S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



29.06.2008., nedjelja

Dan državnosti u Kabulu

Sa malim zakasnjenjem pripadnici hrvatske vojske u Kabulu, obiljezili su Dan drzavnosti.

Zabava uz fantastican slavonski cobanac privukla je ne samo hrvate nego i bosance, makedonce, slovence, belgijance, britance, amerikance, njemce, talijane, francuze i jos neke cije uniforme nisam prepoznala.
Zabavi je prisustvovao i jedan portugalski general koji je, zahvaljujuci cinu, uspio dobiti repete.

Slavonski cobanac su kuhala dva tima.
Kazan broj 1 opsluzivali su Stevo 1 i Miroslav.
Za kazan broj 2 odgovorni su bili Stevo 2 i Ivan.

Slavonski Cobanac je kuhan po receptu koji slijedi.
Recepti se blago razlikuju od tima do tima, tako da ukoliko se odlucite praviti nesto ovako, pripazite.
Brigadir u Kabulu upozorava da se cobanac treba kuhati sto duze i u sto vecoj kolicini kako bi bio zaista dobar. Ovaj se kuhao 6 sati.
(Neka imena i prezimena su ukonjena zbog zastite nasih u Kabulu)

RECEPT
90 kg mesa (kazu raznog)
21 kg crvenog luka
70 kasika crvene paprike
ljute paprike, ono, po potrebi
20 kasika vegete
20 kasika soli
i 10 paketica bibera od otprilike 20 grama
Kuhar: Znas onog bibera...
Ja: Ma kojeg?
Kuhar: Ma onog!
Ja: Ma ne znam!
Kuhar: Napisi otprilike

S obzirom na vjetar i prasinu mnoge fotke su mi mutne, ipak najvaznije su tu, bez obzira.

Photobucket

Photobucket
- 05:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

26.06.2008., četvrtak

Zemljo otvori se: Đurđa Adlešič u Afganistanu

Đurđa Adlešič u restoranu Boccaccio
Photobucket

Nedavno je Laura Bush posjetila Afghanistan. Nakom slijetanja u zračnu luku obišla je američke vojnike u misiji ISAF-a. Nakon toga, stisnula je ruku zapovjedniku ISAF-a, a zatim je obišla i predsjednika u njegovoj rezidenciji. Isti dan je gospođa Laura posjetila Bamiyan, jednu od najljepših provincija Afganistana. Tamo se, okružena čvrstim osiguranjem prošetala po maloj Bamiyanskoj čarsiji. "Sada je u Bamiyanu lijepo vrijeme, naravno da je tamo otišla", rekao je Farid dok nas je s posla vozio kući. Gospođa Bush je u Bamiyanu obišla poslovni centar. Malu betonsku kučicu u čiju se unutrašnjost smjestio internet klub sa dva razvaljena računala, udruženje poljoprivrednika i trgovaca i mali ured sa telefonom i službenikom čija je misija i zadaća ostala nepoznata. Na ulazu u kućicu ponosno se isticao plavi natpis "Sagradio UN HABITAT".

Da je gospođa Bush otišla samo jednu ulicu iza malog poslovnog centra, vidjela bi Betonsku građevinu bez prozora i vrata. Građevina je također donacija UN HABITATA, ali kakva! Ta građevina je zahod. Kada sam ušla u taj javni klozet, očekivala sam puno više. Ipak ga je gradio UN HABITAT po međunarodnim standardima. Izgleda samo da su međunarodni standardi za svijet i Afganistan potpuno različiti. U zgradu pored rijeke, bez prozora i vrata smjestile su se četiri zahodske kabine. U kabinama ništa. Samo rupa na podu, oko koje i u kojoj možete vidjeti sadržaj crijeva nekih davnih posjetitelja. U onim svježijim primjercima mogu se vidjeti bijele, skoro prozirne gliste kako veselo migolje. Predstavnici međunarodne zajednice nisu gospođi Lauri pokazali ovu sramotu, te je ona zamazanih očiju, radosna odletila kući.

