|
|
28.10.2004., četvrtak
Strah od svjetla
 : : 20 Words to the Wise:: 1. God wants spiritual fruit, not religious nuts. 2. Dear God: I have a problem. Sometimes, it's me. 3. Growing old is inevitable, growing up is optional. 4. There is no key to happiness. The door is always open. 5. Silence is often misinterpreted, but never misquoted. 6. Do the math. Count your blessings. 7. Faith is the ability to not panic. 8. Laugh every day, it's like inner jogging. 9. If we worry, we probably didn't pray. If we pray, we probably don't worry. 10. As a child of God, prayer is kind of like calling home every day. 11. Blessed are the flexible, for they shall not be bent out of shape. 12. The most important things in our homes are the people. 13. When we get tangled up in our problems, be still. God wants us to be still so He can untangle the knots for us. 14. A grudge is a heavy thing to carry. 15. He who dies with the most toys is still dead. And who knows where he has gone? 16. We do not remember days, but moments. Life moves too fast, so enjoy your precious moments. 17. Nothing is real to you until we experience it, otherwise it's just hearsay. 18. It's all right to sit on our pity pot every now and again. Just be sure to flush when you are done. 19. Surviving and living our life successfully requires courage. The goals and dreams we seek require courage and risk-taking. Learn from the turtle -- it only makes progress when it sticks out its neck. 20. Be more concerned with your character than your reputation, because your character is what you really are, while your reputation is merely what others think you are.  |
Naš najveći strah nije da nismo dovoljno dobri. Naš najveći strah je da smo snažni preko svake granice koju možemo zamisliti i da možemo napraviti baš sve što zamislimo.
Često si postavljamo pitanje tko sam ja da budem sjajan/sjajna, lijep/a, pametan/pametna, mudar/mudra, uspješan/uspješna? No pravo bi pitanje trebalo glasiti tko sam ja da ne budem baš sve to?
Naše svjetlo, a ne tama je ono čega se najviše bojimo.
Ne treba vam ogledalo da bi znali kako izgledate, koje su vaše prave vrijednosti, koju ljepotu nosite u sebi. Pa ipak prečesto posežemo za ogledalom kako bi dobili potvrdu svojih saznanja. Posežemo za mišljenima drugih ljudi koji nas znaju pogurnuti još dalje, ali češće se događa da nas odbace unutrag i pojačaju naše strahove. No najrjeđe posežemo za svojim mišljenjem tražeći u njemu potvrdu vlastitih vrijednosti. A svima nam je zajednički taj ogroman strah od uspjeha. Strah od postanka onoga što zaista možemo biti. A možemo biti baš sve što poželimo. I nemojte sad podizati obrvu u čudu misleći da trabunjam. Razmislite malo. Postoji li nešto što ne možete postići ukoliko to zaista želite i posvetite se u cijelosti tom zadatku? Iskreno vjerujem da ne postoji.
Zašto onda umanjujemo sami sebe, skrivamo svoje prave vrijednosti i ne dopuštamo si biti onakvi kakvima zaista možemo biti? Naše umanjivanje vlastitih vrijednosti ne pomaže svijetu koji nas okružuje.
Svatko od nas u sebi nosi posebnu svjetlost, koju djeca s tolikom radošću i veseljem pokazuju. I koju mi, tijekom njihova odrastajna, zahvaljujući našim vlastitim strahovima od svjetla tako studiozno i nažalost, uspješno gasimo. A ta se svjetlost ne nalazi u samo nekolicini ljudi, ona se nalazi u svima nama. I kad dopustimo svojoj vlastitoj svjetlosti da zasvijetli do njene prave punoće, nesvjesno dajemo i drugima poruku da učine to isto. Nakon što se oslobodimo vlastitih strahova, naše stanje nekim čudesnim automatizmom oslobađa i sve one oko nas. Strah od svjetla nestaje, a zamjenjuje ga predivno, toplo svjetlo vlastite duše.
:: Svjetlost u vama je svjetlost ljubavi, prema životu, prema sebi, prema drugima, prema poslu, prema svemu.
Dopustite sami sebi da oslobodite to svjetlo i svaki dan potpisujte svoje i tuđe dane zlatnim potpisom ljubavi ::
|
27.10.2004., srijeda
Pouka čvorova
Razmišljam već duže vrijeme o jednoj temi za post, ali me do sad uvijek nešto zaustavljalo. I svaki put kad bi započela tekst, zbog delikatnosti i izuzetno intimnog karaktera teme osjećala sam se kao da balansiram na izuzetno tankoj žičici razvučenoj iznad provalije pokušavajući vam na najbolji način prenijeti svoje misli, a da se pri tome nitko ne nađe uvrijeđen. A jedini način da se ne uvrijedite je da ja ogolim sebe do kraja, prenesem vam svoje iskustvo, a vi ćete već znati kako u mojim slovima pronaći ono najbolje za vas.
: : How do I find You God?: :
God is Love.
If you have ever loved,
If you have ever been loved,
You have experienced God
from Within and Without
God is Truth.
If you have ever told the truth,
If you have ever discovered Truth,
You have experienced God
from Within and Without
God is Beauty.
If you have ever helped
to create something beautiful,
If you have ever witnessed beauty
in any of it's myriad forms,
You have experienced God
from Within and Without
God is Good.
If you have ever done or
thought something good,
If you have ever recognized goodness
in or through another,
You have experienced God
from Within and Without
All of those experiences, those gifts,
of Love, Truth, Beauty and Goodness
were directly from God through you.
Or to you.
Glad to Meet You God.
Let's hang out together.
|
Bez obzira u što vjerujete, koje ste vjeroispovijesti i vjerujete li uopće u nešto, sigurno vam se dogodilo da bar jednom u životu pomislite da je nešto što ste napravili grijeh. Grijeh prema drugoj osobi, grijeh prema samima sebi, grijeh prema Bogu. I bilo vam je žao zbog toga. Neki to nazivaju pokajanjem, neki grižnjom savjesti, neki strahom, ali etiketiranje imenom tog osjećaja nije ni bitno. Ono što je bitno je da taj osjećaj postoji i da nas upozorava da smo u krivu. A taj osjećaj postoji, bez obzira kako ga mi nazvali. Oni koji me prate od samih početaka blogiranja znaju da mi krivnja nije strana i da dosta intenzivno proživljavam svoje, a i tuđe, grijehove. I da se svaki put učim izvući pouku, gotovo istovjetno kako iz svojih tako i iz tuđih. A nju izvlačim baš svaki put kad napravim nešto krivo, kad se loše osjećam zbog svojih postupaka, kad dozvolim da moj temperament mlati okolo jezikom bez uključivanja mozga, kad nemam vremena za sebe i za druge, kad vidim u drugima njihova previranja i kad znam i osjećam ono što se događa u njima.
Te pouke su za mene neprocjenjivo blago koje za mene predstavljaju iskustvo, znanje i mudrost. Svaki moj i tuđi grijeh za kojeg znam, bez obzira na njegovu veličinu i težinu, nadograđuje to znanje i tu mudrost, i sam čin grižnje, pokajanja, straha, pokazuje da u svima nama leži ono dobro. Jer kad tog dobra nema, nema ni razmišljanja o krivim postupcima, o grijesima, nema svjesnosti o dobru i zlu, nema vjere. Na nama je da sami izvučemo pouku iz tog osjećaja, da odlučimo hoćemo li nastaviti istim tim putem i ponovno proživljavati to breme koje nam savija kičmu ili ćemo popraviti ono loše i postati bolji. Bolji sami sebi. I bolji drugima.
Vjernici svoje smirenje pronalaze u istinskom pokajanju. S naglaskom na istinskom. Jer jedno je pokajati se, a drugo istinski se pokajati i takve stvari više ne činiti. I to je svim vjerama, religijama, sektama... životu zajedničko. Istinsko pokajanje za učinjeno zlo, izvlačenje pouke i čvrsta odluka da se takve stvari ne čine. Sam čin vjerničke ispovjedi dugo mi je vremena bio teško shvatljiv jer su me od malih nogu odgajali da sam trenutkom rođenja dobila neprocjenjive darove no da sama odgovaram za svoje postupke i da za iste snosim posljedice. I bilo mi je teško prihvatiti da svoje grijehove prebacim na tuđa leđa, ma koliko ta leđa bila spremna prihvatiti ih, dobijem svoju pokoru, odradim ju i sve je super. Možda sam imala takav stav zbog toga što imam oči kojima gledam oko sebe i vidim lažna pokajanja ljudi koji ponavljaju svoje grijehe, prebace ih na tuđa leđa, odrade svoju pokoru i ponovno se vraćaju u začarani krug. I to je u meni budilo strašnu averziju prema ispovjedi. Jer u sebi nisam osjećala da im je zaista žao zbog učinjenog i da su iz toga izvukli pouku. Kasnije sam ustanovila da je to bio moj grijeh jer sam osuđivala druge za njihove postupke. A nije na meni da donosim takve sudove.
