Kriminalno dosadan blog

nedjelja, 13.11.2016.

Isusek, isusek, kaj bu mi publika rekla?

- A tek Republika?
- Joooj, Maureice, ima Janjin stari pravo, zaseremo li ga obojica, ali svaki put...
- Ne mogu reći kako sveudilj dijelim tvoje uvjerenje, jer, unatoč tome što personifikacije i tek likovi što digitalno egzistiraju, mi pisani jesmo te onaj koji piše nas, zasere
- Je, bogme gleč' ga, viš' ga
- Jel'da imam praf?
- Imaš Maurice, imaš, u dvije rečenice i ti i ja mijenjamo izričaj, da se tako izrazim, od onog Vilima Tresikopiljića, do Vilima...
- Matule?
- Ne, onda bi i dalje zvučali Tresikopljićijanski... mislio sam na Vilima...
- Drugog Osvajača?
- Je, nekog drugog Vilima, ma znaš, onaj... no... o, Isuse...
- Molim?
- Ti mali doma spat, vidim ti kroz dlanove!
- Vilima Klepača?
- Je, toga, od starog Klepača sina!
- Si siguran da mu je sin?
- Vratil se bum na prvi trenutak spominjanja Vilima... opet nas Pisac jebe...
- Gabriel, a, kad smo već kod toga, mislim seksa, makar i stilusom...
- Brrrrrr... no bolje stilusom nego pisaćom mašinom...
- Dakle... što si zapravo mislio reći sa naslovom?
- Aha... Pa gle, u zadnjih 8 godina, Pisac nas, i tebe, i mene, i Lucifera, i Janju....
- Skraatiii... mislim da svi znamo da nas već ima pun kurac
- Tko... Pisac?
- On?!?... - i tu se Maurice počne valjati, doslovno prikazujući onu staru narodnu "Rotflmao" - ... Jaaaaaaa.... j! Gabriel! Pisac?!? Pun kurac?!?
- Kaj, nema?
- Ma nema... više, ono, ćorak...
- To mu je od drkanja valjda?
- Je mentalnog i momentalnog...
- Zgubil si me
- I sebe... čekaj... da prebrojim redove... mrmlj, Jaaaaj... aha, to sam ja - glas postane tiši - Kaj ne... a ha... pa onda ćorak,.... dobro... to sam opet ja... pa bedasto pitanje... aha, Znam... Ja sam Maurice!
- Pa to si mogeo i mene pitati, tko sam, to znam, samo sam rekao da sam izgubio nit
- Arijadninu? Ako te čuje...
- I onda? Nikad od mene Tezeja, Minotaur je ionako stalno u krčmi kod onog našeg Vilima Klepača, na kiselišu i čvarcima, a Minos u obližnjoj slastičarni...
- Dečki - začu se mazni glas iz polutame
- To je Polutama?
- Ma ne... to sam ja...
- Arijadna?!? Pa gdi si ti, stara?!? Kak' je?
- Dosadilo mi je glumiti duha u Hamletu, pa sam vam donesla tu neke konce, možda ih pohvatate, pa vratite priču natrag
- U krdo?
- U stado?
- Ne mulci, u korito
Uto se začu:
- Ali kupala sam se prošle godine!!!
- Pričo, nije to to korito, to je više ono, kao, riječno, tok, tijek, i tome slično, od izvora prema ušću i ostale pizdarije
- Ahaaa... ja sam mislila...
- Auh, tko to ovdje sve misli, i kakve li su to misli... mogu misliti... - pomalo pogrbljena, ali i tako dovoljno visoka, posve crna prilika pojavila se, također iz polutame
- Ooooo... Gle Maurice, pa to je Smrtko Pogiblić, znan i kao Smrt... Danas je dan kad legende šeću ovuda...
Suvišno je spomenuti kako je upravo u tom trenu kroz kadar organizator pustio tri statistice koje su se kasnije hvalile kako su karijeru započele sa Gabrielom de Mefistom, svjetski super nepoznatim glumcem i tada i prije i poslije, u njegovom besprizornom sranju od smeća. gdje su glumile Legende.
Kada bi ih pitali u čemu im se sastojala uloga, i jesu li imale kakvog teksta, morale bi svaki puta priznati da su trebale biti samo lijepe i promigati guzicama iza glavnih glumaca.
- Arijadna?
- Da gospodine Pogiblić?
- Imaš koji jači štrik?
- Nemam
- E onda odgibaj natrag na zidine, kraljević je već opako zbunjen, luta li luta, a duha nema pa nema, već ga hvata egzistencijalna kriza
- Je, taj dečko ni ne zna drugo nego biti ili ne biti... - počne Maurice, ali ga Pogiblić presiječe pogledom... što ponekad zahtijeva značajnu vještinu, pogotovo ako od glave imate samo lubanju... - Kuš!
Maurice, o čuda, zašuti. Pogiblić nastavi:
- Arijadna? sve jasno?
- Jasno gospodine Pogiblić, hvala gospodine Pogiblić, na zapovijed...
- Ne prenemaži se i pazi da se ne spleteš... i usput kod Klepača pokupi onog bika i Tezeja, napili su se k'o majke i sad hoće zajedno ići u neki labirint i silovati dječake i poubijati djevojke, pa, ako ti nije problem, malo ih upristoji, i nek' malo odspavaju. Ako sjebu cijelu mitologiju,... Budeš tak' dobra, ha? Može?
- OK, može, budem... doviđenja dečki... doviđenja gospon Pogiblić... dečki... - sad se to već čulo onako iz daljine - ...ne zaboravite na tokove, vremenski tijek,... - ovo zadnje je bilo tek jedva čujno, kao završni "dong" zadnjeg udarca zvona u jedan ujutro
- Bok mala! - reče Gabriel
- Gabriel!
- Maurice!
- Kaj Maurice?
- Kaj Gabriel??
- Htjedoh reći da si nepristojan...
