20.10.2008., ponedjeljak
Asuka, dio prvi: Prijestolnica pod poljima
|
Sadašnja prefektura Nara obuhvaća negdašnju pokrajinu Yamato, koja je u svoje doba bila Japan sam. Tu su iznikli prvi "carevi", vladari nad pukom koji se još nije do kraja vezao uz posjede i koji je štovao bogove šuma, brda i rijeka. Vjerojatno se nisu razlikovali previše od plemena koja su upravo u to doba kuljala u Europu i gutala rimsku kulturu zajedno s Rimskim carstvom. No ni Japanci nisu bili zatvoreni na svom otoku... zahvaljujući trgovini s Korejom počeli su spoznavati svu raskoš korejske i kineske kulture. Pogotovo su vladari bili očarani moći i bogatstvom korejskog dvora, i davali su sve od sebe da preuzmu njihov stil, društveno uređenje i ono što su smatrali temeljem i jamstvom stabilnosti toga uređenje - religiju. Budizam je izvorno preuzet kao religija vladajuće klase, i stoljećima su se svećenici uvozili iz Koreje ili Kine. Veliki naučitelji Budizma u Japanu su većinom rođeni Kinezi... Prije dolaska Budizma nisu postojale stalne prijestolnice, jer bi se smrću vladara to mjesto smatralo onečišćenim, i njegov bi nasljednik osnovao novu prijestolnicu na novom mjestu. No od 6. stoljeća počele su se graditi "prave" prijestolnice, iako ni one nisu bile trajne... Prvo Asuka (s kraćim prekidima prijestolnica čitavo stoljeće, 591-694, iako su se palače i dalje selile sa smrću pojedinog cara) zatim Heijo (Nara, 710-784 s prekidima), dok se konačno carska obitelj nije ustalila u Heian, današnjem Kyotu, gdje je ostala sve do kraja 19. stoljeća. Dok je Nara usprkos gubitka statusa prijestolnice ostala značajni grad(ić), Asuka je potonula sve do sela. Od palača i prvih budističkih hramova nije ostalo ništa osim sjećanja i rižinih polja, i jedini tragovi negdašnje slave su tumuli pod kojima počivaju vladari Yamata i najstariji Veliki Buda u Japanu. To je ujedno čini vrlo ugodnim mjestancem za subotnju šetnju u kasno ljeto, pa sam svoju pretposljednju subotu u Japanu krenula za Asuku. Vlak (Kintetsu, ponovno, idealna željeznica za obilazak Nare) sam dijelila s priličnim brojem "planinara"/hodača, jer se u Asuki održavala hodačka tura za koju su na izlazu iz postaje dijelile karte. No ja sam svoju turu već isplanirala... Kombi prevozi vespe.  Pasji život.  Asuka je okružena spokojnim zelenim brdima i brdašcima...  ...i pokrivena rižinim poljima.  Brežuljak u srednjem planu možda je tumul, a možda i nije. Iako se rujan već bližio kraju, u ovom dijelu Japana temperature su još ljetne, oko 30 stupnjeva. Gljivama je svejedno - vlaga je preko cijele godine (barem onog dijela kad sam ja bila tamo), pa i one bujaju preko cijele godine.  Oko Nakaoyama i Takamatsuzuka tumula nedaleko od postaje uređen je parkić po kojemu se možete prošetati ili probiciklirati, piknikirati ili se jednostavno izvaliti na travu. A na jednom kraju parkića su grmovi u obliku 4 čuvara strana svijeta:  Ovo su Seiryu, Plavi/Nebeski Zmaj Istoka, i Suzaku, Crvena/Plamena Ptica Juga. Suzaku nije baš Feniks, iako prikazi sliče. Ovaj prikaz sliči Plamenom Piliću, istini za volju... Možda bi trebalo provjeriti travu prije nego što se izvalite na nju.  Iako je slikica japanski slatka, dotična zmija (Gloydius blomhoffi) ipak je otrovnica. Nešto kasnije jedna mi je plavkastozelena zmijica pretrčala preko puta... Uspon do vidikovca.  I pogled s vidikovca.  