Maroons Dirty Mind Club - The Next Generation

...eto, ušli smo u deveti po redu od dvanaest ovogodišnjih mjeseci. Kolovoz je protekao dosta brzo, bio je čudan, "dvoličan", kišovit i sunčan, vedar i tmuran...
...puno lijepih dana je bilo, pa se ne treba žaliti...iako sam većinu mjeseca radio, mogu reć da je sve bilo super.
U sektoru romantike ništa nova: i dalje sam free, što je nekad za ljetne mjesece bilo pod "moraš", jer "ljeto je varljivo" i "svašta se može dogodit"...sad na to više i ne gledam tako, možda se u meni ipak rodila mala željica pripadanja nekom, ali onako "za istač", kako kažu naši frendovi iz metropole...a opet, kad vidim kako neki muku muče sa svojim ljubljenima...zahvalim Bogu...
...ma to su dvije strane iste medalje...

E, da, naravno, još uvijek sam nesretno zaljubljen(iako je to preteška riječ, ali trenutno se ne mogu sjetit bolje...), ona je meni baš super, a ja sam njoj "samo dobar prijatelj", kako kaže Mile Kekin. O toj temi više neki drugi put, prezamršeno je, pa zahtjeva jedan cijeli posebni post(iako ne znam da li da vas zamaram s tim glupostima, to su ionako univerzalni problemi o kojima se može pročitati na svakom imalo osobnijem blogu).

Rujan bi trebao biti mjesec "odvikavanja" od ljetnih radosti (iako će bit još prilike za kupanjac), nakon slijeganja dojmova treba se uhvatit knjige(ovaj put ozbiljno), trebalo bi nešto napravit po pitanju akademskog života...postati čovjek, kako kaže moja stara, a ima pravo...
Cijelo ljeto sam škicavo karate, ubit će me trener Željo...uff, koji će to trening biti...odmah trčat krugove po dvorani do besvjesti, onda brzi startovi(ajme, to mi je najgore...), pa gimnastika do napuknuća svih znanih i neznanih mišića...a ko će se sjetit onih svih udaraca i blokova...sve sam pozaboravljo...najbolje da se priključim početnicima, hehe...

Dobra stvar ovog ljeta je definitivno mojih 75 kila, s kojima sam jako ponosan(jupiiii!!!!), jer sam do njih stigao teškim i mukotrpnim radom. Recept je jednostavan: izbacit slatko, kruh, patate i tjesteninu iz jelovnika, te aktivno bavljenje sportom(ali da nije šah!).
Rezultat: od 84 kilograma na 75 kila- 9 kila izgubio u 100 dana!!!( a nisam bulimičar ni anoreksičar!)
Dobro, sad vam to zvuči malo nevjerojatno, ali stvarno je tako.
Najgore je od svega, naravno, odricanje...pogotovo slatkog...Nekad sam znao pojest preko deset palačinki, pola tepsije kremšnita, cijelu veliku tepsiju pizze, i to majčine(gdje je tijesto duplo deblje od recepta iz pizzerija). Da ne spominjem pire, pomfri ili pastu šutu sa salsom od pomadora...jao, što je to dobro. Eto, slučajno se dogodilo da je mater pred koji dan napravila baš ovo zadnje...šta mislite što se desilo? "Gone in 60 seconds" se zvao onaj film, jel? E baš tako...šta ćeš, kuća puna izješa, tri brata velikog kapaciteta, hehehe...
Nagrada za napornu dijetu je naravno: osjećaj lakoće i lepršavosti( a vjerujte, koliko god to smiješno zvuči, osjećaj je fenomenalan), možeš obući neku odjeću u koju prije nisi mogo stat, ima još toga...

I na kraju, htio bih iskoristit priliku i pozvati vas, sve moje blogerske kolege, da ostanemo vjerni ovoj tradiciji bloganja koja se stvorila i koja nikad neće izumrijeti, "dok nam živo srce bije"!!!

Ladies & Gentlemen, Elvis has left the building, thank you very much!!!

...hehehehehe...