Jure Divić - PRIČE

srijeda, 23.09.2015.

JURE DIVIĆ DOBITNIK NAGRADE WH FESTA



JURE DIVIĆ DOBITNIK NAGRADE WH FESTA ZA NAJBOLJU KRAKTKU PRIČU

- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.07.2014.

POŠTARU SE SMIJEŠI NAGRADA

Stručni žiri WH FESTa koji organizira natječaj za kratku priču uvrstio je "Baladu o poštaru" Jure Divića u uži izbor za nagrade. Kako je obavijestio organizacijski odbor, priča će biti uvrštena u festivalski fanzin, zbirku kratkih priča, a uskoro na festivalu koji traje od 31.7. do 2.8.2014. će biti proglašen pobjednik i najbolje kratka priča.
BALADA O POŠTARU
Ne boj se ništa, obična je – govori mi Nedo poštar dok mi spušta pismo na stol. Obična pošta, obično pismo ili razglednica, rijetka pošiljka koju dobivamo na kućnu adresu, a da nam nije nikakva frka. Danas, gotovo niko ne voli poštare. A kad sam ja bija dite, svi smo u ulici volili poštara.
Živi smo uz barba Joskana, u Ćukovini, onako malo zabačeni sa strane, ko pravo predgrađe, u koje samo poneki dan u tjednu navrati poštar, onako pješice, s torbom punom pošte i facom pune osmjeha.
Barba Joskan je dobiva razne časopise na koje je bija pretplaćen, i jednom misečno, poštar bi mu donosija penziju. Taj dan se zna, bar su ga sva dica u susjedstvu znala. Kad bi barba Joskan dobija penziju, sva bi dica dobila za slatkiše. Svi bi imali pune džepe bombona i onih malih Candyja kada bi poštar posjetija barba Joskana, koji bi odma poštaru da malo sitnih, onih zvonećih, šta mu je donija penziju, a potom bi ostale sitne dobila dica iz susjedstva za slatkiše. Zato smo svi volili poštara i volili dan kad bi on doša u našu ulici, ili ti ga rejon, kako je to poštar govorija.
Taj čovik u sivoj uniformi uvik je nosija neke lipe osmjehe, pozdravlja je ljude i oni njega, s nekom toplinom je ulazija ljudima u domove, a oni bi ga častili kavon, čašon bevande, ili marendon, ako bi trefija u pravo vrime. S vrimenom našeg odrastanja, nestajalo je tih poštara i došli su neki novi. Na motoru. Žutom. Nestalo je šaljivih poštara koji pješice vuku poštarsku torbu punu osmjeha, a stigli su neki na motoru, koji stižu žurno i odlaze hitro.
Današnji poštari nemaju onu toplinu koju su imali oni stari, današnji poštari ne svraćaju na kavu ili čašu bevande. Iz više razloga. Današnji potari imaju normu. Isto čudan izraz kao i onaj izraz rejon koji su imali stari poštari. Norma znači da su mu ovi kapitalisti nabili ritam da on mora u toku smjene podilit određenu količinu pisama i razglednica, ili će mu odbit od plaće. I zato on žuri. I nema vrimena za osmjeh. Jer je u žurbi, a nad glavon europski kapitalisti s mjeračon vrimena. A kako se je struktura pošiljki koja stiže na kućnu adresu rapidno prominila, ni ljudi više nisu sritni kad in dođe poštar. Za razliku od prije, kad je poštar donosija pisma iz tuđine, razglednice dalekih rođaka i penzije, danas poštari donose račune za telefon, struju, vodu, naloge od suca za prekršaj i obavijesti o ovrhama. I kako da mu se onda čovik osmjehne, ili da ga zovne na čašu bevande. Najradije bi ga bacija s balkona. Da padne na žuti motirić. Još su in uniforme od neke sive boje došli u plavu i sve više liče na policajce ili neke inspektore. I kako bi ga čovik volija.
I sad dok ovo pišen, razmišljan kako bi mora otić do moga prijatelja gori iz Blata na Cetini. Neki dan mu se okotila kučka što je nedavno ugrizla poštara. Ne bi bilo loše uzet jedno štene.

Oznake: ljeto

- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.03.2014.

POREZ NA DODATNI SEX



Dok se mi borimo sami sa sobom i svojim fašizmima i antifašizmima, i svime što je ugrađeno u Ustav, ova Europa nas pomalo ali sigurno steže, i osvaja nas na neki drugi način, koji nije ni nalik onome kada se zveckalo oružjem i kada se znalo tko je unutarnji, a tko vanjski neprijatelj.
Sada za sve postoji zakon, pravilo i kazna. Nitko te ne dira, niti te sudi po kratkom postupku, onako da bi te stavilo pred zid i streljalo, ali metode kojima ti stižu u utrobu i iz nje vade želudčanu kiselinu stvarno su fascinirajuće i zastrašujuće. Danas svatko zna gdje si bio, što si radio, koji si broj, i koliko zarađuješ. I onda, kad utvrde ovo posljednje, atakiraju upravo na to, da ti otmu od toga koliko god mogu. A metode otimanja su softiciranije od onih kad se ljude gušilo u kojekakvim komorama i kad im se otkidalo od tijela i duše. Kako danas više nema duše, otkida se od tijela, s posebnim naglaskom na iznutrice.
Za sve su smislili i napisali zakon, a za zakone su smislili ljude koji tumače te zakone, koji se sad zovu ; Tako je propisala europska unija. Ti recimo nemaš smeće koje se sad zove glomazni otpad ali ti ga oni naplaćuju jer postoji zakon za odvoz glomaznog otpada. Ima zakon za baterije, papir, boce, za sve što ti trebaš platiti iako nisi koristio. Sve je to propisano. I imaju naljepnice na svakom koraku. Zabranjeno pušenje. Zabranjeno točenje alkohola. Zabranjeno pipanje konobarica.
Propisana je brzina vožnje automobila, brzina kretanja pješaka, prostor za kretanje pješaka, prostor za kretanje biciklom, romobilom, rošulama ili skejtom. Sve ima po zakonu. Ne smiješ ući u kupaćim gaćama u trgovinu, jer tako kaže zakon, taj europski. Nema više da ti prodavačica bulji u kupaće. Jer ako bi se slučajno zabuljila odmah bi je neki komunalni redar kaznio za buljenje na javnom mjestu. Jer sad je sve javno, sve njihovo i oni ti mogu naplatit sve.
Oni ti naplate vodu, struju, telefon, mobitel, radijsku frekvenciju, komunalnu naknadu, naknadu Fini, naknadu za odvoz smeća, naknadu za vođenje računa, poštarinu za uplaćeni novac, poštarinu za isplaćeni novac, poštarinu za paket, poštarinu za poštara koji je donio paket, cestarinu, tehnički pregled, plus dodatak za ispušne plinove, itd. i na sve to porez na dodanu vrijednost. Jer su oni tu nešto dodali. A ti pojma nemaš što.
I koliko god da bude, tebi se čini da ti je puno za uplatiti i jednostavno ti nije jasno kako se na sve živo naplaćuje neki porez koji je dodana vrijednost. I normalno, na se to popizdiš. I instinktivno ti dođeš da se buniš, da bi se žalio i prigovarao na svaku stavku i na cijeli iznos.
Ali europska unija i njena pravila nisu predvidjela balkanski temperament, nego je sve po zakonu, a po zakonu imaš pravo prigovarati samo u pismenom obliku. Da se to zabilježi u kompjuteru ili ti ga računalu i računalnom sustavu.
Na prigovor pismenim putem po zakonu se mora uplatit pristojba za pismeni prigovor, pa kad dobiješ odgovor onda platiš taksu za odgovor. Odgovor koji se zove rješenje, ne moraš ni čitati, jer sigurno nećeš bit u pravu, već moraš platit neke sudske troškove. Ako ih ne platiš oni ti odmah opale ovrhu. Odmah ti uzmu od plaće da ti ne bi slučajno djetetu kupio bicikl, ostave ti tek da možeš kupiti Peptoran za želudac. A farmaceutska industrija brine o tvojoj želudčanoj kiselini smišljajući svakodnevnu novu ljekovitu supstancu za tvoju želučanu kiselinu sve dok ti imaš novaca za kupovati istu.
Kad nestane novaca preostaje ti jedino da tome djetetu kojemu nisi kupio bicikl, narodski rečeno, jebeš mater.
I to u određenim količinama i propisanim normama. Kako je to predvidjela ta Europska unija. Zna se koliko trebaš radit tjedno, a koliko možeš odmarat i koliko konzumirati sexa tj. voditi ljubavi s vlastitom ženom.
Recimo, radno sposoban muškarac, stalno zaposlen, u prvom braku, sklopljen kod Katoličke crkve, u vlasništvu stana i jednog osobnog automobila, bez prepariranog medvjeda u podrumu, a vlasnik dvaju ulja na platnu, rekreativni igrač malog nogometa, s 10% sijedih vlasi u brkovima; dva puta tjedno. I tu normalno, moraš paziti da ne prekoračiš zakonske norme. Jer ako te naljuti reakcija malog koji nije dobio planirani bicikl, i uzmeš mu majku po treću puta u tjednu, odmah upadaš u probleme. Europski promatrači zaduženi za sexualni život nacije i populacije te termovizijskom kamerom koja kroz zid bilježi porast temperature tijela prilikom sexualnih aktivnosti, odah zabilježe da si prekoračio zakonom propisane norme i da si svome djetetu jebao majku, bukvalno, jednom preko norme.
I tada se pokreće procedura. Zakon, tarifa, izračun.
I u ponedjeljak iz porezne dolazi uplatnica. Uplatiti u roku od 8 dana.
Porez na dodatni sex.

Oznake: more

- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.11.2013.





SATIRIČAR JURE DIVIĆ U KAŠTELIMA

- 18:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 01.11.2013.

VRGORAČKI SATIRIČAR JURE DIVIĆ NASMIJAO KAŠTELANE




VRGORAČKI SATIRIČAR JURE DIVIĆ NASMIJAO KAŠTELANE

- 15:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.10.2013.






RAKIJA I KNJIŽEVNOST RUKU POD RUKU

- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.10.2013.

KNJIŽEVNA VEČER S JUROM DIVIĆEM U DVORCU VITTURI U KAŠTELIMA

- 08:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.07.2013.

