Kriminalno dosadan blog

četvrtak, 03.11.2022.

Ton?... Ide... Kamera?... Ide... Klapa! Srdačno vaši...

- Ko, ko, ko, koo… kooji kurac? – kokodaknuo je režiser, kojeg se, uobičajeno, bar tako kažu, ne zove na reprize, bio je ovaj put, opet kažu, slučajno, u kazalištu, u podrumu, u spomenutom kazališnom bifeu, negdje na trećoj pivi (prve dvije su rekle da sjaši s njih, da neće imati posla sa budalama) kad je skužio da Gabriel radi nešto što nije u tekstu.
Predstava je, u međuvremenu, upravo radi digresije, značajno skraćena, glumci su, kao i inače, krenuli tko u garderobu, tko u toalet, a tko na cugu.
Uobičajenog redoslijeda u slijedu garderoba, toalet, bife zapravo nema, i ako nema dogovorene partije karata u garderobi, svaki od glumaca napravi sve tri stvari, kad, tad.
Režiser je, crven poput paprike (i ljut otprilike oko 2x106 SHU) uletio je nosom direktno u Janjinu prsnu kost. Unatoč potencijalno erotičnom nastavku, njegova prevelika uha su, gonjena zakonima fizike, zalepršala prema naprijed, prekrivši grudi poput drugog grudnjaka.
Zaprepaštena, jedva da je uzela pola daha zraka, Janja je zaustila
- A…a…ali…
No, režiser se odjednom našao uzdignut iznad svojih uobičajenih visina ali se tome pridružila i sijevajuća bol u ušnoj školjci koju su zahvatili Luciferovi čaporci priliko izvlačenja režiserskog nosa iz ove širokogrudne kombinacije.
- Tko si vi zamišljate, tko ste vi, ne dopuštam – započeo je režiser mlatarajući nogama
Prosvijetljen upućenim mu smiješkom naglo je zašutio, ali je onda u šarolikoj grupici spazio Gabriela
- Ti debeli, ti, ti amatersko govno, nikada više nećeš ni raditi u kazalištu, ako se mene pita!
Ponovni smiješak upućen iz istog izvora kao i prethodni, natjerao je režisera da ipak napokon zašuti, procijedivši prije toga
- Oprostite poštovani Lucifere, sluga pokoran
- Vidiš Gabriele? ,Tako se ponaša.
- Ali ja nisam prodao dušu đavlu kao on
- Nisi, ti si se usrao da ne umreš zauvijek, pa si pristao na posao…
- Ženidbu
- Samoubojstvo
- Kršenje fizikalnih zakona vraćanjem vremena unatrag
Režiser tek kao da se sada probudio iz sna i shvatio da ne sanja, i da su oko njega mnogi stanari kojekakvih izdanja Biblije, Kur'ana, Tore, Vedskih spisa, sutri. Počeo je, kako su mu usne nekontrolirano drhturile, a dahtanje postajalo zabrinjavajuće, sa izvođenjem beat box verziju Kasa Walküra u punom zvuku, sa Dolby efektom u kvadrofoniji, na češlju.. tako je nekako zvučalo.
Nenadano izbačen iz uloge…
…ovdje primijetiti ironiju trenutka u kojem osoba koja, načelno, upravlja ulogama i njihovim ponašanjem na sceni, odjednom dobiva ulogu i gubi ju, a ne može ništa…
… ostalo mu je samo da promatra kako pored njega promiče zamamna Janjina stražnjica i taman kada mu je jezik krenuo prema dole, a pimpek, skoro, prema gore, jak pljesak prene ga iz nenadane seksom prožete omaglice…
Rijetko se događa da prvo pljusnete nosom u raskošne tuđe grudi, da vam potom otac osobe sa takvim grudima pokuša noktima napraviti čipku na ušima, e da bi, baš u trenutku kada počnete uživati u pogledu, jer vam apsolutno ništa drugo osim gledanja i nije preostalo, muž te iste osobe opali forhend bez reketa
… da bi bio siguran, taj, možda čak i eminentni, režiser stade, pripi se uza zid i pričeka da pored njega, putem, kako prethodno navedosmo, garderobe, bifea, toaleta, prolaze redom (i neredom) – Lucifer, Bog otac, Isus, Duh sveti, Kuga, Glad, Rat, Janja, Maurice, Vražja mater, Stari vrag, nešto kerubina,…
Prizor je značajno podsjećao na Smogovce, na Plaćenike, Sedmoricu veličanstvenih, Dvanaestoricu žigosanih… dakako, kako je režiser bio kazališni još ga je više zbunjivala filmskost prizora.
- Žarko! Žarko?!? Žarko, jebem ti mater, v rundi si… gle budalu, opet je zaspal…
- ŽARKO!
Kričanje pijanih sudruga iz bifea izmiješalo se sa prizorom iz nekoliko filmova izmiješalo se s bijesom prema Gabrielu kojem nikada nije režirao niti didaskalije izmiješalo se s tim da se ne zove Žarko izmiješalo s tim da je vidio i boga i vraga izmiješalo s tim da je ostao naslonjen na zid hodnika kojim su sada defilirale i one četiri vještice ne u potpunosti iz Magbetha ali niti u potpunosti iz revije donjeg veša, a da o kotlu ni ne govorimo…

Oznake: Gabriel de Mefisto, Ivan Hetrich, Petar Veček

utorak, 25.10.2022.

