KNJIŽEVNI POKRET OTPORA ILI ZAŠTO JE LAKO BJELORUSIMA S LUKAŠENKOM
Ova tribina, najvljena je kao svojevrsni Književni la résistance, te smo očekivali da će biti užareno, interesantno i nadasve aktivistički. Nakon tribine sve ono što smo očekivali, ostvarilo se, uz napomenu da je bilo i interesantnije, i duhovitije, i angažiranije od onoga što smo predmijevali. Osim toga, na trenutke nam se učinilo da sudjelujemo u nečem novom, nadam se da nisam pretenciozan kada kažem (a to je Kruno Lokotar i dao naslutiti) da je tribina Književni petak imala čast biti prvom u nizu koja svjedoči stvaranju svojevrsne organizirane akcije u kojoj određeni književnici sa svojim knjigama nastupaju okupljeni oko ideje političke i društvene angažiranosti. S obzirom na politički, društveni i ekonomski trenutak, to je i prilično očekivana vijest. Lokotar nas je podsjetio da su unatrag šest tjedana izašle četiri knjige koje čine nukleus ovih možebitnih akcija na književnom, ali i na društvenom planu. Prije svega to je knjiga Ede Popovića Lomljenje vjetra, zatim novi roman Marinka Koščeca Četvrti čovjek, te knjige Ivice Đikića Sanjao sam slonove i Dejana Šorka Čovjek bez dna.
Govoreći o novom Koščecovom romanu, Kruno Lokotar, inače i urednik navedene knjige, poželio je svom autoru da ga bar pozovu na obavijesni razgovor kako bi provokacija urodila plodom u široj javnosti, te se prisjetio kako je svojedobno poslao alkarskom društvu knjigu koja je alkare prikazivala kao gay skupinu, nadajući se da će reakcije biti burne. No, na njegovu žalost iz alkarskog društva nije bilo feedbacka. Hoće li biti odgovora nadležnih organa u ovom slučaju, pokazat će vrijeme. Marinko Koščec naglasio je kako ga u današnje vrijeme raduje, u trenutku kada književnost gubi utrku s ostalim ljudskim djelatnostima, to što taj gubitak publike i trke književnosti s ostalim aktivnostima u društvu, istodobno znači i potpunu slobodu djelovanja gdje ga čak ni recipijent ne obavezuje, jer pitanje postoji li on uopće.
S druge strane, na pitanje voditelja Književnog petka Gordana Nuhanovića, jesu li ga u pisanju posljednje knjige vodili srdžba i bijes, Edo Popović je to opovrgao tvrdeći da što god napiše bijesan, ništa ne valja i kako ne treba pisati „sa stisnutom pesnicom“. Ali je naglasio da se danas nalazimo u točki gdje literatura ne bi trebala biti utjeha, kao što je, ne samo književnost, već i ukupna umjetnost tijekom čitave ljudske historije bila, već da treba postati oružje. Utjehu pretvorimo u oružje, borbeno nas je pozvao Edo Popović.
Pitanje koje je ostalo visjeti u zraku, zapravo je suština naših života, kako je to primijetio Gordan Nuhanović, a ono glasi: tko je naš neprijatelj danas? Jer svi osjećamo nepravdu, tjeskobu, nismo zadovoljni, a konkretan neprijatelj nije na vidiku. Lako je Bjelorusima s Lukašenkom, poentirao je Nuhanović.
Književni la résistance??? Tribina koja svojim nazivom sugerira svojevrsnu subverzivnost otvorit će pitanja o nekim novim društveno angažiranim strujanjima na hrvatskoj književnoj sceni, protagonistima, djelima... Kakvu to vrstu proze zrcali turbulentna hrvatska zbilja, može li se zaista govoriti o književnom pokretu otpora i o čemu se zapravo tu radi - dođite i uvjerite se sami... Govorit će Marinko Koščec, Kruno Lokotar i Edo Popović. Urednik i voditelj je Gordan Nuhanović. Tribina će se održati 25. studenog u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3 kat.
