Život na granici je opasan i tvrd - reka je dobri Darko Rundek, ko da je živija u Vrgorcu ili Ljubuškom, pa zna kako nam. Uvik neke države i crta između njih, a mi osuđeni da živimo do crte i da ima neko ko nam ne da priko crte. A narod ko narod, voli prić crtu, il ovako il onako. I tako stoljetno življenje oko granice ostavi tragove, stvori običaje i minja navike. Što je država strožija takva su i pravila. A narod mora živit i prilagodit se, da ugodi sebi i državi. A države i sistemi ne vole kad ugodiš sebi, oni bi da samo ugodiš njima i da bude po njihovu. Mi smo neka sorta koja nikako da se osamostali i voli svoju državu, mi uvik u nekoj uniji, zajednici nekih država. Prije smo bili u zajednici s nekoliko država, pa nam nije valjalo, pa smo sad u zajednici s puno država. Zajebana bila ona zajednica, a ova još zajebanija. Ova koja se sad zove Unija skroz zajebana. Voli vidit sve, znat sve i kontrolirat sve. S obe strane crte koja se zove granica i narod oko nje, pogranični. A narod ko narod, voli živit zajedno bez obzira na crtu. Ljudi se druže, posluju, ljubuju, žene se, igraju nogomet, pokumljuju se i svašta još nešto. A Europska unija ne voli da je tako, ona bi to sve kontrolirala i ne bi dala da mi imamo svoje običaje i pravila. Koja su kod nas prilično jasna. U nas se zna ko s kin živi , ko se s kin druži i ko se s kim kumi. Recimo, u nas svaki uspješan obrtnik ili privrednik ima kuma koji radi u graničnoj policiji ili carini. Ovi s carine za kuma imaju odvjetnika, sudca ili nekog ko se bavi bananama. Naša domaća radnička klasa za kuma bira nekoga od Braće, jedino ovi motoristi se kume između sebe. Bajkeri vole da je kum ditetu bajker. Ili kad se žene da je kum doša na dva kola.
I svi ti ljudi žive zajedno, pomažu se, bore se da prežive svakodnevnicu i da olakšaju život. Al doša ovi Šengen, Europska unija ne da da se živi ko nekada.
Sve se snima kamerama i prisluškiva. Cilo polje između Ljubuškog i Vrgorca pokriveno stotinama kamera. I sad ti se pripit vraćaš iz svata i sta bi u Bostanima poseksat ženu. Svoju ženu u svom autu.
Jebi ga, nema toga više, jer svi znaju da se sve snima kamerama. I onda se ti malo strpiš i izdržiš do kuće. Pa seksaš u toplu krevetu. I to ti je osigurala Europska unija. Da se ne smrzavaš i ne tiskaš po autu.
Ili kad imaš neki problem pa zvrcneš kuma na mobitel da ti dođe pomoć. E toga više neman u nas. Jer recimo kako bi zvučalo da zovneš kuma koji radi na granici i na telefon mu kažeš: Bil mi moga popodne pribacit ona drva. Hm, pribacit. Odma se pale ovi šta prisluškivaju, a u nas se prisluškiva svak i sve. I to znaju svi. I policajci i carinici, odvjetnici i ljubavnici. Kako da ja zovnen na mobitel svoga susjeda i kažem mu: Evo ove tvoje kokoši prišle u mene. Odma se pale lampice, šta prišle, kud prošle. Legalno, ilegalno, kroz žicu ili mimo žice. Koje kokoši, hm, razgovor može imat višestruko značenje. Još susjed Hercegovac. Iz druge države. Druge unije.
Zato u nas više niko ništa ne govori na mobitel. Sva komunikacija traje do 14 sekundi. Jer se nakon 15 sekundi pale prisluškivači. Ili se uključuju na sporne riječi. Kao pribacit, prišle, došle itd. I unda ljudi lipo zovu jedni druge na rakiju. Ono di si, šta radiš, ajde svrati na rakiju. Ili na čašu vina. Il kavu. I unda se na kavi dogovaraju šta tribaju. I to u kafiću di je glasna muzika. I side unutra. Da odzvanja i prostor i žamor ljudi. Jer nikad se ne zna.
Vidiš kako je ova Europska unija u nas unaprijedila međuljudske odnose. Ljudi se više druže. Nađu se jedni s drugima. Da se vide uživo. Pruže jedni drugima ruku. Popiju rakiju il čašu vina. Sve se vraća ko nekad.
A kažu meni neće više nikad bit ko nekad.
Oće, oće.
Post je objavljen 15.03.2024. u 10:30 sati.