Nakon Darcisa i Stakhovskog, majke su prestale pričati wimbledonske bajke

Srpanj je 2001. godine. Na potpuno suprotnim polovima Starog kontinenta događaju se skroz identične stvari: dvojica teniskih klinaca poslije ranoposljepodnevnog treninga hitaju prema svojim domovima kako bi na malim ekranima gledali finale Wimbledona.

Sedamnaestogodišnji Steve Darcis stiže u svoju kuću točno u trenutku zagrijavanja Gorana Ivaniševića i Patricka Raftera, a tisućama kilometara daleko – u ukrajinskom Kijevu – sve to isto radi i petnaestogodišnji Sergiy Stakhovsky. Nema šanse da bi njih dvojica propustila dramatično finale. Sergiyu kroz glavu prođe da bi ga pogledao do kraja čak i da opet eksplodira Černobil.

A njihovo je zanimanje epsko kao i sami meč iz jednostavnog razloga: u finalu nastupa čovjek koji je tamo došao s pozivnicom kao 125. igrač svijeta. Još dok su njih dvojica kao petogodišnjaci počeli trenirati tenis, majke su im za laku noć pričale strašne bajke od čijih strahota Steve i Sergiy ne bi mogli zaspati. Tada bi ih tješile.

-Sine, ne boj se, ništa od toga nije istina. To se ne može dogoditi. Nemoguće je isto kao da neki, recimo Hrvat, kao 125. igrač svijeta dobije pozivnicu za Wimbledon i osvoji ga, razumiješ?

Belgijski i ukrajinski mališan na tople bi riječi majke kimnuli glavom i utonuli u san gdje bi cijelu noć igrali na centralnom terenu Wimbledona protiv najvećih igrača u povijesti bijelog sporta, a tik pred buđenje i odlazak na trening, nošeni publikom uspijeli bi pobjediti sedmerostrukog osvajača najvećeg svjetskog turnira.

Onda bi ih mater probudila i umjesto podizanja pehara na centralnom terenu All England Cluba, morali bi po tko zna koji put odlaziti na mukotrpne treninge i ponavljati dosadnu tehniku servis-volej.

Ali nije im bilo teško: nevjerojatna pobjeda Ivaniševića u Wimbledonu inspirirala ih je za dodatne napore na treninzima. Uskoro se bliži seniorska karijera i treba biti mentalno jak, ako želiš biti prvak, ponavljali su te riječi kao mantru.

Nakon dvije godine, znači 2003., odlučuju se zakoračiti u nesigurne profesionalne vode. Još jedan Hrvat - iako su u početku mislili da je to neboder, a ne čovjek - daje im dodatnu inspiraciju. Ivo Karlović, naime te 2003. godine, u prvom kolu Wimbledona rastura prošlogodišnjeg pobjednika Lleytona Hewitta servisima sa osmog kata i izlascima na mrežu gdje poput albatrosa volejima, krilima, nije ni bitno čime, kupi loptice začuđenog Australca i šalje ga u penziju mada je ovaj tek zakoračio u dvadesete godine.

Veliki su to poticaji – skoro kao oni poljoprivredni u doba Sanadera – za friške seniore Stevea i Sergiya. Ako ovi ludi Hrvati servisima i volejima mogu pisati povijest, zašto ne bi i oni?

Ali onda – surova stvarnost. Umjesto centralnog terena Wimbledona igraju se čelendžeri po raznim zabitima koje ni lokalni mještani ne mogu naći na karti - pobjede Darcisa i Stakhovskog rijetke su kao i urodi nakon Sanaderovih poticaja.

Doduše tu i tamo se nešto dobro dogodi – evo uspio je Sergiy osvojiti nekakvu lokalnu zabit, Zamreg, Zarez, Zavež, Zagreb, kako li se samo zove onaj grad gdje je osvojio turnir, ali da se nekome s tim pohvali, ovaj bi mu se samo nasmijao. Nije to ni veliko, ni bitno.

Na nekim je turnirima Ukrajinac čak i dospijevao doći iz kvalifikacija do glavnog turnira. Ali tamo bi ga uvijek satrali – bilo da je riječ o Queensu, Eastburneu, čak je i u onom svom Zamregu kad je branio pobjedu na turniru izgubio od, u to vrijeme, nepoznatog Troickog.

Više puta se se okušao i u mečevima s igračima iz Top Tena: odigrao ih je točno 34, i sva je ta 34 puta bio daleko od pobjede kao slavonski seljak od poljoprivredne zarade.