U sebi sam osjećala veliku težinu zbog vlastitih grijeha, ali mi se ta težina činila prevelikom da bi bila dostojna istinskog oprosta. Sama sebi sam bila najveća pokora. I ponavljala sam svoje grijehove, nalazeći razno razne izgovore i opravdanja, stvarajući sve veću i veću težinu. Udomila se u meni, zahvaljujući lošim iskustvima, i averzija prema ljudima koji su osjetili poziv da na svoja leđa preuzmu naše grijehe jer su se i oni često puta pokazali kao ljudi koji odrađuju svoj posao i nemaju znanja, razumijevanja, iskustva ili dovoljno otvoreno srce da shvate, prihvate i oproste nečije grijehe.
Sve to je rezultiralo velikom konfuzijom u mojoj glavi i osjećajima. I ono balansiranje na tankoj žici iznad provalije bilo je stalno prisutno. Čitala sam sve više knjiga, razgovarala sve više s ljudima i nisam pronalazila mudar, smirujući odgovor. Cijelo to vrijeme osjećala sam povezanost s Bogom, bez posrednika, osjećajući da dobivam traženi oprost, opraštajući sama sebi i izvlačeći pouku iz turobnog osjećaja zbog loših stvari koje sam napravila. No, nešto je nedostajalo. Iznad mene je visjelo jedno malo "ali"... I upravo zbog tog "ali", koliko god velika averzija bila i osjećaj da u mojoj direktnoj komunikaciji s onim gore dobivam oprost, razgovor s jednom osobom natjerao me da pogledam stvari iz drugačije perspektive i razmislim o još jednom o svojim stavovima te provjerim da li su se stvari možda ipak drugačije nego što ja mislim.
Vjerujte mi, ne samo u ovom slučaju nego i svakog dana sam neizmjerno zahvalna ljudima koji mi, ponekad totalno nesvjesni, daju impuls da promijenim perspektivu. Moje istinsko pokajanje nije izbrisalo prošlost niti sjećanja na počinjeno, ali je skinulo s nje onaj turobni teret zamjenjujući ga pravim oprostom i svjesnošću vlastite odluke da se grijesi neće ponoviti.
One of the disconcerting, and delightful,
teachings of the Master was:
"God is closer to sinners than to saints."
This is how he explained it:
"God in heaven holds each person by a string. When you sin, you cut the string. Then God ties it up again, making a knot and thereby bringing you a little closer to him. Again and again your sins cut the string and with each further knot God keeps drawing you closer and closer."
: : Anthony de Mello: One Minute Wisdom : : |
Nakon onog impulsa i aktivacije moje urođene želje za istraživanjem, preispitivanjem i razumijevanjem što je dovelo do shvaćanja da sam djelomično bila u krivu te razbijanja averzija koje sam imala, slučajno, a znate kao i ja da se u životu baš ništa ne događa slučajno, naletim na ovu de Mellovu minutu mudrosti. Pogodi me njen impuls svom snagom posred čela, otvarajući nova pitanja i razmišljanja. Moje je prvo pitanje bilo koja je cijena koju sam morala platiti za svaki čvor na niti koja me veže s onim gore. Obzirom da se radi o minutici mudrosti, mislim da je upravo to ono što je autor želio pokrenuti u svakom od nas. Razmišljanje i nova pitanja, a nama je prepustio da sami artikuliramo pitanje u svojoj glavi. Tako će prvi u ovom tekstu pronaći izgovor za daljnje grijehe jer sa svakim grijehom se sve više približavaju Bogu. Drugi će osjetiti tu nit i sve čvorove na njoj razmišljajući žele li još čvorova na svojoj niti. Treći će razmišljati o tome da je sve to glupost jer ne vjeruju u Boga. Četvrti će razmišljati o cijeni svakog čvora... Bez obzira kojoj skupini pripadate, reagirat će te na ovaj impuls i početi razmišljati o vlastitim čvorovima. I iz tih svojih razmišljanja ćete, svjesno ili nesvjesno, izvući pouku...
|
26.10.2004., utorak
San dupina
Pitaju me često što je moj životni san. Koje ideale, ciljeve i snove nosim u sebi. I uvijek, baš uvijek, nakon podužeg mozganja, razmišljanjima o vlastitim uspjesima, željama o materijalnim dobrima koja su mi sredstvo za postizanje unutrašnjeg mira i zadovoljstva (a ne statusni simbol), na površinu mi ispliva samo jedan jedini san: plivati s dupinima. I ljude taj moj životni san duboko začudi. Neki su istinski razočarani tom mojoj izjavom smatrajući da to i nije neki poseban cilj u životu misleći da životni san mora imati materijalni oblik izuzetne vrijednosti kako bi svi mogli opipati njihovo dostignuće. Neki se nasmiju, smatrajući da su toj dječje misli, da odrasli ljudi moraju imati više ciljeve od infantilnog sna plivanja s dupinima. I bez obzira što oni mislili, meni je to i dalje životni san.
In every colour there's the light.
In every stone sleeps a crystal.
Remember the Shaman,
when he used to say:
"Man is the dream of the dolphin"
: : Enigma: The Dream Of The Dolphin: : |
Zamišljajući svoj život, radeći planove, provodeći planirano u djelo malim koracima, svaki put kad malo posrnem na tom putu u mislima otplutam na mjesto prekrasnog plavetnila vode gdje stanuju dupini. I osjetim njihovu savršenu kožu pod prstima, prepustim im se da me ludo vuku sa sobom u svojoj igri, da me zaraze svojim sretnim izrazima lica i neodoljivom ludošću, da me zaraze svojom neobuzdanom radošću. Sanjam o razgovoru s njima, razumijevanju bez izgovorene riječi, toplini njihovih plemenitih misli, nježnosti njihovog razumijevanja. U mislima doživljavam osjećaj kako sam dio njihove skladne obitelji u kojoj vlada harmonija, razumijevanje, neizmjerna iskrena ljubav i vjernost. Uživam u njihovom dobroćudnom izrazu lica, predivnoj auri koja ih obavija i privlači me k njima. Prepuštam se blaženom osjećaju koji ta bića bude u meni, osjećaju beskrajne slobode, veselja i harmonije. Da, moji su snovi ispunjeni plivanjem nepreglednim vodenim prostranstvima u društvu jednih od najdivnijih bića na ovoj planeti.
U tom trenutku sve ostale stavke plana života, snova koje želim ostvariti, ciljeva koje želim postići na neki način mi se čine minornima. Ne i manje važnima, jer svaka stavka, svaki san ima svoju vrijednost i težinu, ali ovaj moj san daje mi osjećaj potpune slobode i zadovoljstva, stapanja s nečim višim i riječima neobjašnjivim. San je to koji u meni budi takvu neopisivu sreću i zadovoljstvo, da ne pronalazim dovoljno dostojne misli koje bi ga opisale. Možete li si zamisliti takvu sliku? Osjećaj koji me preplavljuje dok ju crtam u svojoj glavi? Da? Onda je vrijeme da vam otkrijem tajnu da sam taj svoj san već jednom ispunila. Na pučini najljepšeg mora, pod klisurama Dugog otoka, postala sam dio dupinske obitelji. I sve ostale stavke plana života i dalje su tu, i dalje ih korak po korak provodim u djelo, vjerojatno s još većim entuzijazmom i energijom znajući da sam postala dio najdivnije obitelji na svijetu čiju podršku, ljubav i pozitivnu energiju nikad neću izgubiti i koju stalno osjećam u sebi.
I svaki put kad nadopunjujem, korigiram i uobličujem nove planove za budućnost prepune toplih, pozitivnih ideja kako za mene tako i za svijet oko mene, na samom vrhu i dalje se nalazi jedan sasvim običan san, san dupina. Doživjevši to znam da je moj život zaokružen u sjajnu cjelinu malih koraka koju sam sama nacrtala, provodim u djelo i dostižem iz dana u dan. San dupina je najsjajnija zvijezda te cjeline koja obasjava svako moje djelo, svaki moj korak, svaki moj osmjeh svom onom toplinom, slobodnom, beskrajnom ljubavlju, iskrenim veseljem i mudrošću koju moja dupinska obitelj posjeduje.
