Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

Post je posvećen jednom ponosnom razdoblju mog života. Nije u stilu MDMC-a, ali i to sam ja.

Htio sam nešto napisati o ratu. Preteška tema. Previše sjećanja. Marin Držić je napisao:"Rat je poguba ljudske naravi." Tu sam rečenicu prvi put pročitao na stranici ratnog "Glasa iz Dubrovnika", letka na bijelom papiru A4 formata, čini mi se kopiranog, koji je imao ulogu održavanja morala u opkoljenom Gradu. A prije rata glavni doživljaj mi je bio s Pilarima "igrat rata" u vrtiću ispod kuće. Kako su se stvari izmjenile. Doslovno preko noći.

Sjećam se prvih uzbuna, još pred kraj ljeta. Trčali smo u sklonište usred noći, tad još nisam shvaćao što se događa ni što se sprema.
Sjećam se onih šest baterija koje su nam bile suho zlato. Kad nije bilo struje one su nam omogučavale da čujemo vijesti Radio Dubrovnika.
Sjećam se pranja robe u Šulića. Sivi jesenski dan je bio. Tad mi se činilo kao da su svi dani bili takvi. Sivi.
Sjećam se da sam za vrijeme lažnih primirja znao sjediti na ulaznom oknu skloništa u Imperijalu. Pjevušio bih pjesme, onako polutiho, kao da sam sebe htio nekako ohrabriti. Ipak jednom dječaku od deset godina nije bilo mjesto u skloništu.
Sjećam se da smo ponekad na "plesnom podiju" pod borovima ispred hotela mi djeca iz Imperiala znali igrat nogomet s djecom iz SDK. Igralo se dok "sudac" ne odsvira kraj zvukom sirene, a onda svak u svoje sklonište.
Sjećam se da je Mama Maroons jednom kuhala puding u velikom loncu. Ja sam bio oduševljen, konačno smo trebali jesti nešto drukčije. Malo sam se zaigrao sa kuhačom. Htio sam promiješati puding, ali mi je kuhača upala u smjesu. A ja ko pametan, da spasim kuhaču, rukom u-vreli puding. Kukao sam ko baba narikača. Tretman poznat - ruku u ulje, pa u kavu. Mama Maroons je umrla od smijeha,a ja sam na kraju sav u suzama i s crnom rukom jeo puding. Valjda danas zbog toga osjećam blagu odbojnost prema kuhanju.
Sjećam se da su glavni sportovi u skloništu bili šah i naravno igre s kartama. Tad sam naučio igrat i "tač" i briškulu i tresetu, remi...Od "olimpijskih" sportova često sam znao igrati stolni tenis. Nije bilo stola, već jedan grbavi podrumski zid. Loptica bi se od taj grbav zid odbijala uvijek u drugom pravcu. Bilo je to stvarno umijeće. Priznajem da mi nije baš išlo.
Sjećam se puno dobrih ljudi. Dijelili smo istu sudbinu. "One big happy family". Ironično, tad sam upoznao većinu susjeda. Iz moje ulice, ali i susjednih ulica Pera Budmani, Iza Vrta...Mnoge i danas sretnem, mnogih više nema.
Sjećam se i puno dobrih djela. Valjda je to bilo takvo vrijeme. Danas je to nezamislivo. Štramci, deke, svijeće, komad kruha...nikom nije bilo teško dat, iako je ustvari bilo suprotno.
Sjećam se 11. studenog. Imperial je bio u plamenu, trebalo je pretrčati pod snajperima u SDK. Možda sam tog dana bio najbliže smrti: da me stari nije povukao za ruku dok smo pretrčavali, vjerojatno bih zapeo za neeksplodiranu minu.
Sjećam se 6. prosinca. Cijeli dan padalo je po Gradu, posebno po staroj gradskoj jezgri. Stara me je tek navečer izvela na cestu(rekla mi je da to ne spominjem drugoj dvojici braće). Bilo je grozno vidjeti tek plameni obris gradskih zidina. Sutradan sam stvarno doznao prave razmjere. Hodali smo Stradunom. Svi smo plakali. Pogledivali se u nevjerici. Ulice prekrivene krhotinama, stare dubrovačke palače popaljene..."poguba ljudske naravi"...
Sjećam se da smo mogli napustit Grad. Postojala je prilika. Pošli bi u neku stranu zemlju i vjerojatno se nikad ne bi vratili. Tako nam je Mama Maroons to opisala. Nas tri smo rekli da nećemo nigdje ići. Tako je i bilo. Izdržali smo do kraja...

Previše sjećanja... Mnoga već pomalo blijede. Puno tog sam i zaboravio.
Valjda ovakvi dani služe baš tome. Da se sjetim i ne zaboravim.

Keep on bloggin'!!!