KAKO JE CAR NASTRADA OD COLE

Eto, Car završija na Hitnoj zbog Cole. Nije uopće vijest za zezat se. Posebno meni, koji volim to američko smeće. Cola je draga mnogima. A mnogi kažu da nije zdrava. Tako smo neki dan imali debatu s Caron. On stalno pije Colu. U velikim količinama. I kako mu je doktor u Splitu preporučija Colu, da mu je reka da je Cola najbolja za smanjit šećer. Car ima problema s šećeron pa je mislija dobit invalidsku mirovinu. Ali doktor mu reka da to i nije baš neki ozbiljan problem, da se za to ne daje penzija, nego mu je lipo reka kako će smanjit šećer i kako će sve bit ok. Ko neko čudesno ozdravljenje. Pij Colu. Zamisli doktora. Koja da je menadžer firme iz Atlante, a ne neki primarijus s Firula. I tako Car nastavija pit Colu. Može i Pepsi. Može i čuvena Cola kralja Željke iz Kule. Može i ona najeftinija što kolje za oči dok je piješ, samo da je Cola. I tako mi neku večer u Kuli, dok pijemo specijalni edišen Kraljeve cole, razmatramo, koliko ustvari Cole triba Car pit da bi održa šećer u normali. I normalno, tu su i protivnici bilo kakve treapije s Colon. Ima onih koji misle da je Cola totalno nezdrava. Oni misle da će Cara Cola doć glave. Al Car se ne da. Car rješava sve probleme na ovome svitu, od talačke krize u Mihenu 72 do povrata imovine duvanske stanice u Vrgorcu. On za sve ima rješenje i papir. Čak i poznaje sve javne pravobranitelje, odvjetnike, novinare, poznaje svu tematiku od prodavanje šparoga na pijaci do bijega Ive Sanadera, za kojega misli da je samo privremeno oša i da će se Ivo vratit. Zato Car još uvik čuva plavi šuškavac s potpisom najdražeg Ive na leđima. I sad ćeš ti takvom znalcu kazivat da će ga Cola doć glave. Zato smo konstatirali da Car može dnevno popit bocu Cole bez ikakvih posljedica. Boca od 2 litra. Da se razumimo. To je samo 60 litara misečno, tj. 720 litara godišnje. Pa, ljudi popiju toliko vina pa in ne bude ništa s jetron. A di ć bit Caru išta od te Cole. A nije Car baš neki špatan tip. Ima Car 100 kila. Malo ga jebu noge, pa nosi štap, ali ipak je to komad čovika. Doduše Car je malo osta nizak rastom pa tih 100 kila izgleda ko da nisu lipo raspoređeni, ali ipak je to stotka.
I odjednom vijest, Car završija na Hitnoj. Nastrada od Cole. Navodno je bija u nesvisti kad su ga doveli u bolnicu. I ajde, oden do Željke da vidin, šta se ustvari deseilo? Kad imaš šta čut. Umalo pravo tragedija. Dobro je proša.
Kako je bija upeka vruć dan, baš čelopek, Car krenija u Jukića kupit bocu Cole. I uša Car u dućan i normalno, vrcon tamo do frižidera s Colon. I otvorija Car Colin frižider i rukon pipa koja je najladnija. I utvrdi Car da su one malo nazad najledenije, tj. one koje stoje gore visoko. A Car mali. Ustvari nije narasta koliko je triba. Ili su ovi frižideri van standarda, previsoki. I čupa tako Car ladnu colu iz frižidera, kad iz gornjeg red poleti staklena boca Jamnice i punim pogodi Cara u nos i čelo. Pade car na pod, rasiklo mu nos, odma izbila kvrga, a krv šiknila. I onda su Cara odveli na Hitnu.I tamo objašnjavali kako je nastrada od Cole. Koja laž!
Zar niko nije moga reć istinu. Car je nastrada od mineralne.

- 08:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2013.

PIN ZA PIŠANJE

Od kad je stiga ovi đavliji kapitalizam strašno tehnološki napredujemo. Svaki dan se oduševin novin tehnološkim izumom. Više naM prsti neće tribat za ništa osin utipkavanja pinova i pasvorda. Trefin tako neki dan s ženon u Makarskoj, i ajde kad si je već izveja na more, red je da je odvedeš na kavu i kolač, a zadovoljiš ženu i potpomogneš makarske pdv obveznike. Kako sam patriotski i lokal patriotski nastrojen, uvik izaberen neke lokale za koje san vezan nekin patriotskin nitima ili kakvim pozitivnim iskustvima iz mladosti, kada je bilo svega, osina para zbog čega bi nas Lega potrava sa stolova, jer nismo imali za drugu turu pića.
I tako uvalimo se ja i žena u meke stolice s pogledom na koće, raspravljamo o izboru kolača i bez kofeinskog kapućina, kad uvati me pišanje. I ajde, malo je labirintno, al stignem do wc-a, kad ono, ne moreš unutra. Triba ukucat pin. Šifru. Jeba te led, ukucat šifru za uć pišat. Kakva šifra. Vratin se nazad, bez obavljenog pišanja, a pun neznanja, kad konobar brzinski objasni kako triba ukucat šifru s računa da bi moga pišat. Zamisli ti koja krasna masonska ideja. Truli kapitalisti ti ne daju pišat u svom lokalu, ako nisi u njih pija. Koja fantastična ideja. Koji humani pristup svima koji side u njihovin mekin stolicama, a koji su ustvari samo kanalizatori tekućine iz njihove boce do njihova wc-a. I nema nikakve greške. Nema sad varijante da u konkurentskom kafiću popiješ pivu pa da je ideš ispišat u njihov wc. Nema brale. Pišanje samo tekućine koju su tu uplatija. Kakav divan sistem. Fino razrađen. Kapitalistički, lišen svakog osjećaja, pa čak i onog neugode. Jer, ko zna šta bi ti se moglo desit da je u primjeni neki drugi sistem. Zamisli, ideš pišat, a ono prid wc-om stoji teta u bijeloj kuti i kaže; ajde daj uzorak mokrače da vidimo iz kojeg je lokala tekućina. Ili ti uzme bris s njega. I unda utvrdi koju si pivu popija iz kojeg lokala. I ko zna šta bi ti mogla nać u mokrači. Mogla bi analizom utvrdit di si bija, s kin si bija i šta si radija. Ko zna kakva bi te neugoda mogla snać. Ko jednom prilikom moju kolegicu. Onako jadna sva, udovica od 40-tak godina, stalno nekih problema i upala doli. I ošla doktoru, požalila se kako je doli sve peče i boli. I ajde kaže doktor, dođite u ponediljak odma ujutro, pa ćemo vam uzet bris i poslat na analizu, pa ćemo dat neke antibiotike. I tako ona jadna u ponediljak ujutro, jedva se digla, malo i prispala, i sve na trku ošla u doktora, ovaj uzeja bris i reka joj da se javi ujutro. I ošla ona ujutro da vidi šta je, kad kaže doktor;
-Ajde molim vas dođite opet ujutro pa ćete ponovo dati bris, onaj od jučer nije bio baš dobar za analizu jer je u njemu bilo sperme. Zamisli koja neugoda za jednu srednjovječnu udovicu.
Zato lipo 72468 i pišaš.

- 23:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2012.

JURE DIVIĆ UVRŠTEN U TROGIRSKU ANTOLOGIJU



PRIČA O TETKU , JURE DIVIĆA UVRŠTENA U NAJLJEPŠE PRIČE O TROGIRU
U Gradskoj knjižnici Trogir održana je promocija zbirke "Priča se (p)o gradu", koja je nastala povodom 145. godišnjice Gradske knjižnice Trogir i kao rezultat Natječaja za neobjavljenu kratku priču, te Natječaja za naslovnu fotografiju zbirke priča.
Dogradonačelnica Trogira, Vedrana Zelalija i ravnateljica Gradske knjižnice Trogir Sanda Marlais Buble je, nakon uvodnog govora, predstavile su autore čije su priče ušle u Trogirsku antologiju, čiji je nakladnik Gradska knjižnica Trogir.
Tim povodom je glavna urednica Maja Maljković naglasila kako nisu svi autori objavljenih priča iz Trogira, što dokazuje da je UNESCO-ov ljepotan u srcima mnogih ljubitelja pisane riječi, od Zagreba, Vrbovca, Vrgorca, Koprivnice, Lumbarde i Splita.
Zbirka Priča se (p)o gradu čije uredništvo, uz glavnu urednicu, čine profesorice Katica Belas, Sanda Marlais Buble i književnica Dunja Kalilić, odabrao je najljepše priče, a najbolji autori koji su uvršteni u antologiju su:
Ana Ban (Split), Željko Cvrtila (Zagreb), Nemruth Dagi (Zagreb), Jure Divić (Vrgorac), Katarina Grga (Trogir), Sanda Hančević (Lumbarda), Valerija Jurjević (Lumbarda), Darko Veršić (Trogir), Aleksandar Kostjuk (Koprivnica), Mario Majdić Natrlin (Split), Stjepan Omero (Trogir), Irena Skopljak Barić (Vrbovec)
Na natječaj za naslovnu fotografiju zbirke priča "Priča se (p)o gradu" primljeno je ukupno 60 fotografskih uradaka, a pobjeda je pripala Ivanu Karanušiću.

- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 01.12.2012.