Znate, vi ste, također, dio tog sna :)
|
25.10.2004., ponedjeljak
Samoća
Ima dana kad mi mislima zavlada razmišljanja o samoći. Toliko je osamljenih ljudi koji pričaju svoje priče u ovom virtualnom prostoru da je teško obraniti se, postaviti zid i ne osjetiti tuđu tugu. U pozadini svira REM , pjevajući o osamljenost i boli koju svi mi ponekad osjetimo. : : Everybody Hurts: :
When the day is long and the night, the night is yours alone,
When you're sure you've had enough of this life, well hang on
Don't let yourself go, 'cause everybody cries and everybody hurts sometimes
Sometimes everything is wrong. Now it's time to sing along
When your day is night alone, (hold on, hold on)
If you feel like letting go, (hold on)
When you think you've had too much of this life, well hang on
'Cause everybody hurts. Take comfort in your friends
Everybody hurts. Don't throw your hand. Oh, no. Don't throw your hand
If you feel like you're alone, no, no, no, you are not alone
If you're on your own in this life, the days and nights are long,
When you think you've had too much of this life to hang on
Well, everybody hurts sometimes,
Everybody cries. And everybody hurts sometimes
And everybody hurts sometimes. So, hold on, hold on
Hold on, hold on, hold on, hold on, hold on, hold on
Everybody hurts. You are not alone
: : R.E.M.: : |
I onda pogledam vlastite tekstove na blogu i podsjetim se na osobna iskustva, prisjećajući se svakog trenutka duboko proživljenog koji je razdirao biće želeći da se više nikad ne ponove takve situacije. No, svejedno, svjesno ili nesvjesno ih ponavljam. I svaki put bol ima sve jači intenzitet. Ali danas me ne boli. Danas je dobro. I upravo zbog ovakvih dana kad nema turobnih, teških i bolnih osjećaja mogu se prisjetiti svih onih boli koje su iza mene. Bolesno? Možda. No mislim da te osjećaje, situacije i ljude treba pročešljati i pomiriti se s njima. To je za mene jedini način da ponovo uspostavim unutrašnji mir. Brisanje sjećanja ne funkcionira. Ignoriranje također. Jer u trenutku kad se najmanje nadam otvori se ispod mene grotlo uspomena. I ja upadnem u njega, tonući sve dublje i dublje.
Ponekad mi se zaista čini da je sve krivo, da nema nade, da se nalazi u crnom tunelu bez traga svjetlosti. Zaista, ponekad život izgleda crno. I onda osjetim val tuge i samoće, zarobim sama sebe crnim mislima, ogradim se od svijeta ne želeći podijeliti svoje turobne misli. Ponekad čak i mazohistički uživam u poniranju sve dublje i dublje u vlastito crnilo. Danas je dobar dan. Stoga mogu kao objektivni promatrač položiti sve svoj loše dane pred sebe i promatrati ih bez osjećaja, analizirati ih kroz prizmu drugačije boje i sama se sebi nasmijati. Nasmijati se vlastitoj tuzi i crnilu koje me obuzimalo. Nasmijati se osjećaju izgubljenosti i besciljnosti svega što radim znajući da sam bila u krivu. Nasmijati se svim mentalnim udarcima koji su mi nanijeli bol znajući da većina njih nije bila namjerna. I mogu se nasmijati svim suzama koje su klizile niz moje lice, znajući da su one donosile smirenje i utjehu.
I znam, ponovo će se ti turobni osjećaji prije ili kasnije probiti na površinu no ovog puta dočekat ću ih na drugačiji način. Cijeniti ih kao što cijenim i dobre osjećaje, pokazati im dužno poštovanje i prigrliti ih s radošću jer su dio mene isto kao i sreća, ljubav, dobrota... Ništa nije samo crno, ni samo bijelo i ljepota je upravo u miješanju monokromatskih s nebeskim duginim bojama.
|
22.10.2004., petak
Priča bez riječi
Vjerojatno znate da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara. A ta lijepa riječ može se skrivati u različitim oblicima. Jednom je to iskreno i toplo hvala, drugi put još iskrenije i toplije oprosti, a treći... treći put to može biti riječ koju ne izgovorite u obliku geste koju napravite.
Ponekad to zna biti mali, sramežljivi osmjeh kojeg nekom podarite u tmurno i hladno jutro. Ponekad to zna biti zagrljaj koji će pomoći drago osobi da osjeti iskrenu ljubav koju tako često skrivate od očiju javnosti. Ponekad to zna biti suosjećajno tapšanje po ramenu prijatelja koji upravo prolazi kroz najteže trenutke u svom životu. : : Comprehension : :
"Every word, every image used for God
is a distortion more than a description."
"Then how does one speak of God?"
"Through Silence."
"Why, then, do you speak in words?"
At that the Master laughed uproariously
He said,
"When I speak, you mustn't listen to the words, my dear.
Listen to the Silence."
: : Anthony de Mello: : |
Ponekad to zna biti zveckanje novčića koje bez razmišljanja spuštate u ruke prosjaka kraj kojeg ste upravo prošli na cesti. Ponekad... niste ni svjesni da ste svojom gestom ispričali priču.
Promatram ponekad ljude koji užurbano koračaju gradom i zapažam njihove priče bez izgovorene riječi. Zapazim pogled mladića prema raskošnoj, lijepoj prolaznici. Gledam starca koji se teško saginje kako bi podigao odbačene novine i saznao što se događa u svijetu oko njega. Ulovim prazni pogled studenta koji je upravo pao na posljednjem ispitu koji mu je trebao za upis sljedeće godine. Vidim nervozno cupkanje zaljubljene cure koja nestrpljivo čeka dolazak svog zakašnjelog dečka. Brojim užurbane korake ozbiljnog poslovnog gospodina koji zasigurno žuri na neki sastanak i nema vremena osvrnuti se na svijet oko sebe. I svatko od njih priča svoju priču bez ijedne izgovorene riječi.
Mislite da ne znate čitati i pisati priče bez riječi? Razmislite još jednom. Oni koji vas dobro poznaju, znaju pročitati što znači nakupljanje obrva na vašem zabrinutom čelu ma koliko se vi trudili da se vaša zabrinutost ne vidi. Znaju pročitati koje se bure u vama događaju iako na površini djelujete smireno i hladno. Znaju pročitati što znači osmjeh dok u nedjeljno jutro pripremate obiteljski ručak. Jednostavno, znaju. A znate i vi. I svakoga dana učite čitati priče bez riječi, gradeći vještinu koja vam je rođenjem dana, a niste ni svjesni njene istinske vrijednosti.
|
21.10.2004., četvrtak
Slomljeno rebro
Život piše lijepe, ali i tužne priče. Bio jednom jedan par pun zaljubljenosti i radosti. Djevojka je jednog dana pitala svog dečka koga on voli najviše na svijetu. I dečko je, naravno, odgovorio da najviše voli nju. : : Oprosti: :
Malo je reć'
Da se prelija pjat
kad se vonj od nevoje
U zraku ćuti
Ja ne idem leć'
Da ne osjetim led
S tvoje strane postelje
Di mučiš
Di svako drži svoju stranu
I ponosa i gluposti
Moglo bi bit da je lakše umrit
Nego ljudima reć': "Oprosti"
Say, say,
To each other
"I'm sorry"
Ja te ne mogu nać'
Takvu kakvu znam
I to šta hočeš od mene
Ja ne razumin
Ovo ovde nisi ti
Ni ovo ovde nisan ja,
To su neki furešti
Bisni ljudi
Oh Bože, da mi te prominit
Ili tebe ili sebe; isto je
Moglo bi bit da je lakše umrit
Nego ljudima reć' : "Oprosti"
: : Gibonni: : |
Žena, kao žena, morala je znati više pa je pitala što ona predstavlja njemu. Mladić je na trenutak razmišljao, pogledao ju toplo i odgovorio: "Ti si moje rebro".
Nakon vjenčanja, par je bio sretan no kao i u svakom braku, svakodnevica je polako uzimala danak, pretrpani životni raspored pomalo ih je udaljavao, a tome je pripomoglo i konstantno rješavanje dnevnih problema. Svi životni izazovi surove stvarnosti polagano su pojeli njihove snove i nagrizli njihovu ljubav. Uslijedile su svađice koje su iz dana u dan postajale sve žešće i žešće.
Jednog dana, nakon iscrpljujuće svađe žena je u ljutnji izjavila kako su možda napravili grešku, a on joj je sav crven u licu od bijesa odgovorio kako ona nikada nije bila njegovo rebro. Istog je trenutka požalio je tu izjavu, ali ljutnja je bila jača. Stajali su tako licem u lice, okruženi tišinom, gledajući se u oči. Vrijeme je prolazilo, tišina postajala sve teža i teža, suze su im klizile niz lice, no riječni nisu prelazile preko njihovih usana. Žena se okrenula, ušla u spavaću sobu, spakirala svoje stvari i na odlasku mu rekla: "Ukoliko zaista misliš da ja nisam tvoje rebro, onda me, molim te, pusti da odem. Manje je bolno ovako. Idemo svaki svojim putem na kojem ćemo tražiti naše istinske partnere". On se maknuo s ulaznih vrata i pustio ju je da ode. Pet je godina prošlo od tog trenutka. On se nije ponovo ženio, a ona se udala i rastala. I oboje su indirektno saznavali što se događa u životu onog drugog.
Ponoć. Muškarac sjedi sam u mračnoj sobi koju obasjava samo žar cigarete. Bio je ljut što ga nije čekala, što se preudala, što je otišla. Bio je ljut, a ta ljutnja mu je rekla da mu nedostaje.
Jednog su se dana slučajno sreli. Na aerodromu, mjestu na kojem se ljudi sastaju i rastaju. Pogled im se susreo i oboje su se nasmiješili. Pričali su nekoliko trenutaka kao potpunu stranci, no toplina koja ih je okruživala otkrivala je njihove prave osjećaje. Znao je to on, a znala je i ona. Dogovorili su se da se čuju kad se ona vrati s puta. Na odlasku mu je rekla da se veseli njihovom susretu jer se u njenom srcu nije ništa promijenilo. Rekla je da su bili glupi i preponosni ispričati se no da joj njeno srce govori da su sada pametniji. Poljubila ga je u obraz, a on ju je nježno zagrlio. Srce mu je vapilo za njom, ali je odlučio čekati dok se ne vrati i ispričat joj se zbog svega.
