KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT
Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak bez obzira na mrlje od trave.
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestani se nervirati zbog malih stvari.
Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.
Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio.
I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan. . : : Erma Bombeck (napisano kad je otkrila da umire od raka) : :
:: U čast mjeseca žene i u znak sjećanja na Ermu Bombeck koja je izgubila bitku s rakom. Šaljem vam anđela da pazi na vas ::
Kada bih mogla promijeniti svoj život, promijenila bih puno toga. Ili ne bih ništa mijenjala. Znam, zazvučat će vam čudno, ali zaista je tako. Nakon dugog razmišljanja o tome što bih zaista promijenila, zvrljajući po papiru gomilu sitnica, situacija u kojima bih drugačije reagirala, raskršća na kojima bih izabrala drugi put, shvatila sam da ništa ne bih mijenjala jer baš sve, sve su se trebale dogoditi da bih postala ovakvom osobom kao što sam danas. Nesavršena u svojoj savršenosti i istovremeno savršena u svojoj nesavršenosti. Sviđa mi se ta definicija. Jako.
Ne bih mijenjala situacije i događaje, ali bih u njih unijela malo drugačijih začina. Okretanje i drugog obraza kad me netko ošamari, razvlačenje usna u osmjeh kad me netko vrijeđa, veselo pjevanje iz sveg glasa kad mi suze tuge oblijevaju lice... Zaista, ništa ne bih mijenjala, samo bih promijenila perspektivu. Iz postojeće slike iskoraknula bi korak u lijevo ili desno i cijelu priču sagledala iz drugog kuta. Jer gledati situacije, stvari i ljude iz samo jednog kuta nije ni dobro. Život se sastoji od tri vidljive i barem jedne oku nevidljive dimenzije. I kad ustanovim da na nešto imam vrlo jednostran, plošni, dvodimenzionalni pogled koji me vodi prema ponavljanju grešaka prošlosti, napravim taj iskorak, zaustavim na trenutak vrijeme, obiđem situaciju sa svih strana, primijenim ptičju i žablju perspektivu i shvatim da mi identična priča dobije sasvim novu dimenziju. I sasvim novi smisao. I sasvim novi razlog zbog čega upravo tako mora biti.
Sapeta u klupku ograda vlastitog odgoja, društveno nametnutih pravila koja više vode računa o tome "što će ljudi reći" nego "što je zaista dobro za tu i tu osobu", plošnog promatranja stvari jer tako čine i drugi, dođoh do ruba. Do ruba vlastite savjesti. I ono što sam gledala iza sebe nije mi se svidjelo, a provalija ispred mene nije obećavala ugodno iskustvo. Dapače, čelično crni bezdan bez ikakve sigurnosne mreže, obećavao je izuzetnu bol i trpljenje, razdiranje tijela do posljednje molekule života, oblijevajući moje tijelo smrtnim strahom. Lakše je bilo vratiti se korak unatrag, uklopiti se u masu bezličnosti i prosječnosti koja ne zahtjeva ništa osim odricanje same sebe. Bol tog koraka unatrag gotovo da i ne postoji, odumiranje ide postepeno, gotovo neosjetljivo i u usporedbi s čelično crnim bezdanom izgleda puno primamljivije.
No vlastita savjest nije mi dozvoljavala da se pomaknem. Ni naprijed ni natrag. Ni lijevo ni desno. Ukopala me u mjestu, na samom rubu provalije, pogledom prema naprijed, lagano zamagljujući ono što se nalazi iza, preispitujući vlastitu odluku promjene perspektive. I u tom smrtnom strahu, iščekivanju odluke iznutra, strahu od boli, uništenja, raspadanja, vlastita savjest napravila je korak naprijed. U nepoznatu prazninu u kojoj se samo povremeno nazirao slabašan tračak svjetlosti.
Promjena perspektive nezaustavljivo je krenula. I neću vas sad uvjeravati kako je moje iskustvo bilo dobro, kako sam se prevarila u procjeni i kako provalija nije bila tako strašna. Ovisi iz koje perspektive gledate. Početna bol je bila zastrašujuća. Nezamisliva. No, nakon početnog raspada, nakon sve te nezamislive boli koja izgleda kao da vas neka nezamisliva sila čupa iz litice s kojom ste ostvarili savršenu simbiozu, stvari su se nevjerojatnom brzinom počele mijenjati. Na bolje. Krajnji rezultat je da sam preživjela i počela živjeti životom koji moja savjest može prihvatiti. Okolina teško jer ona uvijek zna "bolje", ali mojoj savjesti ona više ne predstavlja mjerilo vrijednosti. Proces je bio bolan, i gori nego što sam si mogla predočiti, trpljenje i razdiranje u najdubljim dijelovima duše bilo je gotovo neizdrživo, no onog trenutka kad je moja savjest raširila krila duše do njene maksimalne punoće, bol je nestala i zamijenio ju je nevjerojatni osjećaj olakšanja i sreće. Proces sam prošla sama, no, ono što u tom trenutku nisam znala je da imam promatrače, osobe koje su tu bez obzira na krajnji rezultat, i koje će biti uvijek tu bez obzira na oblik koji ću poprimiti dotičući kraj provalije. Sad znam. I znam da nisam sama. Preživjela sam. Pogledala sam prema gore i shvatila da sam da promjena perspektive čini čuda. I bez obzira na bolnost procesa, i da mogu, ne bih ga mijenjala. Bol je nestala i ja živim, dišem punim plućima, smijem se, volim... i često mijenjam perspektivu vraćajući se na kraju u ishodišnu točku, znajući da ću tako bolje razumjeti sebe i lakše srušiti ograde koje nesvjesno sama sebi ponekad postavljam.