|
|
21.10.2004., četvrtak
Slomljeno rebro
Život piše lijepe, ali i tužne priče. Bio jednom jedan par pun zaljubljenosti i radosti. Djevojka je jednog dana pitala svog dečka koga on voli najviše na svijetu. I dečko je, naravno, odgovorio da najviše voli nju. : : Oprosti: :
Malo je reć'
Da se prelija pjat
kad se vonj od nevoje
U zraku ćuti
Ja ne idem leć'
Da ne osjetim led
S tvoje strane postelje
Di mučiš
Di svako drži svoju stranu
I ponosa i gluposti
Moglo bi bit da je lakše umrit
Nego ljudima reć': "Oprosti"
Say, say,
To each other
"I'm sorry"
Ja te ne mogu nać'
Takvu kakvu znam
I to šta hočeš od mene
Ja ne razumin
Ovo ovde nisi ti
Ni ovo ovde nisan ja,
To su neki furešti
Bisni ljudi
Oh Bože, da mi te prominit
Ili tebe ili sebe; isto je
Moglo bi bit da je lakše umrit
Nego ljudima reć' : "Oprosti"
: : Gibonni: : |
Žena, kao žena, morala je znati više pa je pitala što ona predstavlja njemu. Mladić je na trenutak razmišljao, pogledao ju toplo i odgovorio: "Ti si moje rebro".
Nakon vjenčanja, par je bio sretan no kao i u svakom braku, svakodnevica je polako uzimala danak, pretrpani životni raspored pomalo ih je udaljavao, a tome je pripomoglo i konstantno rješavanje dnevnih problema. Svi životni izazovi surove stvarnosti polagano su pojeli njihove snove i nagrizli njihovu ljubav. Uslijedile su svađice koje su iz dana u dan postajale sve žešće i žešće.
Jednog dana, nakon iscrpljujuće svađe žena je u ljutnji izjavila kako su možda napravili grešku, a on joj je sav crven u licu od bijesa odgovorio kako ona nikada nije bila njegovo rebro. Istog je trenutka požalio je tu izjavu, ali ljutnja je bila jača. Stajali su tako licem u lice, okruženi tišinom, gledajući se u oči. Vrijeme je prolazilo, tišina postajala sve teža i teža, suze su im klizile niz lice, no riječni nisu prelazile preko njihovih usana. Žena se okrenula, ušla u spavaću sobu, spakirala svoje stvari i na odlasku mu rekla: "Ukoliko zaista misliš da ja nisam tvoje rebro, onda me, molim te, pusti da odem. Manje je bolno ovako. Idemo svaki svojim putem na kojem ćemo tražiti naše istinske partnere". On se maknuo s ulaznih vrata i pustio ju je da ode. Pet je godina prošlo od tog trenutka. On se nije ponovo ženio, a ona se udala i rastala. I oboje su indirektno saznavali što se događa u životu onog drugog.
Ponoć. Muškarac sjedi sam u mračnoj sobi koju obasjava samo žar cigarete. Bio je ljut što ga nije čekala, što se preudala, što je otišla. Bio je ljut, a ta ljutnja mu je rekla da mu nedostaje.
Jednog su se dana slučajno sreli. Na aerodromu, mjestu na kojem se ljudi sastaju i rastaju. Pogled im se susreo i oboje su se nasmiješili. Pričali su nekoliko trenutaka kao potpunu stranci, no toplina koja ih je okruživala otkrivala je njihove prave osjećaje. Znao je to on, a znala je i ona. Dogovorili su se da se čuju kad se ona vrati s puta. Na odlasku mu je rekla da se veseli njihovom susretu jer se u njenom srcu nije ništa promijenilo. Rekla je da su bili glupi i preponosni ispričati se no da joj njeno srce govori da su sada pametniji. Poljubila ga je u obraz, a on ju je nježno zagrlio. Srce mu je vapilo za njom, ali je odlučio čekati dok se ne vrati i ispričat joj se zbog svega.
Tjedan dana kasnije saznao je da je poginula u automobilskoj nesreći. Ponoć. U sobi koju samo obasjava žar cigarete sjedi on s velikim bolom na duši. Bolom koji mu je jasno govorio da je ona njegovo izgubljeno rebro koje je tako olako slomio i odbacio.
Ponekad ljudi u trenutku ljutnje kažu stvari koje ne misle. I vrlo često, te nepromišljene izjave dovode do uništavanja odnosa. Nažalost, većinu naših osobnih, svakodnevnih frustracija liječimo na onim najbližima, na onima koje najviše volimo. I iako znamo da bi o svemu trebali bar još jednom razmisliti prije no što riječi koje ne mislimo pređu preko naših usana, vrlo je često lakše reći "ispeci pa reci" nego to zaista napraviti. Puno se stvari događa svaki dan, puno je njih izvan naše kontrole i upravo zbog te spoznaje trebamo cijeniti svaki trenutak i svaku osobu koja je dio našeg života. I znati reći "oprosti". Pogotovo onim najbližima, onima koji imaju specijalno mjesto u vašem srcu. Dajte i primajte, od srca, već danas. Jer sutra možda nikada ne dođe.
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