Još jedan iznimno bitan talijanski političar i humanitarac posjetio je Herat, grad na zapadu Afganistana. Dok smo obilazili pedijatrijski odjel bolnice, talijanski diplomat mi je uzbuđeno pričao o svom najnovijem projektu. "Afganistanci ne znaju koristiti zahode. Zbog toga sam organizirao nekoliko afganistanskih glumaca koji će snimiti edukativni film koji će Afganistancima pokazati kako koristiti zahod te održavati higijenu." U ovaj iznimno važan projekt uloženo je
desetak, a možda i petnaestak tisuća eura.

Nedavno je Afganistan posjetila i potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske. Gospođa Adlešič. Ona je obišla hrvatske vojnike. Posjetila vrtić, te u širokom krugu zaobišla dječju bolnicu u kojoj novorođenčad umire svaki dan zbog nedostatka hrane, lijekova i opreme. Potpredsjednica vlade posjetila je i predsjednika Karzaija. Predsjednika čiji brat šverca oružje i drogu.

Nakon toga, gospodja Adlešič obisla je i ministricu za ženska pitanja. Ministrica za ženska pitanja je nesposobna ljenčuga koja je fotelju dobila zahvaljujući rodbinskim vezama. Potpredsjednica je posjetila i princa Zahira, ministra za ekologiju. Ministar za ekologiju u Afganistanu je vrijedan kao upotrijebljeni, jednoslojni toalet papir koji pluta otvorenom kanalizacijom. Pozicija je otvorena kako bi princ imao fotelju u kojoj će sjediti.

Gospođa Đurđa posjetila je i dva elitna restorana. Pozvana sam bila i ja. Tijekom vecčre potpredsjednica vlade izrazila je žaljenje zbog nemogućnosti da vidi izvorni Afganistan. Obradovala se kad smo rekli da možemo organizirati posjetu jednoj afganistanskoj porodici. Naravno, računali smo na naše prijatelje koji su se odmah počeli pripremati za doček važnog gosta iz Hrvatske.

Tradicionalna afganistanska gostoljubivost odmah je stupila na djelo. Porodična čast je u pitanju. Uzbuđene obitelji pripreme su počele odmah. Žene i djeca su se okupali, pri tom potrošivši dragocjenu vodu kojom su se namjeravali oprati u petak prije odlaska u džamiju. Muškarci su na bazaru kupili brašno, meso i povrće od novca koji im je trebao trajati do kraja mjeseca. Faridova obitelj pripremila je bolanije, pakauru, kolače i još dva jela koja se tako teško prave, da ih za sebe i za nas nikada ne pripremaju.

Gozba: bolani i chapli kebab
Photobucket

Ehsanova obitelj zaklala je janje. Janje je trebalo narasti u ovcu kako bi je poslije prodali i zaradili nešto. Faridova obitelj je za potpredsjednicu vlade kupila najskuplji šal koji su si mogli priuštiti, a Ehsanova žena rukom je izvezla stolnjak koji je željela pokloniti uvaženoj gošći. Razmišljali su čak kupiti skupocjeni, rukom rađeni afganistanski ćilim. Jedva smo ih uspjeli odvratiti od te ideje.
Na svu sreću. Naime, gospodja Adlešič nije došla.

- 09:59 - Komentari (44) - Isprintaj - #

19.06.2008., četvrtak

Otkazali motori zrakoplovu u letu!

Uzmete Republiku Hrvatsku. Oduzmete more. Dodate nekoliko planina visih od 7 tisuca metara. Sve to pomnozite sa 12 i napokon dobijete Afganistan. Da pojednostavim: Afganistan je 12 puta veci od Hrvatske.
Tu obitava, koliko je poznato preko 32 miluna stanovnika. Tocan broj se ne zna. U bespucima Hindu Kusha lutaju kuciji (kochiji??), na planinama i u pustinjima su se skrile tisuce sela koja nemaju ime, za cije se postojanje ne zna.
Ljudi se unutar zemlje sele svakih nekoliko godina zbog rata, suse, potresa, poplava ili lavina. Zbog prirodnih nepogoda nestaju desetci sela godisnje, a desetci novih se pojavljuju na nekom drugom mjestu. Nitko ih ne biljezi. Nitko im ne daje ime. Nitko osim seljana koji tu zive ni ne zna za njih. Za par godina, selo ce svakako nestati, a seljani ce se rasuti na sve cetri strane u potrazi za novim mjestom koje ce znaciti zivot.
Ceste do ovakvih mjesta ne postoje. Stovise, ceste su rijetke i lose, cak i kada postoje. Makadmaski putevi kojima mogu proci samo terenci i izdrzljive Toyotini kombiji vode do centara provincija. Ovakvim cestama put traje danima, satima, tjednima, ovisno da li idete automobilom, magarcem ili pjeske.

