Ima dana kad mi mislima zavlada razmišljanja o samoći. Toliko je osamljenih ljudi koji pričaju svoje priče u ovom virtualnom prostoru da je teško obraniti se, postaviti zid i ne osjetiti tuđu tugu. U pozadini svira REM , pjevajući o osamljenost i boli koju svi mi ponekad osjetimo.
: : Everybody Hurts: : When the day is long and the night, the night is yours alone, When you're sure you've had enough of this life, well hang on Don't let yourself go, 'cause everybody cries and everybody hurts sometimes
Sometimes everything is wrong. Now it's time to sing along When your day is night alone, (hold on, hold on) If you feel like letting go, (hold on) When you think you've had too much of this life, well hang on
'Cause everybody hurts. Take comfort in your friends Everybody hurts. Don't throw your hand. Oh, no. Don't throw your hand If you feel like you're alone, no, no, no, you are not alone
If you're on your own in this life, the days and nights are long, When you think you've had too much of this life to hang on
Well, everybody hurts sometimes, Everybody cries. And everybody hurts sometimes And everybody hurts sometimes. So, hold on, hold on Hold on, hold on, hold on, hold on, hold on, hold on Everybody hurts. You are not alone
: : R.E.M.: :
I onda pogledam vlastite tekstove na blogu i podsjetim se na osobna iskustva, prisjećajući se svakog trenutka duboko proživljenog koji je razdirao biće želeći da se više nikad ne ponove takve situacije. No, svejedno, svjesno ili nesvjesno ih ponavljam. I svaki put bol ima sve jači intenzitet. Ali danas me ne boli. Danas je dobro. I upravo zbog ovakvih dana kad nema turobnih, teških i bolnih osjećaja mogu se prisjetiti svih onih boli koje su iza mene. Bolesno? Možda. No mislim da te osjećaje, situacije i ljude treba pročešljati i pomiriti se s njima. To je za mene jedini način da ponovo uspostavim unutrašnji mir. Brisanje sjećanja ne funkcionira. Ignoriranje također. Jer u trenutku kad se najmanje nadam otvori se ispod mene grotlo uspomena. I ja upadnem u njega, tonući sve dublje i dublje.
Ponekad mi se zaista čini da je sve krivo, da nema nade, da se nalazi u crnom tunelu bez traga svjetlosti. Zaista, ponekad život izgleda crno. I onda osjetim val tuge i samoće, zarobim sama sebe crnim mislima, ogradim se od svijeta ne želeći podijeliti svoje turobne misli. Ponekad čak i mazohistički uživam u poniranju sve dublje i dublje u vlastito crnilo. Danas je dobar dan. Stoga mogu kao objektivni promatrač položiti sve svoj loše dane pred sebe i promatrati ih bez osjećaja, analizirati ih kroz prizmu drugačije boje i sama se sebi nasmijati. Nasmijati se vlastitoj tuzi i crnilu koje me obuzimalo. Nasmijati se osjećaju izgubljenosti i besciljnosti svega što radim znajući da sam bila u krivu. Nasmijati se svim mentalnim udarcima koji su mi nanijeli bol znajući da većina njih nije bila namjerna. I mogu se nasmijati svim suzama koje su klizile niz moje lice, znajući da su one donosile smirenje i utjehu.
I znam, ponovo će se ti turobni osjećaji prije ili kasnije probiti na površinu no ovog puta dočekat ću ih na drugačiji način. Cijeniti ih kao što cijenim i dobre osjećaje, pokazati im dužno poštovanje i prigrliti ih s radošću jer su dio mene isto kao i sreća, ljubav, dobrota... Ništa nije samo crno, ni samo bijelo i ljepota je upravo u miješanju monokromatskih s nebeskim duginim bojama.