Razmišljam već duže vrijeme o jednoj temi za post, ali me do sad uvijek nešto zaustavljalo. I svaki put kad bi započela tekst, zbog delikatnosti i izuzetno intimnog karaktera teme osjećala sam se kao da balansiram na izuzetno tankoj žičici razvučenoj iznad provalije pokušavajući vam na najbolji način prenijeti svoje misli, a da se pri tome nitko ne nađe uvrijeđen. A jedini način da se ne uvrijedite je da ja ogolim sebe do kraja, prenesem vam svoje iskustvo, a vi ćete već znati kako u mojim slovima pronaći ono najbolje za vas.
: : How do I find You God?: : God is Love. If you have ever loved, If you have ever been loved, You have experienced God from Within and Without God is Truth. If you have ever told the truth, If you have ever discovered Truth, You have experienced God from Within and Without God is Beauty. If you have ever helped to create something beautiful, If you have ever witnessed beauty in any of it's myriad forms, You have experienced God from Within and Without God is Good. If you have ever done or thought something good, If you have ever recognized goodness in or through another, You have experienced God from Within and Without All of those experiences, those gifts, of Love, Truth, Beauty and Goodness were directly from God through you. Or to you. Glad to Meet You God. Let's hang out together.
Bez obzira u što vjerujete, koje ste vjeroispovijesti i vjerujete li uopće u nešto, sigurno vam se dogodilo da bar jednom u životu pomislite da je nešto što ste napravili grijeh. Grijeh prema drugoj osobi, grijeh prema samima sebi, grijeh prema Bogu. I bilo vam je žao zbog toga. Neki to nazivaju pokajanjem, neki grižnjom savjesti, neki strahom, ali etiketiranje imenom tog osjećaja nije ni bitno. Ono što je bitno je da taj osjećaj postoji i da nas upozorava da smo u krivu. A taj osjećaj postoji, bez obzira kako ga mi nazvali. Oni koji me prate od samih početaka blogiranja znaju da mi krivnja nije strana i da dosta intenzivno proživljavam svoje, a i tuđe, grijehove. I da se svaki put učim izvući pouku, gotovo istovjetno kako iz svojih tako i iz tuđih. A nju izvlačim baš svaki put kad napravim nešto krivo, kad se loše osjećam zbog svojih postupaka, kad dozvolim da moj temperament mlati okolo jezikom bez uključivanja mozga, kad nemam vremena za sebe i za druge, kad vidim u drugima njihova previranja i kad znam i osjećam ono što se događa u njima.
Te pouke su za mene neprocjenjivo blago koje za mene predstavljaju iskustvo, znanje i mudrost. Svaki moj i tuđi grijeh za kojeg znam, bez obzira na njegovu veličinu i težinu, nadograđuje to znanje i tu mudrost, i sam čin grižnje, pokajanja, straha, pokazuje da u svima nama leži ono dobro. Jer kad tog dobra nema, nema ni razmišljanja o krivim postupcima, o grijesima, nema svjesnosti o dobru i zlu, nema vjere. Na nama je da sami izvučemo pouku iz tog osjećaja, da odlučimo hoćemo li nastaviti istim tim putem i ponovno proživljavati to breme koje nam savija kičmu ili ćemo popraviti ono loše i postati bolji. Bolji sami sebi. I bolji drugima.
Vjernici svoje smirenje pronalaze u istinskom pokajanju. S naglaskom na istinskom. Jer jedno je pokajati se, a drugo istinski se pokajati i takve stvari više ne činiti. I to je svim vjerama, religijama, sektama... životu zajedničko. Istinsko pokajanje za učinjeno zlo, izvlačenje pouke i čvrsta odluka da se takve stvari ne čine. Sam čin vjerničke ispovjedi dugo mi je vremena bio teško shvatljiv jer su me od malih nogu odgajali da sam trenutkom rođenja dobila neprocjenjive darove no da sama odgovaram za svoje postupke i da za iste snosim posljedice. I bilo mi je teško prihvatiti da svoje grijehove prebacim na tuđa leđa, ma koliko ta leđa bila spremna prihvatiti ih, dobijem svoju pokoru, odradim ju i sve je super. Možda sam imala takav stav zbog toga što imam oči kojima gledam oko sebe i vidim lažna pokajanja ljudi koji ponavljaju svoje grijehe, prebace ih na tuđa leđa, odrade svoju pokoru i ponovno se vraćaju u začarani krug. I to je u meni budilo strašnu averziju prema ispovjedi. Jer u sebi nisam osjećala da im je zaista žao zbog učinjenog i da su iz toga izvukli pouku. Kasnije sam ustanovila da je to bio moj grijeh jer sam osuđivala druge za njihove postupke. A nije na meni da donosim takve sudove.
