toga. Ali, uvijek ima vremena... Inače, češka škola filma možda je jedna od najjačih u svijetu. Njihovi filmovi su mi fascinantni. Čini mi se kako naši filmovi često znaju preuzeti neke detalje, pogotovo Matanić. Sretan sam zbog činjenice da želja još nije nestala...Počkejte malo hlapci, možda jednog dana...

2. Vrijeme je za jedno sramotno priznanje: Ne znam vozit biciklu! Je, znam ja stat na nju i održavat ravnotežu i pedalirat...ali nekako smatram kako "znati voziti" znači znati opušteno voziti, bez nerviranja. Moja vožnja bicikle nalikuje na...Al-Qaidinog bombaša samoubojicu. Malo shvatim kako to ide, zapedalim, uđem u brzinu i nakraju se zabijem u neko auto, slupam se od neki zid, završim u nekom grmlju. Zato nikad nisam tražio biciklu kao kompenzaciju za odličan uspijeh na kraju škole.

3. Nekad sam bio doista povučeno dijete. Tijekom osnovne škole izgledao sam kao malo autistično djetešce. Strašno sam se sramio, pogotovo mojih školskih kolegica, ajme Majko, čak i onih "simpatija"... kad danas o tome razmišljam, nasmijem se. Čudna je to faza bila. Valjda povezana uz neke događaje iz života. Ali zato sam znao sve glavne gradove svih republika SSSR-a i Afrike, igrao sam se s Legićima i autićima, i na kraju krajeva moja dva super brata su bili jedino pravo društvo u kojem sam bio onaj pravi. Jednostavno nisam bio druželjubiv, nisam imao neke posebne prijatelje, nisam znao igrat nogomet, uvijek sam bio zamjena. Lijevo smetalo. Jedino su moja draga mama i braća znali koji se potencijal nalazi u tom plahom momčiću...

4. Ne volim tišinu. To je, bar pretpostavljam, rezultat života u punoj kući do 25. godine. Sad već neko vrijeme živim sam, u svom stanu i sve mi je super, ali...tišina je grozna. Zgrada u kojoj živim je kao sanatorij. Na mojoj strani zgrade je slijepa ulica pa nema prometa, većina susjeda su penzići i ništa se ne događa. Možda jedino ako pada kiša pa neko uparkira motor u haustoru, pa se to čuje. Zato mi uvijek svira muzika ili piče spotovi na kompu. Najviše volim zaspat uz muziku s radija. zato me uvijek možete srest sa slušalicama u ušima. Kako kaže pjesma: Listen to the music!!!

5. Ja sam vjerojatno osoba s najviše nadimaka tijekom života. Mislio sam hoću li pobrojat koliko i koja, ali odabrao sam samo greatest hits, otprilike kronološki: Udavson (zbog jakog stiska kad sam bio mala beba), Forest (osnovna škola, doba povučenosti, vrlo gruba usporedba u to doba), Baldinini (kad se otvorila butiga istoimenog proizvođača cipela), Boldrik (faza Crne Guje, ajme majko), Arčibald (faza Ibrice Jusića, katastrofa), Delboy (faza Mućki, stariji brat je bio Rodney; znam da nema logike), Šinčič (takav nadimak vam može samo draga majka dat, ima pozadinska priča, ali nadimak je ostao, vjerojatno za vječnost)...

Eto, to je to. Valjda su ovo pet stvari koje stvarno ne znate o meni. Trudio sam se bit iskren, onako iz srca. Kome da predam štafetu? Slučajnim odabirom (budući se već proširilo) nek to budu kreativni kutak, only my darkness i mladen100. Idemo dalje!