- Ah, to bar znamo... nego Smrtek... po kaj si došel? - i odjednom zaprepašteno uzvikne - O jebemti pisca, opet me jebe!!!
- Onda si stavi kaktus... ne... ananas... ananas? A na nas... djecu... je... ili je bila mandarina? Ne... baš ananas... E, da, stavi si ananas u šupak
- Zašto?
- Pa da te ne jebe
- Koji će mi ananas u šupku, ako me jebe u, uvjetno rečeno, zdrav mozak
Postoje trenuci kada, bez obzira da li si čovjek, demon, mitsko biće, bog, polubog, bolupog ili bitsko miće, moraš - uzdahnuti, uhvatiti lice dlanom i okrenuti glavu nekoliko puta lijevo-desno... To čak, tu i tamo, više tu nego tamo, jer da je tamo ne bi se niti vidjelo,... dakle, to povremeno mora učiniti i Smrtko Pogiblić
- Gabriel, Gabriel, Gabriel - počne Smrtko karakteristično držeći svoje koščate prste na kostima lubanje, a dlan preko očiju, istovremeno okrećući vlastitu glavu lijevo-desno tako da su svi kralješci škripali.
- Čekaj, Smrtko, stani... i tebe Pisac jebe - reče Gabriel.
- A nema šupka da bi stavio ana... - nastavi Maurice - ... o pizda li mu strinina, jebemti, stvarno, sve nas jebe... Pa Smrt je ženskog roda, i komad, iako malo koščata...
- Pisac, pizda ti materina! Vrati nam Smrt! - uglas viknuše Gabriel i Maurice.
- Ali dragi moji, pa vas dvojica, i još vas nekoliko, pa vi ste besmrtni - progovori ugodan pomalo promukli alt i to opet, odakle drugdje, no iz polutame, nakon čega se, otprilike kao u onom starom, možda Bergmanovom, Hamletu, iz sjene pojavi u crno zavijena, nimalo pogrbljena, Smrt, lubanjom i kosom.
- Aaaa... ima Boga... - zausti Maurice - ... jaj! A koja sam ja konjina... samo nam je...
- Tko me zvao? Zar za vas ne vrijedi ona, koja li je to već moja zapovijed, o spominjanju imena mi mog i ostalo?
- Dakle, na stranu to što sam još prije, kaj ja znam, ne znam hoće li ovo ikada izići u tiskanom obliku ili će zauvijek ostati digitalno, ali... kako god, dragi moji, pa zar vi svi skupa ne kužite da nas sve zajedno Pisac jebe?
- Kužimo dragi Gabriel, i jako se dugo vrtimo u krugu, svi skupa, i prežvakavamo jedne te iste razgovore - reče Smrt - ali, znaš, nije Pisac svemu kriv.
- Ma nemoj, nego tko? Ja možda?
- Baš ti!
- Kak' to misliš?
- Gle, da nisi pokušao vratiti kotač vremena unatrag i da nisi nekoliko puta odustajao od toka priče... Ma ne... da zapravo ne sanjaš pizdarije, kao što ih već sanjaš zadnjih skoro deset godina, možda bi...
- Stani... kak' to misliš... sanjam?
- Pa to ti je već odavno trebalo postati jasno
- Misliš... čekaj... sanjam deset godina? Ti možda jesi Smrt, ali ako si ti normalna...
Ako ste ikad vidjeli zlurad, dapače, okrutno zlurad smiješak, zaboravite, jer kad Smrt nabaci zlurad smiješak, čak bi ga i cerekom zvat' mogli, tada i Bog stane i sam od sebe zatraži oprost od grijeha i udijeli si peti sakrament:
- Hoćeš da budem iskrena?
- Samo izvoli - reče Gabriel, malo bljeđi no inače, a i nešto mu je silazilo grlom, pa nikako da siđe, pa se vraćalo, pa sluzilo...
- Lucifer!!! - zatrubi Smrt
- A, joj, evo još i njega... - zausti Gabriel - Jel' sad fali još netko?!?
- Nitko!!! - u zboru zapjevaše i Zlatko i Renata Bogatić i Janja i Astaroth i Jebedićka i Vražja mater i Isus i... i Glad i Kuga i Rat, nahrupivši sa svih strana.
- E, pa sad, kao predstavnica mračnih sila... - otpočne Smrt i očnim dupljama oštro ošine Janju i Jebedićku koje su prekrile usta vrhovima prstiju uz prskutavo "Pfffffhhhhiiihihihihihihi"
- Joj, ne drami - odsiječe Lucifer.
- Moram, ipak je ovo kazalište
- Gle, vidi bogati, pazi stvarno! Onda drami...
- Dakle, kao predstavnica mračnih sila, postaviti ću upravo tebi, glavnom Mračnom od svih nas, jedno krucijalno pitanje - u tom se trenutku Isus malo pogrbi
- A gle njega, samo spomeneš križ, već se grči
- Lucifere, stari moj, ne zaboravi, ja sam te srušio, anđelčiću... računaj da mogu i tebe razapeti, ako sam već dozvolio...
- A daj, sve to znamo svi, o Svevišnji, Svepametni, i sve, sve, sve... žrtva, i tome slično, bla, bla, bla,,, Hoću čuti pitanje koje Smrt želi postaviti...
- Dakle - zausti Smrt - Mogu? - svi redom kimnuše... Bog je čak počeo nervozno lupkati nogom, kao, "a zašto još nisi" i tome slično - Lucifere, ti kao Gabrielov šef... molim te, odgovori mi na pitanje koje glasi točno onako kako ga je Gabriel postavio.
- Otkad Gabriel sanja?
- Upravo na to pitanje!
- Od početka cijele ove priče, točnije, sve otkad je prva priča objavljena na Kriminalno dosadnom blogu
- E, sad sam siguran da ne samo da me Pisac jebe, jebe i sve vas i pojeb'o je i mene i sebe i šefa i stanicu!