Zracna luka
Photobucket

Ni vlakovi ne postoje. Ali zato postoje zrakoplovi. Vecina Afganistanskih gradova ima zracnu luku. Uglavnom su ih sagradili rusi prije trideset godina, I od tada, po svoj prilici nisu nikada obnavljane. Iz raspucale piste raste trava, glavna zgrada aerodroma obicno je u raspadu, a jedino osvjezenje mozete dobiti od pristalog tinejdjera koji u kanti s ledom nosi prasnjave boce vode.
Zrakoplovi su u slicnom stanju, a vozni red ne postoji. Mozete samo zamisliti kako neudobno iskustvo mozete dozivjeti cekajuci danima na jednom ovakvom mjestu. Nakon sto sam nekoliko puta sebi priustila jedno takvo uzivanje, odlucila sam se okrenuti pouzdanijem nacinu transporta: Njemackom vojnom avionu.
Vojni aerdromi su puno ljepsi. Novac poreznih obveznika sirom Europe omogucio je ISAF-ovim vojnicima ugodno putovanje. Opremljene cekaonice, cisti toaleti, sank sa svim vrstama osvjezenja i grckalica, te relativno siguran vozni red i mene su primamili, te sam na povratku iz Mazar e Sharifa za Kabul odlucila letjeti njemackim vojnim zrakoplovom tipa C-160.

Kabina C-160
Photobucket

Njemacka preciznost ni ovaj put nije zakazala. Krenuli smo tocno u minutu. Smjestili smo sa na neudobne, ali ciste platnene sjedalice. Oruzje, namirnice i paketi profesionalno stegnuti ulijevali su samopouzdanje. Momci su ocigledno znali sve procedure, a pazili su i na detalje. Nekih tridesetak putnika se relativno brzo opustilo, prigusilo zvuk spuzvastim cepovima za usi i zaspalo. Let je krenuo u 4 sata u jutro.
U snu sam osjetila kako se zrakoplov naginje, gubi visinu i ponovo je zadobiva. Pripisala sam to slkozenom vojnickom manevriranju. U sebi sam protestirala zbog neugode u stomaku, ali nisam zeljela otvarati oci. A tada se desilo. Ozbiljni glas pilota je najavio putnicima da se spreme za prinudno sletanje. "Emergency landing" odjekivalo je u mojim usima. Otvorila sam oci i vidjela blago unezvjeren face putnika. Njemacki vojnik je tada dosao medju putnike objasnjavajuci situaciju. "Ne bi rebalo biti problema ali ako cujete zvuk broj 1, pognite glave, uhvatite se za koljena i cekajte. Sve ostalo bi trebalo biti normalno", rekao je
Na zvuk 2 trebamo krenuti prema izlazu za nuzdu i iskociti, objasnio mi je amerikanac koji je sjedio do mene. Cvrsto sam odlucila da ma sta se dogodilo, necu iskakati iz zrakoplova u letu.
Tada se oglasio zvuk broj 1. Svi su pogeli glave ka koljenima, a amerikanac do mene je ustao, zgrabio svoj neprobojni prsluk tezak zillion kila i krenuo prema izlazu glasno uzvikujuci "follow me!". Necu te slijediti budalo, pomislila sam. S tim prslukom ces pasti kao kamen. Ja cu se radije slupati. Posto su ga i ostali putnici ignorirali, moja odluka da niposto ne iskacem se dodatno ucvrstila. Stavila sam glavu na koljena i cekala.
S obzirom da je polozaj koji smo zauzeli jako neudoban, mnogi su se nakon nekog vremena ispravili u neki polusjedeci stav. Primjetila sam da se putnici preko puta mene smiju, te da uzbudjeno razgovaraju jedan s drugim. "Propeler se ne okrece" objasnili su mi.
Usta su mi se izvijala u posuaj smijeska dok je jedan od putnika pokusavao fotoaparatom snimiti nepokretni propeller. Tada sam i ja obratila paznju na motor koji se vidio sa mog sjedista. Iz njega je kuljao gusti bijeli dim.
Sjetila sam se jednog od osnovnih zakona elektrotehnike: "Sve masine rade na bijeli dim. Kad on izadje, masina vise ne funkcionira". S obzirom na kolicinu i intenzited bjelog dima, masina koju gledam ce svaki trenutak prestati sa radom, ako vec nije.
Odjednom, zrakoplov se poceo naglo spustati. Ugladali smo aerodrome i pistu, zelenilo. Blagi strah pomjesan sa rastucom panikom ukrasio je lica putnika cudnovatim grimasama. Nije se znalo da li ce se tockovi izvuci. A onda je avion ipak na dotakao pistu. Malo grublje nego inace, ali bez vecih problema! Spaseni smo.
Njemacki vojnik, koji je do sada s uspjehom obuzdavao paniku putnika, otvorio je vrata i rekao: "Dobro dosli u Uzbekistan."