Pitao se gdje griješi, u čemu je problem, kako mu se bar jednom ne može dogoditi neki veličanstveni turnir gdje će spojiti kvalitetne servise i voleje i skinuti skalp nekom velikanu. Bez obzira na hektolitre prolivenog znoja, sve je više bio svjesniji riječi svoje majke: Hi-men ili pobjeda sto i nekog u Wimbledonu moguća je isto kao da se Marijana Petir oženi za neku vanzemaljku.

S druge strane priča Darcisa gotovo je identična s tim da on nije uspio osvojiti čak ni Zarez. Jedinu vrijednu pobjedu zabilježio je protiv Tomasa Berdycha na Olimpijadi, ali kada znamo da tenisači na Olimpijske igre ne dolaze radi bekenda i forhenda, već zbog pivskih druženja s ostalim kolegama iz reprezentacije, onda nam je jasno da ni Belgijanac nikada u svom životu nije pobijedio nijednog ozbiljnijeg igrača, a kamoli dogurao daleko na nekom jačem turniru.

Pitao se gdje griješi, u čemu je problem, kako mu se zakonom velikih brojeva ne može dogoditi barem jedna veličanstvena pobjeda, ne turnir, nego obična pojedinačna pobjeda, jedna jedincata, ali do odgovora nije mogao doći.

-Kako je moguće - pitao bi se dalje želeći odustati od rekete - da Federer, Nadal ili Đoković uvijek pogode as kad im treba, a ja napravim dvostruku pogrešku? Kako je moguće da sam uložio toliki napor, a da je za mene čula samo uža rodbina? Kako je moguće da se to dogodi onim luđacima iz Hrvatske, a meni ne? Kako je moguće, kako je moguće?

-Eto tako - rekla bi mu majka kako to nije bajka, već stvarni život - Stoti i neki si sine, ne možeš biti bolji od najboljih.

Prošlo je tako čitavih deset godina otkako su njih dvojica zakoračila u okrutni svijet profesionalnog tenisa i teško se zadržavala među sto najboljih. Teže je ući, koliko god mi Hrvati podcijenjivali Čilića i Dodiga, među sto tenisača svijeta nego raditi u sezoni bez slobodnog dana.
Deset godina je prošlo, a njih dvojica nisu uspjela napraviti ni da najljući kladioničari za njih čuju. Kao da je u tom desetljeću i sam tenis postao neki drugi sport.

Na pobjedničkim postoljima izmjenjivali su se Federer, Nadal, Đoković i Murray i nitko tu nije mogao primirisati. Nikakav Ivanišević, nikakav Karlović.
Ostali su sami, tužni, bez ikakvog većeg turnira, bez ikakve značajnije pobjede skupa sa svojom servis-volej igrom koja je zadnji put u Wimbledonu dala rezultata na početku prošlog desetljeća, kada je Bog naredio planetu Zemlji, pardon Travi, da napokon podari Ivaniševiću toliko željeni trofej. Kao da je s tom najluđom wimbledonskom pričom ikad, i servis-volej odlučio otići na vječni počinak.

A onda je došla 2013., i novi Wimbledon, možda i zadnji u karijerama obojice.

Kladioničari su izvijesili koeficijente za pobjednika – njih svega četiri, jer nema šanse da itko od ostalih priprijeti Nadalu, Đokoviću, Federeru i Murrayu.

Prvi je na teren izašao Darcis i to protiv dvostrukog osvajača Nadala. Čak to nije bio ni centralni teren, štoviše ni teren broj 1, jer su organizatori procijenili da 'ubijanje' Darcisa od strane svježeg osmerostrukog pobjednika Roland Garrosa nikoga neće interesirati.

A onda se, kao u onom snu u koji bi uronuo nakon majčine priče za laku noć, sve posložilo. Tukao je Nadala servisima sa sedmog dana, izlazio je povremeno na mrežu ne dopuštajući Nadalu da udahne – po prvi put otkako je Rafa zakoračio na svjetsku tenisku scenu vidjeli smo da diše. Do tad se mislio da Nadal ne mora izmjenjivati kisik i ugljični dioksid.

Darcis je slomio čovjeka u tri seta - i opet povijest - po prvi put ga u cijeloj njegovoj karijeri poslao kući nakon prvog kola bilo kojeg Grand Slama. Kada mu je slavni Španjolac nakon meča došao čestiti na mrežu, Darcis se štipao po cijelom tijelu: mislio je da sanja, evo sad će doći mater da ga probudi za jutarnji trening. Ali bila je to java, mogao je napokon sam osjetiti kako se Div sa Šalate osjećao dok je pobjeđivao Hewitta, kako se osjeća čovjek kada pobjedi dvanaesterostrukog osvajača Grand Slama...