U daljini se čuo još samo histerični ciktavi kikot, klikanje mišem i lupetanje tastature, zatim je i to utihnulo i začulo se samo:
- Opet nisam spremio dokument!!!

Svim okupljenima pade kamen sa srca, a podigne im se srednjak...

Oznake: Gabriel de Mefisto, Maurice, Dudek

13.11.2016. u 17:57 • 1 razmatranjaŠtampaLinkaj!

četvrtak, 03.09.2015.

Smrt Gabriela de Mefista

...
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
...

Oni koji me dobro znaju, a oni koji me ne znaju, tko im je na kraju krajeva i kriv, znaju da sam umro. Nekoliko puta. Na razne načine:
- Pod hrpom kužnih mrtvaca
- Ljubeći vozača kamiona, takozvani grupni seks – sjebali smo se obadva
- Odmah nakon toga u bolnici kad me šef ugurao u krivo tijelo
- Onda sam se zaklao
- I sad, kako se čini…

I da… Zajebite tunel, svjetlo na kraju tunela i ostale pizdarije.

...

Kroz urlik sirena pomalo se razmrljana tama pretvara u Mauricea:
- Gabriele... daj stari, nemoj se zajebavati, hej... Pa dajte mu neko sranje!
- Smirite se gospodine, činimo što je u našoj moći
- Gabriele… opet se gubi… lupite mu neki taj vaš larifari koji diže mrtvace!!!
...
Jesam demon, i to jesam već poprilično vremena. Prošao sam kroz sito i rešeto.
....
Sito i Rešeto su se u tom trenutku obadvoje stresli od pojasa prema gore pomislivši:
Smrt me preskočila... brrr...
...
Smrt je u tom trenutku namakala kosti stopala i držala obloge na zdjeličnim kostima liječeći posebno nezgodan skok, pri čemu je skoro slomila kosu, i uganula gležanj i tresnuvši na pod Gabrielove kancelarije skoro slomila zdjelicu. Mama Smrt je krpala ogrtač, a Tata Smrt je svojoj curici ponovno prekivao kosu.

