Čile, nemoj brinuti, boluješ od neobičnosti, to se teško podnosi

Da mi je najbolja pička svijeta (ma što jedna, stotine) toga ponedjeljka 9. srpnja 2001. godine u četiri i kvarat popodne gola ušla u vidno polje pozivajući me u sobu da joj s jedne sise šmrčem koku, a s druge dopa, a sve to dok je jebem u šupak, a pička me zaziva da i nju ne zaboravim, ja je ne bih ni primijetio. Ne zato što su mi oči bile pune suza radosnica, ne zato što taj osjećaj jebanja najbolje pičke na najboljem speedballu (anglo naziv za miks koke i dopa) nije sjajan (naprotiv) – jer što mi u životu zapravo hoćemo osim proživljavanja ugodnih iskustava – već stoga što je moj mozak u tom trenutku iskusivao znatno intenzivniji i znatno sjajniji osjećaj od onog kada nadrogiran karaš 90-60-90.

Da – ja sam kao i vi svi poštovani čitatelji - u tom trenutku postao pobjednik Wimbledona. Iako kasnije, ako ukucate u gugl Marole – pobjednik Wimbledona 2001., nećete dobiti taj podatak, već onaj da ga je osvojio Goran Ivanišević, moj je mozak u tom trenutku bio kadar pod prijetnjom vatrenog oružja sa stopostotnom sigurnošću reći – Da, ja sam ga osvojio.

No, nije samo Maroletovog mozak osvojio Wimbledon te 2001. Osvojio ga je i Matov i Perov i Lukov i Krešimirov, osvojio ga je mozak svih Hrvata, ali i ne samo Hrvata, već i Amerikanaca, Engleza, Rusa, Arapa, Kineza, talibana i pokojeg Srbina. Svima nama osvajačima prvog Wimbledona u novom mileniju (nijedan grand slam ni prije ni poslije Wimbledona 2001. nije osvojio nitko više doli jedan tenisač) mada smo različitih boja kože, religije i seksualnih opredjeljenja, jedno je zajedničko. Svi smo igrali s Goranom. Svi smo drhtali kao Goranova lijeva ruka dok smo promašivali prvo jednu dvostruku servis grešku, pa potom i drugu i to na championship loptu. A kad nam je napokon treći servis na tu ukletu meč loptu jedva jedvice pronašao pravi put, a povratna loptica Raftera se zakoprcala u mreži, svi smo plačući popadali sa fotelja po centralnom terenu Wimbledona, osvrtali se oko svoje osi i tražili da nas netko uštipne i uvjeri da je ovo java, a ne san.

Goran je bio magnet, sve je privlačio. Mnogi su se pitali zašto je to tako, kako je moguće da Englezi nakon što Goran izbaci Henmana u polufinalu, samo nekoliko dana poslije navijaju za njegovog krvnika. Jedan od odgovora dao je i Boris Dežulović:

-Da vam objasnim zašto je savršeno logično da se svijet u kojemu velike korporacije odlučuju što ćemo jesti za ručak i koje će nam boje očiju biti djeca, svijet u kojemu nam frižideri sami kupuju namirnice i u kojemu umjesto knjiga čitamo elektronsku poštu i uputstva za upotrebu, svijet u kojemu sa senzorima u gaćama za "899 U$ only" jebemo virtualnu Pamelu Anderson, svijet u kojemu nismo više sigurni da li Julia Roberts zaista postoji ili je poput Spielbergovih dinosaurusa nastala u računalima special-effects studija, elektronski svijet u kojemu se više i ne ubijamo oči u oči već satelitski navođenim projektilima, u kojemu beskrupulozni producenti određuju kraj filma, u kojemu pijemo barique-vina s ekstraktom hrasta i jedemo krastavce s genima štakora, svijet u kojemu pobjeđuju industrijski roboti poput Michaela Schumachera ili Petea Samprasa i koji više vjeruje stroju što označava "aut" nego vlastitim očima - da vam objasnim zašto je savršeno logično da se takav svijet identificirao s čovjekom od krvi i mesa, čovjekom koji ima emocije i koji ih pokazuje, koji razbija rekete i jebe mater sucima, koji voli i mrzi, koji plače i koji se boji, koji će uzdrmati same temelje cijele jedne izvitoperene politički korektne civilizacije kada izjavi da se bojao one "debele, ružne žene s velikim naočalama" koja mu je svaki put sudila aut i da onaj sudac koji mu je dosudio foot-fault "s onom frizurom izgleda ka' peder".

