15.09.2009., utorak
Kyoto treći put. Dio prvi: uz rijeku Kamo
|
Par tjedana nakon posljednjeg posjeta Kyotu osvanula je još jedna sivkasta nedjelja (kišna sezona je ozbiljno počela) za koju nisam imala pametniji plan od posjeta Kyotu. Ni ovaj put nisam imala ambicioznijih planova, pa sam se odvezla na sjeveroistok grada i šetala uz obale rijeke Kamo, usput svrativši u dva oveća i bratska šintoistička hrama. Pa krenimo redom. Sviđaju mi se ovi ukrasi na pločniku oko stabala koji pokazuju o kojem je stablu riječ...  Izlog pun daruma i još ponečeg. Darume su portreti i lutkice Bodhidharme, osnivača Zena, kojeg u Japanu zovu (zamislite samo) Daruma. S vremenom su daruma lutkice postale vrsta talismana za ostvarenje želja – zaželi se nešto, ucrta se zjenica na jedno oko, a drugo ostaje prazno dok se želja ne ostvari. Daruma lutkice su često napravljene tako da se ne mogu prevrnuti (tj. imaju nisko težište i same se ispravljaju) kao dodatni simbol upornosti koja je potrebna da bi se želju doguralo do ispunjenja.  Rijeka Kamo. Iako je ovo prilično neizgrađen dio grada, ipak je rijeka stjerana u pravilno korito i sagrađene su umjetne kaskade. Vodostaj je nizak usprkos kišnoj sezoni, pa u koritu buja bilje...  Otac i sin koriste nedjelju za lov na kukce.  Sive čaplje radije love nešto konkretniju lovinu.   Čistina i utabane linije "funagate", oblika čamca (funa = čamac, gata = kata = oblik) koji je jedan od pet takvih znakova koji se pali na brdima tokom festivala kojim završava O-bon (praznik mrtvih) u Kyotu.  Evo me i do prvog od dva bratska hrama, Kamigamo-jinje (jinja = šintoistički hram). Kamigamo (gornji Kamo) samo mu je nadimak, službeno ime mu je Kamo Wake-Ikazuchi jinja, hram Kamo Wake-Ikazuchija. A tko bješe dotični Kamo Wake-Ikazuchi? Pa priča (koju čuh tijekom posjeta hramu) ide ovako. Tamayori-hime (hime = princeza, a Tamayori bi se dalo prevesti kao "Dragocjenija od dragulja") kupajući se u rijeci Kamo nađe crvenu strjelicu i uze ju sa sobom. I zače i rodi sina: Kamo-wake-ikazuchi-no-kami (kami = božanstvo, wake-ikazuchi bi se moglo prevesti kao rascijepljena munja). Mali Ikazuchi rastao je u zdravo i pametno dijete, pa se obitelj Tamayori-hime nije previše uzbuđivala oko misterioznog očinstva. Kad je mali narastao dovoljno da ga se predstavi široj okolini, djed mu Kamo-Taketsunumi-no-mikoto (mikoto = gospodin) organizira večeru na koju je pozvao susjede, lokalna božanstva. Sad je red na digresiju: i Tamayori-hime (u međuvremenu kao odrasla žena i majka nazvana punim imenom Kamo-Tamayori-hime-no-mikoto) i njena obitelj ne bijahu smrtnici već lokalna, zemaljska božanstva. Na gozbi djed ponuka unuka da nazdravi onome koji mu je otac, lukavo očekujući rješenje te omanje rodoslovne misterije. Ali mali zabezekne okupljene izjavom da mu je otac na Visokoj Nebeskoj Ravni (Takamagahara), tj. jedan od moćnih nebeskih bogova. Kad je dovoljno dorastao, Ikazuchi je i sam uzašao na nebesa da se pridruži ocu, postavši božanstvom groma, munje i kiše. Majka mu je ostala žalosna, plačući za sinom za kojeg je mislila da ga više nikada neće vidjeti. Smilivši joj se, sinko joj se ukaza u snu i opiše joj ceremoniju kojom ga se može prizvati natrag na zemlju. I otad se jednom godišnje održava Aoi festival kojim se priziva Ikazuchija natrag na zemlju, da posjeti mater i djeda i donese kišu i plodnu godinu smrtnim vjernicima. Aoi festival zajednički organiziraju Kamigamo-jinja i bratski mu Shimogamo-jinja (Shimogamo = donji Kamo), nazvan tako jer se, o čuda, nalazi nizvodno od Kamigamo-jinje. Shimogamo-jinja posvećen je spomenutima materi i djedu, tj. Kamo-Tamayori-hime-no-mikoto i Kamo-Taketsunumi-no-mikoto (obožavam jezikolomna imena japanskih bogova...). Ulaz u teren hrama.  Tužna trešnja, tj. trešnja s visećim granama nalik na tužnu vrbu...  Put do pobočnog svetišta preko mostića.  Dotično pobočno svetište.  Pred ulazom u glavno svetište štala je za svetog konja, namijenjenog da ga jaši bog kad siđe na zemlju. U većini šintoističkih hramova je od konja ostala samo uspomena, ali ovdje konja imaju. Momak je strpljiv i spokojno ždroče komade mrkve koju u tu svrhu hodočasnici kupe od čuvara.  Posudice za mrkvu, jer bože sačuvaj da bi Japanci dali da im konj, ma kako svet, jezičinom dotakne dlan.  Zavjetna slika koja svjedoči da bog voli bijelce.  Tatesuna, brdašca pijeska namijenjena da na njih siđu nebesnici.  Mostić preko potoka.  Stražnja strana hrama.  Krovovi glavnog svetišta.  U glavnu zgradu hrama može se ući uz naplatu, ali me iznenadilo što je usluga uključivala i lentu koju sam imala staviti oko vrata (čime sam službeno postala "hodočasnik") i pratnju jednog od svećenika, mlađeg čovjeka koji je super govorio engleski. Slijedili smo jednu grupicu Japanaca koja je imala drugog svećenika za vodiča, a za nama je pak došla iduća... Tura je uključivala slušanje gore prepričane priče u sobi opskrbljenoj odgovarajućim slikama, blagoslov hodočasnika, prolaz do unutrašnjosti hrama gdje se preko ograde vide krovovi unutarnjih svetišta (dva su i to identična, jer se kao u Ise svetište razgrađuje svakih 20 godina, pa se u međuvremenu bog seli u susjedno), te molitvu pred svetištem. U svakom slučaju zanimljivo iskustvo... Još fotografija na Photobucketu. |