Gosti Književnog petka : Renata Jambrešić Kirin, Igor Marković, Darija Žilić Urednik i voditelj: Tonči Valentić
Za one koji su, nažalost, propustili zanimljivu raspravu o mogućim egzilima, nomadizmu, emigrantskoj književnosti, domovini kao utopiji itd., slijedi kratak osvrt... Dakle, polazište za razgovor bila je knjiga eseja Darije Žilić Nomadi i hibridi, u kojoj se autorica, među ostalim, bavi i spomenutim fenomenima u smislu opsesivne potrebe pripadnosti dvjema kulturama, odnosno problemom pronalaženja vlastita identiteta unutar pojedine kulture. Pritom su sudionici naglasili kako egzil uvijek u sebi nosi negativnu konotaciju prisile, odnosno nevoljkog napuštanja domovine. Upravo iz te prisilne izmještenosti subjekta javlja se rascijepljenost u traganju za vlastitim kulturnim identitetom te nostalgija kao "prijanjajući" fenomen, kao svijest o odiljanju, stanje koje je za sobom generira i svojevrsni resantiman, u nekom smislu i nacionalizam, a u tzv. ženskom pismu može imati i emancipacijski efekt.
Renata Jambrešić Kirin o egzilnim i nomadskim spisateljicama...
Nadalje, u kontekstu nostalgije, kao jedan od prisutnih podtekstova, spomenuta je i viktimizacija u smislu istupa pojedinih pisaca koji "parazitiraju" na potrošenom patosu nesretne domovinske sudbine te opetuju iste potrošene priče. Primjer je i tzv. jugonostalgija na relaciji Zagreb - Beograd i pisci koji su se unutar tog turbulentnog koridora više ili manje "viktimizirali".
Darija Žilić o resantimanu, jugonostalgiji...
Također, raspravljalo se i o tome je li nostalgija teret ili prednost? Ima li ona svoj oslobađajući efekt? Razmatrajući u tom kontekstu iluzornost odlaska, ali i povratka, kao kategorija koje jednakovrijedno nose u sebi balast utopije, zanimljiva je bila opaska "kako se suvremeni Odiseji ne vraćaju kući, već postaju dio transnacionalne kulture, a ne više nacionalne". Nezaobilazno je pritom i pitanje jezika jer usvajanje novog lingvističkog korpusa uvjetuje i preslagivanje unutarnjeg procesa te generirajuće jezične strukture putem koje pojedini autor reagira na novu stvarnost. U tom je smislu naglašeno kako čak i oni pisci koji stvaraju/pišu na oba jezika uglavnom ostaju "gosti" u onom drugom, nematerinjem. U kontekstu "izmještenih" pisaca često su spominjani Boris Buden i njegova knjiga eseja Kaptolski kolodvor kao jedna od bitnih referenci ovih razmatranja, potom Dubravka Ugrešić, Irena Vrkljan, Slavenka Drakulić, Rada Iveković, Ada Mandić Baier, Daša Drndić, David Albahari, Bora Ćosić, Ephraim Kishon (koji je u Izraelu još uvijek sanjao i brojio na mađarskom!), Vladimir Nabokov, Aleksandar Hemon... U svakom slučaju, prisutni su se složili kako je mali broj "povlaštenih" nomada, konotacije su uglavnom ne-lijepe i tegobne. Naglasili su i da je pojam nomadizma, kao svijesti o izmještenom jastvu, iznimno je vrijedan i zanimljiv koncept, ali ga valja koristiti s dozom opreza te promišljati paralelno s nekim drugim pojavama hibridnosti. Cijelu raspravu možda ponajbolje zaokružuje citat Borisa Budena koji u spomenutoj knjizi Kaptolski kolodvor "lucidno primjećuje da kaptolski kolodvor u stvarnosti ne postoji niti je ikada postojao, radi se o metafori, te dodaje: 'Tko je jednom napustio svijet nacionalne kulture i, u političkom smislu, univerzum nacionalne demokracije, danas se više nema kamo vratiti.'"
Sa.R. B.
Post je objavljen 07.11.2011. u 13:51 sati.