Sa. R. B.
Vrijeme radnje: petak, 19. studeni 2011, 20.00 sati
Mjesto radnje: Kupola u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6
Gosti: Franko Dota – aktivist, povjesničar, novinar
Gordan Duhaček – književni kritičar, književnik
Dražen Ilinčić – novinar, književnik
Ana Grbac – književna kritičarka
Urednik i voditelj: Gordan Nuhanović
Kakav je položaj gay scene u Hrvata? Kakav je općenito položaj LGBT zajednice nakon divljačkog napada na njihovu povorku u Splitu? Postoji li queer književnost u Hrvatkoj i regiji, i ako postoji treba li je svrstavati u posebnu kategoriju?
Ovo su samo neka od pitanja kojima je otvoren još jedan Književni petak. Budući da je queer književnost prije dvije godine bila temom naše tribine, neskromno možemo reći da smo tribina koja kontinuirano prati, ne samo queer književnost, već i položaj LGBT zajednice u Hrvatskoj.
Nakon što su pitanja o položaju LGBT populacije u širem društvenom kontekstu relativno brzo „odrađena“, uz naznaku da su gotovo svi sudionici istaknuli bolju percepciju navedene zajednice u društvu, Franko Dota je naveo knjigu Povijest gay i lezbijskog života i kulture, nagrađenu na netom završenom Sajmu knjiga u Beogradu, kao djelo koje može biti interesantno široj zajednici, bez obzira na stupanj obrazovanja, i koje može pridonijeti boljem prihvaćanju LGBT zajednice.
Franko Dota o knjizi Povijest gay i lezbijskog života i kulture...
Najviše polemike izazvalo je pitanje što je to zapravo queer književnost? Je li to književnost koju pišu LGBT osobe ili je to književnost koja obrađuje teme vezane za njih? Na to pitanje nismo dobili unisoni odgovor svih sudionika, što je zapravo i bilo za očekivati. No izdvojio bih mišljenje književne kritičarke Ane Grbac,
koja smatra da je najgore što se može dogoditi queer književnosti upravo njeno stavljanje „u ladicu“, odnosno njeno „izvlačenje“ iz književnosti općenito.
Ana Grbac o pozicioniranosti autora u odnosu na queer teme...
Isto tako treba dodati i podatak koji je naveo Gordan Duhaček da su teme o istospolnoj ljubavi, nakon ratnih tema, bile najčešći motivi književnosti u regiji u posljednjih petnaestak godina.
Gordan Duhaček o regionalnoj gay književnosti...
Dražen Ilinčić je, govoreći o svojem romanu Berlinski ručnik, u javnosti prepoznat kao prvi hrvatski gay roman, rekao da se samo njegova zadnja rečenica u knjizi reflektira na društveni odnosno nedruštveni komentar o gay pitanjima, i to zato što smatra, ne da u pojedinom društvu, već da u našoj civilizacija u cijelini, nema mjesta za LGBT osobe i da je podjednako nesretno biti LGBT osoba i u Zagrebu, i u New Yorku, i u Berlinu i u Parizu, samo da je naravno lakše živjeti u metropolama, nego u manjim sredinama. Ali po njegovom mišljenju iako je danas stvar političke korektnosti i civilizacijskog dostignuća prihvaćanje takvih osoba, u biti svakog drušva stoji njihovo neprihvaćanje.
I. G.
Dražen Ilinčić o A. Hollinghurstu i uklopljenosti queera u društveni kontekst...