PRIČA O TETKU


Moj tetak je jedan od onih nekoliko preostalih tipova starog kova, koji su u životu prošli bunu i bunicu i još se drže i još uvik su neuništivi. Godine iđu, starost grize svakoga, ali mom tetku koji je nakupija godina i bora i dalje ništa nije teško. Čovik je za penzije, odradija je život pristojno zaradija za svoju obitelj, ali i dalje vridno radi i stiče. Ima jednog sina koji je otiša živit u Zagreb, di je formira obitelj, a moj tetak s mojon tetkon Maron živi u Trogiru i dalje radi ko crv. Triba bi sine on smanjit, nije nan potriba. Imamo svega, on misli da je mlad i da danas može vozit kamion ko nekad. A sine, nosi naoćale, ne vidi on više ko nekad, triba bi on malo kalat, al neće, tvrdoglav je, takvi su svi oni iz Segeta.
Jada se tetka Mara tako, ponekad kad naletin kod njih i obično je ona sama doma, jer je tetak otiša negdi bacit turu. Tetak imam kamion, koji i nije velik a nije ni mali, zatvoren i pogodan za bacit turu voća i povrća u Split ili Zagreb, ili u toku litnje sezone odvest turu na Čiovo .
Sritnen neki dan tetka i svratimo na kavu, nas dva, da sidnemo malo i popričamo.
-Pa šta je tetak , šta ima, kako si?
-A evo dobro san, ljuti me ona, a sve drugo je u redu.
-Što te ljuti?
-A evo jutros smo se svadili. Iman povoljno jednu turu, a ona ne bi da iđen.
-A di je tura tetak?
-Slušaj, iman turu do u Zagreb, a jedan moj pajdo mi je sredija da oden u Austriju, odma iza granice, triban natvorit neki stari namještaj jednome našem čoviku koji živi gori i dovest ga amo doli u jednu kuću u Marini. Čovik će sve lipo platit, ima cili namještaj u Austriji i šteta mu da ga baci, platit će meni turu i dovest ga ode u kuću. On liti dođe ode, stoji po misec dva, i namještaj mu svakako triba u kući.
-E, a šta tetka kaže?
-Ne bi ona da ja iđen priko granice. A neš ti Austrije, to ti je od Zagreba časkon. A đava ga odnija, ta nisan zaboravija njemački, neka ja nisan bija u njemačkoj ima dvadeset godina, još ja znan govorit.
-A čuješ tetak, možeš li ti, jel ti to daleko?
-Ja san isplanira ovako: bacin turu u Zagreb, istovarin i u maloga iđen u stan. Večeran, i lipo prispavan i sutra ujutro u Austriju, natovarin i nazad. Ako moga vozit ću do doli, ako ne opet ću prispavat u Zagrebu, pa ću sutra nizbrdo.
Ajde kontan lipo je on to posložija, nije tetak lud, napravija je on plan i čini mi se da je dobro rasporedija snage, radit će pauzu u Zagrebu, prispavat će, sve kontan da on to može. Tetka svakako grinta i ljuti ga bezveze i unda kuka da je on grintav i svadljiv.
Prikosutra vidin teku, vuče kese s pijace, pitan di je tetak, kaže oša.
Kontan sve je ok, tetak je oša bacit turu po planu.
Nakon tri dana, zove tetka.
-Ajde sine dođi ako možeš, ne mogu živit s njin, svađamo se cilo jutro.
-Tetka šta je, šta se svađate?
-Sine, nije mu dobro, a neće prizna. Samo se svađa. Ja mislin da ga triba vodit likaru, nije dobro, kažen ti!
-Tetka ne sekiraj se, ajde doću ja za 15 minuta.
Ulazin u tetke u kući, tetak na nogama, tetka sidi na kaču. Vidin ja da je napeto. Svađali su se. Priskačen tetku i odma ja tetku.
-Tetak šta je bilo?
-Ne znan, nije mi ništa. Ne mogu spavat. I sad me ona tlači tu. Jebe me cili dan, diže mi tlak !
Vidin ja tetak maše rukama po zraku, ljut, nervozan, a tetka sidi cila utučena.
-Sine on nije u redu, vodi ga doktoru.
-Što da ga vodin doktoru?
-Sine, on je doša iz Austrije ima dva dana i još nije spava. Nije normalan. Vidiš da je cili živčan.
-Tetak šta je bilo? Okrenem se tetku i pitam ga ozbiljnim tonom.
-Ne znan, sve me boli od umora, a ne mogu zaspat. Vozija san u komadu iz Austrije, činilo mi se da mogu, nisan ni stava u Zagreb, vozija san od gori do ovde. Istovarija i doša kući i ne mogu zaspat. Ne mogu i gotovo !
-Kad si doša?
-Prekjučer.
-I od prekjučer nisi spava? A prije toga si vozija u komadu iz Austrije?
-Jesan. Nisan u komadu, stava san par puta na kavu, i pomalo vozija
-Čekaj, i nakon toga nisi spava?
-Pa ne mogu, ne mogu zaspat da me ubiješ! Ne mogu ni leć, nabilo mi neko nervozu. Hm, tetak da ti nije tlak, da nije štagod, nije to u redu nešto, nije se zezat.
-Ne znan.
-Slušaj tetak, ajde molin te da ne nagađamo, a da ne bi izbija kakav problem, ajd ti sa mnom, iman ja ovu jednu doktoricu, pa da te pogleda, da ti da nešto, sve se meni čini da si se ti primorija, pa da ti ne moreš zaspat od umora.
-Ma nisan umoran. Evo ja bi sad moga vozit.
Gledan ga, oči mu crvene, zjenica nigdi, ko da je na drogama. Nešto nije dobro garant. Sve kontam u glavi da ne bi kakav inafrkt, da ga ne strefi nešto.
-Ajde tetak, amo, časkon ćemo se zaletit, vratit ćemo se, nek te pogleda.
Uze tetak jaketu sa stolice i kreni prema vratima, ja krenem za njima, a tetka iza leđa samo je izustila: -Fala bogu, tebe uvik posluša.
I došli ja u tetak u bolnicu. Zamolin ja doktoricu, objasnin u kratkin crtama, i žena ga stvarno primi za pet minuta. Uđe tetak unutra, a ja ostanem čekat u čekaonici.
Prođe neko vrime, ne izlazi tetak, čekan još malo, ne izlazi tetak. Sve san ko strpljiv, ali kužin da tetak ne izlazi i da je već predugo unutra. Neka je frka. Ne znam bi li uša, ne bi sad tija bit neugodan, žena ga je primila priko reda i sve to, ali počela me nervoza vatat.
Pokucan i uđen.
-Sidi - kaže doktorica.
-Šta je, pitam, okrećući dlanom ruke.
-Tetak ti je zmaj. Zdrav je ko dren.
Pada mi neki teret sa srca, mozak mi upija riči šta ih izgovara doktorica, ali vidim tetka kako leži na krevetu.
-Bit će ok, dala san mu injekciju, samo neka čas stane, pa može kući.
-Šta je bilo? Tlak, srce?
-Srića mu je da ima dobro srce. Moglo je bit svašta. Dobro je da si ga doveja.
Diže se tetak s kreveta iz ležećeg položaja i sida na kraj kreveta.
-Đavliji sokovi – reče tetak.
Doktorica se počela smijat, a tetak počeja pričat.
-A jebemu, šta san zna. Nisan lipo vidija, jebi ga sad. Dobro.
Gledan u tetka, ništa mi nije jasno, a onda tetak počinje priču.
-A kad san proša jedno pedeset kilometara, sta na benzinsku, i uzeja onih sendvića šta prave u onome kafiću, i uzeja paket sokova, konta da ću polako ist i pit puten, dok vozin.
I?
-Bogati, ija pomalo sendviće i zaliva tin sokovima. Prije Zagreba san pojija sve sendviće, a sokove pomalo pija cilin puten, lipi onako, šta ja znan. Jebi in mater, reče tetak ljutito.
-Popio je šest Red bullova, a na stajanjima je pio kave – reče doktorica, a meni kroz glavu proleti kako mi je tetak čas prije nego što smo došli u doktorice reka da bi i sad moga vozit.
Da vozit. Moga bi tetak letit.
Moj je tetak zmaj.
Koji pije sokove.

- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2012.

"PRIČA O TETKU" JURE DIVIĆA, U UŽEM IZBORU ZA NAGRADU GKT




Natječaj za neobjavljenu priču; Priča se (p)o gradu, u organizaciji Gradske knjižnice Trogir;
žiri u sastavu Dunja Kalilić, Katica Belas i Sanda Marlais Buble odlučio je da će stranice zbirke priča "Priča se (p)o gradu" krasiti sljedećih 11 najljepših priča o gradu Trogiru:
CVRTILA, Željko: San o Trogiru
OMERO, Stjepan: Dvor
DIVIĆ, Jure: Priča o mom tetku
MAJDIĆ-NATRLIN, Mario: Kako to misliš - otok?
KOSTJUK, Aleksandar: Slučaj nestale pčele
GRGA, Katarina: Čils, Čiks i Čips
SKOPLJAK BARIĆ, Irena: Rijeka votke
JURJEVIĆ, Valerija: Čudnovate zgode jedne Jasne
HANČEVIĆ, Sanda: Kairos
BAN, Ana: Posljednji Trogiranin
NEMRUTH DAGI: Galeb zvani Dante

Zbirka se izdaje povodom 145. godišnjice postojanja GKT koja će se svečano obilježiti tijekom Mjeseca hrvatske knjige, u studenom 2012. godine .

- 18:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.08.2012.

GOST VIŠKA



Danas je baš bija lip dan. Prekrasan. Sunčan. Ko stvoren za provest na plaži. I to Makarskoj. A eto slučajno, tako se i trefilo. Iša doli strini odvest pet vrića kumpira i po cilon onom čelopeku u autu bez klime prokuva dok sam doša doli, pa unda prokuva dok sam sve istovarija i prinija joj u konobu, a onda me oblija znoj kad san manija onu pivu od limuna. I kontan unda da sad ne iden tako znojan i skuvan odma kući, da je najbolje otić do Ferijalnog stopit guzicu i malo ležat da uvatin 0, 72 promila vitamina D, koje će mi suce dat kroz kožu, ako se izložin jedno po ure srpanjskom suncu. I oša ja lipo do Ferijalnog, parkira kraj ceste, nisan platija parking, spustija se do plaže, malo bacija oko da vidin raspored sisa i guzica, i onda se upasa između dvi koje su već zalegle na makarski solbun. A i sam volim kad ima malo solbuna, da nije žalo, ili ne daj bože one stine koje su veće od papuče Nikole Vujčića. Ove dvi su očigledno od jutros na ležanju, cile su usporene, i kako sam primjetija nisu od velikih tjelesnih aktivnosti, čak in je lino i zaplivat. Samo leže ko gušerice i upiču se. Razmišlja san bili upa u komunikaciju, ali opet da ne ispadan odma pametan i savjetodavan primuča sam i lega na šugoman šuteći, sve kontajuć da će ova jedna kad-tad skužit da bi se morala povuć u lad. Jedan je bila crna, i već je dobro uvatila boje, izgleda ko domaća šta se sunča od prvi maja, al ova druga je izgledala ko talantara iza badnja. Blida da ne može bit bliđa, a suce je opičilo da su joj bedre došle ko obrazi Damira Polančeca. To neće spasit ni oni jogurt s onin dobrim bakcilima. Ili kako se već zove ta izmišljotina mliječne industrije. Uglavnom, jasno mi je da ona nema ili uopće ne zna za one kreme s faktoron. A kako će i znat kad je vjerojatno cilo vrime u nekoj konobi, između badnja i zida. Kako vidin da bi i mene moglo opalit sunce lipo san zapliva, opalija jedan kraul, onako po vlaški, rekli bi ćuškavci za sve nas koji razbacivamo rukan kad plivamo, i tako san dopliva do bove od kaića. I unda san se lipo popeja na kaić i sidija na njemu dok se nisan osušija. I odmorija. Usput. I baš mi bilo drago šta je ćuškavac priveza svoje vozilo-plovilu tu di se ja kupan. Baš dođe ko neko guvno za odmorit. Al počelo mi bit vruće. Kontan moga bi manit gori u kafiću još jednu pivu s limunon pa onda kući. Otpliva do kraja, kad jebi ga, sitija se da je lova ostala u autu. Neman u kupaćin ni lipe. Lega opet malo na žalo, gledan onu talantaru i vidin da žena ima sise prva liga . I to ne prva HNL-a, nego baš Premiership. Normalno, buljin ispod naoćala i baš me briga što se ona sunča u toplesu i što su joj bradavice već prominile boju, ali što bi je opomenija da sebi napravin štetu. Ako joj kažen da ćeš joj izgorit bradavice obuć će kostim, unda neću imat u šta gledat. Zato neka gore. Ali isto ne moreš dugo. Vruće. Ležin uru vrimena, a ništa nisan popija. Dehidrirat ću. Izgorit će mi mozak. Od vrućine i njezini bradavica. I sve kontan, da iđen ća. Obuka majcu, počeja slagat šugoman, i sitija se onoga texta iz Makarskog primorja o gostima koji su višak. Koji se samo sunčaju i kupaju, a ništa ne troše. Baš san se osjetija ko gost viška. Nisan platija parking, nisan popija pivu, nisan u onoga maloga kupija kukuruz, nisan kupija sladoled, a okupa san se, odmorija na ćuškavčevu kaiću, šugoman mi je dvi ure zauzima kvadrat plaže, i još san naparija oči na sisama i sve to na račun makarskog turizma. Ali kad sam se već osušija, iđen ća. I krenen lagano, i dođen do ceste, kad sitin se Ive Ćurkovića. On je napisa kako gosti viška još i pišaju u more, a ne koriste wc.
Unda san se lipo vratija, stavija stvari kraj blide, odgega se do mora i lagano upliva do pasa, jedno metar dubine, i ko da nije moj posa, popiša se.