Kuga i mala Kolera

Žamor u dvorani se pojačao kako je „poštovani publikum“ ponovno počela ulaziti u gledalište nakon što su, ili nisu, pustili vodu, nakon što su, ili nisu, oprali ruke, nakon što su, ili nisu, popušili ispred zgrade na mjestu za pušenje i nakon što su, tu nema „nisu“ svjetla u hodniku žmirnula tri puta.
Broj gledatelja koji je krenuo u gledalište bio je neznatno manji od broja koji je napustio gledalište na početku stanke, i treba ih razumjeti, sukladno njihovom gledištu, susjedni kafić preko puta i kazališni bife nudili su više zabave, pogotovo bife u kojem je rezidentna ekipa okorjelih pivomira drapala viceve, zajebavala koga je stigla i cugala svoje žuje, karlovačke i neke fancy pivice, pa čak i koji stock. Oni koji su zapali u alkoholnu komu plazili su podom, stolicama, ponekim zidom, kroz koji prozor, ili obližnjim toaletom, koji bi nakon njihove metode uporabe postajao neupotrebljiv. U ovom ih čak nije smetalo ni što je ovo premijera, i što se u salonu u organizaciji lokalnog ugostitelja slažu klipići, naresci, vino, vode, pivo, sokovi, namijenjeni kako glumcima tako i biranoj publici koja je pozvana na domjenak.
Nakašljavanje, nervozni zadnji pogledi u mobitele u koje se, eto nije stiglo na vrijeme pogledati, kloparanje stolaca, tihe psovke onih kojima su pale torbe kad se stolica naglo natrag vratila i zaklopila. Zatvaranje vrata u ložama.
Dežurni vatrogasac je provirio u gledalište, onako ispod stropa lože mezanin čisto da se uvjeri da je sve u redu.
Žamor se smirivao, majstor rasvjete je lagano gasio svjetla u gledalištu i usmjerio centralni reflektor na sveudilj spuštenu, tešku brokatnu zavjesu.
U pozadini, u garderobama i hodnicima samo su odabrani mogli čuti inspicijenta:
- Treći čin, Gabriel, na scenu
- Janja, Lucifer, Maurice priprema za ulaz
Zavjesa se stala lagano podizati, razbijajući savršeni krug reflektorskog svjetla, otkrivajući, gole crne daske koje život znače i leđima okrenutu figuru cepelina okrenutog naopačke, obučenog u crno, dramatično pognute glave u pozi duboke kontemplacije.
U trnu kada se sjena zavjese u potpunosti izdigla iznad figure, glava se podigla i započeo je veličanstveni lagani okret prema publici, otkrivši nešto što bi Jack Nicholson odmah tužio kao totalnu krađu identiteta, osim gipsano bijelog tena kojeg nitko nije mogao podraziti.
Desna se ruka lagano uzdigla pridržavajući klasičnu Yorickovu lubanju, a posred blještavo bijelog lica zakrivenog sunčanim naočalama, zbog reflektora, rekli bi, iako su oči ispod tih naočala bile, hm, malo je reći, krvavo crvene, demonske, kakve već oči demona i trebaju biti, barem tako kažu, digresiji usprkos, otvori se crna provalija iz koje poteku riječi...
- Jao, jadni Yorick. Znao sam ga, Horacije; čovjek beskrajne duhovitosti, prebujne mašte. Tisuću me je puta nosio na leđima, a sada — kako mi se to gadi u mislima! Želudac mi se diže od toga. Ovdje su visjele one usne koje sam ne znam koliko puta poljubio. Gdje su vaša ismjehivanja sada, vaša pocupkivanja, vaše pjesme, vaši blijesci veselosti, od kojih je cijeli stol znao grohotati? Zar ničega nema sada da se naruga vašem vlastitom cerenju? Sasvim se raščeljustilo? - I zastane, zbunjen,
I sufler ostao posve zapanjen, ne računajući da će Gabriel de Mefisto kopipejstati tekst iz PDF teksta Hamleta https://www.matica.hr/media/knjige/hamlet-953/pdf/hamlet.pdf (prijevod Mate Maras, naklada Matica Hrvatska 2011.) umjesto da progovori tekst koji je trebalo izgovoriti.
No, glumac ne bi bio glumac, kad se ne bi snašao i u takvim prilikama i napokon se Gabriel pribere i izgovori:
- Da nešče tak napravi kak sam ja to napravil, ne preostane mu ništ' drugo nek da ide f pizdu lepe matere na proščenje!
Gabriel nastavi, sasvim izvan uloge:
- Drage dame i gospodo, uzvanici, dragi gosti, drugovi, drugarice, uvaženi druže predsjedniče samoupravne interesne zajednice u kulturi, uvaženi gospodine doministre, uvažena gospođo kardinalice, pozdravite svog druga supruga i recite mu da mi je osobito žao što nije došao. Ovim riječima želio sam odati počast drugu i gospodinu glumcu ovog kazališta, prevoditelju sa nekoliko slavenskih jezika, autoru rječnika kajkavskog govora, koji je ovaj svijet napustio šestog lipnja godine gospodnje dvije tisuće osme nakon kratke i teške bolesti, a ukopan je šest dana kasnije jer se njegovi kolege nisu stigli na vrijeme vratiti s gostovanja, pa je ukopan uz poruku „Oblekli smo ga u purgersku uniformu, ali ga najte otpirati, već je malo zeleni“. – i uz malu stanku nastavi - Tomica bok! Hello Sarajevo!
Inspicijent je šakom lupio po gumbu za spuštanje zavjese, dok je majstor rasvjete vidjevši da se zavjesa naglo obrušava, ugasio reflektore i upalio svjetla u gledalištu. Predstavi je kraj. Kako nije film, nema odjavne špice, lagane glazbe, možda „bloopera“ sa snimanja. Samo mrak iza zavjese, blještavo gledalište i publika koja se razilazi.

Oznake: Tomislav Lipljin, Gabriel de Mefisto, hamlet

subota, 01.10.2022.

