Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

...neugodno sam iznenađen nekim postovima i komentarima na blogu po pitanju izvrsnosti Mikudovaca. Bolonjski proces baš izvrsnost ističe kao mjerilo uspijeha, pa ne znam zašto takve objede...žalosno...

Jutros je Kippy bio lagano loše volje, pa su počele i prve prijetnje za izbacivanje. Uočio sam jednu zanimljivost: meni iza leđa skupio se roj plavuša(zvuči kao početak dobrog vica), jutros ih je bilo čak pet. I to međunarodnog karaktera. Cijeli Balkan, od Dežele do koljevke zapadne civilizacije Grčke. Volim plavuše.

Između dva predavanja u hodniku sam naletio na švedski stol pun kolača i sendviča. Usputno sam ukrao jedan kolačić. Lik iz sveučilišne birtije(profesorske) poče na me vikat:"Što si to uzo?!" Mislim se ja:"Neokreći se sine..." Ovaj opet:"Što si to uzo, je li?!" Ja se okrenuh i punih usta rekoh:"Ja fam ftudent!" Kaže lik:"Što me tako glupo gledaš?!" E, tad mi je prekipilo. Imao sam dvije opcije: 1. da iskoristim znanje iz karatea i pometem pod s luzerom 2. da ga ignoriram. Kako me moj učitelj karatea posebno domlaćivao ako bi bio agresivan u primjeni vještine, odlučio sam se za potez dostojan samo pravog pacifiste. Mirno sam nastavio u amfiteatar. I promrmljao, onako za svoju dušu:"Podoji glibonderu!!!" Prava lekcija iz "anger managementa"...

Česko je konačno shvatio da od 54 zapisano nazočna(toliko nas ni nema sve skupa) samo njih 25 pohađa njegova predavanja. Cijelu štelu oko potpisivanja drugih (odsutnih) kolega razotkrila su neka sumnjiva imena, poput Nike Fleiss, Draga Krpine, Petra Čobankovića. Šteta, jer to su naši nabolji studenti. Oni su duh(ovi) našeg sveučilišta. Na kraju smo se svi morali potpisati na posebni papir na kraju sata. Konačna brojka 25. Taj čovo ne kuži kako nam nije baš zanimljivo. Jutros je opet stradala jedna "Skandi", podijelile se križaljke po amfiteatru. Iz tjedna u tjedan gubim želju za pohađanje ovog inače cijenjenog kolegija. Pitam se kako će tek izgledat ispit? Sponzor "Staro Češko".

Nakon napornih cjelopopodnevnih radionica uputio sam se na zasluženu večeru sa nutty, djenis i umjetnicom ranije poznatom kao oryx. E, kakvih sam se viceva naslušao. Nisam znao da cure mogu bit tako morbidne. Ovaj svijet me ne prestaje iznenađivat. Na kraju nisam znao jel me buša boli od pizze, kokakole ili smijeha.

Sutra je day off. Nema predavanja. Daj Blože da bude sunca, da se malo kvarcam po Gradcu sa Žukom. To mi je nekako poseban gušt ovih dana. Svojevrsni "mozak na pašu" nakon svakodnevnih problema koje mi nameće "belosvetska reakcija". Sjest na onu klupicu na livadici, gledat more, promatrat obzor...
Keep on bloggin'!!!