- 23:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 08.08.2012.

Lucino more - TRABLMEJKER

- 08:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 02.06.2012.

FLEX TIME JOB

Najviše volin rano lito. Kad ćuškavci počnu izbacivat prognoze za turističku sezonu, a naši broje pare od jagoda. Sve nekako oživi, taman je toplo koliko triba, nisu baš prevelike gužve na plaži, a počnu stizat prvi stranci za obnovu engleskog i ostalih jezika, koje smo zaboravili priko zime. I tada lagano počnu stizat i ovi naši raznorazni rođaci i poznanici iz raznoraznih dalekih zemalja. Neki su mi zanimljivi, a neki manje zanimljivi, i proporcijalno tome se i volin družit s takvin likovima. Jedan od onih koji je uvik zanimljiv, i koji dođe ama baš svako lito je Marko Antonio. On je zadnjih petnestak godina u Australiji. Ili ti ga West Australiji, kako bi on reka. Marko je bija zanimljiv i osebujan lik i prije nego li je otiša priko bare, a sada kad je steka svjetska iskustva još je zanimljiviji. I unda, na početku uvik iđe isti đir; javljanje ko da ti je rođeni brat, pa zatin obavezno di si, kako si, i unda malo šira priča; di radiš, kako ti je u tuđini, je si li nas zaboravija i jesi li naučija njiov jezik.
I unda se Marko Antonio razveže. Priča o njegovome poslu uvik traje duže nego li je on tamo na poslu. Na početku mu nije lega taj zapad i taj njiov sistem, nekako mu se učinilo da je to malo previše rada za njegov organizam. Nije da je on loše konstrukcije za radit, ali da je on bija za ljute fizikale ne bi on ni iša od kuće. Zato se on odma uključija u njiov sindikat i dobro proučija radnička i sva ostala prava. Jer, jebi ga, tuđa zemlja, ko će brinit o tebi ako ti nećeš. Ajde, kontan, mudro zbori. Ali uvik mi dođe s milijun nepoznanica koje nekako niko ne mogu ubrat. Pa ga onda zapitkivan.
-Kako to da možeš svake godine doć u Hrvatsku po misec-dva?
- E stari moj, nisan na prvu, ali sad kad san ja skužija sistem mogu doć svake godine – govori Marko.
-Ali kako ti daju da odeš tri miseca? Svako lito?
- A čuješ, mogu birat! – kaže Marko odvažno.
-A jel? Šta radiš, na kakvoj si poziciji?
- Pa ja san ti na više pozicija, kako kad, nekad radin fizički, nekad vozin viljuškar, a nekad i oni mali truck.
-Jel zato možeš otić kad oćeš?
-Nije. Nego možeš birat kako želiš radit u firmi.
-Šta možeš birat, kako?
-Možeš birat oćeš li radit full time job, ili flex time.
- U čemu je razlika?
-Ako radiš full time job, unda radiš svaki dan osan sati i imaš godišnji 28 dana, i to kad ti oni odrede, kako se dogovoriš. A ako se odrediš za flex time job, možeš radit kako te volja. Možeš radit „duge ure“, možeš radit deset sati dnevno, možeš dvanest, a možeš i četri. Kako te volja. I možeš otić na odmor koliko ti paše. I više puta godišnje. I možeš uzet holidej kad te volja. I unda kad prođeš holidej opet se vratiš na job.
-Hm, onda, bit će to slabije plaćena dnevnica?
- O no, kad si na flex time job veća ti je satnica. Oni što rade na full time job imaju 15 dolara na sat, a ja na flex time iman 17.
- Pa u čemu je unda kvaka? Bolje je radit na flex time. Veća ti je satnica, možeš ić kad te volja, radit kad te volja, uzet holidej kad te volja. Zašto onda svi ne rade na flat time job.
- E jebi ga, kad si flex time job nemaš pravo na sick!

- 22:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.04.2012.

NADMUDRIVANJE S HODAČOM-NESPAVAČOM

Najprije je svak parkira, bila široka ulica i ne baš prometna. Mi ko dica igrali tu nogometa. I unda je došlo blagostanje, svi došli do para, kredita i auta. I više ne možeš živit od auta. Ma lako to, nego nemaš di parkirat u ulici. I stalno gužva, jer smo kraj Doma zdravlja. A normalno, svi smo bolesni. Cila nacija, reka bi čovik kad vidi koliko je auta naziđano do doma Zdravlja. I onda ti auti počeli blokirat promet. Stane čovik samo dok ode po nalaz u Dom zdravlja. Unda se nakupi deset auta jer ovaj prvi ne može proć od njegova široko parkiranog. I unda svaki dan policija intervenira. A potom zna se šta slijedi. Pravo ko u Europi. Zabrana. Jedan dan donilo znak zabranjeno zaustavljanje i parkiranje. I onda ljudi prestali parkirat, jer svaki dan oda onaj policajac hodač-nespavač. On stalno hoda i nikad ne spava. I piše kazne. Ali, kako ćemo mi? Moraš se objašnjavat s njim da ti je to isprid kuće.
A briga njega, kaže on; -Znam da ti je isprid kuće, ali vidiš znak. Zabranjeno! Nisan ga ja stavija. Nije ti do mene. Do znaka je. Da nema znaka, ne bi vas ja dira, niti pisa kazne.
I sad cila nebuloza. Nemaš di parkirat, cila ulica prazna a ne smiš parkirat. Jer će hodač-ne spavač napisat kaznu. I onda ode par stotina kuna.
I lipo mi jedno večer sili na zid i sabrali stvari. Reklo bi se u Saboru, osnovalo komisiju i sagledalo probleme. Te donijeli rješenja i zaključke. Kad mogu ovi u Saboru donit rješenje kako ne bi mi. Par susjeda, iz iste ulice. Doduše, iz različitih stranaka. Ali to veče smo bili koalicijski partneri. I donila se odluka. Te puštena u hitnu proceduru. Pribacilo se jedno auto na parking. Potom pustija produžni kabel od kuće priko ceste. Ko fol, radit ćemo nešto na autu. Brust. Pilat. Ko zna?! I normalno, kako je pala mrakuša, jedan je samo na trenutak pridrža onu cijev s znakom, a drugi brusilicom otpila. Trčećim korakom se cijev ubacila u garažu. Potom pripilala popola. I spremila. Znak, također. I sutra, normalno svi parkirali ispred kuće. I eto ti hodača-nespavača. Da će pisat kazne.
-Kakve kazne? Nije više zabranjeno.
-Kako nije?
-Nema znaka.
-Stvarno nema znaka, zaključi pogledom hodač-nespavač. Susjed moj, onako mrtav ozbiljan, prokomentira kako su se tu jučer muvali neki radnici iz cestarije. Bit će oni skinili znak. Prominilo odluku. I onda smo svi grupno pohvalili kako su ti iz cestarije pametni i kako su donijeli mudru odluku. Bravo za naše cestare. I onda udri falit cestare. Kako oni uvik zakrpe rupe u našoj ulici najprije. Uvik friški asvalt.
- A mora se - nadoda hodač-nespavač - ovo je ipak cesta prema Domu zdravlja, razumljivo, bolesnici, pacijenti, hitna pomoć. Da tako je. Složismo se mi. Ono u stilu, tako je - povikaše seljaci. I ode hodač-nespavač, uvjeren da je slobodno parkiranje. I ne more pisat kazne. Nema znaka.
Al, jebi ga. Ujutro puna ulici. Vratili se pacijenti i bolesnici. Opet svi pakirali.

- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.01.2012.

BALADA O POŠTARU

Ne boj se ništa, obična je – govori mi Nedo poštar dok mi spušta pismo na stol. Obična pošta, obično pismo ili razglednica, rijetka pošiljka koju dobivamo na kućnu adresu, a da nam nije nikakva frka. Danas, gotovo niko ne voli poštare. A kad sam ja bija dite, svi smo u ulici volili poštara.
Živi smo uz barba Joskana, u Ćukovini, onako malo zabačeni sa strane, ko pravo predgrađe, u koje samo poneki dan u tjednu navrati poštar, onako pješice, s torbom punom pošte i facom pune osmjeha.
Barba Joskan je dobiva razne časopise na koje je bija pretplaćen, i jednom misečno, poštar bi mu donosija penziju. Taj dan se zna, bar su ga sva dica u susjedstvu znala. Kad bi barba Joskan dobija penziju, sva bi dica dobila za slatkiše. Svi bi imali pune džepe bombona i onih malih Candyja kada bi poštar posjetija barba Joskana, koji bi odma poštaru da malo sitnih, onih zvonećih, šta mu je donija penziju, a potom bi ostale sitne dobila dica iz susjedstva za slatkiše. Zato smo svi volili poštara i volili dan kad bi on doša u našu ulici, ili ti ga rejon, kako je to poštar govorija.
Taj čovik u sivoj uniformi uvik je nosija neke lipe osmjehe, pozdravlja je ljude i oni njega, s nekom toplinom je ulazija ljudima u domove, a oni bi ga častili kavon, čašon bevande, ili marendon, ako bi trefija u pravo vrime. S vrimenom našeg odrastanja, nestajalo je tih poštara i došli su neki novi. Na motoru. Žutom. Nestalo je šaljivih poštara koji pješice vuku poštarsku torbu punu osmjeha, a stigli su neki na motoru, koji stižu žurno i odlaze hitro.
Današnji poštari nemaju onu toplinu koju su imali oni stari, današnji poštari ne svraćaju na kavu ili čašu bevande. Iz više razloga. Današnji potari imaju normu. Isto čudan izraz kao i onaj izraz rejon koji su imali stari poštari. Norma znači da su mu ovi kapitalisti nabili ritam da on mora u toku smjene podilit određenu količinu pisama i razglednica, ili će mu odbit od plaće. I zato on žuri. I nema vrimena za osmjeh. Jer je u žurbi, a nad glavon europski kapitalisti s mjeračon vrimena. A kako se je struktura pošiljki koja stiže na kućnu adresu rapidno prominila, ni ljudi više nisu sritni kad in dođe poštar. Za razliku od prije, kad je poštar donosija pisma iz tuđine, razglednice dalekih rođaka i penzije, danas poštari donose račune za telefon, struju, vodu, naloge od suca za prekršaj i obavijesti o ovrhama. I kako da mu se onda čovik osmjehne, ili da ga zovne na čašu bevande. Najradije bi ga bacija s balkona. Da padne na žuti motirić. Još su in uniforme od neke sive boje došli u plavu i sve više liče na policajce ili neke inspektore. I kako bi ga čovik volija.
I sad dok ovo pišen, razmišljan kako bi mora otić do moga prijatelja gori iz Blata na Cetini. Neki dan mu se okotila kučka što je nedavno ugrizla poštara. Ne bi bilo loše uzet jedno štene.

- 17:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.01.2012.

