Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/marita

Marketing

Bojice

Sjećam se prvog seta bojica koje sam dobila na poklon. Uz punu slobodu upotrebe. Imala sam četiri godine. Ne vjerujete? Ne morate. Ali ja se ipak sjećam osjećaja koje su izazvale u meni. Male debele masne bojice, omotane u sivi papir, sjajnih i zaobljenih vrhova. Sjećam se osjećaja inspiracije kad bih primila jednu u ruku i samo imaginarno crtala njome po zraku. Sjećam se slika koje sam oslikavala, a koje nikad nitko osim mene nije vidio. Sjećam se osjećaja sreće kad sam dobila papir i bojice te satima zadubljeno mrmljala i crtala (mama mi je bila oduševljena, konačno je njeno hiperaktivno dijete bilo više od 5 minuta mirno). Doduše, ta tišina je ponekad trebala izazvati uzbunu kao onda kad mi je papir postao premali, pa se moja inspiracija preselila na podne pločice, a kad je i pod postao premali za moje velebno djelo, preselila sam se na zid i vrata tek kupljenog hladnjaka. Valjda zbog toga i danas umirem od smijeha kad vidim onaj crtić s Gustafom i kantom boje. A zvuk koji se stvarao povlačenjem mekih, masnih boja po glatkoj bijeloj površini vrata hladnjaka bio je najdivnija glazba za moje uši. Uz moje tiho pjevušenje neke nesuvisle melodije. Naravno, starci su bili zgranuti nakon što im se tišina učinila uznemirujućom pa su ipak došli provjeriti što njihovo 'zlato' radi. No, nakon toga su uslijedile salve smijeha i razmišljanje da li da se to umjetničko djelo sačuva ili ne. Svi ti nedefinirani oblici i likovi meni su imali savršeno puno smisla.

Krenula sam u vrtić. Okruglasta i sretna, sa svojim bojicama pod rukom. I sve bilo super. Tamo nije bilo kritika, pustili su dijete da se razvija uz komentar 'Pa i Picasso je nekad bio dijete'.Godine sreće i inspiracije brzo su proletjele i bilo je vrijeme za školu.

Likovni odgoj. Boem, raščupane, masne kose, u sakou koji je vidio i bolje dane, fleka od uljane boje na izlizanim trapericama, a iz njegovih usta izlazi pjesma, obavijena laganim oblakom alkoholnih para. Pričao je o velikanima likovne umjetnosti, pokazivao nam tehnike i djela, govorio o školama i smjerovima te velikim muzejima u kojima se ta djela nalaze. I gledajući tu čudesnu kreaturu koju bi samo poneki nazvali čovjekom, sjajnim i velikim očima pomalo sam shvaćala svoju ništavnost. Uz to je iz onih istih usta iz kojih je izlazila pjesma, ispalo i nekoliko vrlo ružnih kritika na temu mojih apstraktnih doživljaja svijeta koji me okružuje. Bacila sam pogled na, sad već pomalo istrošene bojice i zaključila da ja ipak nisam dorasla tim velemajstorima i prestala sam crtati. Točka. Gotovo. Ja sam svoje odradila na vratima hladnjaka. Možda jednom ta vrata završe u nekom od poznatih muzeja. A do tada, gotovo! I skoro zbog vlastite tvrdoglavosti pala sam iz likovnog u trećem razredu osnovne škole. No, kako u moje doba nitko nije pao u trećem razredu osnovne škole, a pogotovo iz likovnog, nisam ni ja. I tako se to nastavilo. Cijelo moje školovanje. Kad je završilo, bila sam sretna. Nema više likovnog.

Tako dugo dok potiskujemo tamu,
mi u stvarnosti uništavamo svjetlost.

: : Akron : :
Popriličan broj godina kasnije, jednog dana, šetajući gradom u izlogu jedne knjižare ugledam najljepši paket drvenih (i k tome još i vodenih) bojica. I kao opčinjena uletim unutra i kupim ih. Došavši kući, sjednem na pod i stavim zamotanu kutiju ispred sebe. Otvarajući kutiju u apsolutnoj tišini (koja inače ne postoji, ali radi dramatike priče neka tako bude), osjećam se obasjana nekim čudnim svjetlom. Sva ona sjećanja s početka priče vraćaju se. Zvuk meke, okrugle bojice koja šara po vratima hladnjaka, alkoholne pare i veliki umjetnici... svi oni stapaju se u jednu veličanstvenu sliku inspiracije. Lagano prebirem prstima po olovkama, promatram svaku zasebno. I veselim se. Dijete u meni ponovo se probudilo, još bolje, puno ideja i što je najvažnije, još buntovnije. Gledam vrata hladnjaka, uzimam bojice i s osmijehom krećem u novo stvaranje umjetničkog djela. Za svoju dušu.


Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Post je objavljen 14.10.2004. u 11:27 sati.