- 07:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.06.2008., nedjelja

300.000 kg hasisa na jednom mjestu

Rekord! Rekord! Rekord!
Afganistan je srusio svjtski rekord u kolicini zapljenjnih opijata u jednoj jedinoj raciji.
U prostoriji ukopanoj duboko u zemlju nadjeno je 300.000 kg hasisa spremnog za izvoz.
Kruzi prica da je jedan ljubomorni lokalni diler prijavio konkurenta plociji.

Zapljenjeni hasis, na zadovoljstvo lokalnog stanovnistva bit ce unisten vatrom.

A to izgleda ovako:
Photobucket
- 11:26 - Komentari (30) - Isprintaj - #

12.06.2008., četvrtak

Zemlja gdje se hašiš pije

Photobucket

Ukoliko ste ljubitelj marihuane i njenih derivata, a želite posjetiti Afganistan, požurite. Sezona marihuane i hašiša je upravo počela a trajat će još dva do tri mjeseca. Hašiš možete naći sirom Afganistana, ali najbolji, najkvalitetniji i najjeftiniji je u sjevernim provincijama Kunduz, Baghlan i Balkh. Otkako je na vlast u provinciji Balkh došao bivši lokalni razbojnik i ratni profiter, general Atah, opijuma ovdje gotovo i nema.

Ataha je službeni, od vlade postavljeni guverner provincije, zahvaljujući kojem je Mazar-e-Sharif postao najsigurniji grad Afganistana. General je jednostavno zabranio svojim bivšim podanicima kriminalne radnje, a vrlo je strog kada je opijum u pitanju. Zahvaljujući ovom guverneru, Balkh je službeno proglašen "čistom provincijom", bar što se opijuma tiče. I zločin, kidnapiranja i sitni kriminal su gotovo istrijebljeni.

Ipak, čini se da Atah ipak ima jedan porok. Atah voli hašiš. Brižno sakrivene iza visoke pšenice na poljima sirom Balkh provincije, mirno rastu sočne biljke marihuane.

Nesvjesna svih tih pozadinskih zbivanja, mirno sam se zaputila na lokalni bazaar u Mazar-e-Sharifu. U gomilama jeftine kineske odjeće i pakistanskih plastičnih cipela za dame bitno se isticao djedica koji je sjedio na rubu ceste. Tradicionalno obučen u bijelu nošnju, crni prsluk i turban, djedica je prodavao biljne preparate i neke plave kamenčiće koji bi mogli biti lapis lazuli.

Na ofucanu dekicu je uredno izložio sjemena korijandera i rotkvica te još nekog bilja. Tu su bile i biljne mješavine za liječenje dijabetesa i bubrežnih bolesti. Iako je Humira, Afganistanka koja mi je pravila društvo djedicu zaobišla u širokom luku, ja sam mu prišla. Raznobojne posudice, kamenčići, bilje a posebno egzotično sjemenje uvijek su mi privlačili pozornost.