KUM PAJO

Opet počelo ubijat novinare u svitu. U Rusiji za krivu rečenicu odma te smaknu. U Koreji ideš u radne logore. A u nas je još sve po starinski. Dobiješ bubak. Pogrešna rečenica - sačekuša u mraku.
Ili ti lik iz texta uđe u lokal. I razbije te između glavnog jela i deserta. Ko sudac Trutina iz Makarske koji je razbija Anđelka Ercega dok je čovik ruča. I unda slijedi sto sudskih rasprava, sto priopćenja HND-a, a nikad osuda. Ko što nije osudilo idiota iz Makarske koji je izudara čovika dok je sidija s kašikon u ruci.
I kako je vrime opasno i sve opasnije, sve dođe na onu izreku moga frenda Harisa, kako uvik kavu triba pit u istom lokalu. Lokalu di si dugo i di te svi poznaju. Jer tu, po njegovu mišljenu, možeš pričat pizdarije, gadit sistem i državu, jebat mater Europskoj uniji, pljačkašima iz Vip-a, nekulturnim policajcima iz Imotskoga, pederima koji su obećali Pelješki most, a nisu izgradili, referendumu i PDV-u, i pri tome osjećat se ugodno, ležerno i lagodno, i niko te neće napast. Jer si u svom okruženju. Reka bi jedan tip iz naše povijesti; svoj na svome.
I ovo je već postalo službeno objašnjenje za moju linost da prominen kafić. Zvuči suvislo i opravdano kad me žena počne tlačit da bi ona popila kavu sa mnom, ali u nekom drugom lokalu, a ne dvadeset godina u istom.
A što bi ja minja lokal? Uđen jutri i sidnen u ćošak. Ne kažen ništa, a konobarica skuva kapućino i donese. Ljudi mi dodaju novinu za čitat bez da san uopće izrazija želju za novinon. Kad pročitan jednu, dobace mi drugu. Bez ikakve priče. Sidin, pijen kavu i čitan novine u tišini.
I niko me ne ometa, jer znaju da čitan. Ako izvadin olovku odma neko dobaci konobarski blokić. Znaju da mi je palo nešto na pamet pa ću zapisat. Jer pišen. Za novine i za priče. Njima je jasno da neko živi i od pisanja. Jedino Damir Majić, kaže da ne radin ništa. Da je Bobo vridan, a ja glumac. Evo dok ovo zapisivan na papirić u kafiću side Frki, Bobo, Drinko, šumari Pećo i Mate, Dejan i mala rabočanka, i Pajo Martinac. Čovječe osjećan se ko Fidel Castro dok čita neprijateljski Miami Herald. Jer da ko mrdne na Fidela odma bi ih deset skočilo. Tako je i sa mnom. Niko ne mrda, ali zlu ne tribalo, svi su moji. Rodijaci. Sa svima san u rodbinskoj vezi. A već je poznato otprije da se ja najugodnije osjećan kad san među rodijacima. Dakle, svi oko mene. Osin Paje i male rabočanke. Ustvari, mala teoretski nije moja, al praktično je. Zakapara je nju netjak Stanković, tako da će ona kad-tad postat naša nevista. Znači, svi osin Paje. A Pajo se strašno uklapa u tu nedodirljivu tišinu lokala, di misli i pogledi cirkuliraju u savršenom ritmu, di niko nikoga ne pita ništa, di nema pitanja, a odgovori se znaju. Dovoljan je pogled u nekoga, da znaš kakve je volje, šta radi, i di je bija ovih dana. I kad ne kužiš sve, kužiš da ima neko ko kuži sve. Pajo. I sad kako mi svi u okruženju imaju bar kap zajedničke krvi počeja sam pomalo filozofski razmišljat; šta s Pajon? Situaciju sam postavija u Platonovo doba. Stara Grčka. Atena, 408 godina prije Krista. Šta bi Platon, u svom objektivnom idealizmu, uradija s Pajon? Pajo se dakle, uklapa u savršeni red nesavršenog kafića, i blizak je, i sve ok, ali nije u rodoslovlju. Razmišljajući iz perspektive starogrčkog filozofa nisan smislija ništa. Zato sam svoju nedoumicu, filozofsku i životnu, odma iznija svome rodijaku, koji je upravo uša u lokal,s mokron lumbrelon, i još mokrijon jaketom, i sija do mene, lagano se naslonivši na me, da moja jaketa upije kišnicu s njegove.
- Pa to ti je bar lako, reče rodijak otprve.
S Pajon se pokumiš. I onda si sigur ko banka. Kum ti je ko i rodbina.
I sad ovu ideju moran iznit Paji. A priču objavit.
Da ne bi Damir Majić reka da ne radin ništa. Pišen Damire, pišen.

- 21:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2011.

SRETNA VAM NOVA 2012.



Puno zdravlja, sriće i iskrenih osmjeha .......
Sretna vam nova 2012.

- 00:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 17.12.2011.

IMAMO ZA KOGA GLASOVATI; ZA ALENA SLAVICU

U vrime izbora u Vrgorcu je uvik zanimljivo. Iako na prvi pogled sve izgleda nezanimljivo. Jer sve se zna. Nema velikih nepoznanica. Uglavnom se glasa za SDP i HDZ. Male stranke ko da i ne postoje, niti koga interesira. Postoje dvi velike stranke i zna se ko za koju glasa. Osim što neki ne znaju di se glasa. I sve je to klasika; i ovi šta pitaju; Đe je općina? I ovi šta ne pitaju ništa. A znaju sve.
Svi oni glasaju. Kod nas su svi birači. Mislin, ovi punoljetni. A šta si punoljetniji, to si bolji glasač. Nekako su najbolji ovi što su prišli 90 i 100 godina. Oni uvik izađu na izbore. Tako i ovi put. Došla jedna stara vrgoračka baba od 85 godina na biračko misto.
- Ne vidin rano ja, ova sitna slova. Godine, šta ćeš. Pomoćeš ti meni, da ja zaokružin. Ja ću glasat za Alena Slavicu. Oni lipi čovik s plakata.
Pravo je lip i šestan. Mladić i po. Ti mi ćeri vidi koja je on stranka ja san zaboravila.
- Gospođo on vam je pjevač, nije on političar.
- Vidila san ja plakat. Ja oću glasat za njega i tu njegovu stranku.
- A koja je njegova stranka?
- Jel Kukuriku?
- Nije.
- Jel HDZ?
- Nije, ali plakat je isto plavi.
-Ma nije gospođo, nije van on u nikakvoj stranci, nije on na plakatu.
-Ma ajde mala, jesam ćorava al nisan luda. Eno ga gori di je Živko Šukanov prije ima gostijonu. Gori je zalipljen.
- A di?
- Supreć gostione od Remetovih.
- Ma nije gospođo.
-Slušaj mala, ne ćeš ti mene varat, ja ću glasat za koga ja oću !
Oću glasat za Alena Slavicu i gotovo.
- Ali bako….
kad je baba počela mlatit boršon po stolu, počelo je komešanje na izbornom mistu.
I onda su proradile institucije. Skočija dečko što mu oko vrata visi iskaznica.
- Bako u čemu je problem?
- A koji si sad ti?
- Ja sam iz GONG-a?
- Odaklen?
- Iz GONG-a, mi promatramo izbore da sve bude po pravilima, da sve bude u redu na glasačkom mistu.
- E unda uredi da ja glasan za koga ja oću.
- Gospođo, samo recite. Za koga vi želite glasat?
- Za Alena Slavicu!!!
- Hm, jel znate na kojoj je on listi, pod kojim brojem, koja je stranka?
- A ne znan sine, zaboravila san. Ali znan da se on zove Alen Slavica. Lipi čovik, zgodan, baš šestan. Sviđa mi se. Za njega oću glasat.
- Gospođo jeste li vis sigurni da je on kandidat na ovim izborima, znate…
- Ma zna ja sve, nego vi ne znate. Ili mi ga krijete. Oćete vi da ja zaokružin vaše. E neću! Oću glasat za Alena Slavicu! Fertik!!!
- Bako njega nema na nijednoj listi, evo ja san prigledala sve, i njega nema – objašnjava cura s biračkog mista, kojoj je već prikipilo po ure zajebancije s babon.
- Lažeš! Ima ga! Plakat je supreć Remetove kuće! Vidila san!
Opet nastaje komešanje, dižu se ovi iz izborne komisije, promatrači, GONG-ovci.
- Čujte, ajde vi ostanite ovde, ja ću sa svojim autom odvest baku gore na pijacu do tog plakata, i lipo ćemo vidjet koja je stranka taj Alen Slavica, i neka baka onda glasa - reče GONG-ovac onako poluironično, a kao mudro, jer je on donija Solomunsko rješenje.
-Ajde mali vozi!
-Ode GONG-ovac priko vrata, i baba za njin.
Doveja GONG-ovac Twinga zagrebački tablica prid općinu, baba se ukrcala i lagano odoše uz pijacu.
-Eno ga, stani, ovde stani, eno ga, vidiš….usićeno kliče baba, dok joj pogled kroz prozor Twinga leti na plakat Alena Slavice.
Parkira GONG-ovac i lagano s babon prilazi ulicu.
Na zidu plakat Alena Slavice. Onako portret iz mladih dana, lip, finćukast, duge kose, smješi se s plakata. Ispod velikim bilin slovima piše: Alen Slavica. A doli niže na bijelom A3 papiru je pisalo: subota 4.12. 21 sat, caffe bar Dubai.
Ali ekipa koja lipi plakate, točno priko toga djela zalipila je plavi plakat, onako vodoravan, na kojem piše: Imamo za koga glasovati: HRAST. Hrvatski rast.


- 19:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 29.11.2011.

"Rakija za plućne bolesti", nova knjiga Jure Divića, u svim knjižarama

Nakon nominacije za književnu nagradu Fran Galović, povećao se interes za knjigu "Rakija za plućne bolesti", pa je Profil odlučio "Rakiju za plućne bolesti" staviti na police svih Profilovih knjižara u Hrvatskoj.
Od ovog tjedna, knjigu "Rakija za plućne bolesti" Jure Divića možete nabaviti u slijedećim knjižarama:


PROFIL MEGASTORE
Bogovićeva 7
10 000 ZAGREB

PROFIL SUPERSTORE RIJEKA (TOWER CENTAR)
Janka Polić Kamova 81A
51 000 RIJEKA

PROFIL SUPERSTORE SPLIT 1 (CENTAR JOKER)
Put brodarice 6
21 000 SPLIT

PROFIL SUPERSTORE SPLIT 2 (CENTAR)
Šubićeva 7
21 000 SPLIT

PROFIL STORE BRANIMIR CENTAR
Branimirova 29
10 000 ZAGREB


PROFIL SUPERSTORE ZAPREŠIĆ (WEST GATE)
Zaprešićka 2, Jablanovec
10 298 Donja Bistra

PROFIL SUPERSTORE RIJEKA – KORZO
Užarska 1
51 000 Rijeka

PROFIL SUPERSTORE ARENA CENTAR
JARUŠČICA BB, LANIŠTE
10 000 ZAGREB

- 00:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2011.