Dakle jesam demon, ali pomisao da Gabriel može umrijeti me užasava preko svake mjere. Morati ću poduzeti puno drastičnije korake umjesto da se samo derem na bolničara… nije čovjek ništa kriv.

Stojim na livadi. Naravno, kao i u svakom trenutku mog, hm, života, ta livada nije livada. Više nešto kao livada nakon što je godinama bila poligon za nuklearne pokuse.
U daljini se vidi tračak svjetla, drhturav poput plamena svijeće i isto takav tračak dima.
Kao i svaki puta u svom, hm, životu, prebrzo putujem prema tom tračku dima i svjetla.
Četiri vještice stoje oko kotla pod kojim je izvor drhturavog svjetla i dima.
U kotlu stojim ja.
Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!

Zato moram napraviti ovo, ma koliko me to koštalo. Odbiti će mi od plaće, koja stiže svaki puta kada se pakao zamrzne...
- U Vražju Mater!
- Gospodine… suzdržite se
- Oprostite, ali to je jače od mene…
U tom trenutku Vrijeme stane.
- Aaaaa… da i ja malo odmorim stare kosti, - reče Vrijeme, uzme mobitel, nazove Četiri jahača apokalipse i sjednu odigrati koju partiju remija
Bolničar i vozač, a bogme i ja, sjedimo zapanjeni dok se u stražnjem dijelu kombija počela materijalizirati upravo Ona… Vražja Mater!
- G…gospođo?
- Mali, šuti! – reče i pucne prstima. Vozač i bolničar ostadoše ukipljeni, samo su im oči zaprepašteno pratile scenu
Scena se, poravnavajući suknju okrene pokazavši poluprofil i obrecne se na sve nas
- Vi neotesanci jedni, zar sam na stočnom sajmu?!?
A šteta, mala dobro izgleda, za jednu Scenu.
- Ti pizdek jedan, hošeć te flisnem?!?
- Ne gospođo Scena, samo, moram priznati da dobro zgledate za svoje godine
- Scena, odgiljaj, imamo posla Maurice i ja, OK?
- Dobro gospođo Jebedić, ja sam samo…
- Čkomi!
Na Scenu je pala Zavjesa, bez Poklona i Pljeska. Priča kaže kako je svo četvero kasnije, kad su se Jahači i Vrijeme pokupili sa stola, počelo kartati do ranog jutra.
- Maurice, opet si nešto zajebo?
- Ovaj put nisam, ovaj put je zajebo Gabriel
- Ah, ništa novo, dakle, zapravo, probudio si ga i što… umro je od iznenađenja?
- Pa tako nekako
- Ahaaaa… kužim… ispalo je da je sve ovo oko zadnjih koliko 8 godina sanjao, a da tebe kao nije bilo pola sata i… čekaj, čekaj, znam ja tko je tu imao svoje prste… i kopita, i rep, i rogove…

