...ovaj post pisan je u trenutku Maroonsovog napadaja melankolije, pa svi koji nisu raspoloženi ne moraju čitat. Razumjet ću...
Večeras slušam Gladys Knight, Brooka Bentona, Marvina Gayea, Raya Charlesa, Arethu Franklin...kazeta starih crnačkih zvijezda...lagano jazzie, blusie...baš za ovako vrijeme. Zakon.
Hvata me neka melankonija, nekako u svojoj intrapersonalnoj komunikaciji upadam u čudni, ustvari vrlo poznat osjećaj zatvorenosti u samog sebe. Nastojim što manje analizirati ljude i događaje. Naravno, uvijek ostane netko ili nešto od svega toga što vam trajno zaokuplja razmišljanje. I onda čujem:
"A rainy night in Georgia,
such a rainy night in Georgia
it seems like rainin all over the world,
I feel it's rainin all over the world..."
Fak, kako ovi crnci znaju bacit u bed...fakat su previše robovali. Stvore ti osjećaj da ti stvarno dođe da đezaš ili bluzaš, tj. plačeš s njima. Dok ih slušam, tako savršeno shvatim sve što mi se događa. I kao da prvi put razumijem samog sebe. Sva pitanja imaju odgovor. Trenutak nirvane.
Kad prođe sve to, kao da zaboravim sve. Opet bude po starom. Nastavljam biti zbunjen samim sobom i okolinom. I jednako lud. I ko zna što još...
Zato volim blues...
Keep on bloggin'!!!
|