Tjedan dana kasnije saznao je da je poginula u automobilskoj nesreći. Ponoć. U sobi koju samo obasjava žar cigarete sjedi on s velikim bolom na duši. Bolom koji mu je jasno govorio da je ona njegovo izgubljeno rebro koje je tako olako slomio i odbacio.
Ponekad ljudi u trenutku ljutnje kažu stvari koje ne misle. I vrlo često, te nepromišljene izjave dovode do uništavanja odnosa. Nažalost, većinu naših osobnih, svakodnevnih frustracija liječimo na onim najbližima, na onima koje najviše volimo. I iako znamo da bi o svemu trebali bar još jednom razmisliti prije no što riječi koje ne mislimo pređu preko naših usana, vrlo je često lakše reći "ispeci pa reci" nego to zaista napraviti. Puno se stvari događa svaki dan, puno je njih izvan naše kontrole i upravo zbog te spoznaje trebamo cijeniti svaki trenutak i svaku osobu koja je dio našeg života. I znati reći "oprosti". Pogotovo onim najbližima, onima koji imaju specijalno mjesto u vašem srcu. Dajte i primajte, od srca, već danas. Jer sutra možda nikada ne dođe.
|
20.10.2004., srijeda
Vrijeme za Ljubav
: : Love Takes Time: :
I had it all, but I let it slip away
Couldn't see I treated you wrong
Now I wander around, feeling down and cold
Trying to believe that you're gone
Love takes time
To heal when you're hurting so much
Couldn't see that I was blind
To let you go
I can't escape the pain inside
'Coz love takes time
I don't wanna be here
I don't wanna be here alone
Losing my mind from this hollow in my eart
Suddenly I'm so incomplete
Lord I'm needing you now
Tell me how to stop the rain
Tears are falling down endlessly
You might say that it's over
You might say that you don't care
You might say you don't miss me
You don't need me
But I know that you do
And I feel that you do inside
Love takes time
|
Puno puta u životu se dogodi da pravu snagu ljubavi shvatimo tek kad ju u potpunosti izgubimo. Neki sretnici shvate njenu veličinu i snagu na vrijeme pa je objeručke prihvate i prepuste joj se. Manje sretni ju propuste i provedu dosta vremena žaleći za propuštenim. Skeptici ju važu, analiziraju, odmjeravaju. Pesimisti joj ne vjeruju. No ima i onih trenutaka kad Vrijeme čini čuda za Ljubav. Ne vjerujete mi? Ljubav mi je i ispričala sljedeću priču, a na vama je da odlučite hoćete li joj vjerovati ili ne.
Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, Znanje, Taština i svi ostali, uključujući Ljubav. Jednog dana su saznali da će otočić potonuti, pa su se svi krenuli spašavati. Ljubav je željela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otočiću no kada je otočić gotovo nestao, ipak je odlučila zatražiti pomoć. Bogatstvo je upravo prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav zapitala može li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito odgovorilo da ne može jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod ispunjen srebrnjacima. Ljubav je odlučila zamoliti Taštinu za pomoć koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodiću. "Taštino, molim te pomozi mi!" zavapila je Ljubav na što joj je Taština odgovorila: "Ne mogu ti pomoći, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi uništiti brod". Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlučila zamoliti za pomoć. "Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatražila Ljubav. "Oh... Ljubavi, toliko sam tužna i želim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama dalje. Sreća je također prolazila kraj Ljubavi no kako je bila presretna nije ni čula njezin poziv u pomoć.
Odjedno se začuo glas koji je rekao "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti". Bio je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushićena i presretna, zaboravila pitati ime. Kada su stigli na kopno, starac je pošao svojim putem prije no što ga je Ljubav mogla pitati tko je. Znajući koliko duguje starcu, Ljubav se obratila Znanju, mudrom starcu za pomoć otkrivanja idetiteta dobrog starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav je zastala u čudu i pitala zašto joj je Vrijeme pomoglo, na što se Znanje nasmijalo mudrim smiješkom i odgovorilo "Zato što samo Vrijeme može shvatiti koliko je velika i snažna prava Ljubav".
|
19.10.2004., utorak
Ali...
Znam da se većina slaže sa mnom u razmišljanju kako danas uopće nije jednostavno pronaći "srodnu dušu". Bez obzira da li ste pobornik ideje "slobode pod svaku cijenu" ili "hodanja na duge staze, dok nas smrt ne rastavi", ukoliko ste još uvijek solo, mogli bi (a sigurno i jeste) naletjeli na razmišljanja koja prolaze mojim mislima u posljednje vrijeme....
: : Gravity Of Love: :
O Fortuna velut Luna
"O Fortune like the Moon"
Turn around and smell what you don't see
Close your eyes ... it is so clear
Here's the mirror, behind there is a screen
On both ways you can get in
Don't think twice before you listen to your heart
Follow the trace for a new start
What you need and everything you'll feel
Is just a question of the deal
In the eye of storm you'll see a lonely dove
The experience of survival is the key
To the gravity of love
"O Fortuna velut Luna
"O Fortune like the Moon"
[Whispers]
[Woman :]The path of excess leads to
The tower of Wisdom
[Man :] The path of excess leads to
The tower of Wisdom
[Whispers]
Try to think about it ...
That's the chance to live your life and discover
What it is, what's the gravity of love
"O Fortuna velut Luna"
"O Fortune like the Moon"
Look around just people, can you hear their voice
Find the one who'll guide you to the limits of your choice
But if you're in the eye of storm
Just think of the lonely dove
The experience of survival is the key
To the gravity of love.
"O Fortuna velut Luna" "O Fortune like the Moon"
: : Enigma: : |
Dakle, u posljednje vrijeme nalijećem na brojne parove čija je velika razlika u godinama prihvaćena u konzervativnom društvu u kojem, nažalost, još uvijek živimo, ali uz jedno veliko ALI... Krenimo redom.
Zamislite si slikicu: on, prosječno šarmantan predstavnik "šiber" generacije (ne znate li što je šiber, pitajte svoje roditelje, a ukoliko pak ni oni ne znaju, pitajte svoje bake i djedove), seksipilno prošarane kose sjedinama, oblog, pomalo izbačenog trbuščića, nagrađen mudrošću i iskustvom prošlih godina. Ona, pak, s druge strane još uvijek ne mora farbati kosu jer se sijede još ni ne naziru, prirodno zategnute kože, uzanog struka i radoznalog, otvorenog, gotovo dječjeg pogleda. Ovo možda nije najkraći opis, ali morate priznati da je prilično slikovito savršeno normalno opisivanje jednog para kojeg možete sresti u svom susjedstvu i nitko se toj slici neće previše čuditi. Možda će mu muški predstavnici njegove generacije zavidjeti na "pogotku u sridu", a ženski biti ljubomorni na njenu mladost i tipično babskim tračevima tumačiti kako je mala u lovu na bogatstvo (bez obzira na stanje njegovog bankovnog računa). Bez zavaravanja, iako je ova sličica "normalnija" od one sljedeće koju ću iscrtati, okolina ju ipak lakše prihvati pronalazeći razno razna objašnjenja zašto je tomu tako. A gotovo nijedno ne glasi: zasigurno se jako vole i uživaju jedno u drugom.
Prva slika vam je gotovo normalna i nemate nikakvih problema prihvatiti ju jer je dio našeg svakodnevnog života. No, idemo ju samo na trenutak okrenuti i pogledajmo je na jedan drugi, za većinu, mnogima vrlo nenormalan način. U drugoj sličici si zamislite jednu damu koja se prilično dobro hrva sa svojim stvarnim godinama, prepunu stila, zrelosti i pameti, ali i mlade ludosti i otkačenosti da na svakom nivou zadovolji gotovo svako dvonožno muško stvorenje na svijetu. A s njom ulicom zagrljen hoda prekrasan mladi muškarac za kojim se jednako tako okreću sva ženska dvonožna stvorenja ovog svijeta. I? Što mislite? Slikica vas se baš nije dojmila i pitate se što ne valja s tim mladim prekrasnim stvorom koji zaljubljenim pogledom gleda stariju gospođu koja bi mu (ovisi o slici koju ste zamislili) gotovo mogla biti mama...
Možda su nas tako odgojili, možda nam je to prirođeno, možda je to samo rezultat globalnog ispiranja mozga, no bez obzira na bezbroj tih možda, to je instinktivna reakcija koju gotovo svi osjećamo. No, da li je i pravedna? I dok vi malo razmišljate kako ćete odgovoriti na ovo moje pitanje, dozvolite mi da ublažim malo grubu razliku u godinama postarije dame i mlađahnog dečkića i postavimo razliku njihovih godina rođenja na umjerenih, recimo, 7:0 za damu. Dovoljno velika da "dečkića" "dama" ima čemu naučiti i educirati ga u nekim prekrasnim životnim stvarima koje još nije sam otkrio, a dovoljno mala razlika da ne izaziva zgražanje ili zlobne komentare okoline. Da se razumijemo, ima i "dečkić" "damu" podosta toga naučiti, ali o tome uglavnom nitko ne razmišlja. Bez obzira na objašnjenje, a ja uvijek krećem od ishodišnog pitanja "vole li se" i "kakvi su zajedno", ipak u većini glava ta je slika neprihvatljiva. Bez obzira kako se te dvije osobe slažu, kakav im je zajednički život, koliko vedrine šire oko sebe, još uvijek je jednostavno, nenormalna.