Do vidikovca je Takamatsuzuka tumul koji se trenutno konzervira i uređuje (s ponešto previše betona za moj ukus), tako da mu se ne može prići, a nije ni nešto fotogeničan. Poznat je po muralima u središnjoj grobnoj komori koji prikazuju 4 čuvara strana svijeta (na odgovarajućim zidovima, s time da su Suzaku razorili pljačkaši grobova koji su kroz taj zid ušli u njega), dvorjane i dvorjanke te Sunce, Mjesec i zvijezde (na stropu!). Radi konzerviranja u prostoriju se ionako ne pušta turiste, pa je tu muzejčić s kopijama murala. Prema dvorjanima na muralima dizajnirane su maskote Asuke...  Skitajući se Asukom naišla sam na neke moguće tumule...  ...i neke sigurne tumule, kao ovaj cara Tenmua i žene mu Jito (koja je konačno iselila prijestolnicu iz Asuke).  Zgrada nije neki šinto hramić kako bi se možda očekivalo, nego čuvareva kućica i štand za prodaju talismana i inog. Trenutno nenaseljena. Ovo crveno cvijeće cvalo je posvuda, i privlačilo pažnju fotografa i drugih umjetničkih duša.    Možda najzanimljivije atrakcije Asuke su kamene gromade s isklesanim likovima tko-više-zna-čega. Imena su dobila slobodnom asocijacijom kasnijih generacija, te je ova gromada Kameishi, Žablja stijena.  (brko do nje Amerikanac je i prof japanologije ili nečeg sličnog koji je svoju grupicu studenata vodao po Asuki... i s njima sam dijelila vlak, i nailazila na njih još par puta) Inače, za Kameishi legenda kaže da je nekoć gledala na istok, ali kako je svijet propadao u sadašnje stanje jada polako se okretala te sada gleda na jugozapad. Legenda veselo pridodaje da će, ako se ikada okrene skroz na zapad, cijeli kraj potonuti u more blata. Znanstvenije teorije (buuu) koje sam doznala prisluškujući Brku smatraju da je ta gromada zajedno sa svojom braćom tvorila granicu između Svijeta Živih (gdje je bio grad) i Svijeta Mrtvih (gdje su bili tumuli), no ne može se sa sigurnošću tvrditi jer su barem neke od gromada premještane... Bicikli Brkinih studenata.  Požnjeveno polje riže! I rižina polja izgledaju jadno poslije žetve. Još nepožnjevena riža.  Jedan od nekoliko budističkih hramova u Asuki, Tachibana-dera (dera = tera = hram), okružen, zamislite, rižinim poljima.  Glavni mamac turistima da plate ulaznicu u hram jest još jedna od gromada, ova manje gromadna: Nimen-seki, ili Kamen s dva lica.  I budisti svoje kamenje za trku imadu.  Kuća, šupa, ili nešto između, građena u klasičnom japanskom stilu, od drveta, gline i slame.  Cviće. Ne znam koje je, ali je egzotično.  Put do tumula. Tu negdje sam zažalila što ipak nisam iznajmila bicikl na postaji, dok su Brkini studenti zujali pokraj mene. No srećom ponovno sam ih sustigla na uzbrdici te sam prestala žaliti.  Ishibutai tumul zapravo i nije tumul, jer s davne kiše sprale zemlju s njega ostavivši samo kamene gromade nad praznom grobnom komorom. Kako su komoru kroz stoljeća išibale sve vremenske i ljudske nepogode, u ovaj bivši tumul može se slobodno ući.  Što ti je rakurs - ona gomila ljudi i dalje je pokraj tumula.  Virenje kroz rupu...  Kao svaki tumul, i ovaj je šintoističko svetište.  Natpis, umjesto da kaže nešto korisno, upozorava ljude da se ne veru po stjenčugama. Japanci. Tumul je iznutra prilično prostran i svijetao za stari grob, većinom zahvaljujući rupama među stjenčugama.   A ni velika vrata ne odmažu...   Još fotografija možete naći ... na Photobucketu. |