Photobucket

Kada me je ugledao, djedica se široko nasmiješio. Zavukao je ruku duboko u svoju vreću i izvadio najlon vrećicu punu sluzave i ljepljive, tamnozelene smjese. Pošto poto mi je želio prodati tu smjesu.

Humira me je povukla za ruku i pokušala odvući. Ispod glasa mi je govorila "to je čars, to je čars". "Što je čars?", glasno sam upitala, a djedica se nasmiješio još šire pokazujući mi uredno smotane male paketiće te iste zelene smjese.

Humira me je opet povukla od djedice, ali ja sam odlučila kupiti dva sjemena koja su mi u prvom redu privukla pažnju. Izgledali su kao medenjaci i nesto takvo jos nisam vidjela. Pokušala sam doznati što je čars, no Humira se sklonila iza ugla obližnje ulice, a djedica nije govorio engleski. Platila sam svoja dva sjemena u obliku medenjaka i otišla.

Humira je odbijala otkriti detaljnije podatke o ljigavoljepljivoj supstanci zvanoj čars, pa sam tek sutradan upitala za razjašnjenje Hasiba, kolegu novinara. Kada sam opisala što sam vidjela i kako se to nešto zvalo Hasib mi je odgovorio: "Pa to je bio hashish!"

Zbunjeno sam zaključila da hašiš koji sam do sada imala priliku vidjeti uopće nije tako ljepljiv i zelen, nego suh i smeđ, a on mi je s znatnom dozom ponosa u glasu odgovorio: "To je bio neki loš hašiš. Ovaj afganistanski je najbolji. Najjači."

Nastavio je opisivati vrline kemijski neobrađenog čarsa kojeg sam sada imala priliku vidjeti. To je potpuno kemijski neobrađen hašiš, koji je svježe iscjeđen iz zrelih biljki marihuane. Kada se puši, objasnili su mi, ovaj hašiš je odličan, ali je previše mastan, pa ga pušiti nije lako.

Najbolji način za konzumaciju ove vrste hašiša je "BANGA". Banga u doslovnom prijevodu znači sjemenka marihuane, a piće se pravi na slijedeći način:

U dva decilitre mlijeka ubacite nekoliko oraha, badema i bangu. Po želji dodajte šećer. A za bolji ukus u sve to ubacite i komadić svježeg hašiša. Sve sastojke kuhate zajedno dok bademi ne postanu mekani. Dovoljno je popiti 0.3 decilitra za fantastičan efekt.

Upozorenje: piće se pravi isključivo sa svježim, kemijski neobrađenim hašišom. Ukoliko u hašišu koji kuhate ima kemikalija, gadno ćete otrovati želudac. Recept stoga vrijedi samo za Afganistan. Naši domaći narkomani, ma koliko bili stručni, daleko su od ovog zadovoljstva.

- 10:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

07.06.2008., subota

Magija Plave dzamije

Plava džamija Mazar-e-Sharifa nije jedina plava džamija u Afganistanu. Ipak, plava džamija Mazar-e-Sharifa uvjerljivo je najljepša, tvrde stanovnici ovog grada.

Photobucket

I mislim da ne griješe. Džamija je doista impresivna. Rawze-e-Sharif, kako je plavoj džamiji u Mazar-e-Sharifu ime, sagrađena je 1512 godine. Sve zgrade ovog ogromnog kompleksa popločane su tirkiznim i tamno plavim pločicama, koje u kombinaciji sa žutom i zelenom čine na stotine mozaika.

Neki kažu kako je u krugu ove džamije sahranjen Hazrat Ali, rođak i zet Proroka Muhameda. Hazrat Ali je po sunitima četvrti kalif cijelog islamskog svijeta. Po muslimanima šiitima on je bio prvi imam, drugi kalif i najveći vojskovođa na svijetu.