I da sad ne razvlačim ovo razmišljanje u beskonačnost, moj je stav prilično čvrst i jasan. Bez obzira da li se radi o prvoj, drugoj ili nekoj trećoj, potpuno normalnoj sličici, odbacite konzervativne genetski usađene slikice i promatrajte taj par onakav kakav on zaista jest, a ne kroz prizmu brojčica. Baš uvijek postoji prepreka koje dvoje ljudi zajedno trebaju preći, a razlika u godinama je, uglavnom, najmanji problem. Svatko živi za sebe, a ljubav ne bira razumom nego srcem. Pronađete li dušu koja vam paše, s kojom uživate, rastete i smijete se, onda će vam, zapravo, postati totalno nebitno koliko ta duša ima godina... Vi ste najbitniji, okolina ionako uvijek ima nešto za komentirati.
|
18.10.2004., ponedjeljak
Timski rad
Nedavno sam naišla na zanimljivu priču, koju ću s vama upravo podijeliti jer nosi dobru, toplu i mudru poruku u sebi. Priča kaže kako je prije nekoliko godina jedan muškarac pitao Boga zbog čega nema ženu s kojom bi podijelio život. Bog mu je odgovorio da ju nema jer ju nije tražio. Potom je muškarac zamolio Boga da mu pošalje ženu kakvu želi. Opisao je da želi da mu supruga bude draga, nježna, puna razumijevanja i oprosta, smirena, razumna, topla, inteligentna, sposobna, lijepa, bogata duhom, da ima dobar smisao za humor, da je sposobna, strastvena, vjerna, odana i iskrena. Uz to je nadodao i fizičke karakteristike o kojima je sanjao i Bogu je u potpunosti oslikao lik žene s kojom želi podijeliti život.
Kako je vrijeme prolazilo, muškarac je na listu svojih zahtjeva dodavao karakteristike ženi s kojom želi provesti život. Jedne noći, u svojim je molitvama čuo glas Boga koji je govorio njegovom srcu: "Vjerni slugo moj, ne mogu ti dati što želiš". Muškarac je upitao zašto, a Bog mu odgovori:" Zato što sam Bog i zato što sam pravedan. Bog je istina i sve što ja činim je istinito i ispravno". Muškarac je stao u čudu i zamolio Boga da mu objasni jer je zbunjen tom izjavom i želi znati zbog čega ne može dobiti ono što želi.
Zaista, kažem Vam: sve što zaišćete i zamolite, vjerujte da ste postigli i bit će vam!
: : Isus Krist: : |
Bog odgovori: "Objasnit ću ti. Poželi ono što ti je u srcu, što ti je poznato i dio tebe, vjeruj da je takva osoba uz tebe, zaista vjeruj i bit će ti dano. Ne bi bilo ispravno i pošteno od mene da ispunim tvoje zamolbe zato što ti ne mogu dati nešto što ti sam nemaš. Ne bi bilo ispravno dati ti nekog prepunog ljubavi prema tebi kad je tvoje srce još uvijek kameno; ne mogu ti dati nekog nježnog i darežljivog kad si ti ponekad okrutan i škrt; ne mogu ti dati nekog tko zna opraštati kad u tebi još uvijek tinja osveta; mogu ti dati nekog osjetljivog jer si ti izuzetno osjetljiv kako bi ta osjetljivost dodirnula tvoju, a iskra ljubavi koja se zrcali u toj osobi razbit će kamenje oko tvog srca i u njega unijeti istinsku ljubav. Mogu ti dati osobu u kojoj se kriju sve te karakteristike, kao što se one nalaze i u tebi, ali na vama je da ih zajednički razvijate i budite."
Nakon toga Bog mu je rekao:"Mogu ti dati nekog za koga znam da u sebi posjeduje sve kvalitete koje ti tražiš, ali još nisu isplivale na površinu pa da ih zajedničkim snagama pronađete jedno u drugom. Od tebe tražim samo da otvoriš oči i odškrineš vrata svog srca. Isprva ćeš se boriti protiv te osobe, bježati od nje, no privlačit će te na neobjašnjiv način i stalno ćeš joj se vraćati. Gubit ćeš vrijeme uzaludno tražeći osobu koja već ima razvijene sve nabrojene kvalitete, no ubrzo ćeš uvidjeti da sam ti već poslao osobu koja je tebi namijenjena. Ona možda neće imati izražene sve tražene kvalitete i fizički izgled, ali duboko u sebi znat ćeš da je to ona. Tvoja supruga bit će kost tvojih kostiju i meso tvoga mesa i vidjet ćeš sebe u njoj kao i ona sebe u tebi i bit ćete ponovo jedno. Veza i brak je kao škola. To je dugogodišnje učenje i ulaganje, i za to vrijeme ti i tvoja partnerica prilagođavate se jedno drugom ne samo da bi zadovoljili jedno drugo već da bi postali bolji ljudi koji znaju vrijednost timskog rada. Jer ljubav je timski rad. I zato ti neću dati savršenu partnericu jer ni ti nisi savršen. Dat ću ti partnericu s kojom zajedno možeš rasti i razvijati se u bolju osobu "
Sitnim slovima ispod teksta koji je u originalnu na engleskom stoji: moj sadržaj namijenjen je svima - onima koji su se tek nedavno vjenčali, onima koji su već duže vrijeme u braku, onima koji su bili u braku i onima koji još uvijek tragaju. Svima nama.
|
14.10.2004., četvrtak
Bojice
Sjećam se prvog seta bojica koje sam dobila na poklon. Uz punu slobodu upotrebe. Imala sam četiri godine. Ne vjerujete? Ne morate. Ali ja se ipak sjećam osjećaja koje su izazvale u meni. Male debele masne bojice, omotane u sivi papir, sjajnih i zaobljenih vrhova. Sjećam se osjećaja inspiracije kad bih primila jednu u ruku i samo imaginarno crtala njome po zraku. Sjećam se slika koje sam oslikavala, a koje nikad nitko osim mene nije vidio. Sjećam se osjećaja sreće kad sam dobila papir i bojice te satima zadubljeno mrmljala i crtala (mama mi je bila oduševljena, konačno je njeno hiperaktivno dijete bilo više od 5 minuta mirno). Doduše, ta tišina je ponekad trebala izazvati uzbunu kao onda kad mi je papir postao premali, pa se moja inspiracija preselila na podne pločice, a kad je i pod postao premali za moje velebno djelo, preselila sam se na zid i vrata tek kupljenog hladnjaka. Valjda zbog toga i danas umirem od smijeha kad vidim onaj crtić s Gustafom i kantom boje. A zvuk koji se stvarao povlačenjem mekih, masnih boja po glatkoj bijeloj površini vrata hladnjaka bio je najdivnija glazba za moje uši. Uz moje tiho pjevušenje neke nesuvisle melodije. Naravno, starci su bili zgranuti nakon što im se tišina učinila uznemirujućom pa su ipak došli provjeriti što njihovo 'zlato' radi. No, nakon toga su uslijedile salve smijeha i razmišljanje da li da se to umjetničko djelo sačuva ili ne. Svi ti nedefinirani oblici i likovi meni su imali savršeno puno smisla.
Krenula sam u vrtić. Okruglasta i sretna, sa svojim bojicama pod rukom. I sve bilo super. Tamo nije bilo kritika, pustili su dijete da se razvija uz komentar 'Pa i Picasso je nekad bio dijete'.Godine sreće i inspiracije brzo su proletjele i bilo je vrijeme za školu.
Likovni odgoj. Boem, raščupane, masne kose, u sakou koji je vidio i bolje dane, fleka od uljane boje na izlizanim trapericama, a iz njegovih usta izlazi pjesma, obavijena laganim oblakom alkoholnih para. Pričao je o velikanima likovne umjetnosti, pokazivao nam tehnike i djela, govorio o školama i smjerovima te velikim muzejima u kojima se ta djela nalaze. I gledajući tu čudesnu kreaturu koju bi samo poneki nazvali čovjekom, sjajnim i velikim očima pomalo sam shvaćala svoju ništavnost. Uz to je iz onih istih usta iz kojih je izlazila pjesma, ispalo i nekoliko vrlo ružnih kritika na temu mojih apstraktnih doživljaja svijeta koji me okružuje. Bacila sam pogled na, sad već pomalo istrošene bojice i zaključila da ja ipak nisam dorasla tim velemajstorima i prestala sam crtati. Točka. Gotovo. Ja sam svoje odradila na vratima hladnjaka. Možda jednom ta vrata završe u nekom od poznatih muzeja. A do tada, gotovo! I skoro zbog vlastite tvrdoglavosti pala sam iz likovnog u trećem razredu osnovne škole. No, kako u moje doba nitko nije pao u trećem razredu osnovne škole, a pogotovo iz likovnog, nisam ni ja. I tako se to nastavilo. Cijelo moje školovanje. Kad je završilo, bila sam sretna. Nema više likovnog.
