Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Količina brižnih upita o budućnosti Maroonsovog bloga navodi na zaključak o visokom publicitetu koji ima ovaj blog. Čitamo se, čitamo. Zato treba uprijet muški pa ovo ljeto pojačat tempo i nadoknadit dane nejavljanja. Bar će ovog ljeta bit tema za raspredat po blogu.
Nego, što sam htio reć...ah, da...ide mi na nerv ogovaranje. Znam, sad svima skoči tlak, svi znamo o čemu se radi, hebo im svima majku što nam ime spominju uzalud...ali može li se ovaj fenomen sagledat s nekakve malo drukčije strane?

Postavi li itko pitanje: Čemu ogovaranje? Je li puki znak nečijeg pokvarenog karaktera ili presušna potreba sviju nas da na neki način damo sebi oduška pričajući pričice i razvijajući teorije o tuđim životima?

Naravno, moram i ja dat svoje mišljenje. Pretpostavljam par stvari koje se nekako navode same od sebe, kao da se nameću. Na primjer:
1. Tuđi život. Zvuči zanimljivo, zar ne? Zato reality showovi tako dobro prolaze po gledanosti, dižu masnu lovu, jer... velika većina ljudi voli gurat nos gdje mu nije mjesto, a kad imate uvid u tuđi život uvijek nađete neku zgodnu temu za čakulu, komentirate nešto nesvakidašnje, a pritom uživate jer se to ne događa vama.

2. Tuđa muka. Najčešći slučaj ogovaranja jest ogovaranje nečijih problema. Ljubavnih, financijskih, studentskih...što god. Svi mi imamo neke osobne probleme, veće ili manje, koji nas pritišću svakodnevno, ne daju nam disat, a ne znamo kako ih riješit. A jedino što može zvučati bolje od našeg problema je tuđi problem, zar ne?! Ljudi vole slušat tuđe jadanje, tuđe probleme, vole ih analizirat na dugo i široko, razvijat razne teorije...u biti, zabavljati se tuđim problemima...

3. Povjerenje. Svako ogovaranje mora imati korijen u nečijem iskrenom otvaranju srca nekom kome može vjerovati. Kaže se: "Kad ti je teško popričaj s nekim, bit će ti lakše...istresi sve iz sebe..." Ali kad je ta osoba nedorasla, onda se stvori problem nepovjerenja. Ono može štetiti prijateljstvu, poznanstvu, ljubavi. Teško stečeno povjerenje gubi se radi najveće gluposti.

Kad bi konzultirali poznatu internet-enciklopediju wikipediu, naišli bi na zanimljiv pojam. Amerikanci ogovaranje i glasine opisuju jednom riječi "grapevine". Kad vam kažu "heard it throu the grapevine" onda znate o čemu je riječ. Marvin Gaye se proslavio istoimenom pjesmom u kojoj bivšoj dragoj govori kako je od drugih doznao da ga ova ostavlja...

Je li vam se ikad kao Marvinu dogodilo da se zatvorio krug? Da priča o vama na neki čudan način dođe do vas?

Najzanimljvije je u tom trenutku promisliti, tj. u glavi zamisliti "zapovjednu odgovrnost" za provaljenu priču. Ljudi se često razočaraju u mnoge prijatelje i poznanike tek kad dožive nešto tako. Još kad se radi o nekim osjetljivim pitanjima za koje mislite da su samo vaša briga, a ispadne da cijeli grad zna više o tome od vas. Jako zanimljivo...

Keep on bloggin'!!!

Već sam doživio da mi se neki ljudi smiju zato što često znam bacit oko na osmrtnice na ulici. Kažu da se ponašam kao stogodišnji penzioner koji vodi bitku sa svojim školskim kolegama tko će duže ostat na životu, pa makar bio u kolicima ili na respiratoru. Ne znam zašto i kako sam stekao tu naviku, ali nekako me uvijek kopka koje su nove osmrtnice. Znam, zvuči bolesno i morbidno.