Ne propustite još jedno zanimljivo okupljanje na Književnom petku! Ovoga puta u žiži zanimanja naći će se "queer" strujanja na hrvatskoj književnoj sceni... Je li lezbijska/gay/queer književnost ona književnost koju pišu autori/ice, koji javno deklariraju svoje seksualne preferencije kao takve, ili je to književnost unutar koje su protagonisti gayevi/lezbijke i druge marginalne skupine, ili je pak to književnost koja ima neka zajednička unutarknjiževna estetska obilježja? – neka su od pitanja koja će se pokušati problematizirati... Govore: Franko Dota, Gordan Duhaček, Ana Grbac, Dražen Ilinčić. Urednik i voditelj je Gordan Nuhanović. Tribina će se održati 18. studenog u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3 kat.
Sa. R. B.
Gosti: Vjera Balen Heidl, Snježan Hasnaš, Irena Lukšić
Urednik i voditelj: Tonči Valentić
Prošlog petka Galerija Kupola doslovno je pucala po šavovima, pretijesna da primi sve znatiželjnike koji su došli poslušati razgovor s troje etabliranih prevoditelja. U trajanju od dva prekratka sata za obilje iskustvenih veduta, ponekih "pikanterija", ali i problema koji su se posljednjih godina (pa i dulje!), nadvili nad ovu struku, gosti su nadahnuto i zanimljivo raspravljali o raznim neuralgičnim točkama prevoditeljskog posla. Ponajprije, složili su se da je za "muke po prevođenju" presudna kriza u izdavaštvu, što je rezultiralo paradoksalnom situacijom - prijevoda je sve više, a prevoditelji su sve manje plaćeni!!!
Irena Lukšić o riječima i vještini upravljanja njima...
O kontekstu urednik = prevoditelj...
Ponekad su prevoditelji istovremeno i urednici (pa i lektori), što je na svom primjeru izložila Irena Lukšić, spomenuvši kako je 90% knjiga koje je prevodila sama odabrala... Kriterij? Najviše prema vlastitu senzibilitetu, vođena osjećajem da je upoznala čovjeka koji ima nešto za reći, riječ je o svojevrsnom dijalogu prevoditelja i pisca, dijalogu prevoditelja sa živim svijetom i čovjekom u njemu, neovisno o tome je li riječ o književnom klasiku ili suvremenom autoru... Sjeća se kako je gotovo na svakoj stranici "klela" Pelevina jer joj je zadao zagonetke koje je trebala riješiti, naći hrvatske inačice za njih. Prisjetila se i kada je prilikom boravka Aksyonova u Zagrebu, u zajedničkoj šetnji gradom, ugledala reklamu sa sloganom "bilo kuda, Kiki svuda". U prijevodu joj je pomogao sam Majakovski! On je, naime, i sam smišljao slogane reklama pa je pritom posegnula za jednim od njegovih stihova...
O specifičnosti u prijevodu različitih vrsta literature, zašto filozofiju prevode mahom filozofi, a ne germanisti?
S obzirom na činjenicu da je prevoditeljski posao ponajprije pitanje interpretacije, potrebna je visoka razina stručne kompetencije, ali i jezične dovitljivosti te snalažljivosti u matičnom lingvističkom korpusu. Kada su u pitanju prijevodi filozofskih djela, Snježan Hasnaš smatra da su loši prijevodi rezultat suradnje s izdavačima, nezadovoljstva s lektorima, urednicima... Naglašava da tekst mora "disati" i u prijevodu kao i u izvorniku, argumenti prijevoda moraju se podudarati s argumentima izvornika, mora imati vlastitu unutarnju logiku, protočnost...
Snježan Hasnaš o izdavačima, zaradi, prevoditeljima i promašajima...
O ekspanziji prijevoda...
Razlog tome Irena Lukšić vidi općenito u fascinaciji svijetom knjige, snagom riječi, kreativnom energijom. Prisjetila se rada na dnevniku Dragojle Jarnević i stvarateljskog zanosa koji je pronašla i kod nje same. Ova je spisateljica, istaknula je Irena Lukšić, svojoj nećakinji ostavila upravo svoj dnevnik kao najveću vrijednost, odnosno mogućnost da bude zapisana u vremenu...
Irena Lukšić o osjećaju za jezik i čitatelja...