Upravo ovaj islamski svetac uzrokovao je raskol islama i podjelu muslimana na šiite i sunite, koji se oko tijela, pripadnosti, svetosti i važnosti ovog sveca ne prestaju sukobljavati. Sukobi su vrlo cesto završavali okrutnim krvoprolićima.

Šijiti vjeruju da se grob Hazrat Alija nalazi u mjestu Najaf u Iraku, ali stanovnici Mazar-e-Sharifa odlučno odbijaju ovu priču nazivajući je ružnim tračem i blaćenjem tradicije islama.

Lokalna legenda, koju pričaju i šijiti i suniti kaže da su lopovi ukrali tijelo sveca iz Iraka, i sakrili ga u Mazar-e-Sharif.

Kada je Džingis Khan napao grad, u želji da zaštite grob, vjernici su ga zasuli zemljom. Lokacija groba je zaboravljena, a počivalište poznatog kalifa je izgubljeno. Dvjesto ili tristo godina kasnije, kada je započela rekonstrukcija potpuno uništene džamije, grob je ponovo pronađen.

Zbog groba Hazreti Alija grad je i dobio ime Mazar-e-Sharif ili po naški Grob izabranog.

Džamija i grob privlače hodočasnike iz cijelog Afganistana, koju polažu nadu u magične moći ovog kompleksa.

Nepokretni pužu po užarenom mramoru džamijskog dvorišta. Ukoliko obiđu deset krugova oko džamijskog kompleksa, legenda kaže, pokretnost će im se vratiti.

Oružje koje se unese u krug džamije nikada vise neće ispaliti metak.

Majkama koje se mole za svoju djecu u plavoj džamiji, molitva će sigurno biti uslišana. U džamijskom muzeju je izložena fotografija nekog zakržljalog dlakavog bića, a iznad fotografije je priča. Stara majka došla je pomoliti se u džamiju. Njen sin je previše pio, te ju je pod utjecajem alkohola surovo tukao. Majka je molila Allaha za pravdu. Kada je došla kući, pijani sin je ponovo digao ruku na nju, u tom momentu se pretvorivši u stvorenje sa slike.

U džamijskom muzeju su i dokazi o divovima Afganistana. Kustos mi pokazuje ogromnu, rukom rađenu cipelu: "Ova je pripadala jednom momku iz Mazar-e-Sharifa prije stotinu godina." Divim se iskreno i naglas komentiram slavnu prošlost Afganistana. Kustos me prekida i s ozbiljnim glasom govori: "Ova je cipela iz prošlosti, ali znaj, za vrijeme talibana jedam momak je došao u muzej. Tražio je da proba cipelu. I bila mu je mala!" Nije to čudo, objasnjava kustos, to je utjecaj Hazreti Alija. I on je bio ogroman čovjek.

Photobucket

Najveće čudo Hazreti Alija, tvrde stanovnici Mazar-e-Sharifa nisu čudovišta, divovi i čarobna izlječenja. Najveće čudo su golubovi. U ovom gradu svi su golubovi isključivo bijeli.

Legenda kaže da čim golub preleti Hazreti Alijev grob i Plavu dzamiju, poprima sniježno bijelu boju, postaje sveti golub mira. I doista, oko Plave džamije, okuplja se na tisuće bijelih golubova.

Pokušala sam dokazati suprotno, pa sam tjedan dana hodala po gradu tražeći goluba koji nije bijel ili ima makar kakvu mrlju druge boje. Nisam uspjela.

Propala potraga za sarenim golubovima
Photobucket
- 06:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #

04.06.2008., srijeda

Miran život uz opijumski zaborav

Qandi i njena kcerka
Photobucket

Dvadesetogodišnja Qandi uspavljuje svog osmomjesečnog sina opijumom. Dijete je teško bolesno i već danima plače, a obitelj si ne može priuštiti liječnika. Jedino uz pomoć opijuma dobit će malo sna, a obitelj malo mira.