Ono nešto što je stalo šestog lipnja MMVIII AD, ili pauza između činova nakon četrnaest godina

- Zajebano je to stari moj
- Je, znam, ali…
- … nemaš blage veze na kaj mislim?
- Je
- Onda ovak – 'o' sa kraja riječi je u tom trenu bilo u šetnji i kada je shvatilo da ga trebaju, riječ je bila izgovorena i riječ je bila u Boga i Bog je bio riječ… joj, ne tako počinje Biblija
- Zašto tako dugo šutiš?
- Pa čekam da se izredaju sve metafore, onomatopeje, opkoračenja i kojekakve stilske figure i vježbe, pa makar i one u Goethe institutu koje pisac baca u didaskalijama
- No, ali ovo nije drama
- Nije, ovo je krama
- Aha… no, i kaj si htel ono reći?
- Ovako – ovaj put je 'o' na vrijeme bilo na prozivci i izrečeno je – dakle, ja sanjam?
- Sanjaš
- Onda je bilo 8, sad je već 12 godina, toliko dugo sanjam?
- Tako nekako
- Čisto sumnjam
- Gabriele, ne sumnjaj, sumnja je jedina istina
- Maurice, opet ne znaš što bi rekao, pa na brzinu zguglaš frazu?
- Skužil si me.
- Natrag na glavni tok, netko možda zna gdje je tok, koji je, jer ovo sve skupa sliči na sliv Dunava, dakle, zašto da ne sumnjam?
- Zato jer su ti to potvrdili svi
- Misliš ekipica mitskih bića? Kuga, Rat, Glad, Smrt, Bog, Isus, Vražja mater, Lucifer, Astarot… pa jel' ti kibiš koliko je to, zapravo, izmišljenih likova? Pojavljuju se jedino po knjigama, pjesmama…
- No, pa ovo nije knjiga?
- Pa i nije, trenutno je niz nepovezanih zapisa za koje autor ima aspiraciju spojiti ih u nešto koherentnije, ali čisto sumnjam, to već 16 godina prijeti samom sebi
- Dečki? – pomalo zborski od sonorno gonorejičnog Kuginog glasa do cvrkutavog, Bozanićevskog Isusovog glasića, kakofonija je bila unisona i zvučala je upravo tako kako je napisano.
- Tko je to?
- Pa ekipica – opet.
Poznato je da je antička drama, još u vrijeme dok su glumci, jedan ili dva, nosili magareće kože obilovala zborom, čini se elementom (iako trenutno samo guglanje to ne opovrgava niti potvrđuje, jednostavno ne daje podatke, možda je upit krivo postavljen) mudroslovlja, komentara, suprotstavljanja protagonistu,… tako nekako… toliko o mojem znanju, hvala profesorima u srednjoj školi, izobličeno ili ne, čak zvuči smisleno.
Do ovog momenta, dakle tih 13 sekundi i 23 stotinke koliko je potrebno da se pročita prethodni pasus, paragraf, odlomak, taj prethodni whatever, ekipica u ulozi zbora i protagonisti, Maurice, demon od početka i Gabriel, demon po umiranju, stajahu ukočeni, čekajući šlagvort.
No, sufler je upravo u tom trenu morao na zahod, tako da je, umjesto 13 do 25 sekundi, tišina potrajala još neko vrijeme.
Poznato je kako je Tišina malo plaho biće, slično Galami, samo tiše, ali kada traje, onda traje, iako ne daje. E, kad je prestala sa trajanjem…
Tišina i Trajanje su dugo hodali, ali su se razišli upravo zbog toga što je Tišina bila tiho i to je trajalo, a Trajanju se to nije dopalo.
Zato se skrasilo se sa nekim glasnijim.
Galama nije htjela biti sa Trajanjem jer joj je Tišina ipak bila sestrična i ne bi bilo zgodno samo tako mijenjati partnere u obitelji, iako su Muk, Tišinin tata i njegov brat Vrisak, Galamin tata tijekom vremena činili upravo to, pa su čak neko vrijeme proveli u istospolnom partnerstvu,…
No, vratimo se na priču.
Uzalud, Priča je zbrisala jer je procijenila svoju nosivost i skužila da bude opet pukla. Zato je nazvala svog terapeuta i otišla s njim na nadasve ugodan vikend negdje na obalu Hada.
Začudili biste se koliko je vikendica na obalama Hada, sasvim lijepih vikendica. Dapače, čak su bolje, a i skuplje za iznajmiti, od onih uz Stiks, tako da Stiksu popularnost opada već neko vrijeme, dok Had ruši sve turističke rekorde. Pogotovo je popularan taj čamac sa kojim se vozaš preko rijeke, pa natrag, k'o Nazor na Kupi ili k'o kakav Slovenac kojem se ne da plivati iz Preka na Galevac.
- Maurice?
- Reci…
- Molim te, reci mi da nisam nabrajanjem prizvao sve natrag, reci mi, molim te
- Ne mogu ti to učiniti, jer jesi…
- A jebi ga, u kurac, u pizdu materinu, i sve ostalo… dobro, osjećam da mi ekipica opet ima nešto za reći…
- Zapravo…
- Tata… nemoj mu rušiti sve nade
- Janja, dušo, moram, inače se bude ponovilo sve ono otprije, koliko, šest godina
- Dobro tata
- Dakle, Gabriele,…
- Šefe?
- Kako da ti ovo objasnim…
- Polako, kao i inače?
- Maurice, ti se ne miješaj…
- Dobro šefe
- Dakle…
- Da, šefe…
- Ne, jebi ga, ne ide…
Kada Lucifer ne zna što bi rekao, zapravo je znak za zavjesu i pauzu između činova. Jer, ipak, ovo je još uvijek teatar, još uvijek daske, one deblje, koje život znače, mjesto na kojem je cijela ekipica već četrnaest godina i četiri mjeseca, sve otkako je Pisac popizdio šestog lipnja godine gospodnje dvije tisuće i osme po rođenju Isusa Krista, Gospodina našeg…
- Znam da tu ide Amen i sve to, ali tata…
- O Isuse, kaj je sad?!? – bjelobradi gospodin iznad čije je glave lepršala golubica, trenutno bez probavnih problema, na sreću Boga Oca, koji je povremeno upravo zato i pogledavao prema gore. Nezgodno je kad te Duh Sveti posere, zbilja nezgodno.
- Pa tak sam stari?
- Ti bar znaš i kad si rođen i tko ti je tata
Uz hihotanje i grohot ostalog dijela ekipe, onog demonskog, Zavjesa je pala.
Sreća je da se inspicijent vratio, tako da je do ponekog gledatelja koji je kasnio na toalet i osvježenje u pauzi doprlo mutno „Tehnika na promjenu scene, pauza 20 minuta“.