7 ILJADA KUNA ZA MOGA RODIJAKA

Ovih dana mi je pun kufer novina. Novinskih vijesti, novinskih pitanja i novinskih patnji. Uđemo u fazu kad se ništa ne događa, a triba ispunit kvotu zadanog broja textova koje moraš objavit misečno da bi na neki način ispunija normu, i da ti urednik iz Zagreba pošalje novčani iznos na bankomat Splitske banke nasuprot vatrogasnog u Vrgorcu.
Već smo duboko zaronili u kvasinu sezone kiselih krastavaca, kad je naše gradsko vijeće prihvatilo prijedlog gradonačelnika, i izglasalo odluku o jednokratnoj novčanoj pomoći neženjama koji se odluče oženit. Gradonačelnik je odlučija, da grad da 7.000 kuna u kešu, svakome u dobi od 30 do 45 godina ko stupi u brak. I onda sam ja na mala vrata objavija tu malu i čudnu vijest, pod naslovom „Udajte se u Vrgorac dobit ćete 7.000 kuna“. Konta san da bombastičnim naslovom potaknem kakvu curu ne bi li se udala za kojeg Vrgorčanina, jer smo po svim statističkim podacima izbili na prvo misto u Dalmaciji po broju neženja. U Vrgorcu, kažu brojke, u dobi od 30 do 45 godina ima 350 neoženjenih muškaraca. Kad sam to objavija, nastalo je ludilo. Ne od žena, nego od kolega novinara. Svaki čas zovu. Oni bi napravili prilog o tome, oni bi došli snimit za televiziju, ajde nađi nekoga neženju, ajde daj broj gradonačelnika itd itd. Ipak, bija san zadovoljan što san uboja pravu temu. Tema je doista životna, ona iz naše svakodnevnice, ona na koju će svi trznit i koju će svi pročitat. Tako san rješija problem, izbacija san dobar text, koji će se vjerojatno pretvorit u temu, pa ćemo imat šta pisat misec dana, ali s druge strane počeja mi se pojavljivat drugi problem. Isto tako životan, i dio svakodnevnice.
Počela je zima, triba bi se grijat, i triba bi usić drva. A moja drva su još na Stiljima, u okomitom položaju. I krenen ja tako popodne u Matokit, da vidin je li opalo lišće, i di bi se moglo upilat malo drva, a da nije daleko od ceste, da ne triba teglit. Nakon kraćeg obilaska terena, nabrzinu san donija odluku, da ću za koji dan doć s motornon pilon i oborit nekoliko dubova u Gažnovcu, i nešto sitno grabovine doli ispod kuće, tako da će bit za ovu zimu, za koju su Indijanci rekli da će bit duga i hladna.
Spuštan se prema kući isprid koje san ostavija auto, kad vidin priko oka kako u rodijaka dimi iz fumara, kako on loži, bit će već ima deset dana.
- Ajd svrati na rakiju!
Skrenem ja na raskrižju desno, kako bi reka Thompson, i iđen vidit šta rodijak radi, a s obziron na studen, možda se i odlučim za rakiju.
U rodijakovoj kući lipo toplo. Ugodna zimska atmosfera. Rodijak se namistija na kauču, pucketa vatra iz šporeta na drva, na televiziji utakmica. Federalna televizija.
-Šta ovo ti gledaš, utakmicu?
-Aha, Široki protiv Borca iz Banjaluke.
-Odkad ti pratiš bosansku ligu?
-Ma, ja to radi kladionice. Igra san fiks na Široki.
- E, bit će Široki dobar?
- Nije loš, pri vrhu su. Naš Mate igra za njih.
- Koji Mate?
- Nelicin !
- A, Roskam.
- Eto ga, vidiš ga, broj 19 u bilon dresu.
Dok Mate trče po kaznenom prostoru Banjalučana, vidin da u 52. minuti susreta, Široki vodi s 1:0, i dobitak s kladionice se smiješi rodijaku.
- Pa šta ima?
- Ništa, šta će bit?
- Ima li šta nova?
- Đavla, šta će bit nova. Ima, daje gradonačelnik 7.000 kuna svima koji se ožene.
- E, čuja san. Moga bi i ti.
- Šta bi moga?
- Potegnit 7.000 kuna.
- Misliš da se oženin?
- Pa e, grad daje 7.000 kuna svima od 30 do 45 godina koji se ožene.
- Znan, baš san nešto konta o tome.
- Pa šta si skonta?
- Rođendan mi je za misec dana. 45-ti!
- E, pa šta si odlučija. Imaš još misec dana, kad prođeš 45, ispadaš iz igre za 7.000 kuna.
- Ma, sačekat ću malo.
- Šta ćeš sačekat?
- Ma, sačekat ću misec dana.
- Što ćeš čekat misec dana?
- Pa, sačekat ću da mi prođe 45.rođendan!
- Zašto?
- Da ne napravin kakvu glupost !


P.S. Široki – Borac 1:1


- 11:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RICAVI U SABORU

Jedna moja prija iz Splita, koja godinama ignorira svoj talent za pisanje i moje nagovaranje, često mi prigovara kako bi mora malo pripazit na ponašanje. Njoj se nekako čini da sam malo neotesan, da bi moga malo pripazit, a ne se ponašat ko divljak iz Vlaške. Svako malo kad s njon sidnen na kavu, počne mi grintat kako bi se triba malo ufinit, jer ipak san ja pisac, i nije red da se ponašan nekulturno za čovika iz kulture. Nije baš da ja nju ne obadajen, draga je ona meni, i ponekad mi se čini da bi je valjalo poslušat, jer uvik valja poslušat bistre ljude, posebice žene, ali kad sve saberen, teško je da će doć do nekih promjena. Jebi ga, kako živin u ovom okruženju di živin, posta san pomalo surov, vokabular mi se zna spustit na izričaj rodijaka s planine, a sam po sebi nisan neki tip od romantike, pa stoga i ne smatran da je jako važno otvorit dami vrata, i bit nešto posebno prisan s konobaron kad naručivan kavu. Ili kapućino. Nama iz Vlaške, kako nas ona zove, sve nas iz Imotskog i Vrgorca, nije baš blizak taj splitski đir, i mi ti nismo za puste ćakule s konobaron, i kave na prazan želudac. Mi smo malo greziji, i nama je najvažnije kad iđemo u Split, da imamo dobro auto, po mogućnosti noviji Mercedes, i kad dođemo u Split da imamo para, ako naletimo na koju priju da je možemo odvest na ručak ili večeru, da zajednički manemo kilo pečenoga i popijemo dvi pive, pa nakon toga može i kava. Il kapućino. Sve ona to razumi, ali upire kako bi se ja mora bar malo popravit i ufinit, jer ovakvi kakav san, neću daleko. Jer ovakvi tipovi ko ja, nisu baš za proć u Splitu. Još ovako mršavi ko ja, još kad pustin kosu pa mi se urica bezveze. Kao, bolje je bit kratke pristojne frizure, nego da san ricav i rasčupan. I tako, dok ja razmišljan o svin tin njenin zaključcima, sam zaključujen kako od toga nema ništa. Jer jednostavno, priša san ja 4 banke, i ko će me prominit. Tija ili ne tija.
I dok tako kontan kako ću zauvik ostat nepopularan, i neću proć nigdi dalje, pa ni u Splitu, skontan, kako je jednog tipa, onako malo grezog, iz Dalmatinske zagore, sklonog pečenoj janjetini, s ricavon koson izabralo za gradonačelnika. I to, baš za gradonačelnika Splita. I dok mislin o tome, otvaran novinu, i vidin da će taj ricavi uskoro uć u Sabor. I njegova sestra također.

Mirjana, jel ti stvarno misliš da bi se ja triba ufinit?



P.S. Svaka sličnost s Mirjanom Sanader je isključena.

- 00:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 15.11.2011.

HNOS – HRVATSKO NACIONALNO OPIJANJE SREDNJOŠKOLACA

Već preko dvadeset godina svako jutro čitam novine uz kavu. Pročitam sve dnevne novine šta mi dođu pod ruku. A danas u kafićima ti ponude cili pregršt novina i tjednika, tako da ako te volja možeš saznat sve o politici, lovu, modi i zdravlju. A kako je kriza, svi nešto pokušavaju saznat više, ne bi li se naslutilo nekakvo rješenje za ove godine koje nam predstoje, a po projekcijama će biti loše kao i ove dosadašnje. I evo danas, na 15. studenoga, kada završava mjesec knjige u Hrvatskoj, koji inače svake godine traje od 15.listopada do 15.studenoga, u Jutarnjem listu čitam text u kojem su rezultati analize potrošnje u Hrvata za mjesec rujan. Dakle, službeni podaci Državnog zavoda za statistiku o potrošnji u Hrvatskoj u mjesecu rujnu. I tamo je nabrojano svega, od električnih aparata do poljoprivrednih proizvoda, i svega šta se kupuje u našim malim dućanima i velikim trgovačkim lancima. I tako dok očima kroz naočale prebirem po ljestvici proizvoda, koji idu u minus i plus, za oko mi zapinju dva proizvoda. Alkohol i knjige. U rujnu mjesecu 2011.godine u Hrvatskoj je porasla prodaja alkoholnih pića za 8,9%, i alkohol je među vodećim proizvodima na ljestvici koji su u plusu. Kad se s vrha ljestvice spustimo na dnu, među proizvodima u minusu, uočava se pad prodaje knjiga. U mjesecu rujnu, ljeta gospodnjeg 2011. prodaja knjiga u Republici Hrvatskoj je zabilježila pad od 6,2%. Dakle, građani Hrvatske manje kupuju knjige. A više alkohol. Tako kažu podaci Državnog zavoda za statistiku. Na prvu ruku pomisliš, da je sve ok. Ljudi manje čitaju, malo nas je stiskla kriza, nema se novaca, pa se ne kupuju knjige. A s druge strane, završilo je lito, počeli hladniji dani, iđe se u šumu pilat drva za zimu, pa se triba kupit boca rakije, za zagrijavanje u šumi. Ono, kad se u pilu liva mješavina, zapali se cigar i trzne jedna loza. I sve je to ok. No međutim, kad razmislim malo dublje, ništa mi nije jasno. Ili Državni zavod za statistiku laže, ili smo mi ko nacija otišli u tri p.m. (pisaće mašine). Jer, rujan je mjesec kada počinje školska godina, i kada svoj djeci koja pohađaju školu trebaju knjige. I u tom mjesecu, rujnu, kada u cjeloj Hrvatskoj počinje školska godina, kada su ulice pune učenika s prepunim školskim torbama, u Hrvatskoj se najviše prodaje alkohola a najmanje knjiga. Zamislite, u rujnu pad prodaje knjiga od 6,2%. A rast prodaje alkohola od 8,9%. I šta možemo zaključiti iz podataka Državnog zavoda za statistiku. Zaključujemo, da su u mjesecu rujnu, kada započinje školska godina, učenici u svoje torbe natrpali boce s alkoholom. I takvi idu u školu. I tamo se u školskim klupama časte šampanjcem, pivom, rakijom, crnim i bijelim vinom, te Pelinkovcima iz onih mali bočica. Tzv. Unučićima. I to je valjda taj novi obrazovni program u našem školstvu. HNOS.
Hrvatsko nacionalno opijanje srednoškolaca.