O transferu književna kritika - prevoditelj, usporedba s nekadašnjim jugoslavenskim izdavaštvom, je li tada prijevod bio percipiran...
Književni kritičari danas se uglavnom referiraju na stil, dijalog i sl., a zaobilaze prevoditelje, za njih počesto ne da nemaju riječi hvale, nego ostaju sasvim nevidljivi, neprimijećeni. Isto tako i "zanesenom" čitatelju izmiče figura prevoditelja. Vjera Balen Heidl naglasila je kako su prije u novinama postojale kulturne rubrike, pa je, primjerice, Veselko Tenžera pisao o knjigama, a Dalibor Foretić o kazalištu... Danas, nažalost, toga više nema. Kao ni kulturnih priloga. Postoje svijetli primjeri nekih izdavača kao što su Vuković&Runjić i Šareni dućan koji na svojim koricama navode podatke o prevoditelju. "Prevoditelji uglavnom sjede u sjeni u službi velikog pera", prisjetila se Vjera Balen Heidl opaske francuskog književnika Valeryja Larbauda (poznatog i po svom angažmanu na prvom francuskom prijevodu Joyceova Uliksa)... Pohvalan korak u korist promicanja prevoditeljske struke je i godišnja izložba Od izvornika do prijevoda u knjižnici "Bogdan Ogrizović", pri čemu u izlogu knjižnice uz prijevode stoje i fotografije prevoditelja osmišljene s ponekim čudnim, simpatičnim detaljem...
Vjera Balen Heidl o lektorima i prevoditeljima...
O načinu prevođenja...
Vrlo individualno, ovisi o tome kako toga dana misao ide... Tekstovi su zapravo neprevodivi, nikada se u prijevodu ne dobije ono što je njegov autor zamislio, tekst je čvrst, ne da se čerupati, nadahnuto je primijetila Irena Lukšić. Sličnog je mišljenja i Eco u svojoj knjizi "Otprilike isto: iskustva prevođenja" kada kaže da sumnja kako su oni koji pišu teoriju prevođenja i sami prevoditelji. Interpretativne mogućnosti kod drugog jezika su veće pa je npr. Magris svoje prevoditelje naziva svojim rivalima....
O (dnevnom) ritmu prevođenja...
Postoji veliki pritisak izdavača, rekao je Snježan Hasnaš, sve se dinamizira, sve postaje tehnička stvar, a riječ je o vrlo zahtjevnom poslu za koji se potpisuju autorski ugovori. Ritam prevođenja u današnje doba se ubrzao jer je određen i potporama Ministarstva kulture, napomenula je Irena Lukšić.
O suficitu prijevoda engleskih naslova, deficitu slavenskih...
Postoji naglašen trendovski aspekt uvjetovan npr. sapunicama i hit romanima, ali i ekonomskim diktatima, odnosno biznisom. Zato je, primjerice, u današnje doba ruski jezik iznimno dobio na popularnosti. Irena Lukšić spomenula je kako je u eri procvata komunizma, kao promotor spomenute ideologije u zemljama istočnog bloka, pa i našoj, ruski je jezik bio svojevrsna duhovna kategorija. Engleski jezik je, pak, bio nepoželjan kao preslobodan jer je sa sobom nosio nepoćudan svjetonazor zapadnjačke pop kulture. 90-tih godina na ovim prostorima javlja se određena odioznost naspram ruskog jezika, pa tako i književnosti, ponajprije kada su u pitanju autori stasali na socijalističkom kanonu (Šolohov, Fedin)... S druge strane, dolazi do afirmacije onih autora koji se izruguju SSSR-u. Tako je iskočio Pelevin! Kao netko tko razmišlja zapadnjački... U svoj je riječnik uveo vulgarizme, čak i izmišljao pojedine riječi, npr. ustovuzičje - nadahnuto je ispričala Irena Lukšić, uvelike zaslužna za promoviranje suvremene ruske književnosti...