Oznake: drama, kazalište, Gabriel de Mefisto

nedjelja, 13.11.2016.

Isusek, isusek, kaj bu mi publika rekla?

- A tek Republika?
- Joooj, Maureice, ima Janjin stari pravo, zaseremo li ga obojica, ali svaki put...
- Ne mogu reći kako sveudilj dijelim tvoje uvjerenje, jer, unatoč tome što personifikacije i tek likovi što digitalno egzistiraju, mi pisani jesmo te onaj koji piše nas, zasere
- Je, bogme gleč' ga, viš' ga
- Jel'da imam praf?
- Imaš Maurice, imaš, u dvije rečenice i ti i ja mijenjamo izričaj, da se tako izrazim, od onog Vilima Tresikopiljića, do Vilima...
- Matule?
- Ne, onda bi i dalje zvučali Tresikopljićijanski... mislio sam na Vilima...
- Drugog Osvajača?
- Je, nekog drugog Vilima, ma znaš, onaj... no... o, Isuse...
- Molim?
- Ti mali doma spat, vidim ti kroz dlanove!
- Vilima Klepača?
- Je, toga, od starog Klepača sina!
- Si siguran da mu je sin?
- Vratil se bum na prvi trenutak spominjanja Vilima... opet nas Pisac jebe...
- Gabriel, a, kad smo već kod toga, mislim seksa, makar i stilusom...
- Brrrrrr... no bolje stilusom nego pisaćom mašinom...
- Dakle... što si zapravo mislio reći sa naslovom?
- Aha... Pa gle, u zadnjih 8 godina, Pisac nas, i tebe, i mene, i Lucifera, i Janju....
- Skraatiii... mislim da svi znamo da nas već ima pun kurac
- Tko... Pisac?
- On?!?... - i tu se Maurice počne valjati, doslovno prikazujući onu staru narodnu "Rotflmao" - ... Jaaaaaaa.... j! Gabriel! Pisac?!? Pun kurac?!?
- Kaj, nema?
- Ma nema... više, ono, ćorak...
- To mu je od drkanja valjda?
- Je mentalnog i momentalnog...
- Zgubil si me
- I sebe... čekaj... da prebrojim redove... mrmlj, Jaaaaj... aha, to sam ja - glas postane tiši - Kaj ne... a ha... pa onda ćorak,.... dobro... to sam opet ja... pa bedasto pitanje... aha, Znam... Ja sam Maurice!
- Pa to si mogeo i mene pitati, tko sam, to znam, samo sam rekao da sam izgubio nit
- Arijadninu? Ako te čuje...
- I onda? Nikad od mene Tezeja, Minotaur je ionako stalno u krčmi kod onog našeg Vilima Klepača, na kiselišu i čvarcima, a Minos u obližnjoj slastičarni...
- Dečki - začu se mazni glas iz polutame
- To je Polutama?
- Ma ne... to sam ja...
- Arijadna?!? Pa gdi si ti, stara?!? Kak' je?
- Dosadilo mi je glumiti duha u Hamletu, pa sam vam donesla tu neke konce, možda ih pohvatate, pa vratite priču natrag
- U krdo?
- U stado?
- Ne mulci, u korito
Uto se začu:
- Ali kupala sam se prošle godine!!!
- Pričo, nije to to korito, to je više ono, kao, riječno, tok, tijek, i tome slično, od izvora prema ušću i ostale pizdarije
- Ahaaa... ja sam mislila...
- Auh, tko to ovdje sve misli, i kakve li su to misli... mogu misliti... - pomalo pogrbljena, ali i tako dovoljno visoka, posve crna prilika pojavila se, također iz polutame
- Ooooo... Gle Maurice, pa to je Smrtko Pogiblić, znan i kao Smrt... Danas je dan kad legende šeću ovuda...
Suvišno je spomenuti kako je upravo u tom trenu kroz kadar organizator pustio tri statistice koje su se kasnije hvalile kako su karijeru započele sa Gabrielom de Mefistom, svjetski super nepoznatim glumcem i tada i prije i poslije, u njegovom besprizornom sranju od smeća. gdje su glumile Legende.
Kada bi ih pitali u čemu im se sastojala uloga, i jesu li imale kakvog teksta, morale bi svaki puta priznati da su trebale biti samo lijepe i promigati guzicama iza glavnih glumaca.
- Arijadna?
- Da gospodine Pogiblić?
- Imaš koji jači štrik?
- Nemam
- E onda odgibaj natrag na zidine, kraljević je već opako zbunjen, luta li luta, a duha nema pa nema, već ga hvata egzistencijalna kriza
- Je, taj dečko ni ne zna drugo nego biti ili ne biti... - počne Maurice, ali ga Pogiblić presiječe pogledom... što ponekad zahtijeva značajnu vještinu, pogotovo ako od glave imate samo lubanju... - Kuš!
Maurice, o čuda, zašuti. Pogiblić nastavi:
- Arijadna? sve jasno?
- Jasno gospodine Pogiblić, hvala gospodine Pogiblić, na zapovijed...
- Ne prenemaži se i pazi da se ne spleteš... i usput kod Klepača pokupi onog bika i Tezeja, napili su se k'o majke i sad hoće zajedno ići u neki labirint i silovati dječake i poubijati djevojke, pa, ako ti nije problem, malo ih upristoji, i nek' malo odspavaju. Ako sjebu cijelu mitologiju,... Budeš tak' dobra, ha? Može?
- OK, može, budem... doviđenja dečki... doviđenja gospon Pogiblić... dečki... - sad se to već čulo onako iz daljine - ...ne zaboravite na tokove, vremenski tijek,... - ovo zadnje je bilo tek jedva čujno, kao završni "dong" zadnjeg udarca zvona u jedan ujutro
- Bok mala! - reče Gabriel
- Gabriel!
- Maurice!
- Kaj Maurice?
- Kaj Gabriel??
