Ova tribina, najvljena je kao svojevrsni Književni la résistance, te smo očekivali da će biti užareno, interesantno i nadasve aktivistički. Nakon tribine sve ono što smo očekivali, ostvarilo se, uz napomenu da je bilo i interesantnije, i duhovitije, i angažiranije od onoga što smo predmijevali. Osim toga, na trenutke nam se učinilo da sudjelujemo u nečem novom, nadam se da nisam pretenciozan kada kažem (a to je Kruno Lokotar i dao naslutiti) da je tribina Književni petak imala čast biti prvom u nizu koja svjedoči stvaranju svojevrsne organizirane akcije u kojoj određeni književnici sa svojim knjigama nastupaju okupljeni oko ideje političke i društvene angažiranosti. S obzirom na politički, društveni i ekonomski trenutak, to je i prilično očekivana vijest. Lokotar nas je podsjetio da su unatrag šest tjedana izašle četiri knjige koje čine nukleus ovih možebitnih akcija na književnom, ali i na društvenom planu. Prije svega to je knjiga Ede Popovića Lomljenje vjetra, zatim novi roman Marinka Koščeca Četvrti čovjek, te knjige Ivice Đikića Sanjao sam slonove i Dejana Šorka Čovjek bez dna.
Govoreći o novom Koščecovom romanu, Kruno Lokotar, inače i urednik navedene knjige, poželio je svom autoru da ga bar pozovu na obavijesni razgovor kako bi provokacija urodila plodom u široj javnosti, te se prisjetio kako je svojedobno poslao alkarskom društvu knjigu koja je alkare prikazivala kao gay skupinu, nadajući se da će reakcije biti burne. No, na njegovu žalost iz alkarskog društva nije bilo feedbacka. Hoće li biti odgovora nadležnih organa u ovom slučaju, pokazat će vrijeme. Marinko Koščec naglasio je kako ga u današnje vrijeme raduje, u trenutku kada književnost gubi utrku s ostalim ljudskim djelatnostima, to što taj gubitak publike i trke književnosti s ostalim aktivnostima u društvu, istodobno znači i potpunu slobodu djelovanja gdje ga čak ni recipijent ne obavezuje, jer pitanje postoji li on uopće.
S druge strane, na pitanje voditelja Književnog petka Gordana Nuhanovića, jesu li ga u pisanju posljednje knjige vodili srdžba i bijes, Edo Popović je to opovrgao tvrdeći da što god napiše bijesan, ništa ne valja i kako ne treba pisati „sa stisnutom pesnicom“. Ali je naglasio da se danas nalazimo u točki gdje literatura ne bi trebala biti utjeha, kao što je, ne samo književnost, već i ukupna umjetnost tijekom čitave ljudske historije bila, već da treba postati oružje. Utjehu pretvorimo u oružje, borbeno nas je pozvao Edo Popović.
Pitanje koje je ostalo visjeti u zraku, zapravo je suština naših života, kako je to primijetio Gordan Nuhanović, a ono glasi: tko je naš neprijatelj danas? Jer svi osjećamo nepravdu, tjeskobu, nismo zadovoljni, a konkretan neprijatelj nije na vidiku. Lako je Bjelorusima s Lukašenkom, poentirao je Nuhanović.
I.G.
Post je objavljen 29.11.2011. u 16:46 sati.