U sebi sam osjećala veliku težinu zbog vlastitih grijeha, ali mi se ta težina činila prevelikom da bi bila dostojna istinskog oprosta. Sama sebi sam bila najveća pokora. I ponavljala sam svoje grijehove, nalazeći razno razne izgovore i opravdanja, stvarajući sve veću i veću težinu. Udomila se u meni, zahvaljujući lošim iskustvima, i averzija prema ljudima koji su osjetili poziv da na svoja leđa preuzmu naše grijehe jer su se i oni često puta pokazali kao ljudi koji odrađuju svoj posao i nemaju znanja, razumijevanja, iskustva ili dovoljno otvoreno srce da shvate, prihvate i oproste nečije grijehe.
Sve to je rezultiralo velikom konfuzijom u mojoj glavi i osjećajima. I ono balansiranje na tankoj žici iznad provalije bilo je stalno prisutno. Čitala sam sve više knjiga, razgovarala sve više s ljudima i nisam pronalazila mudar, smirujući odgovor. Cijelo to vrijeme osjećala sam povezanost s Bogom, bez posrednika, osjećajući da dobivam traženi oprost, opraštajući sama sebi i izvlačeći pouku iz turobnog osjećaja zbog loših stvari koje sam napravila. No, nešto je nedostajalo. Iznad mene je visjelo jedno malo "ali"... I upravo zbog tog "ali", koliko god velika averzija bila i osjećaj da u mojoj direktnoj komunikaciji s onim gore dobivam oprost, razgovor s jednom osobom natjerao me da pogledam stvari iz drugačije perspektive i razmislim o još jednom o svojim stavovima te provjerim da li su se stvari možda ipak drugačije nego što ja mislim.
Vjerujte mi, ne samo u ovom slučaju nego i svakog dana sam neizmjerno zahvalna ljudima koji mi, ponekad totalno nesvjesni, daju impuls da promijenim perspektivu. Moje istinsko pokajanje nije izbrisalo prošlost niti sjećanja na počinjeno, ali je skinulo s nje onaj turobni teret zamjenjujući ga pravim oprostom i svjesnošću vlastite odluke da se grijesi neće ponoviti.
One of the disconcerting, and delightful, teachings of the Master was: "God is closer to sinners than to saints." This is how he explained it: "God in heaven holds each person by a string. When you sin, you cut the string. Then God ties it up again, making a knot and thereby bringing you a little closer to him. Again and again your sins cut the string and with each further knot God keeps drawing you closer and closer." : : Anthony de Mello: One Minute Wisdom : :
Nakon onog impulsa i aktivacije moje urođene želje za istraživanjem, preispitivanjem i razumijevanjem što je dovelo do shvaćanja da sam djelomično bila u krivu te razbijanja averzija koje sam imala, slučajno, a znate kao i ja da se u životu baš ništa ne događa slučajno, naletim na ovu de Mellovu minutu mudrosti. Pogodi me njen impuls svom snagom posred čela, otvarajući nova pitanja i razmišljanja. Moje je prvo pitanje bilo koja je cijena koju sam morala platiti za svaki čvor na niti koja me veže s onim gore. Obzirom da se radi o minutici mudrosti, mislim da je upravo to ono što je autor želio pokrenuti u svakom od nas. Razmišljanje i nova pitanja, a nama je prepustio da sami artikuliramo pitanje u svojoj glavi. Tako će prvi u ovom tekstu pronaći izgovor za daljnje grijehe jer sa svakim grijehom se sve više približavaju Bogu. Drugi će osjetiti tu nit i sve čvorove na njoj razmišljajući žele li još čvorova na svojoj niti. Treći će razmišljati o tome da je sve to glupost jer ne vjeruju u Boga. Četvrti će razmišljati o cijeni svakog čvora... Bez obzira kojoj skupini pripadate, reagirat će te na ovaj impuls i početi razmišljati o vlastitim čvorovima. I iz tih svojih razmišljanja ćete, svjesno ili nesvjesno, izvući pouku...