- Htjedoh reći da si nepristojan...
- Ah, to bar znamo... nego Smrtek... po kaj si došel? - i odjednom zaprepašteno uzvikne - O jebemti pisca, opet me jebe!!!
- Onda si stavi kaktus... ne... ananas... ananas? A na nas... djecu... je... ili je bila mandarina? Ne... baš ananas... E, da, stavi si ananas u šupak
- Zašto?
- Pa da te ne jebe
- Koji će mi ananas u šupku, ako me jebe u, uvjetno rečeno, zdrav mozak
Postoje trenuci kada, bez obzira da li si čovjek, demon, mitsko biće, bog, polubog, bolupog ili bitsko miće, moraš - uzdahnuti, uhvatiti lice dlanom i okrenuti glavu nekoliko puta lijevo-desno... To čak, tu i tamo, više tu nego tamo, jer da je tamo ne bi se niti vidjelo,... dakle, to povremeno mora učiniti i Smrtko Pogiblić
- Gabriel, Gabriel, Gabriel - počne Smrtko karakteristično držeći svoje koščate prste na kostima lubanje, a dlan preko očiju, istovremeno okrećući vlastitu glavu lijevo-desno tako da su svi kralješci škripali.
- Čekaj, Smrtko, stani... i tebe Pisac jebe - reče Gabriel.
- A nema šupka da bi stavio ana... - nastavi Maurice - ... o pizda li mu strinina, jebemti, stvarno, sve nas jebe... Pa Smrt je ženskog roda, i komad, iako malo koščata...
- Pisac, pizda ti materina! Vrati nam Smrt! - uglas viknuše Gabriel i Maurice.
- Ali dragi moji, pa vas dvojica, i još vas nekoliko, pa vi ste besmrtni - progovori ugodan pomalo promukli alt i to opet, odakle drugdje, no iz polutame, nakon čega se, otprilike kao u onom starom, možda Bergmanovom, Hamletu, iz sjene pojavi u crno zavijena, nimalo pogrbljena, Smrt, lubanjom i kosom.
- Aaaa... ima Boga... - zausti Maurice - ... jaj! A koja sam ja konjina... samo nam je...
- Tko me zvao? Zar za vas ne vrijedi ona, koja li je to već moja zapovijed, o spominjanju imena mi mog i ostalo?
- Dakle, na stranu to što sam još prije, kaj ja znam, ne znam hoće li ovo ikada izići u tiskanom obliku ili će zauvijek ostati digitalno, ali... kako god, dragi moji, pa zar vi svi skupa ne kužite da nas sve zajedno Pisac jebe?
- Kužimo dragi Gabriel, i jako se dugo vrtimo u krugu, svi skupa, i prežvakavamo jedne te iste razgovore - reče Smrt - ali, znaš, nije Pisac svemu kriv.
- Ma nemoj, nego tko? Ja možda?
- Baš ti!
- Kak' to misliš?
- Gle, da nisi pokušao vratiti kotač vremena unatrag i da nisi nekoliko puta odustajao od toka priče... Ma ne... da zapravo ne sanjaš pizdarije, kao što ih već sanjaš zadnjih skoro deset godina, možda bi...
- Stani... kak' to misliš... sanjam?
- Pa to ti je već odavno trebalo postati jasno
- Misliš... čekaj... sanjam deset godina? Ti možda jesi Smrt, ali ako si ti normalna...
Ako ste ikad vidjeli zlurad, dapače, okrutno zlurad smiješak, zaboravite, jer kad Smrt nabaci zlurad smiješak, čak bi ga i cerekom zvat' mogli, tada i Bog stane i sam od sebe zatraži oprost od grijeha i udijeli si peti sakrament:
- Hoćeš da budem iskrena?
- Samo izvoli - reče Gabriel, malo bljeđi no inače, a i nešto mu je silazilo grlom, pa nikako da siđe, pa se vraćalo, pa sluzilo...
- Lucifer!!! - zatrubi Smrt
- A, joj, evo još i njega... - zausti Gabriel - Jel' sad fali još netko?!?
- Nitko!!! - u zboru zapjevaše i Zlatko i Renata Bogatić i Janja i Astaroth i Jebedićka i Vražja mater i Isus i... i Glad i Kuga i Rat, nahrupivši sa svih strana.
- E, pa sad, kao predstavnica mračnih sila... - otpočne Smrt i očnim dupljama oštro ošine Janju i Jebedićku koje su prekrile usta vrhovima prstiju uz prskutavo "Pfffffhhhhiiihihihihihihi"
- Joj, ne drami - odsiječe Lucifer.
- Moram, ipak je ovo kazalište
- Gle, vidi bogati, pazi stvarno! Onda drami...
- Dakle, kao predstavnica mračnih sila, postaviti ću upravo tebi, glavnom Mračnom od svih nas, jedno krucijalno pitanje - u tom se trenutku Isus malo pogrbi
- A gle njega, samo spomeneš križ, već se grči
- Lucifere, stari moj, ne zaboravi, ja sam te srušio, anđelčiću... računaj da mogu i tebe razapeti, ako sam već dozvolio...
- A daj, sve to znamo svi, o Svevišnji, Svepametni, i sve, sve, sve... žrtva, i tome slično, bla, bla, bla,,, Hoću čuti pitanje koje Smrt želi postaviti...
- Dakle - zausti Smrt - Mogu? - svi redom kimnuše... Bog je čak počeo nervozno lupkati nogom, kao, "a zašto još nisi" i tome slično - Lucifere, ti kao Gabrielov šef... molim te, odgovori mi na pitanje koje glasi točno onako kako ga je Gabriel postavio.
- Otkad Gabriel sanja?
- Upravo na to pitanje!
- Od početka cijele ove priče, točnije, sve otkad je prva priča objavljena na Kriminalno dosadnom blogu
- E, sad sam siguran da ne samo da me Pisac jebe, jebe i sve vas i pojeb'o je i mene i sebe i šefa i stanicu!