Kad sam pred par godina služio civilni rok na odjelu kirurgije u lokalnoj bolnici upoznao sam jednog meni dragog čovjeka, visok, mršav, plav, nekih četrdesetak godina, uvijek veseo i spreman za popričat o sportu, politici i slično. Već je dugo bio "stanovnik" kirurgije jer se Kronova bolest, koja ga je mučila već par godina, razvila i morao je na operaciju. Znao je često šetkati po odjelu i po dvorištu, jer valjda nije mogao gledati druge bolesnike, uglavnom starije i bespomoćne.

Kad bi se sreli uvijek mi je pričao o njegovom životu, gdje je sve bio, što je radio. Često bi ga vodio na pretrage koje su za njega bile teške i iscrpljujuće, pa sam mu nastojao olakšati muku pričajući s njim. Vidio sam u njegovom licu neki čudan izraz. Možda je to bio ponos kao znak borbe, možda tek žalost, jer u sebi je znao da mu se ne piše dobro. Iz dana u dan bio je sve slabiji i nemoćniji. Konačno je pošao i na tu operaciju koja mu nije puno pomogla, samo ga je dodatno oslabila i iscrpila.

Jedno jutro sam ga sreo u hodniku. Jedan "medicinski brat" ga je vodio kući, rekao mi je:"Eto, Maroons, jesam ti rekao da ću brzo kući..." Samo sam mu stisnuo slabašnu ruku, poželio sve najbolje. "Vidimo se na Batali!" doviknuo je na izlasku s odjela. Mislio sam u sebi "U ruke Božje, sad je sve na Njemu..."

Nakon par mjeseci odradio sam civilnu, nastavio s mojim dosadnim životom. Natrag u kolotečinu, koja je tih dana bila prilično nejasna i neperspektivna.
Onda sam jedan dan tražeći plakat za nekakav koncert naletio na osmrtnicu # X Y nakon duge i teške bolesti preminuo je u 53. godini života...#
Jedino što sam mogao učiniti u tom trenutku jest prekrstiti se i sjetiti se lijepih trenutaka s mojim prijateljem koji se ipak na kraju predao.

Eto, možda ne želim propustit sjetit se nekih ljudi koje znam a koji pođu s ovog svijeta. Možda je to razlog. U svakom slučaju, ovo je jedan vrlo morbidan post. Uopće ne znam zašto sam ovo napisao.

Keep on bloggin'!!!

Well my nerves are exploding and my body's tense
I feel like the whole world got me pinned up against the fence
I've been hit too hard; I've seen too much
Nothing can heal me now, but your touch

I don't know what I'm gonna do
I was all right 'til I fell in love with you

Well my house is on fire; burning to the sky
I thought it would rain but the clouds passed by
Now I feel like I'm coming to the end of my way
But I know God is my shield and he won't lead me astray

Still I don't know what I'm gonna do
I was all right 'til I fell in love with you

Boys in the street beginning to play
Girls like birds flying away
When I'm gone you will remember my name
I'm gonna win my way to wealth and fame
I don't know what I'm gonna do
I was all right 'til I fell in love with you

Junk is piling up; taking up space
My eyes feel like they're falling off my face
Sweat falling down, I'm staring at the floor
I'm thinking about that girl who won't be back no more

I don't know what I'm gonna do
I was all right 'til I fell in love with you

Well I'm tired of talking; I'm tired of trying to explain
My attempts to please you were all in vain
Tomorrow night before the sun goes down
If I'm still among the living, I'll be Dixie bound

I just don't know what I'm gonna do
I was all right 'til I fell in love with you.

Bob Dylan

Eto, dragi moji blogeri, s Dylanom se vraćam bloganju...

Keep on bloggin'!!!

Komentari na zadnji post govore za sebe. Očito je ljubav osobna stvar i svak je doživljava na svoj način. Sjetio me danas jedan događaj na jednu Arsenovu pjesmu. Fak, kakav je to genijalac...

Dušo moja...

Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k'o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer s tobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit' ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!

Arsen Dedić

Keep on bloggin'!!!