- 07:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2011.

ĆUKOVINA MOJA DOMOVINA

Bilo mi je jako čudno, kad mi je ćaća na ledini isprid kuće Joje Zelina, reka da ćemo gradit kuću u Ćukovini. Zvučalo je dobro i zagonetno. Ako ne i opasno. Lipo je bilo čut da ćemo imat svoju kuću, ali zagonetno, i ujedno opasno zvučala je riječ Ćukovina.
Nekoliko godina kasnije počeja san živit u Ćukovini, u kući kraj ambulante, u našoj kući. A naš susjed Joskan objasnija mi je da je tu svojedobno bija stočni Pazar, po kojem bi se danju trgovalo stokom, a noću ne bi bilo nikoga. Samo ćukovi. Predgrađe di nema ništa i nikog, osim zavijanja ćukova. I od tih ćukova, noćnih lutalica, kvart od Šoljkove kuće do ambulante dobija je ime Ćukovina. Čim smo priselili u Ćukovinu ćaća je nabavija ćuku. Napravili smo drvenu kućicu od dasaka, onih cimentavih što su ostali od kalupa, i smistili ga uz Šoljkov zid, onaj koji je dilija našu lokaciju od vrtla Tone Šoljka.
Bila su neka druga vrimena, i nije uopće bilo lako ranit ćuku, ali svak je ima ćuku, pa smo ga imali i mi. Ćaća je objašnjava da je dobro da imamo ćuku, jer kuća je u gradnji, pa on kao čuva, da nam ne bi niko po noći ukra kakvu dasku, vriću cimenta ili žicu, a meni je jednostavno bilo logično da svak ko živi u Ćukovini mora imat ćuku jer je to takav kvart. I svi su u našem kvartu imali ćuku. A svi smo manje-više bili radničke obitelji, koje su gradile kuću, i taj ćuko je svima bija teret ranit. Ali svi su se nekako snalazili, i svi su imali svog mesara koji bi da kostiju za ćuku. Odeš u mesara kupit mesa za ručka, i onda ti mesar u jednu posebnu kesu ubaci malo za ćuku. Našla bi se tu pokoja kost na kojoj ima još malo mesa, iznutrice, koža i slični dijelovi kojima bi se ćuko moga zabavit i naist. Mi smo nekako bili vezani za Luku Grljušića, a ponekad bi kupovali meso i u Bantula. To su bile dvi opcije od četri. U Vrgorcu su bila četri mesara, koji su imali svoje mesnice, i koji su u njima radili i živili, jer su to bili obiteljski obrti. Baš obiteljski. Milenko Lalin, prinija je svoju mesnicu na svoga sina Tonća, Anđa na svoga Tonća, Luka Grljušić na svoga sina Miru, a stari Bantul na sina Joška. A moj je ćaća tako na mene prinija naviku da iman ćuku. I godinama je sve bilo isto. I u Ćukovini i u Vrgorcu. Ćukenja su lajala i zavijala u Ćukovini, mesari su radili u svojim mesnicama, a mi bili spona između njih. Ćukenja u Ćukovini i mesara na pijaci. I onda se je s godinama stvari počele razvijati. Ćukovina više nije bila prigradsko naselje na putu za ambulantu, a mesari više nisu bili mali obiteljski obrti. Kroz Ćukovinu je prošla široka asfaltirana ulica, ambulanta je postala Dom zdravlja, a neki mesari su postali Mesne industrije. U mesara su se počele povećavat količine mesa, a u Ćukovini se počeja smanjivat broj ćukenja. I tako se trend nastavija. Mesari su počeli iskorištavat svaki komad mesa koji se moga iskoristit, iznutrice i koža počeli su se prerađivat u kobasice, salame i paštete, a iz Ćukovine su nestajale drvene kućice, jer ko će ga ranit na ovu skupoću, a umisto njegove kućice može se stavit kamin ili misto za roštilj. I onda svi vikendon pečemo meso na roštilju. Jer to je gušt. Otić u Pivaca i kupit mesa za na gradela i peć ekipi. U miru i tišini. Bez laveža i bez zavijanja ćukenja. I opit se nakon što se naidemo pečenog mesa. I onda pijani pričat kako je nekad bilo lipo. Kada smo svi bili isti. Sirotinja, koja je gradila sebi kuću. A ćuki kućicu. U Ćukovini. Koje više nema. Nigdi. Osim na Google Eartu.

- 00:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.10.2011.

JURE DIVIĆ - MEĐU ODABRANIMA ZA NAGRADU FRAN GALOVIĆ



KOPRIVNICA - 18. Galovićeva jesen, manifestacija posvećena velikom književniku Franu Galoviću, ove će se godine sastojati od tri dijela – već uobičajenog festivala književnosti, koji će biti od 27. do 29. listopada te njegovog pred i post programa. Priredbe će se odvijati u Koprivnici, Peterancu i Đurđevcu. Na manifestaciju će doći brojni istaknuti književnici, poput Jakše Fiamenga, Krešimira Bagića i Stanislava Marjanovića, a budući da poetika Galovićeva djela ima nešto od duha europskog ekspresionizma, organizatori su pozvali i po jednog pjesnika iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Vojvodine, rekla je predsjednica organizacijskog odbora Enerika Bijač.
- Usudim se reći, s obzirom na sva ova imena koja ovdje sudjeluju, na sve subjekte koji su suorganizatori na neki način, da je ove godine Galovićeva jesen postala zapravo jedna institucija koja je objedinila kulturu i prosvjetu Podravine, kazala je Bijač.

Za nagradu 'Fran Galović' za najbolju knjigu zavičajne tematike odabrani su finalisti, koji konkuriraju za nagradu od deset tisuća kuna.
To su Ludwig Bauer s knjigom 'Zavičaj, zaborav', Silvija Benković Peratova i 'Tetin luštrin', potom Jure Divić 'Rakija za plućne bolesti', Miro Gavran 'Kafkin prijatelj', Miroslav Slavko Mađer i knjiga 'Domaće stvari', Ljiljana Matković 'Muška krv' i Helena Sablić Tomić 'Grad koji šarmira'. Na Galovićevoj jeseni bit će dodjeljena nagrada i za kratku on-line priču, kao i nagrada 'Mali Galović' u kojoj se likovnim i literarnim radovima natječu učenici sedmih i osmih razreda te srednjoškolci.

- 01:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 26.07.2011.

MOJE TRIŠNJE I NJEZINE SANDALE

Već sedan-osan godina borin se sam sa sobon i sa svojin projektom ranča na selu. Kad san bija mali nije mi se dalo s ćaćon ić na selo, jer to nekakvo bavljenje poljoprivredon i obilaženje starih kamenih kuća nije mi nimalo bilo napeto. Bilo je prišnijih stvari. Kad san upisa fakultet reka san ćaći, da kad završin fakultet da ću kupit biloga konja i da ću ić živit na Stilja. Ćaća se samo nasmija i ladno reka; nisi ni počeja studirat a već si poludija. I tako se moja ljubav za djedovinom svela na povremene ispade, a kako se stvar s fakson otegla, nisan stiga kupit biloga konja pa tako nisan ni oša živit na selo. Osta na asfaltu. I sad guštam. Stigla mi autocesta 500 metara od kuće, i svaki vikend mi isprid vrata prođe oko 25.000 auta svih vrsta, dimenzija i registarskih oznaka. Kad popizdin od sve te gužve i buke koje nam je donila autocesta iđen na Stilja, sadin voće i povrće, uzjagan voćke i divanim s rodijacima koji su ostali živit u planini. A da mi sin ne dobiva ospice na spomen sela kakve san ja dobiva kad me ćaća vodija sa sobon, ja san svoga od prvoga dana počeja vodit na Stilja, tako da mu je sad to normalno, čak i drago. Jer je gore u našem rodnom kraju već steka prijatelje. Barba Dendija, koji je rođeni Vrgorčanin, moj je Mate upozna na Stiljima, i sve ove godine je ubjeđen da je on neki naš daljnji rođak koji je osta živit na selu. A barba Dendi je cool. Svaki put mu da soka i lipo popriča s njim. Jednom je samo bija zajeb kad ga je počastija paprenon kobasicom. Mate je malo guloz, na jednoga svoga, kojega su ko dite zvali Gulozan, pa je odma poletija uzet fetu onoga šta je barba Dendi nariza, a poslije cilo popodne mu nisan moga objasnit zašto njega peče jezik. Ali isto ga to nije smelo da s radošću iđe na Stilja. Pogotovu kad iđemo s motoron. I kontan ja neki dan, vakat je da su trišnje zrile, iman par stabala od par godina, nije da će sad bit neka ogromna količina, ali bit će malome za najist se i ponit u kesi doma sestrama. I tako, zaputimo se ja i Mate s motoron na Stilja. Došli gori, kad imaš šta vidit. Ni na jednoj trišnja nema ni jednog ploda. Gledan začuđeno, znan da ih je bilo ima jedno desetak dana, bile onako roze, sad kad bi tribale bit crvene, nema đava jedne. Gledan po zemlji, nema ni jedna. Nisu opale, nije ih kiša otukla, nije ih vitar otpuva. Ali ih nema. Popizdija san. Ma da je ostalo bar par komada da mali ubere, nekako bi prižalija stvar. Ali brate mili, ni jednu jedinu nisu ostavili. Oden do babe Frane, koja živi u susjedstvu, ne bi li sazna bar štagod o trišnjama.

-Baba je li bija ko u onim mojin trišnjama, je si li vidila koga?
-Nisan.
-Sve mi je trišnje neko obra.
-Ne zna sine, nisan vidila nikoga.
-Baš nikoga?!
-Ma nikoga. Je bija oni mali Jure, tamo s krajnji Stilja. Ali ima desetak dana. Doša je s auton unde kraj tvoj zemlje. Bija je s nekon ženskon. Odali su tudan. Njoj je nešto bilo upalo u papuču.
E?
Imala je neke litnje papuče.
Sandale?
E, sandale.
Unda su zašli tamo di su tvoje trišnje. Oboje zajedno.
E…
I nije je bilo jedno po ure.
Kašnje san vidila da je on sam izaša otamo. Nije ima majce. Izaša je gol do pasa. Ona nije izašla.
E sad,…. šta je bilo s njezinon papučon i tvojin trišnjama ne znan....
..ali on se slatko smija.

- 00:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.08.2010.