U daljini se čuo još samo histerični ciktavi kikot, klikanje mišem i lupetanje tastature, zatim je i to utihnulo i začulo se samo:
- Opet nisam spremio dokument!!!

Svim okupljenima pade kamen sa srca, a podigne im se srednjak...

Oznake: Gabriel de Mefisto, Maurice, Dudek

četvrtak, 03.09.2015.

Smrt Gabriela de Mefista

...
Maurice na trenutak ušuti gledajući me u nevjerici:
- Zajebavaš me?
- Globalno govoreći, da.
- Khm... vratimo se potom na početak.
Početak, koji se skutrio iza poluotvorenih vrata zaskviči nešto poput "Ne na mene..." i šmugne iz sobe.
- Dakle, pitao si me što radim i ja sam ti odgovorio...
- Dobro... nećemo to sve ponavljati... Što radiš tamo dole prijatelju Gabriele?
Ustalući polako, što za spodobu mojih dimenzija nalikuje u većini slučajeva prizoru, pa barem, podizanja slona, ako već ne izranjanja brontosaura ili kako su se već zvali oni sauri kojima je signal o tome da im je rep povrijeđen putovao do mozga pola sata, prostenjah:
- Što bih radio? Probudio sam se zbog nekakvog praska i, od iznenađenja gdje sam, pao na pod. Dalje se fućka.
- Kako to misliš – iznenađenja gdje si? Pa prije pola sata sam otišao...
- Molim?!?
- Prije pola sa...
- Maurice!!!
- ... ta sam...
- Maurice!!! –
- ... otiša... Gabriele?!? Hej, stari moj... Gabriele!?!... Zovite Hitnu!!! Gabriele... prijatelju... koji ti je kurac?! ZOVITE HITNU!
...

Oni koji me dobro znaju, a oni koji me ne znaju, tko im je na kraju krajeva i kriv, znaju da sam umro. Nekoliko puta. Na razne načine:
- Pod hrpom kužnih mrtvaca
- Ljubeći vozača kamiona, takozvani grupni seks – sjebali smo se obadva
- Odmah nakon toga u bolnici kad me šef ugurao u krivo tijelo
- Onda sam se zaklao
- I sad, kako se čini…

I da… Zajebite tunel, svjetlo na kraju tunela i ostale pizdarije.

...

