22.07.2008., utorak
Koya-san, dio prvi: do Okuno-in hrama
|
Koya-san, iliti planina Visoke livade, budistički je samostanski kompleks na brdima okruženoj visoravni jugoistočno od Osake, do kojeg vodi "moja" linija privatne Nankai željeznice koja prolazi kroz Nakamozu. Ipak, da dođem do Koye trebam presjedati nekoliko puta: prvi put u Kitanodi (koja je najbliža ekspres-stanica, na mojoj staju samo lokalci i brzi lokalci) presjedam s lokalca na ekspres. Onda u Hashimoto presjedam s ekspresa na dvo-vagonski lokalac koji zalazi u brda, i napokon podno Koye presjedam u uspinjaču koja vozi sve do vrha. Zahvaljujući čudu japanskih željeznica (čak i privatnih) presjedanje je glatko - samo iskočiš iz jednog vlaka u drugi, ili u najgorem slučaju čekaš idući vlak 3 minute. Jednom na vrhu, do centra grada treba ići autobusom (pješačenje cestom nije dozvoljeno). Poučena prethodnim iskustvima i reklamama u vlaku, kupila sam "Free Service" kombiniranu kartu koja osim povratne karte za vlak sadrži dvodnevni(!) pokaz za autobus u Koyi i bonove za 20% popusta na ulaznice u turističke atrakcije. Zašto dvodnevni? Zato što većina (japanskih) turista na Koyu ide iskusiti samostanski život, što uključuje noćenje u jednom od bezbrojnih samostana i buđenje ranim jutrom na molitvu. Ja sam kao pošteni budistički ateist išla samo vidjeti na što Koya sliči, i vratila se isti dan. Pozor - slike snimane starim fotićem. ;) Već nakon Kitanode vlak napušta grad i zalazi u zelenilo.   Stanica brdskog vlaka:   Brdska pruga:   Uspinjača stiže (pravi mali vlakić, samo kosi)  Koyu sam namjerno ostavila za ljeto, jer mi u vodiču piše da je oko 5 stupnjeva hladnija od nizine. I doista, iako je na suncu bilo jednako vruće kao u nizini u hladu je bilo fino svježe. Dan je bio krasan i sunčan, stare borove šume oko mjestanca su mirisale, svježi vjetrić je puhetao, ptičice pjevale... Nije ni čudo da Japanci dolaze ovamo napuniti baterije preko vikenda. Brdski lokalac bio je pun planinara (kao i u AMACIZ-u, predpenzionerske dobi) koji su veselo ispali par stanica ranije na početku nekog od uspona. Iz autobusa sam izašla malo dalje od centra grada, i pješke sam se uputila prema turističkom i budističkom središtu Koye: Okuno-in hramu i groblju koje se pruža od njega prema gradu. Hram je sagrađen ispred mauzoleja Koba Daishija, budističkog svećenika koji je početkom 9. st. hodočastio do Kine da uči budizam i donio jednu podvrstu (Shingon varijanta ezoteričnog budizma, jer znam da ne možete bez toga) natrag u Japan. Kad se vratio, dobio je carsku dozvolu da osnuje samostanski kompleks i za to odabrao Koyu, dovoljno daleko od dekoncentrirajućeg Kyota. Vjeruje se da nije mrtav, nego da je u vječnoj meditaciji u svom mauzoleju, čekajući dolazak budućeg (konačnog?) Bude, Mirokua. Svaki dan mu se ostavljaju dva jela... Osim što se smatra živućim bodisatvom, pripisuje mu se izum japanskog slogovnog pisma, kane. Kako se vjeruje da će samo Kobo moći tumačiti Mirokuovo učenje kada dođe, vjerni budisti kroz stoljeća pokapaju barem djelić svojih milih u blizini Kobovog mauzoleja, da bi bili "prvi na udaru". Rezultat je vrlo veliko i ugodno te fotogenično groblje među borovima... Samostani usput:   Karta Koye s Bodisatvama koje se bave sportskim aktivnostima. :D  Tumač što znači koji dio peterostruke pagode kakve su česte na groblju, uz čitanje upisanih sanskrtskih znakova:  (od dna prema vrhu: A - zemlja, BA - voda, RA - vatra, KA - vjetar i KYA - nebo iliti praznina; primijetite da su složeni prema sve većoj razrijeđenosti...) Groblje:   Iako su teorijski šintoistički, torii su prilično česti.  