DIVIĆ PREDSTAVIO NOVU KNJIGU 26 METARA ISPOD ZEMLJE

Pisac i novinar, Jure Divić predstavio je svoju novu knjigu „Rakija za plućne bolesti“ na nesvakidašnjoj promociji, 26 metara ispod zemlje.
U napuštenom rudniku asfalta Paklina, nedaleko od Vrgorca, Divić se s dvadesetak znatiželjnika spustio u utrobu zemlje i održao predstavljanje svoje nove knjige.
Članovi Moto kluba „Dvi kule“ iz Vrgorca očistili su ulaz u rudnik koji je zatrpan odronima s gradilišta buduće dionice autoceste Dalmatine, te su osvijetlili jednu rudničku cijev u kojoj je Divić održao promociju svoje nove, četvrte po redu, knjige proze. Na temperaturi od 17 stupnjeva, gotovo 20 stupnjeva hladnijoj nego li vani, Divić je čitao svoje nove kratke priče među kojima i dvije kratke priče koje su osvojile nagradu na natječaju za najbolju kratku priču na WH Festu. Po izlasku iz rudarske jame svi su dobili po čašicu rakije, besplatan primjerak knjige i promotivnu majicu „Rakija za plućne bolesti“ koju dodjeljuje Turistička zajednica grada Vrgorca, sponzor i promotor Divićeve nove knjige.
Nakon prvog čitanja underground proze u rudniku, Divić je najavio i slijedeće slične nastupe na kojima će predstavljati svoju novu knjig

- 17:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.06.2010.

ČETVRTA

Predsjednik Ivo Josipović s knjigom
Jure Divića

Iz tiska je upravo izišla nova knjiga Jure Divića.
„Rakija za plućne bolesti“ četvrta je objavljena knjiga Jure Divića. Rakija vrgoračkog pisca i novinara uskoro će biti promovirana diljem Hrvatske, BiH i šire.





Kroničar, kritičar, komičar


U drugoj zbirci kratkih priča i zapisa „Rakija za plućne bolesti“ Jure Đ. Divić ostaje vjeran pripovjedačkom postupku i načinu fabuliranja prepoznatljivom iz prvoobjavljenog proznog uratka „Vrgoračka kronika“. Većina je priča periodično izlazila u vrgoračkim i makarskim lokalnim novinama, međutim, zbirka nije preslik i reciklaža starih tema, i nadalje je nadahnut u odabiru i zapažanju, svjež i aktualan u problematiziranju, britak i oštar u analiziranju.
Primjera, prigoda i tema ne može nedostajati, a pripovjedaču su prigoda da ih ovjekovječi u niz više ili manje nepovezanih pripovjedačkih krokija, sentimentalnih zapašanja i preciznih seciranja.
Iako su ove kratke priče zavičajno jasno smještene u Vrgorac i okolicu, a ta okolica cijeli je svijet, od na pogled udaljene Hercegovine i nešto udaljenijeg Japana i Amerike, one su svojom humanističkom porukom, prepoznavanjem ljudskih karaktera, tipičnih obrazaca ponašanja zapravo univerzalna „mentalna mapa“ čovjeka u bilo kojoj sredini. Ovo je sredina, kao uostalom i svaka mala zajednica naše Dalmatinske zagore, njegovala britki humor, ponekad nemilosrdan i surov prema objektu izrugivanja i „hvatanja u đir“. I to ne iskorjenjuje propagirana korektnost, a manirom dobrog kroničara, Divić će u svakoj prigodi pronaći prikladnu temu koju može izvrgnuti svom grintavom, zajebantskom kritiziranju.
Zato se i japanska tehnologija u „Brikom u rebra“ i američka konzumerizam u „Rodijacima iz Amerike“, lokalpatriotsko šegačenje u „Čaju od kamena“, skakanje do susjedne hercegovačke granice, tako fino odražavaju u zapravo zavičajnom kontekstu ovih priča gdje bivaju dosljednom dijalogizacijom dovedene do svog apsurda i izazivanja komičnih efekata, a ta se komičnost gradi fabuliranje i dijalogiziranjem svedenim na osnovnu fabularnu nit. . Kratke u svojoj (ne)dorađenosti, stilski se i formalno ipak zaokružuju autorovom hinjenom nebrigom za standard, kratkoćom izraza, dosljednim fabuliranje oko centralne točke, a to je neki događaj, dijalog uhvaćen preko uha, besposličarsko prepucavanja i upravo ta nedorađenost i zadržavanje na jednom fabularnom tijeku osigurava efektnost poentiranja i prepoznavanja biti (poljoprivreda, iseljavanje, turizam, „bombonomanija“ itd.).
Divić može sebi, dosljedno i namjerno, dati dvije uloge, a to su sudionik i promatrač, dvije stane omogućuju mu da jednako „opere“ lice i naličje kao što je to, npr. učinjeno u „Svečanom padanje u nesvist“, „Carinicima“.

Prostor male sredine prikladan je upravo zbog mentaliteta „svi o svima i svemu sve znaju“ da se pisac naruga i globalizaciji i zavičajnoj uskogrudnosti i paranoičnosti, npr. u „Po ure avanture“, ali i dobrohotnosti. Ne ostaje pošteđen nitko, ošto pero („američko“), tipkovnica, laptop služe jedino njihovoj brzoglasnoj distribuciji do čitatelja. Vrckavost i lucidnost zapažanja neke su od značajki ovih tekstova, duhovitost dijaloga uistinu u ovim se krajevima njeguje kao oblik humora, spontan i surov u isto vrijeme, kalamburske dosjetke, hvatanja u đir oblici su čak i svakodnevne komunikacije i bila ovoga grada, što je tko rekao, gdje se što dogodilo, tko je kome smjestio, ne umire niti u ovim, tehnologijom i, promijenjenim vremenima. Teme su se promijenile, ali je ljudska bit ostala ista i Divić se vješto služi upravo takvim pripovjedačkim postupcima usvojenima i nesvjesno preslikanima iz sredine koja ga nužno oblikuje.
Fabula gradi dosljedno, čini se da unaprijed zna što želi pokazati, i čitavu priču gradi prema tom završnom krešendu. „Semafor“, „More“ možda su najbolji primjeri za to. Vodi čitatelja putem kalamburovskim dijalogiziranjem, monoloških „filozofiranja“ finom dramaturškom zapletu, uvijek doduše, kratkom i sažetom, dosljednom dijalogizacijom dovedenom ponekad do svog apsurda i izazivanja komičnih efekata. Ne bješi od detektiranja problema postupkom potenciranja karikiranjem i pri tom ga ne zanimaju ga pritom sporedni detalji, on se usredotoči na jedan detalj i izvlači iz njega maksimum. Dijalozi su zato škri i svedeni na minimalnost obavijesti, rečenice iskaču ponekad iz svoje semantično-strukturalne logičnosti, ali u tome i njihova draž, pisac u njima doslovno simulira govor sredine, neizvještačenost, a glumljenom nebrigom za njihovu standardnost pridonosi uvjerljivosti i životnosti fabuliranja.
Zavirimo li dublje u nihovu strukturu, zar u njima ne pronalazimo tipično ljudke, svevremenske: malo zavisti, lukavog dodvoravanja, bolne nostalgičnosti i puno smijeha.
Geg, detalj, mig, aluzije, imena, nadimci i nazivi poznatih ljudi i lokaliteta dobrodošli su da kosturu priče daju onu životnost i ukorijenjenost, a samim time i toplinu onog domaćeg, bliskog prostora prepoznatljiv okusa i mirisa kao što je to postigao u „Rakiji za plućne bolesti.“ Dobar bi stand-up komičar kod Divića mogao naći neiscrpno vrelo dosjetki i gotovih kazališnih britkih monologa.
Nije zanemarivo niti autorovo bavljenje fotografijom jer je i tu jednako potreban osjećaj za fokusiranje, hvatanje trenutka, detalja koji cjelini daje onu specifičnu draž., a i stvari bolje vidiš zaštićen sigurnošću objektiva.
I sigurno, dobar bi stand-up komičar kod Divića mogao naći neiscrpno vrelo dosjetki i scenski dorađenih britkih monologa.
Antonia Galić

- 00:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 03.03.2010.

ŽOHAR


Opet san u dilemi. Razmišljan kako bi bilo pristat pit kavu. Razmišljan i o tome da pristanen ić u omiljeni kafić. Jer, jedna mala nestrpljiva mi je rekla da san star. A od kad san star, posebno u ovaj neki zadnji period, počelo mi svašta smetat. Posta san i pomalo gadljiv. Nisan više ko prije, ne mogu podnit stvari koje san prije podnosija. A u nekin drugin stvarima vraćan se u mladost. Kad san bija fin. Sada u nekin momentima postanen finćukast i opet mi počne svašta smetat. Ko neki dan jedna scena u mom omiljenom kafiću. Na mom omiljenom kapučinu. Inače, ja ne volin sidit za šankom, ali, eto, sija san. Ko po đavlu. I to tamo na oni ćošak di se šank mota u slovo L, tamo di uvale cafe aparat. Kako san ja malo više od čitanja, a manje od barenja konobarica, uvik više volin sist za stol i čitat novine nego zupit na šanku. Šank je obično uzak i ne moreš raširit novine. Zato lipo sidneš za stol pa raširiš novine i čitaš. Ponekad raširin i zjenice. U situaciji kad se konobarica vraća od mog stola prema šanku. Tada mi se znaju zjenice raširit. Zbog nedostatka svitla kad mi se njeni bokovi i, ne mogu reć na šta san sad pomislija, kreću isprid očiju. Tada ne vidin ni naslove, a kamo li mala slova. Jer, fali mi svitla. A i dioptrija mi nije više ko nekad.
I tako sidin ja za šankom, konobarica cidi kapljice kave u šolju iz aparata za moj kapučino. Prethodno je ubacila cukar, a još samo da napravi pjenu i ulije malo mlika. Dok ja uglavnom pratin taj proces stvaranja toplog napitka, kroz očale i sve moje dioptrije kužin kako jedan žohar lagano i elegantno šeta po posudi u kojoj je šećer.
- Šta je ovo, mala?
- A nu, vidi ga di je doša!
- Šta di je doša, daj baci ovo sve!!!
- Ma ne boj se, to je naš domaći!
- Koji domaći, jebate???
-To je naš kućni! - reče konobarica s osmjehom i stavi mi na šank kapučino.
Gledan u onaj kapučino i sve se pitan kako bi se sad triba ponašat? Bi li triba napravit scenu ili da se i ja smijen i da buden sritan šta je to domaći žohar?! Jer, kojin mi je tonon rekla ositija san da triban bit sritan što je domaći, a nije neki industrijski žohar. To mi je odma zamirisalo na neku teoriju zavjere. Zamisli, industrijski žohar. Proizveden u laboratoriju neke tajne sile. I takvih je na tisuće. Pušteni iz laba.
Sa super tajnim čipom u sebi. I nano tehnologijama, koji u mikrotrenutku ispuštaju razne kemijsko-biološke otrove i neke sedative koji poboljšavaju okus šećera, a samin time i kapučina, i ulaze ti u organizam, a da nisi ni primjetija. Jer si bija sritan dok piješ super okus.
A onda oni vladaju tvojim krvotokom, reguliraju ti želučane kiseline, limfu, nervni sustav, a na kraju i moždane stanice. I taman kad ti misliš da vladaš situacijon počne te vatat neka fibra. Mučnina i bol u mišićima. I sve to neće pristat ako pod hitno ne kupiš ovo novo najnovije super turbo djelotvorno cjepivo.
I kako ne bi bija u dilemi!? A još k tome jedna mlada gospođa me uporno zove na kavu u jedan drugi lokal. A meni se baš sviđa. Mislim, lokal.

- 20:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se