Kroz urlik sirena pomalo se razmrljana tama pretvara u Mauricea:
- Gabriele... daj stari, nemoj se zajebavati, hej... Pa dajte mu neko sranje!
- Smirite se gospodine, činimo što je u našoj moći
- Gabriele… opet se gubi… lupite mu neki taj vaš larifari koji diže mrtvace!!!
...
Jesam demon, i to jesam već poprilično vremena. Prošao sam kroz sito i rešeto.
....
Sito i Rešeto su se u tom trenutku obadvoje stresli od pojasa prema gore pomislivši:
Smrt me preskočila... brrr...
...
Smrt je u tom trenutku namakala kosti stopala i držala obloge na zdjeličnim kostima liječeći posebno nezgodan skok, pri čemu je skoro slomila kosu, i uganula gležanj i tresnuvši na pod Gabrielove kancelarije skoro slomila zdjelicu. Mama Smrt je krpala ogrtač, a Tata Smrt je svojoj curici ponovno prekivao kosu.
…
Dakle jesam demon, ali pomisao da Gabriel može umrijeti me užasava preko svake mjere. Morati ću poduzeti puno drastičnije korake umjesto da se samo derem na bolničara… nije čovjek ništa kriv.
…
Stojim na livadi. Naravno, kao i u svakom trenutku mog, hm, života, ta livada nije livada. Više nešto kao livada nakon što je godinama bila poligon za nuklearne pokuse.
U daljini se vidi tračak svjetla, drhturav poput plamena svijeće i isto takav tračak dima.
Kao i svaki puta u svom, hm, životu, prebrzo putujem prema tom tračku dima i svjetla.
Četiri vještice stoje oko kotla pod kojim je izvor drhturavog svjetla i dima.
U kotlu stojim ja.
Na meniju je Gabriel na Vražje...
Dobar tek!
…
Zato moram napraviti ovo, ma koliko me to koštalo. Odbiti će mi od plaće, koja stiže svaki puta kada se pakao zamrzne...
- U Vražju Mater!
- Gospodine… suzdržite se
- Oprostite, ali to je jače od mene…
U tom trenutku Vrijeme stane.
- Aaaaa… da i ja malo odmorim stare kosti, - reče Vrijeme, uzme mobitel, nazove Četiri jahača apokalipse i sjednu odigrati koju partiju remija
Bolničar i vozač, a bogme i ja, sjedimo zapanjeni dok se u stražnjem dijelu kombija počela materijalizirati upravo Ona… Vražja Mater!
- G…gospođo?
- Mali, šuti! – reče i pucne prstima. Vozač i bolničar ostadoše ukipljeni, samo su im oči zaprepašteno pratile scenu
Scena se, poravnavajući suknju okrene pokazavši poluprofil i obrecne se na sve nas
- Vi neotesanci jedni, zar sam na stočnom sajmu?!?
A šteta, mala dobro izgleda, za jednu Scenu.
- Ti pizdek jedan, hošeć te flisnem?!?
- Ne gospođo Scena, samo, moram priznati da dobro zgledate za svoje godine
- Scena, odgiljaj, imamo posla Maurice i ja, OK?
- Dobro gospođo Jebedić, ja sam samo…
- Čkomi!
Na Scenu je pala Zavjesa, bez Poklona i Pljeska. Priča kaže kako je svo četvero kasnije, kad su se Jahači i Vrijeme pokupili sa stola, počelo kartati do ranog jutra.
- Maurice, opet si nešto zajebo?
- Ovaj put nisam, ovaj put je zajebo Gabriel
- Ah, ništa novo, dakle, zapravo, probudio si ga i što… umro je od iznenađenja?
- Pa tako nekako
- Ahaaaa… kužim… ispalo je da je sve ovo oko zadnjih koliko 8 godina sanjao, a da tebe kao nije bilo pola sata i… čekaj, čekaj, znam ja tko je tu imao svoje prste… i kopita, i rep, i rogove…
…
- Gabriele, što ćeš ti ovdje? – jedna je od vještica uz kotao podigla pogled. Unatoč stereotipima o vješticama koji su još od Snjeguljice, a i ranije, točni u 75% slučajeva, ova je bila u onih 25%...
- Ovajj… Ne znam?
- Kako misliš „Ne znam?“– upita me druga, također iz onih 25%. Jebemti sveca (sused Svetec, najte se srditi…), kud baš mene dopadnu uvijek neki komadi iz kategorije „Gledaj ali ne diraj“ ili „Čaporke proć“?
- A kako da znam… navodno sam umro. Navodno me kuhate u ovom kotlu. I navodno tu stojim poput afričke stablašice, pardon, madagaskarske palmašice, a ti me pitaš što ću ja ovdje… Da je stari Shakespeare tu negdje rekao bih da sam upao u Macbetha, samo ne vidim šumu.
Naravno, sada su pogled digle i ostale dvije. U Vražju Mater kako su zgodne. I ne bi vještice bile vještice… mislim, u mom, hm, životu, to su uvijek klasične vještice, što znači da se svakako počinju skidati i plesati gole oko vatre. No, kako uvijek postoji i neki Pomak (u tom su trenutku Pomak ili dva polupognuto pretrčali iza kotla tihano cijučući kao miševi koji bježe od poljskog požara… dakako da je Poljak, pan Požar trčao za njima, ali to za priču nije bitna stvar), ovaj puta, kada su zbacile ogrtače, nisu bile gole, već u, naravno, čemu, nego, kako se to na porno stranicama, FFS, uz notu BDSM, i malo vukle na MILF, a meni je na pameti sada bio samo seks, nikako kulinarstvo.
Malo je čudno… spomenuo sam Vražju Mater, a ona se nije pojavila…
….
- Maurice, sve bude dobro… Gabriel je skužio sad da me spomenuo, a da nisam došla… izvući ćemo ga… Gle ovo: Belzebube, pizda li ti materina!!!
- Da mama?
- Lucifere?!?
- Da mama?
- Pička Vam materina obadvojici, a rekla sam Vam da pospremite igračke, ali ne, rađe budete ih potrgali, pa da Vam kupujemo nove, a znate da nema novaca
- Alimama
- Nema Alimama, bila je Alibaba, ali se nadam da je odavno otegnula papke, doslovno
Iz poda kombija je izbio tanki sumporni tračak
- Dobro baka – reče Vražja Mater, - nisi do kraja otegnula papke… molim te, uzmi si malo čaja i legni natrag, mogu ja to i sama. - Sumporni je tračak nestao.
- Dečki, dajte sad pomognite Mauriceu, vidite da je sav jadan
…
Četiri kuhače se vrte oko mene i gledam kako se vrte kuhače oko mene i kako vještice plešu oko mene u kotlu i oko menu ispred kotla i sebe kako ležim na sklopivim nosilima i kako se oko mene komešaju i Šef i njegov bratić i Maurice i Šefova mama i vještice su imale štikle i plesale i kotao je plesao oko četiri kuhače su plesale vještice oko plesale su mene plesao oko Matere je oko plesala bolničar kombija vozač plesao Lucifer oko Belzebuba Maurice oko haltera plesao štikli Gabriel dahtao na nosilima plesala kombi kotao kuhače steznici rogovi tama svjetlo tama svjetlo kotao vatra šuma pomak smrt vrijeme kuga glad rat karte scena zavjesa pljesak kuhače tunel svjetlo plesalo plesala plesali plesale plesao plešem vrtim se vrtlog vihor vatra kotao kuhača halteri rogovi Lucifer Maurice Belzebub Jebedićka Janja kotač vremena stoji pa se vraća natrag pa koljem sebe pa ljubim vozača tunel svjetlo tama pakao lift demon kuhače kotao toples vještice Vražja Mater pas mater i oca pokvarenog… aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…
PRAS!!!
Trgnem se iza sna.
- Jebemti nikad više ne mislim jesti tako kasno navečer, pogotovo ne Coprnjačku juhu
- Gabriel?!?
- Uh… da?
- Ah, dobro si, već sam pomislila da si umro – nadamnom se naginjalo lijepo lice, i još ljepši nagovještaj Janjinog poprsja
- Što se dogodilo? Gdje je Maurice?
- Ništa, izgleda da ti zadnja šefla Coprnjačke juhe nije dobro sjela. Cijelu si noć bulaznio o madagaskarskim palmašicama, crno crvenoj Sobi koja je očito bila komad, o vješticama u donjem rublju…
- Koliko je sati?
- Sad će deset
- A u pizdu materinu, trebala si me probuditi oko pola devet, u deset imam dogovoreno sa Mauriceom
Negdje iza mene, točno znam, tamo u tom kombiju kojeg sam, kao, sanjao, i Vražja Mater i Maurice i oba Vraga, a i Vještice na onoj livadi uzdahnuše sa izrazom zadovoljstva na licima… njihova omiljena igračka je ponovno ispravna.