Gušterica, koja je toliko brza da joj se noge ne vide. ;)  Kipići bodisatve Jizoa, zaštitnika djece, putnika i pokojnika (dakle svih u prijelazu iz jednog stanja u drugo), vrve grobljem, sa svojim uobičajenim bavarinićima i manje uobičajenim pletenim kapicama (ima biti da je zbilja hladno po zimi). Zašto bavarinići? Pa kao zaštitnicima djece (pogotovo pokojne i nerođene), vezuju im se kao molitva za djecu, ili kao zahvala za sretno preživjelu.  Kako je groblje zbilja fotogenično, ispucah hrpe slika. Poštedjet ću vas većeg dijela, ako vas zanimaju tu vam je Photobucket. Spomenik avijatičarima.  Stup s reljefima bodisatvi (mislim da je sve Jizo, ali se ne bih kladila) u bijelo-plavom stilu koji je živi della Robbia.  Jizo sa svečanim bavarinićima.  Ne znam koja svetica ili štogod, s djetetom.  Kamenčići naslagani na torii, još jedna sitnica za koju ne znam što znači...  Reggae kapica! ;)  Obrasli putokaz.  Pagodice.  Jizo ne moraju biti kipovi - bilo što na što se može vezati bavarinić i nabiti kapica će poslužiti...  Recimo, stupovi mostića...  Grupica Jizo u duplji panja.  Borovi, visoki borovi...   Kobo Daishi glavom i bez brade.  Vrtlari u akciji - ovaj otpuhuje lišće:  A ovaj kosi travu, zamotan kao ninja... ili Jizo. Na crvenoj jakni su hramski grbovi.  Kapelica uz brdo.  Mornarički spomenik.  Sve, od borova preko pagoda do kipića na groblju obraslo je mahovinom...  Jizo u nizo.  Baš domaći izgledaju ovako u rupcima i s kapicama...  Spomenik poginulima na Borneu u Drugom svjetskom ratu, s zastavama svih pokojnika: japanskom, malezijskom i australskom.  A među jenima (sve po 1 Y = 5 lipa) ostavljenim na spomeniku, jedan kanadski cent.  Ostavljanje novčića (većinom tih od 1 jena, koji su mislim skuplji za izradu od svoje nominalne vrijednosti) pred Jizoima i na grobovima kao žrtvice dio je molitve. Stoga nije ni čudo da su utori i duplje impresivnih stabala posuta novčićima.  Ne znam koliko je stablo oduševljeno takvim izrazima poštovanja...  Ovaj Jizo nije dobio novu mrežastu posudicu za priloge iz dućana sve-po-100-jena kao braća mu, pa se mora služiti raspadnutom plastičnom ambalažom.  Varijacije na Jizo temu.  Našminkani Jizo! S ostavljenom plastičnom igračkom, tko zna, možda za nečije dijete...  Mahovinu sam spomenula, zar ne?  Jizo i bliža rodbina.  Groblje Jizoa i rodbine, te mini pagodica...  Kamena vrata grobova.  Kameni hramovi/mauzoleji.  Jizo-spomenik neznanim pokojnima, ili onima koji nemaju nikoga da moli za njih.  Kipovi (opet većinom Jizo) koji se zalijevaju vodom iz rijeke kao dio molitve za pokojnike.  Mahovinu sam spomenula, zar ne?  Pogled na Okuno-in. Od mosta nadalje snimanje je zabranjeno (mjesto na kojem stojiš sveto je tlo), pa sam se začudo toga i držala. O Okuno-inu u nastavku, a za kraj još par spomenika iz korporacijskog dijela groblja.  Nissan  Ne znam, ali poznat mi je čovuljak. A dizajn je baš grozno korporativni.  Spomenik tvrtke koja radi pesticide pobijenim bijelim mravima.  Shinmeiwa, japanska (između ostalog) avio i raketna kompanija. |