- Gabriele, što ćeš ti ovdje? – jedna je od vještica uz kotao podigla pogled. Unatoč stereotipima o vješticama koji su još od Snjeguljice, a i ranije, točni u 75% slučajeva, ova je bila u onih 25%...
- Ovajj… Ne znam?
- Kako misliš „Ne znam?“– upita me druga, također iz onih 25%. Jebemti sveca (sused Svetec, najte se srditi…), kud baš mene dopadnu uvijek neki komadi iz kategorije „Gledaj ali ne diraj“ ili „Čaporke proć“?
- A kako da znam… navodno sam umro. Navodno me kuhate u ovom kotlu. I navodno tu stojim poput afričke stablašice, pardon, madagaskarske palmašice, a ti me pitaš što ću ja ovdje… Da je stari Shakespeare tu negdje rekao bih da sam upao u Macbetha, samo ne vidim šumu.
Naravno, sada su pogled digle i ostale dvije. U Vražju Mater kako su zgodne. I ne bi vještice bile vještice… mislim, u mom, hm, životu, to su uvijek klasične vještice, što znači da se svakako počinju skidati i plesati gole oko vatre. No, kako uvijek postoji i neki Pomak (u tom su trenutku Pomak ili dva polupognuto pretrčali iza kotla tihano cijučući kao miševi koji bježe od poljskog požara… dakako da je Poljak, pan Požar trčao za njima, ali to za priču nije bitna stvar), ovaj puta, kada su zbacile ogrtače, nisu bile gole, već u, naravno, čemu, nego, kako se to na porno stranicama, FFS, uz notu BDSM, i malo vukle na MILF, a meni je na pameti sada bio samo seks, nikako kulinarstvo.
Malo je čudno… spomenuo sam Vražju Mater, a ona se nije pojavila…
….
- Maurice, sve bude dobro… Gabriel je skužio sad da me spomenuo, a da nisam došla… izvući ćemo ga… Gle ovo: Belzebube, pizda li ti materina!!!
- Da mama?
- Lucifere?!?
- Da mama?
- Pička Vam materina obadvojici, a rekla sam Vam da pospremite igračke, ali ne, rađe budete ih potrgali, pa da Vam kupujemo nove, a znate da nema novaca
- Alimama
- Nema Alimama, bila je Alibaba, ali se nadam da je odavno otegnula papke, doslovno
Iz poda kombija je izbio tanki sumporni tračak
- Dobro baka – reče Vražja Mater, - nisi do kraja otegnula papke… molim te, uzmi si malo čaja i legni natrag, mogu ja to i sama. - Sumporni je tračak nestao.
- Dečki, dajte sad pomognite Mauriceu, vidite da je sav jadan

Četiri kuhače se vrte oko mene i gledam kako se vrte kuhače oko mene i kako vještice plešu oko mene u kotlu i oko menu ispred kotla i sebe kako ležim na sklopivim nosilima i kako se oko mene komešaju i Šef i njegov bratić i Maurice i Šefova mama i vještice su imale štikle i plesale i kotao je plesao oko četiri kuhače su plesale vještice oko plesale su mene plesao oko Matere je oko plesala bolničar kombija vozač plesao Lucifer oko Belzebuba Maurice oko haltera plesao štikli Gabriel dahtao na nosilima plesala kombi kotao kuhače steznici rogovi tama svjetlo tama svjetlo kotao vatra šuma pomak smrt vrijeme kuga glad rat karte scena zavjesa pljesak kuhače tunel svjetlo plesalo plesala plesali plesale plesao plešem vrtim se vrtlog vihor vatra kotao kuhača halteri rogovi Lucifer Maurice Belzebub Jebedićka Janja kotač vremena stoji pa se vraća natrag pa koljem sebe pa ljubim vozača tunel svjetlo tama pakao lift demon kuhače kotao toples vještice Vražja Mater pas mater i oca pokvarenog… aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…
PRAS!!!
Trgnem se iza sna.
- Jebemti nikad više ne mislim jesti tako kasno navečer, pogotovo ne Coprnjačku juhu
- Gabriel?!?
- Uh… da?
- Ah, dobro si, već sam pomislila da si umro – nadamnom se naginjalo lijepo lice, i još ljepši nagovještaj Janjinog poprsja
- Što se dogodilo? Gdje je Maurice?
- Ništa, izgleda da ti zadnja šefla Coprnjačke juhe nije dobro sjela. Cijelu si noć bulaznio o madagaskarskim palmašicama, crno crvenoj Sobi koja je očito bila komad, o vješticama u donjem rublju…
- Koliko je sati?
- Sad će deset
- A u pizdu materinu, trebala si me probuditi oko pola devet, u deset imam dogovoreno sa Mauriceom
Negdje iza mene, točno znam, tamo u tom kombiju kojeg sam, kao, sanjao, i Vražja Mater i Maurice i oba Vraga, a i Vještice na onoj livadi uzdahnuše sa izrazom zadovoljstva na licima… njihova omiljena igračka je ponovno ispravna.

Oznake: Gabriel de Mefisto, smrt, vrijeme, scena, Maurice Čavlek, vrag

03.09.2015. u 22:13 • 2 razmatranjaŠtampaLinkaj!

ponedjeljak, 20.10.2014.

Mater!

Ma kako god ovo možda nekima, naivnijima među Vama, zvučalo kao "sastavak" posvećen majci, ako pogledate:
a) datum na koji je pisan, a taj ni u kom slučaju nije niti osmi ožujak niti druga nedjelja u svibnju,
b) postojanje uskličnika u naslovu
c) uporabu pomalo augmentativizirane [bljuj] imenice
ergo, dakle, etojelifizika (copyright Ivica Ivanac, Maturanti), ovaj naslov nema veze sa majkama.
Osim...
Možda...
Sa tužnom pričom o ljubavi, psu i majci.
Koja ima točno četiri riječi.
A zadnja je naslov ovoga... što god da to već jest.