Znao je u tom trenetku veselja da nema šanse da osvoji Wimbledon poput Ivaniševića -to se događa samo u majčinim bajkama - naposljetku je predao meč drugog kola zbog umora i iscrpljenosti. I ustvari na taj način otišao kao pobjednik bez izgubljenog meča sa skalpom Nadala. Nikad neće osvojiti nijedan veliki turnir, možda nikad više neće pobijediti nijednog velikog igrača, ali sav trud i odricanje se isplatilo. Dokazao je ono što nisu mogli ni znanstvenici. Nadal je čovjek od krvi i mesa, i stvarno se služi fotosintezom, u obrnutom smjeru.

Tako je Rafa (p)ostao čovjek, a Darcis glavni junak majčinih bajki.
Gledali su organizatori najstarijeg svjetskog turnira u čudu Nadala kako napušta teren, pa iako uvjereni da nešto slično nije moguće, na centralni su teren sljedećeg dana postavili sedmerostrukog osvajača Wimbledona Rogera Federera protiv ukrajinskog anonimca s osvojenim Zavežom, Sergiya Stakhovskog.

Već na početku meča Ukrajinac je zavrtio vremeplov. Igrao je čistu servis-volej igru, izumrlu još u vrijeme dok nije zakoračio ni u pubertet, a kamoli u tenis. Publika se neskrivenim žarom podsmjehivala njegovoj taktici.

-Zna li ovaj momak koja je godina? – upitao je jedan.

-Čini se da je previše puta pogledao Ivaniševića i ostao u toj godini – dometnuo je drugi.

-Eto što ti se dogodi kad su ti luđaci idoli. Ostaneš zarobljen u vremenu, a kako onda nećeš na prostoru teniskog terena – zaključi treći, a onda svi prasnuše u smijeh.

Sergiy ih nije čuo. Nastavljao je oživljavati fosile, McEnroea, mamute, Beckere, dionosaure, Edberge, Samprase, pticu dodo, neki su vidjeli i Tima Henmana. Došao je tako do tie-breaka u prvom setu, a kada ga je izgubio, svi su bili uvjereni da je gotovo. Sad će Federer laganini privesti meč kraju.

Ali ukrajinski ludonja je tvrdoglaviji od prodiranja Crvene armije. Stalno igra servis-volej, a ni još izumrliji chip 'n' charge mu nije stran - i to radi maestralno. Baca se po terenu, hvata nemoguće voleje, vraća publiku u doba Beckera, Edberga, Ivaniševića i Raftera kad su svršavali na elegantne poteze na mreži.

-Smrt modernom tenisu! – dere se onaj što se smijao Sergiyu.

-Živio servis-volej! – odgovara mu onaj drugi.

-Henmane vrati se, nije još sve izgubljeno – ne zajebaje se treći.

Ono što se do kraja meča dogodilo, luđe je i od Ivaniševićevog osvajanja. 116. igrač svijeta je nepostojećom i odavno mrtvom taktikom pobijedio čovjeka s najviše osvojenih grand slamova u povijesti tenisa, čovjeka koji posljednji put nije igrao u četvrfinalu nekog grand slama još od davne 2004. kada ga je izbacio Gustavo Kuerten, danas starac.

Ova pobjeda preko izlazaka na mrežu ravna je današnjem osvajanju Mundijala Peleovog Brazila.

Stakhovsky je osvojio Svjetsko nogometno prvenstvo spor i bos s krpenjačom!

Sutra će neki novi klinci trenirati tenis, i odlaziti spavati poslije treninga, a majke će im pričati priče za laku noć. Ponekad će se prepasti, a one će ih nastojati utješiti.

-Sine, ova priča nije istinita, nemaš se čega bojati. To je nemoguće, isto kao da neki sto i neki anonimac pobjedi u Wimbledonu... – tu će majka stati, jer se zeznula u usporedbi.

Dijete će se nasmijati, zaroniti u san gdje će na centralnom terenu igrati protiv sedmerostrukog pobjednika Wimbledona i osmerostrukog pobjednika Roland Garrosa, a wimbledonska bajka Stevea Darcisa i Sergiya Stakhovskog biti će mu motiv i inspiracija na putu za pobjedu.

Wimbledonska bajka
znatno stvarnija od priča
što mu bez realnih pokrića
pripovjeda majka.