Tako dugo dok potiskujemo tamu,
mi u stvarnosti uništavamo svjetlost.
: : Akron : : |
Popriličan broj godina kasnije, jednog dana, šetajući gradom u izlogu jedne knjižare ugledam najljepši paket drvenih (i k tome još i vodenih) bojica. I kao opčinjena uletim unutra i kupim ih. Došavši kući, sjednem na pod i stavim zamotanu kutiju ispred sebe. Otvarajući kutiju u apsolutnoj tišini (koja inače ne postoji, ali radi dramatike priče neka tako bude), osjećam se obasjana nekim čudnim svjetlom. Sva ona sjećanja s početka priče vraćaju se. Zvuk meke, okrugle bojice koja šara po vratima hladnjaka, alkoholne pare i veliki umjetnici... svi oni stapaju se u jednu veličanstvenu sliku inspiracije. Lagano prebirem prstima po olovkama, promatram svaku zasebno. I veselim se. Dijete u meni ponovo se probudilo, još bolje, puno ideja i što je najvažnije, još buntovnije. Gledam vrata hladnjaka, uzimam bojice i s osmijehom krećem u novo stvaranje umjetničkog djela. Za svoju dušu.
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...
|
13.10.2004., srijeda
Ljubav Amazonke
Sjećate li se svoje prve ljubavi? Prvih sramežljivih pogleda, laganih crvenila, nespretnih dodira i ludosti. Bili ste spremni učiniti sve kako bi dobili nekoliko trenutaka nasamo sa svojom ljubavi. I onda prvi zajednički izlazak, lagani, treperavi dodiri, luđačko kucanje srca i prvi nevini poljubac...
Danas su stvari nešto drugačije, ali samo prividno, izvana drugačije... Žene su naizgled ojačale, samosvjesnije su, zarađuju vlastiti novac, imaju svoje zanimacije i znaju što žele, a tim svojim stavom zastrašuju muškarce. One iste muškarce koji su navikli biti "glava" kuće koja vodi glavnu riječ, koji nosi hlače i privređuje za svoju obitelj. Naravno, ti isti muškarci se dive takvim ženama, obožavaju ih, ali ih se i boje. Ponekad je taj strah toliki da nestanu glavom bez obzira ostavljajući vas, modernu Amazonku zbunjenu i samu. I onda kreću preispitivanja, pitanja, nedoumice i raste vaš strah. A sve što želite je vjerni, odani i iskreni odnos i dodir tuđe kože koja se toplo privija uz vas.
Svjetlo treperavih svijeća, ugodno rashlađeno crno vino, lagana glazba i osmijesi. Zanimljive priče, preuveličane zbog ostavljanja dobrog dojma dok oboje sjedimo s istom mišlju u podsvijesti. : : Find Love : :
The principles of lust are easy to understand
Do what you feel, feel until the end
The principles of lust are burned in your mind
Do what you want, do it until you find love
The principles of lust are easy to understand
Do what you feel, feel until the end
The principles of lust are burned in your mind
Do what you want, do it until you find love
I am to come...
: : Enigma : : |
Mentalnim nadmudrivanjem i testiranjem snage uma započinje prvi dio poznate igre. Nakon što kemija odigra svoju ulogu, tijela započinju poznati ples zavođenja. Nevino dodirivanje, slučajno dodirivanje tijela, otkrivanje osjetljivih područja, izražavanje zanimanja za svaki detalj, mistični, duboki pogledi vode nježnom masiranju umornog vrata. Uz neizbježno prebiranje prstima po mekoj svilenoj koži koje tjera na ubrzano disanje. Uzbuđenje lagano kola kroz vene, a uzajamna privlačnost uzrokuje trnce. Okolni svijet se zamračuje, a na sceni u njihovim mislima nalaze se samo njih dvoje. I želja. Koja isprva tinja, ali nezaustavljivo raste i buja. Oči koje sramežljivo izražavaju obostranu želju kao da daju dozvolu prstima da započinju ludi ples istraživanja svih ustreptalih sakrivenih kutaka, a poljupci hlade mjesta zapaljena dodirima. Prelazak prsta jagodicom po rubovima usana praćen je stapanjem usana u prvi, nježni poljubac. Dah se ubrzava, zjenice se potpuno šire, a pamet muti od lude želje. Želje za stapanjem, ujedinjenjem dvaju tijela u ludoj igri različitih stilova, ali jednakog završetka. Putovanje svemirskim prostranstvima tuđeg tijela prekrasan je put, a zaviriti i istražiti svaki skriveni kutak sladak je zadatak. Trenuci su to kad se i led pretvara u vatru, kada ništa nije bitno do njih dvoje stopljenih u ludim, maštovitim pozama sve do konačnog potpunog ispunjenja. Napeti mišići omekšavaju pod isprepletenim dodirima, mirisi slasti i zadovoljstva šire se aurom koja vas obavija. Ritam dvaju tijela koja su savršeno i prirodno usklađena jedno za drugo lagano raste. Igra nadmudrivanja i dalje traje. Slatko dokazivanje moći i dominacije neprestano prelazi s jednog na drugo dok posljednji trzaji naelektriziranih duša vode u željene visine užitka ekstaze. Tijela u smiraju zrače zadovoljstvom, a oči zahvalom ljube kozmičkog partnera.
U ženinoj glavi stoljećima se ništa promijenilo nije. Jedino što se promijenilo je slika koju ona želi emitirati okolini. Ona slika za koju smatra da će je na najbolji i najprihvatljiviji način prezentirati svijetu. Pa makar i ta slika bila lažna.
|
12.10.2004., utorak
Narančasti temperament
Nećete doživjeti prosvjetljenje jer ste i sami do sad valjda već shvatili da je moja omiljena boja narančasta. Ne pitajte me zašto. Jednostavno sam jedan dan shvatila da u toj boji najviše uživam, da ona za mene ima neku čudesnu moć. Došla je ona kao i sve drugo lijepo u životu, sasvim neočekivano te se tiho zavukla u moj život odlučivši ostati tu zauvijek. : : Following The Sun : :
Following The Sun, To Find The One
Who`s Giving You The Wings To Fly
Following The Sun, The Golden One
Losing Sense For Space and Time
Can You Feel The Waves Of Life
(Can You) Hear The Sigh Of Love
Do You Believe In It ?
Following The Sun, Just For The One
Till You`ll Find The Door You Thought
Following The Sun, Like Everyone
Searching For A Sign Of Hope
Have A Look Up To The Sky
See The Billion Stars Above
Cos (Maybe) On One Of Them
You`ll Spend Your Further Life..
: :Enigma : : |
Otkrila sam odjednom da u mojoj garderobi prevladavaju narančasti detalji, da sam pri biranju boje za zidove doma odlučila napraviti veliku promjenu iz nevino klasično bijele u vatreno, energičnu narančastu, da mi je žao što su proizvođači automobila u svoj paleti zaboravili na tu magičnu boju. Isto tako sam shvatila da me, što god kupujem, kao pod utjecajem hipnoze privlače stvari koje sadržavaju narančastu boju. I kad sam konačno shvatila da živim s narančastim mislima, krenula je moja potraga za objašnjenjem značenja te boje. Negdje duboko u sebi znala sam razloge, no trebala mi je potvrda izvana. A možda je na tu moju potragu utjecala i izjava jednog otkačenog tipa koji je izjavio kako on vidi moju narančastu auru i da nikad ništa ljepše u životu nije vidio. Ne znam, ali zainteresirala me ta moja čudna naklonost narančastoj boji. Pa su ubrzo stigla objašnjenja...
Dakle, prvo sam potvrdila ono što već odavno znam, a to je da narančasta predstavlja nacionalnu boju Nizozemske kao i protestante u Irskoj te hinduse u Indiji. Tako se duhovnost, viši nivo razmišljanja često oboja upravo narančastom bojom. Učeni ljudi kažu da je narančasta boja snage. Boja je to koja je svoje ime dobila po, a čemu drugom nego po, narančama. Nisam uspjela saznati što je bilo prije, naranča ili narančasta boja. To je ista ona dilema kao "kokoš ili jaje". No, nije ni bitno. Boja je to koja gotovo da ima sukobljeno značenje, predstavlja konstantnu razmjenu energija, dinamičnost što i ne čudi jer je sastavljena od žute i crvene. Rezultat ovisi o tome koja osnovna boja prevlada u toj čudesnoj mješavini. Žuta predstavlja kreativnu i intelektualnu energiju. Žuta predstavlja radost i sreću. Žuta predstavlja mudrost. A crvena? Crvena je najtoplija od svih boja. Crvena je boja krvi i predstavlja vitalnost, ljubav, strast i požudu. Crvena predstavlja agresivnost, kretanje i bijes. A narančasta predstavlja savršenu ravnotežu tih dviju boja. Njihov jin i jang.