Njena petogodišnja kćerka vuče je za rub ofucane suknje. Dijete je gladno. Iscrpljena majka je hrani kašom od čahura maka. Privremeno će si utažiti glad, a opijum iz osušene čahure će je uspavati. Qandi je svjesna da je opijum štetan za njenu djecu. Već troje djece joj je umrlo na rukama od predoziranja, ali Qandi ne vidi drugi izlaz: "Svakako ce umrijeti. Ako ne od opijuma ili gladi, umrijet će od proljeva, vrućine ili zime. Opijum i nama i djeci omogućava malo mira.

Osmomjesecni Qandin sin-ovisnik o opijumu
Photobucket

U oronuloj kućici od žutog blata koja se sastoji od jedne jedine prostorije, nema ni traga hrani. Na podu, u nekoliko plastičnih boca nalaze se ostaci riže, i komad suhog, tko zna koliko starog kruha. Teško da bi to itko mogao nazvati hranom.
Djevojcica opaža kruh, pokušava ga dohvatiti, ali je majka prestiže i kažnjava.Taj komad kruha nije za nju. Štedi se za njenog oca.

U blatnoj straćari bez prozora i vrata pored Qandi i njene djece žive njen suprug, njegovi roditelji i brat. Qandi je jedina pri svijesti. Ostali članovi obitelji leže na starom, izlizanom itisonu u polusvjesnom stanju. Upravo su popušili posljednju zalihu opijuma i sada uživaju u životu bez bola, bez sreće, bez ičega.

Kada se cetrdesetpetogodisnji Qandin suprug Amir probudi i shvati da opijuma vise nema, cijela porodica ce ispastati. Amir koristi opijum vec 26 godina.
Qandi koristi priliku i slobodnije priča. Ne mora se bojati suprugovog bijesa, bar ne još uvijek. Qandina porodica je nastradala u ratu. I majka i otac i sestre stradali su od neprijateljske ruke. Njen stariji brat je počeo raditi na poljima maka. Polako je postao ovisnik. Kada mu je nestalo novca kojim je financirao svoju naviku, Qandi je prodao Amiru za 2.000 dolara kada joj je bilo samo deset godina.

U Amirovoj obitelji opijum je bio svakodnevnica, kao i hrana i piće. Njegova majka, sedamdesetogodisnja starica polako dolazi k svijesti. Ona je ovisna o opijumu već 38 godina: "Imam jake bolove. Imam reumu, bole me kosti, gladna sam. Kada uzmem opijum svi bolovi i sve brige nestaju, pretvaraju se u ptice, skupe se u jato i odlete." Starica se jedva miče, težak rad, težak zivot i opijum oslabili su je do te mjere da ne može ni sjesti bez pomoći ukućana.

Qandina svekrva
Photobucket

Qandin suprug i njegov otac ni ne pokušavaju komunicirati. I dalje leže nepokretno na podu oronule straćare dok im iz usta curi žućkasta pjena.

Amirova majka se sjeća prošlosti: "Nekada je moja obitelj pravila skupocjene ćilime. To je jako težak posao. Žene rade i po 18 sati dnevno. Bole te leđa, boli te vrat, stopala i želudac od gladi. Ako uzmeš pauzu, ne možeš uraditi dovoljno. Zato smo počeli koristi opijum, da možemo raditi duže bez gubljenja vremena na nepotrebne pauze."

Iz blatne kolibe je već davno prodan posljednji ćilim i svaka stvar koja je imala i najmanju vrijednost. Skupocjeni ćilimi koje su žene iz obitelji nekada proizvodile, krase bogataške kuće sirom svijeta. Skupocjene ćilime, koji u ekskluzivnim dućanima koštaju pravo bogatstvo, obitelj je prodavala za malo hrane i opijum. Ni njihovi životi, niti životi djece nemaju nikakvu vrijednost. Nema posla, nema hrane, nema izgleda za budućnost, nema se snage ni za pokušaj. Jedini napor kojim se izlažu je onaj da se nabavi opijum i utone u zaborav.

Qandina obitelj nije jedina obitelj ovisnika u bezimenom seocetu provincije Faryab na sjeveru Afganistana. Qandino bezimeno selo nije jedino selo ovisnika u Afganistanu. U distriktu Qaramkul zivi 52 tisuce ljudi. Vecina ih je ovisna o opijumu. I muskarci i zene i starci i djeca.


- 07:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>