Najdraža prevedena knjiga?
Vjera Balen Heidl: Emma - Jane Austen
Snježan Hasnaš: jedna još neobjavljena o filmu i filozofiji, Ubiti Hitlera : Treći Reich i urote protiv Fuehrera
Irena Lukšić: nemam omiljenog autora ili knjigu jer mi je žao nekoga odbaciti ili ostaviti na margini, svi stoje u istom nizu sadašnjosti...
Sa. R. B.
Sljedećeg Petka, kako sam naslov kazuje, o svojim će mukama progovoriti prevoditelji. Tako će se u žiži zanimanja naći književno i znanstveno prevođenje, kroz "švenk" trenutne situacije na izdavačkom tržištu te pokušaj procjene kvalitete današnjih prijevoda u usporedbi s prijevodima prije dvadesetak ili trideset godina. Zašto je prevođenje i dalje niže vrednovan, podcijenjen i slabo plaćen posao i može li se to u budućnosti promijeniti? Postoje li razlike u pristupu, stilu i kvaliteti između mladih i starijih prevoditelja? Koliko je danas, u obilju brojnih tiskanih knjiga, zaista dobrih i pouzdanih prijevoda? Postoje li bitne razlike između prevođenja književne i stručne literature kad je riječ o kreativnosti? - neka su od pitanja na koja će pokušati odgovoriti sudionici Književnog petka - Vjera Balen Heidl, Snježan Hasnaš i Irena Lukšić. Urednik i voditelj je Tonči Valentić. Tribina će se održati 11. studenog u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3 kat. Dođite, poslušajte, polemizirajte...
Sa. R. B.
Tonči Valentić, urednik i voditelj ovog Književnog petka
Gosti Književnog petka : Renata Jambrešić Kirin,Igor Marković, Darija Žilić Urednik i voditelj: Tonči Valentić
Za one koji su, nažalost, propustili zanimljivu raspravu o mogućim egzilima, nomadizmu, emigrantskoj književnosti, domovini kao utopiji itd., slijedi kratak osvrt... Dakle, polazište za razgovor bila je knjiga eseja Darije Žilić Nomadi i hibridi, u kojoj se autorica, među ostalim, bavi i spomenutim fenomenima u smislu opsesivne potrebe pripadnosti dvjema kulturama, odnosno problemom pronalaženja vlastita identiteta unutar pojedine kulture. Pritom su sudionici naglasili kako egzil uvijek u sebi nosi negativnu konotaciju prisile, odnosno nevoljkog napuštanja domovine. Upravo iz te prisilne izmještenosti subjekta javlja se rascijepljenost u traganju za vlastitim kulturnim identitetom te nostalgija kao "prijanjajući" fenomen, kao svijest o odiljanju, stanje koje je za sobom generira i svojevrsni resantiman, u nekom smislu i nacionalizam, a u tzv. ženskom pismu može imati i emancipacijski efekt.
Renata Jambrešić Kirin o egzilnim i nomadskim spisateljicama...
Nadalje, u kontekstu nostalgije, kao jedan od prisutnih podtekstova, spomenuta je i viktimizacija u smislu istupa pojedinih pisaca koji "parazitiraju" na potrošenom patosu nesretne domovinske sudbine te opetuju iste potrošene priče. Primjer je i tzv. jugonostalgija na relaciji Zagreb - Beograd i pisci koji su se unutar tog turbulentnog koridora više ili manje "viktimizirali".
Darija Žilić o resantimanu, jugonostalgiji...