Narančasta je i boja ozdravljenja pa ju alternativci često koriste pri liječenju, vizualizaciji, meditaciji. Snaga te boje pročišćava dušu i misli, budi emocije i apetit. Boja je to koju je gospođa Sreća uzela kao svoju glasnogovornicu, a neki, koji trebaju pozitivne promjene u životu, vjeruju da paljenje narančaste svijeće sedam večeri za redom donosi te promjene. Oni isti ljudi s početka priče, učeni i mistični, kažu da su ljudi koji vole narančastu boju obično iskreni, otvoreni i nježni. Na neki meni neobjašnjiv način, znanstvenici su dokazali da je narančasta boja povezana s brojem 2 odnosno parom, dualnošću, dvjema jedinkama koje pripadaju jedna drugoj. Možda je zato ista boja i odabrana kao boja Sacral Hara chakre odnosno one čakre koja se nalazi u nivou reproduktivnih organa te predstavlja seksualnost i spolnost. Ukratko bi to značilo da je seksualnost obasjana upravo tom čudesnom bojom. A vi si sad mislite zašto :)
U prirodi možete uživati u narančastoj paleti pri zalasku proljetnog sunca, bakrenom odsjaju na požutjelom lišću u jesen ili toplim zracima vrućeg ljetnog sunca. Zima je malo škrta narančastim nijansama, ali me zato uvijek razvesele otkačene narančaste kape, šalovi i rukavice na klincima koji se grudaju po cesti. Sad kad sam vas naučila podosta činjenica o narančastoj boji, znate da je moj temperament narančaste boje, a koje je boje vaš? :)
|
11.10.2004., ponedjeljak
Promjena perspektive
KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak bez obzira na mrlje od trave.
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestani se nervirati zbog malih stvari.
Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.
Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio.
I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan. .
: : Erma Bombeck (napisano kad je otkrila da umire od raka) : :
:: U čast mjeseca žene i u znak sjećanja na Ermu Bombeck koja je izgubila bitku s rakom. Šaljem vam anđela da pazi na vas :: |
Kada bih mogla promijeniti svoj život, promijenila bih puno toga. Ili ne bih ništa mijenjala. Znam, zazvučat će vam čudno, ali zaista je tako. Nakon dugog razmišljanja o tome što bih zaista promijenila, zvrljajući po papiru gomilu sitnica, situacija u kojima bih drugačije reagirala, raskršća na kojima bih izabrala drugi put, shvatila sam da ništa ne bih mijenjala jer baš sve, sve su se trebale dogoditi da bih postala ovakvom osobom kao što sam danas. Nesavršena u svojoj savršenosti i istovremeno savršena u svojoj nesavršenosti. Sviđa mi se ta definicija. Jako.
Ne bih mijenjala situacije i događaje, ali bih u njih unijela malo drugačijih začina. Okretanje i drugog obraza kad me netko ošamari, razvlačenje usna u osmjeh kad me netko vrijeđa, veselo pjevanje iz sveg glasa kad mi suze tuge oblijevaju lice... Zaista, ništa ne bih mijenjala, samo bih promijenila perspektivu. Iz postojeće slike iskoraknula bi korak u lijevo ili desno i cijelu priču sagledala iz drugog kuta. Jer gledati situacije, stvari i ljude iz samo jednog kuta nije ni dobro. Život se sastoji od tri vidljive i barem jedne oku nevidljive dimenzije. I kad ustanovim da na nešto imam vrlo jednostran, plošni, dvodimenzionalni pogled koji me vodi prema ponavljanju grešaka prošlosti, napravim taj iskorak, zaustavim na trenutak vrijeme, obiđem situaciju sa svih strana, primijenim ptičju i žablju perspektivu i shvatim da mi identična priča dobije sasvim novu dimenziju. I sasvim novi smisao. I sasvim novi razlog zbog čega upravo tako mora biti.
Sapeta u klupku ograda vlastitog odgoja, društveno nametnutih pravila koja više vode računa o tome "što će ljudi reći" nego "što je zaista dobro za tu i tu osobu", plošnog promatranja stvari jer tako čine i drugi, dođoh do ruba. Do ruba vlastite savjesti. I ono što sam gledala iza sebe nije mi se svidjelo, a provalija ispred mene nije obećavala ugodno iskustvo. Dapače, čelično crni bezdan bez ikakve sigurnosne mreže, obećavao je izuzetnu bol i trpljenje, razdiranje tijela do posljednje molekule života, oblijevajući moje tijelo smrtnim strahom. Lakše je bilo vratiti se korak unatrag, uklopiti se u masu bezličnosti i prosječnosti koja ne zahtjeva ništa osim odricanje same sebe. Bol tog koraka unatrag gotovo da i ne postoji, odumiranje ide postepeno, gotovo neosjetljivo i u usporedbi s čelično crnim bezdanom izgleda puno primamljivije.
No vlastita savjest nije mi dozvoljavala da se pomaknem. Ni naprijed ni natrag. Ni lijevo ni desno. Ukopala me u mjestu, na samom rubu provalije, pogledom prema naprijed, lagano zamagljujući ono što se nalazi iza, preispitujući vlastitu odluku promjene perspektive. I u tom smrtnom strahu, iščekivanju odluke iznutra, strahu od boli, uništenja, raspadanja, vlastita savjest napravila je korak naprijed. U nepoznatu prazninu u kojoj se samo povremeno nazirao slabašan tračak svjetlosti.
Promjena perspektive nezaustavljivo je krenula. I neću vas sad uvjeravati kako je moje iskustvo bilo dobro, kako sam se prevarila u procjeni i kako provalija nije bila tako strašna. Ovisi iz koje perspektive gledate. Početna bol je bila zastrašujuća. Nezamisliva. No, nakon početnog raspada, nakon sve te nezamislive boli koja izgleda kao da vas neka nezamisliva sila čupa iz litice s kojom ste ostvarili savršenu simbiozu, stvari su se nevjerojatnom brzinom počele mijenjati. Na bolje. Krajnji rezultat je da sam preživjela i počela živjeti životom koji moja savjest može prihvatiti. Okolina teško jer ona uvijek zna "bolje", ali mojoj savjesti ona više ne predstavlja mjerilo vrijednosti. Proces je bio bolan, i gori nego što sam si mogla predočiti, trpljenje i razdiranje u najdubljim dijelovima duše bilo je gotovo neizdrživo, no onog trenutka kad je moja savjest raširila krila duše do njene maksimalne punoće, bol je nestala i zamijenio ju je nevjerojatni osjećaj olakšanja i sreće. Proces sam prošla sama, no, ono što u tom trenutku nisam znala je da imam promatrače, osobe koje su tu bez obzira na krajnji rezultat, i koje će biti uvijek tu bez obzira na oblik koji ću poprimiti dotičući kraj provalije. Sad znam. I znam da nisam sama. Preživjela sam. Pogledala sam prema gore i shvatila da sam da promjena perspektive čini čuda. I bez obzira na bolnost procesa, i da mogu, ne bih ga mijenjala. Bol je nestala i ja živim, dišem punim plućima, smijem se, volim... i često mijenjam perspektivu vraćajući se na kraju u ishodišnu točku, znajući da ću tako bolje razumjeti sebe i lakše srušiti ograde koje nesvjesno sama sebi ponekad postavljam.
|
07.10.2004., četvrtak
"Mali" ljudi
Život je pun borbe. Od malih svakodnevnih ratova koje vodimo sami sa sobom i sa okolinom koja nas okružuje do borbe za više ciljeve. A i mali, mnogima nevažni ciljevi u nečijim očima izgledaju veliki i vrijedni borbe. Ono što nas većinom boli je nepravda. Kada oni koji imaju moć iako ju ne zaslužuju provode svoje stavove nasilnički samo zato što im je netko dao tu moć. A "mali" ljudi uglavnom šute, vodeći se onom "pametniji popušta..." prepuštaju drugima da upravljaju njihovim životom shvaćajući da to nije ispravno no snage za borbu jednostavno nema.
Heroji,
ne trebaju nan ni puške ni pištolji,
samo čisto srce i ničeg se ne boj!
: : TBF : : |
I jednog se dana u tim "malim" ljudima stvori bunt, količina nepravde oko njih pređe imaginarnu granicu tolerancije te otvori vrata nezaustavljivoj sili borbe koju ti ljudi nesebično prihvaćaju kako bi drugima osigurali bolji život. O nekima je povijest napisala brojne knjige, a mnogo je više onih nepoznatih heroja koji svakoga dana vode bitku za bolje sutra, za sve nas. I tim "malim" ljudima, nepoznatim herojima i heroinama treba odati posebnu počast, prisjetiti ih se svaki dan u mislima i pronaći u sebi snage da vam upravo ti ljudi budu idoli, predlošci dobrog za vlastitu dušu.
Viđate takve ljude svaki dan, na raskrižjima velegrada, u svojoj radnoj sredini, u svom domu. Na svakom koraku srest ćete jednog heroja ili heroinu i u njihovim očima prepoznati prkos i inat prema nepravdi i lošim stvarima koje se događaju oko njih. Snaga tih ljudi je fascinantna. No njihova su djela ono što pamtimo. I ukoliko se približite dovoljno blizu, dopustite im da vas dotaknu, zarazit ćete se njihovom snagom i shvatiti da i u vama leži čarobni duh jednog "malog" čovjeka koji može napraviti veliku promjenu.