Stariji, oni od Vas koji još nisu odumrli, zamrli, umrijeli, odlogirali se, izbrisali blogove...
Hej, jel' uopće netko i piše blogove?
Ti bokca, frajer/ice, get a life... ... 'bemti, pa kaj ti nemaš fejs?!?

... oni koji možda, još uvijek čekaju da se ovdje nešto pojavi... moram priznati - pobijedili ste!

Zašto?
He!
Zato jer, ako niste pratili, vrijeme između mojih napisa se u zadnjih 8 godina koliko ovdje, kao, trajem, sve više produljuje, produljuje... tako da sam sada mal'te ne dohvatio prosinac ove godine, bez da sam... još od prosinca one godine... ma... kužite, pametni ste Vi.
Mada, ok, pametni, da... ali jeste sigurni da ste normalni?
Ovo čitati?
Dajte, najte...

E, progovorimo i koju onim' izmeđ' Vas koji će imati tu (ne)sreću te bijavši naletjejavajući na zapis ovaj (što bi rekla jedna moja prijateljica: B(l)ože, kako to staromodno zvuči), spaziše gramatičke nesuglasice s primjesama pravopisnih pogr(i(j))ešakah.

Kao što vidite, iako sam blog počinje u dvadeset i prvom stoljeću, no u prvom njegovom desetljeću, njegov je autor pisanje na jednom sasvim drugom jeziku...
Digresija umjesto fusnote: tada se taj jezik zvao Hrvatsko-srpski, iako smo ga mi svi zvali Hrvatski
... savladao duboko u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, pa sada ima problema što je, eto, nakon puno godina opet nepismen, stoga Vas sve od srca moli da mu ne zamjerite te da mu komentarom javite koje su sve pogr(i(j))eške otkrili.

Drugo, a i to drugo također vidite, ovaj je zapis test izdržljivosti.
Kako bloga, tako i njegovih čitatelja.
I ako bude pročitan više od 3 puta, to je uspjeh.

Dakle, ovo je sve skupa trebalo prštati od duhovitosti, zlobnih zajedljivih primjedaba, autoironije, sebeljublja, podrugivanja svima drugima, ali se na kraju svelo na predugi uvod, bez zapleta, a da o raspletu niti ne govorimo.
No međutim, tu se samo traljavo spominju neke nimalo zlobne, otužne polu-prisiljene kvazi duhovitosti, dobro, sebeljublja ima u neograničenim količinama, podrugujem se kome se stignem, ali nema sadržaja, od zapleta je samo pokoji zapetaj crijeva, a umjesto raspleta je popletanje/poplitanje/sapletanje/saplitanje... whatever you'd find correct.

Uslijedećim nastavcima pročitajte (možda... shvatite ovo kao najavu nečega poput, koliko mi se čini, nikad snimljene Smiješne strane povijesti II, ili ju barem ja nikada nisam gledao, a po međunarodnoj filmskoj bazi podataka, zaista nije... snimljena... snimljen... o rodu, broju i padežu da ti... rode...), nu, digresiju na stranu, pročitajte:
- kako je Gabriel umro (još jednom)
- kako je Gabriel oživio (još jednom)
- kakvog je okusa coprnjačka juha?
- što vještice, nakon kuhanja rade u Liscinom dućanu?
- zašto mačke koje sjede na krevetu imaju veze s vragom?
- zašto se sve vrti u krug, osim kruga, kojem se vrti u glavi?
I još puno, puno, puno bezvezarija koje Vas, možda, mogu očekivati, budete li ustrajni kao i do sad...
A na čemu sam Vam beskonačno zahvalan...

Oznake: mater, oca, pokvarenog, gramatika, pravopis, nekultura, Gabriel de Mefisto

20.10.2014. u 21:10 • 15 razmatranjaŠtampaLinkaj!

<< Arhiva >>

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.

< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.

Tematske i netematske pripomene

Kontakt: MadDogSh glavom i mailom

Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.




Smajli alley

sretan"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa

thumbup Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...

rolleyesČitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
bangIznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
roflKojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
yesKvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka
(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)



... a dalje su samo pilići i pokoja izgubljena ofca ...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se