Oznake: Gabriel de Mefisto, smrt, vrijeme, scena, Maurice Čavlek, vrag

ponedjeljak, 20.10.2014.

Mater!

Ma kako god ovo možda nekima, naivnijima među Vama, zvučalo kao "sastavak" posvećen majci, ako pogledate:
a) datum na koji je pisan, a taj ni u kom slučaju nije niti osmi ožujak niti druga nedjelja u svibnju,
b) postojanje uskličnika u naslovu
c) uporabu pomalo augmentativizirane [bljuj] imenice
ergo, dakle, etojelifizika (copyright Ivica Ivanac, Maturanti), ovaj naslov nema veze sa majkama.
Osim...
Možda...
Sa tužnom pričom o ljubavi, psu i majci.
Koja ima točno četiri riječi.
A zadnja je naslov ovoga... što god da to već jest.

Stariji, oni od Vas koji još nisu odumrli, zamrli, umrijeli, odlogirali se, izbrisali blogove...
Hej, jel' uopće netko i piše blogove?
Ti bokca, frajer/ice, get a life... ... 'bemti, pa kaj ti nemaš fejs?!?

... oni koji možda, još uvijek čekaju da se ovdje nešto pojavi... moram priznati - pobijedili ste!

Zašto?
He!
Zato jer, ako niste pratili, vrijeme između mojih napisa se u zadnjih 8 godina koliko ovdje, kao, trajem, sve više produljuje, produljuje... tako da sam sada mal'te ne dohvatio prosinac ove godine, bez da sam... još od prosinca one godine... ma... kužite, pametni ste Vi.
Mada, ok, pametni, da... ali jeste sigurni da ste normalni?
Ovo čitati?
Dajte, najte...

E, progovorimo i koju onim' izmeđ' Vas koji će imati tu (ne)sreću te bijavši naletjejavajući na zapis ovaj (što bi rekla jedna moja prijateljica: B(l)ože, kako to staromodno zvuči), spaziše gramatičke nesuglasice s primjesama pravopisnih pogr(i(j))ešakah.

Kao što vidite, iako sam blog počinje u dvadeset i prvom stoljeću, no u prvom njegovom desetljeću, njegov je autor pisanje na jednom sasvim drugom jeziku...
Digresija umjesto fusnote: tada se taj jezik zvao Hrvatsko-srpski, iako smo ga mi svi zvali Hrvatski
... savladao duboko u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, pa sada ima problema što je, eto, nakon puno godina opet nepismen, stoga Vas sve od srca moli da mu ne zamjerite te da mu komentarom javite koje su sve pogr(i(j))eške otkrili.

Drugo, a i to drugo također vidite, ovaj je zapis test izdržljivosti.
Kako bloga, tako i njegovih čitatelja.
I ako bude pročitan više od 3 puta, to je uspjeh.

Dakle, ovo je sve skupa trebalo prštati od duhovitosti, zlobnih zajedljivih primjedaba, autoironije, sebeljublja, podrugivanja svima drugima, ali se na kraju svelo na predugi uvod, bez zapleta, a da o raspletu niti ne govorimo.
No međutim, tu se samo traljavo spominju neke nimalo zlobne, otužne polu-prisiljene kvazi duhovitosti, dobro, sebeljublja ima u neograničenim količinama, podrugujem se kome se stignem, ali nema sadržaja, od zapleta je samo pokoji zapetaj crijeva, a umjesto raspleta je popletanje/poplitanje/sapletanje/saplitanje... whatever you'd find correct.

Uslijedećim nastavcima pročitajte (možda... shvatite ovo kao najavu nečega poput, koliko mi se čini, nikad snimljene Smiješne strane povijesti II, ili ju barem ja nikada nisam gledao, a po međunarodnoj filmskoj bazi podataka, zaista nije... snimljena... snimljen... o rodu, broju i padežu da ti... rode...), nu, digresiju na stranu, pročitajte:
- kako je Gabriel umro (još jednom)
- kako je Gabriel oživio (još jednom)
- kakvog je okusa coprnjačka juha?
- što vještice, nakon kuhanja rade u Liscinom dućanu?
- zašto mačke koje sjede na krevetu imaju veze s vragom?
- zašto se sve vrti u krug, osim kruga, kojem se vrti u glavi?
I još puno, puno, puno bezvezarija koje Vas, možda, mogu očekivati, budete li ustrajni kao i do sad...
A na čemu sam Vam beskonačno zahvalan...

Oznake: mater, oca, pokvarenog, gramatika, pravopis, nekultura, Gabriel de Mefisto

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	studeni, 2022
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.