Čovjek s vilicom u svijetu juhe

- Zvali su oni tvoji muljatori jutros. Rekla sam da još spavaš pa će zvati kasnije, ili ti njih nazovi, ako hoćeš. – veli mi žena. Nezadovoljna je. Oboje smo bez posla, a ja planiram bacit novce na glupo drugo mišljenje na neviđeno iz Amerike.

Pa opet nazovem. Sad mi se javi mlada žena. Hmm, čujem li dječji plač iz pozadine? Zakleo bih se da sam ga čuo i jučer kad se javio frajer. Već zamišljam scenu iz Alana Forda. Mala kućna radinost u kojoj „uglancana“ transatlantska usluga košta ko svetog Petra kajgana, a zapravo neka baba drmusa bebu u jednoj ruci, kuhačom struže po zagorenom paprikašu drugom, dok na raščupanoj glavi punoj viklera ima i handfree uređaj da promptno dogovori telemedicinski pregled u „cijenjenoj američkoj bolnici“...

- Dobar dan, ovdje Ludlud, jučer sam razgovarao s nekim, zanima me itditd.
- Ah, da, svakako („kmmmeeeee, kmmeeeeeeeeeeeee“ grmi iz pozadine), neće biti problema, psihijatrijski slučajevi također dolaze u obzir. Već smo imali dva pacijenta. Samo skupite svu dokumentaciju i pošaljite nam na naznačenu adresu.
- Mogu li donijeti osobno?
- Nema potrebe, javit ćemo vam ako će biti potrebna telekonferencija.

O Đizs...

Ništa. Jednog od ovih dana, ili idući tjedan, fotokopirat ću sve svoje papirine, a onda ću odlučiti ima li smisla slati to preko bare.