Da skratim, svi smo mi osvojili Wimbledon jer je Goran prije svega bio običan čovjek s kojim smo se lako identificirali i kroz njega igrali. Običan čovjek, kao ja ili vi ili Goran, je sretan kada ga ide, a tužan kada ga ne ide. Svejedno je li u životu ili na sportskom terenu. Naravno da kada nas ide, kao po nekom nepisanom pravilu, ide nas do kraja, a kada ne ide, osjećamo se kao da kopamo još dublje iako smo na samom dnu. Rekli bi stari: nevolja nikad ne ide sama.

Sve sam vam ovo ispričao – neke sam sigurno i upeglao – da bi vam ukazao na još jednog mušketira bijelog sporta s kojim možda ne igramo kao što smo igrali s Goranom, ali nas njegov tenis - ako nas je Goran onda, samo se sjetimo, dovodio do ruba ludila - dovodi u samo srce šizofrenije. Naravno riječ je o Marinu Čiliću.

Prije par dana završio turnir u Marseilleu i pitao novinar pobjednika Robina Soderlinga kako je okrenuo finale protiv Marina Čilića u svoju korist, kada je gubio jedan-nula u setovima i kada je Marin u drugom nevjerojatno servirao i konstatno prijetio Soderlingu igrajući tenis sa nekog drugog svijeta dok je protivnik nervozno lomio rekete po terenu, a Šveđanin mu iskreno odgovorio:

-Zaista, ne znam!

I stvarno je bilo tako. Čilić je iz potpuno nepoznatog razloga prestao igrati i od toga trenutka Soderling je ne znajaći ni sam kako osvojio turnir. Nije ovo, međutim ništa čudno. Svakom se sportašu ili momčadi dogodi neki blackout kada iz potpuno nepoznatih razloga jednostavno kopne.

Čudno je međutim, da u svakom, ama baš svakom meču Marin Čilić ima taj trenutak. Može voditi dva nula u setovima i pet nula u trećem, a već u sljedećem trenutku protivnik ga je stigao. Ja kad god gledam ovog Međugorca i kada mu se to dogodi, mislim da se ozlijedio ili krivo stao, što li već, i ostatak meča čekam kad će pobogu Čilić predati ili barem zazvati fiziterapeuta, a on to nikako ne čini, pa se pitam što li se događa na terenu i je li moguće da čovjek koji kontrolira meč i izluđuje protivnika odjednom – umre. Goranu se to nikad nije događalo, kada bi nekoga razbijao, ali baš razbijao (ne dobijao), razbio bi ga do kraja.

A najčudnije je međutim da Čilića to ni najmanje ne tangira. On može voditi dva nula u setovima i pet nula u trećem pa da protivnik dobije taj set sa sedam pet, pa onda i četvrti sa šest nula i da vodi u petom pet nula, a Čilić će tada početi igrati kao da se ništa nije dogodilo - ispočetka - kao da je odjedanput ozdravio i kao da ga je posjetio neki nevidljivi fiziterapeut, dok smo mi gledali reklamne poruke, i kutijom za prvu pomoć izbrisao sve njegove nevolje i probleme.

Goran je, sjetimo se, devedestčetvrte igrao finale Wimbledona protiv Samprasa i u prva je dva seta izgubio u tajbrejku, iako je propustio podosta prilika za osvajanje barem jednog. A onda je pukao, i u trećem je samo nabijao lopticu. Šest nula za Samprasa.

Da je Čilić igrao to finale, ja vam garantiram da bi Samprasa dobio taj treći set. A možda i meč. S Čilićem se nikad ne zna, a s Goranom se barem donekle znalo (kada bi gubio). Pitali bi tada Samprasa što se dogodilo, a on bi jednostavno rekao: Zaista, ne znam!

Za Čilića vjerojatno nikada nećemo navijati onako kao što smo to radili kada je Goran bio u pitanju. Goran je bio običan čovjek, a Marin je neobičan. Po njegovu ponašanju prije bi se dalo zaključiti da uopće nije čovjek, nego recimo zlatna ribica, koja ima pamćenje od, kako tvrde znanstvenici, nekoliko minuta. Pa zaboravlja i dobre, ali i loše stvari, pa mu meč stalno kreće ispočetka. Ali tako je i meni kao gledatelju. S Goranom sam se tijekom meča tu i tamo znao odmoriti, ono kada bi u istom gemu opalio četiri asa, dok s Marinom odmora nema. Običan čovjek, kao ja ili vi ili Goran, ima razne faze: radi, sretan je, tužan, nervira se, ali i odmara.

Zlatna ribica, s druge strane, nema odmora.Ona naime, stalno pliva, a kada je gledate, i vi s njom. Samo što malo duže pamtite od nje. Valjda će i ona jednog dana osvojiti nešto poput Gorana što ćemo svi duuugoooo, duuuugoooo pamtiti.