Također, raspravljalo se i o tome je li nostalgija teret ili prednost? Ima li ona svoj oslobađajući efekt? Razmatrajući u tom kontekstu iluzornost odlaska, ali i povratka, kao kategorija koje jednakovrijedno nose u sebi balast utopije, zanimljiva je bila opaska "kako se suvremeni Odiseji ne vraćaju kući, već postaju dio transnacionalne kulture, a ne više nacionalne". Nezaobilazno je pritom i pitanje jezika jer usvajanje novog lingvističkog korpusa uvjetuje i preslagivanje unutarnjeg procesa te generirajuće jezične strukture putem koje pojedini autor reagira na novu stvarnost. U tom je smislu naglašeno kako čak i oni pisci koji stvaraju/pišu na oba jezika uglavnom ostaju "gosti" u onom drugom, nematerinjem. U kontekstu "izmještenih" pisaca često su spominjani Boris Buden i njegova knjiga eseja Kaptolski kolodvor kao jedna od bitnih referenci ovih razmatranja, potom Dubravka Ugrešić, Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Ada Mandić Baier, Daša Drndić, David Albahari, Bora Ćosić, Ephraim Kishon (koji je u Izraelu još uvijek sanjao i brojio na mađarskom!), Vladimir Nabokov, Aleksandar Hemon... U svakom slučaju, prisutni su se složili kako je mali broj "povlaštenih" nomada, konotacije su uglavnom ne-lijepe i tegobne. Naglasili su i da je pojam nomadizma, kao svijesti o izmještenom jastvu, iznimno je vrijedan i zanimljiv koncept, ali ga valja koristiti s dozom opreza te promišljati paralelno s nekim drugim pojavama hibridnosti. Cijelu raspravu možda ponajbolje zaokružuje citat Borisa Budena koji u spomenutoj knjizi Kaptolski kolodvor "lucidno primjećuje da kaptolski kolodvor u stvarnosti ne postoji niti je ikada postojao, radi se o metafori, te dodaje: 'Tko je jednom napustio svijet nacionalne kulture i, u političkom smislu, univerzum nacionalne demokracije, danas se više nema kamo vratiti.'"
Sa.R. B.
Mogući završetak tjedna - svi na Petak!!!
Pozivamo sve knjigoljupce da nam se večeras pridruže na tribini koja će se baviti nomadskim identitetima pisaca, odnosno "migracijskim identitetom" spisatelja koji nema stalnog uporišta, koji je ili izbačen iz svijeta nacionalne kulture ili je svojevoljno iz nje izašao, a u nju se više ne može vratiti. Još će biti riječi i o poveznicama između književnosti i egzila, kao i problemima kulturne translacije i potencijalno emancipacijske snage nostalgije te njene privatne i kolektivne mitologije. Od presudnog je značaja fiktivna ideja utopije povratka i uopće fiktivnost domovine kao konačnog odredišta kojem bi se književnik trebao vratiti. Gosti Književnog petka su: Renata Jambrešić Kirin,Igor Marković, Darija Žilić. Urednik i voditelj je Tonči Valentić. Tribina će se održati 4. studenog u 20 sati u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3 kat.
Sa.R. B.
Danas samo u Zagrebu postoji na desetine književnih tribina, koje imaju dulji ili kraći vijek trajanja, a koje su više ili manje posjećene. Konkurenciju im sve češće čine i ad hoc organizirane tribine, ili bolje rečeno predstavljanja knjiga ili pisaca, koje organiziraju velike nakladničke kuće, a troše poprilična sredstva na različite oblike promocija i s kojima se tzv. „neutralni“ organizatori književnih tribina ne mogu natjecati. Prvo, tribine su mjesta polemika, a ne promoviranja vlastitih autora. A drugo, sve košta. I gosti, i voditelji, i prostori održavanja tribina, promocije. Danas se teško boriti za opstanak svake pojedinačne književne tribine. Posebno u uvjetima života u maloj državi gdje se multipliciraju teme, gosti, voditelji. Svi osim publike, na žalost....
Sigurno se pitate po čemu se baš Književni petak izdvaja?