Možda vam ta promjena neće izgledati veliko u odnosu na planetarnu situaciju, ali promijenite li samo jednu, jedinu malecku stvar u današnjem danu i napravite ju boljom imate apsolutno pravo osjećati se herojski. Uspijete li nekome razvući tmurno lice u osmjeh, vratiti im žar života u umorne oči, dati nadu za bolje sutra, znate da ste na pravom putu. Date li nesebično nekome 5 kuna vjerujući da će on s tim novcem kupiti kruh i nahraniti obitelj, uspjeli ste. Uopće nije bitno hoće li onaj kojem ste dali kupiti kruh ili žestu s nogu, vi znate da ste sa svoje strane napravili pravu stvar. Uspijete li se izboriti za samo jednu jedinu malecku promjenu, makar i u glavama drugih ljudi, uspjeli ste. Uspijete li u svojoj borbi dobiti podršku drugih ljudi, iskrenu i otvorenu, znate da ste na pravom putu. No najbitnije je da za svoje postupke dobijete podršku iznutra koja vam kaže da činite dobro. Jer ta vas podrška nikad neće iznevjeriti i vodit će vas u pravom smjeru. I ne zaboravite da pametniji možda popušta, ali onda budale vladaju. Probudite snagu u sebi i izborite se za bolje. Udružite svoje snage i ostvarite slatku pobjedu, kako za sebe tako i za sve nas oko vas. Sjetite se, i David je pobijedio Golijata... "mali" ljudi velikog srca čine razliku.
:: Ovaj tekst izražava moje ogromno divljenje svima vama koji se svakodnevno borite za pravedne stvari i dobrobit drugih, a posebno Sunčici (koja je u međuvremenu, nažalost, obrisala svoj blog), dragoj osobi čiji je život ispunjen vječnom borbom i koja nikad ne odustaje. Za to ima moje najiskrenije divljenje i vjeru da će joj zaslužena nagrada za nesebičnu borbu uskoro stići::
|
06.10.2004., srijeda
Jukava jija
Hajo ekipa, Mudjica se ponovno pjobija do kompa. Potpisaja spojazum s Majitom pjema kojem je moje zagajantijano pjavo da baj jednom tjedno iskažem svoje misji na ovom mjestu. Baj tako piše na onom imaginajnom papiju kojeg smo Majita i ja potpisaje i zapečatije imaginajnom kjvju. I meni tjeba pjostoja, tjeba mi netko tko će shvaiti moje vejiiike pjobjeme i tko će me utješiti u mojoj tuzi i boji. A tjenutno mi je najveći pjobjem kako Majitu uvjejiti da su gumeni bomboni jijek za mene. Da ne mogu zivjeti bez njih i kad mi dan pjođe da ih nemam uz sebe, stjašno sam nesjetna. Stjaaašnoooo!
Znate, mojam vam pjiznati da sam ja jedna maja jukavica. K'o jukava jija sam. K'o onaj mačoj iz novog Shjeka. K'o dobji staji Fjoki. Kad nešto hoću, znam kako to i dobiti. Stanem ispjed Majite, otvojijm šijom okice, stisnem usnice, bjada mi se jagano počne tjesti, a u okicama tuga pogojemaaaaa. I tko mi onda može odojeti? Nitko ;)))
Nisam ja zjočesta, znate? Samo ponekad mojam odgjumiti tugu, boj vejiku da bi me judi zapaziji. Napjaviti pjobjeme tamo gdje ih uopće nema. Jej ako sam veseja i sjetna, nitko ne objača pažnju na mene. Svi misje da mi je supej i da ih ne tjebam. Da sam dovojna sama sebi. A nije tako. Svi misje da sam napojna i dosadna kad sam veseja jej oni nisu i tuđa sjeća im je nesnošjiva. Više voje žjtve, patnike, one koje jade scene bez pjavog jazjoga. Više voje one koji su tužni, nesjetni i neujačunjivi nego one koji su veseji, sjetni i nasmijani. Baš gjupo! U tom se tjenutku osjete važnijim u svom životu, postoji netko kome je jošije nego njima, netko tko njih tjeba za utjehu i pažnju, netko tko tjeba njihovu jubav i topji zagrrrjaj. I zato se većina obazije na tugu i jad, a smijeh i veseje ih ijitija. I meni tjeba pažnja. I meni tjeba topji zagrrrjaj. I meni tjeba jubav. I meni tjebaju gumeni bomboniii.
I onda sam ja, jukava jija, shvatija kako ponekad mojam odgjumiti kako mi je teško, napjaviti scenu kako bi me zapaziji, pustiti koju suzu da bi me jazumjeji, paziji i maziji. Naučija sam to od judi oko sebe. Gjedam ja svijet oko sebe, zapažam sve, upijam k'o spužva i vidim svašta. I još ne mogu pjocjeniti da ji je dobjo iji joše, aji znam da jukava jija paji svaki put. Naučija sam kako šijom otvojiti okice, unijeti svu tugu svijeta u njih kako bi mi netko pokazao da me voji i da misji na mene. Kako bi me nježno zagrrrjio i pokazao mi kojiko sam divna i djaga osoba. I znam da zna za moju ujogu jukave jije i da me zbog toga još više voji. Kao što ja vojim i njegovu jukavu jiju. A meni moja osobna jukava jija baš svaki put osiguja baj jednu vjećicu gumenih bombona :) A vama vaša?
|
04.10.2004., ponedjeljak
Sedam slova
Dvije riječi. Niz od sedam slova razdvojenih jednim razmakom. Slova kao i svaka druga, no postavljena u ovakav niz za svakog od nas predstavljaju nešto posebno.
Volim te
Da li znaš da te volim, dugo nisam znao to
Sada želim da ti priznam i molim te da mi vjeruješ to
Da te volim ko što ljudi mogu voljet jedan cvijet
Da te želim kao oni što htjeli bi da njihov cijeli je svijet.
I vječno da žive ovdje kraj nas
I svaki nas novi dan bit će znak
Da volim te ja.
Da li znaš da pamtim rijeći koje šaptali smo mi
Dok smo sanjali o sreći, na vjernost tad smo se zakleli mi
Tvoje usne i tvoj pogled i u očima sjaj
Tad govorili su meni da ljubav ta neće imati kraj.
I vječno da živjet će ovdje kraj nas
I svaki njen novi dan bit će znak
Da volim te ja.
: : Dado Topić: Da li znaš da te volim : : |
Sjećate li se kad ste zadnji put nekome rekli "volim te" i to zaista mislili i osjećali? Izraz je to koji se jednostavno i lagano artikulira, no opet toliko puta tako teško ga iskreno izgovaramo. U trenutku kad osjetilo sluha primi vibracije tih sedam slova, vibracije niza od dvije riječi koje su ukrasile usnice osobe do koje nam je stalo, srce zatreperi, rumenilo oboji lice, a duša zapleše. Čuti tih sedam slova začinjenih osjećajima, predstavlja svima nama veliko, gotovo blaženo zadovoljstvo. No, bez obzira koliko zadovoljstvo nam predstavlja čuti te riječi, toliko nam iste ponekad teško prelaze preko usnica. Preteško.
No možda i nije tako teško. Ne bi trebalo biti. Zaista ne bi. Jednostavno sklopite usnice u oblikovanje slova, zažmirite ako vas je baš tako strašno strah i pustite zrak iz pluća da u vašoj usnoj šupljini oformi simfoniju zvukova koja će se pretočiti u te dvije preslatke riječi. Probajte, zaista nije tako teško. Recite danas nekome iskreno, otvoreno i toplo "volim te", prenesite svoje istinske osjećaje u tih sedam slova na onaj način na koji bi i sami željeli čuti. Osjetite topli vihor koje te riječi stvaraju u vašoj duši i pustite ga na slobodu. Pustite ga da svojom toplinom dotakne osobu koju volite. Ona to možda zna, možda osjeća, možda pretpostavlja, no čuti to s vaših usana bit će nešto posebno.
Ne uspjevate li to artikulirati oči u oči, napišite sms s tim prekrasnim nizom i pošaljite ju onoj osobi koju zaista volite. Hajde, možete vi to. Formula glasi: 3 x 8, 3 x 6, 3 x 5, 3 x 4, 1 x 6 pa tipkica za razmak pa onda 1 x 8 i 2 x 3. Ništa više od toga vam ne treba. Vidite? Nije bilo tako teško. Sad stisnete "šalji", pronađete voljenu osobu u adresaru, i klik poruka kreće prema odredištu. A čitanje takve poruke garantirano razvlači lice u osmjeh, donosi toplinu u srce i zadovoljstvo u misli primatelja. Ne vjerujete mi? Usudite se probati. Usudite se i shvatit ćete da ste doživjeli jedan zaista prekrasan i poseban trenutak. Trenutak u kojem ste ponovo otkrili čudnovatu snagu u sebi i nekome stavili predznak posebnosti na današnji dan. Samo se usudite :)
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