Prije svega, Književni petak je najstarija književna tribina u Hrvatskoj koja ove godine slavi pedeset i pet godina svoga postojana, što je kuriozitet na hrvatskoj kulturnoj sceni. Cijela priča s Književnim petkom započela je 4.studenog 1955. i gostovanjem jednog od najboljih naših književnika Vladana Desnice u Radničkoj biblioteci Božidara Adžije, u prostoru današnje Tvornice kulture. Petak je s vremenom mijenjao mjesta održavanja pa se seli u Medulićevu, potom u današnji Novinarski dom, u kojem se skoro sedamdesetak godina nalazila Gradska knjižnica, da bi naposljetku završio u Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu, gdje se i dan danas održava u Galeriji Kupola na trećem katu.
Osim prostora, mijenjali su se i urednici Književnog petka. Cijela je priča započela s Marinom Zurlom, koji je vodio tribinu do 1957, kada vođenje preuzima Vera Mudri – Škunca, a nakon nje Vladimir Vujnović. Punih dvadeset godina voditelj i urednik tribine bio je Stanislav Škunca, koga je u osamdesetim godinama zamijenio Neven Jurica. Tijekom devedesetih godina izmijenili su se Vlaho Bogišić, Julijana Matanović, Lahorka Plejić i Nenad Rizvanović. U novom tisućljeću uređivanje i vođenje Petka preuzima Dunja Seiter-Šverko, a nakon kratke epizode s Berislavom Cimermanom, od 2008. Književni petak uređuje i vodi Boris Perić. U jesen 2011. tribina je napravila mali iskorak u dotadašnjoj koncepciji - prvi put u svojoj povijesti ima dva urednika-voditelja, to su Tonči Valentić i Gordan Nuhanović.
Puno značajniji za tribinu, kao i za ukupnu književnu i kulturnu važnost od samih voditelja i urednika, bili su gosti tribine. Dakle za povijest ove tribine važna je činjenica da su svojedobno na njemu nastupali Jean Paul Sartre i Gunter Grass, alžirski pisac Kateb Yacine, gotovo svi hrvatski pisci (osim Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića), ali i mnogi iz tadašnje Jugoslavije, između ostalih: Danilo Kiš, Mak Dizdar, Meša Selimović. Za njegovou povijest važna su i gostovanja Ismaila Kadarea, Barryja Callaghana, Hansa Magnusa Enzensbergera, Adriana Spatole, kao i Jirija Menzela i Alaina Finkielkrauta, ali i Tadashija Nagaija, Jeana - Michel Paniera, Jeana Pierre Fayea, Heniza Kindermanna, Dietera Müllera, Imre Borija, Ferdinada Kriweta, Singha Jaina Sheoraja i mnogih drugih.
Petak ima i svoje rekordere, tako je 25.10.1959. Branka Ćopića došlo gledati i slušati 2500 posjetitelja, a s više od tisuću posjetitelja mogu se pohvaliti Oskar Davičo, Igor Mandić, Dobrica Ćosić, Josip Vidmar...
Na žalost, danas smo daleko od tih brojki.
U pojedinim razdobljima prošlog desetljeća broj posjetitelja se drastično smanjio, i zapravo zaprijetio gašenju samoga Petka. Jer svaka književna tribina, pa tako i Petak, nije samoj sebi svrha, već postoji zbog i za posjetitelje. Od 2008., od kada tribinu uređuje i vodi književnik, prevoditelj i novinar Boris Perić, tribina se ponovno afirmirala na kulturnoj karti grada, za što je najbolji pokazatelj publika Petka koja se ustalila.
Književni petak bio je prvi. Rodonačelnik književnih tribina u Hrvatskoj. Održavao se bez cenzura u socijalističkom vremenu, preživio je prošli rat, proživjet će i trenutnu ekonomsku krizu, a ovaj blog shvatite kao poziv na suradnju, komentare, ne samo o našim aktivnostima, nego i općenito o stanju hrvatskih književnih tribina, a mi ćemo se zauzvrat potruditi donositi vijesti vezane za našu tribinu, za njene teme i, naravno, goste koji uz publiku čine Književni petak.
I. G.
