Jure Divić predstavio "Mekoću" u Stonu

četvrtak , 07.11.2024.

U Narodnoj knjižnici Ston, sinoć je predstavljena zbirka poezije „Mekoća“ Jure Divića, pjesnika i pisca, čiju je knjigu objavilo Društvo prijatelja vrgorske starine u Biblioteci književnih djela Augustin.
U ugodnoj atmosferi stonske knjižnice ravnateljica Sandra Vuletić predstavila je Divića kao pjesnika koji po drugi put gostuje u Stonu, a poetsku večer vodila je profesorica dr.sc.Marina Asturić.
Kroz nekoliko uvodnih pitanja o samoj knjizi profesorica Asturić približila je publici Divićevu novu knjigu, nakon čega je autor čitao pjesme; Snijeg s mirisom naranče, Izabrao sam ljubav, Tetris, te objasnio odnose ljubavi i strasti u stihovima emotivnih finesa i suptilnih slika.
Da bi dočarao razne aspekte ljubavi, od suptilnih trenutaka intimnosti do snažnih osjećaja žudnje Jure Divić se koristi autentičnošću izraza koji balansira između emotivne mekoće i sirove strasti, često koristeći simboliku prirode, ljudskog tijela i svakodnevnih trenutaka kako bi stvorio dojmljive slike ljubavnog iskustva – naglasila je Marina Asturić, koja je Divićevu poeziju usporedila s poezijom Pabla Nerude, jer je poezija Jure Divića kao i poezija Pabla Nerude obilježena snažnim emocijama, bogatim slikama i dubokom refleksijom o ljubavi, prirodi, politici i ljudskom postojanju.
Pjesme u „Mekoći“ kao i Nerudina poezija, obuhvaća širok raspon tema, od ljubavne ekstaze do političkog angažmana – kazala je profesorica Asturić.
Autor je potom pročitao nekoliko erotskih pjesama; Meteorologija, Vremenska prognoza, Mi se ipak volimo, na očigledno uživanje ženskog dijela publike koja nije sakrivala osmjehe.
Na kraju večeri Divić se zahvalio publici na dolasku, ravnateljici Vuletić na pozivu i posebno voditeljici Asturić koja svoju je predanost književnosti odlično uklopila u voditeljske vještine i učinila promociju kvalitetnijom i zanimljivijom od uobičajene promocije knjige.
Nakon potpisivanja knjiga autor i posjetitelji su se družili na domjenku kojeg je priredila Narodna knjižnica u ateljeu s pogledom na stonsku solanu, najstariju solanu u Europi koja potječe iz 14.stoljeća, a i danas je u funkciji.

Oznake: jure divić, jure divić; poezija, Književnost

Jel bilo šta zanimljivo

srijeda , 13.03.2024.

Jučer je cili dan padala kiša i sve je izgledalo da će bit dosadan dan iz kojeg se neće dat izvuć ništa pametno ni vridno, slutilo je na popodnevnu dosadu i izležavanje po kaučima, kad zove urednik iz Zagreba; - Čuj, premijer ti dolazi u Vrgorac na stranački skup, daj napravi jednu galeriju fotki, poprati događaj pa javi kako je bilo.
E jebi ga, moga si me zovnit i malo ranije kontan, al šta ćeš, ima još dvi ure do premijerovog dolaska pa se valjda pripremin. Zoven Branku na telefon i pitan šta se događa, zna li on za protokol, on me napućiva na onu koja zna i ajde brzo san dozna hodogram kretanja, no skonta san da i neman baš puno vrimena, jedva po ure za doć spreman do polivalentne dvorane. Lipo ja zakačija dva aparata i prid općinu. Tamo policije na svakom koraku, svi ozbiljni i s bubon u ušima. Djeluju ozbiljni i napeti, al kolegijalni su, daju mi vridnu informaciju da je Plenković zapeja u Šibeniku, malo mu se gori odužilo pa će u nas kasnit jedno po ure. Pitan ih iman li vrimena popit kavu, kaže Zoka ajde ti, kasnit će on i 45 minuta.
Taman da na miru popijen kapučino i posložim strategiju kako to odradit u Polivalentnoj dvorani, najzahtjevnijem prostoru u našem gradu, prostoru u kojega svi dolaze, svi tu nastupaju, a ima jedno pet godina fali pola sijalica i osvjetljenje je blago reć katastrofa. A onaj ljubitelj FK Crvene zvezde je opitura pola zidova u crvenu boju, sve izgleda ko „crveno-beli salon“, tako da ti white balance odma nosi u crveno i tribaš uradit sedansto preinaka prije nego li uopće uđeš u prostor.
Popija kapučino u novouređenom kafiću, onako među staklima, utipka na aparatima sve šta triba i pješke do općine. Tamo mi naši policajci kazivaju da je Plenki taman proša Dugopolje, lagano krenija u dvoranu, kad tamo oni drugi policajci. Oni su manje druželjubivi od naših policajaca, odma zagrću jaketu da ti pokažu značku za pason, što znači da je on taj rođo koji sa mnom mora proć proceduru. Kako pratin premijere i predsjednike već više od trideset godina znam koja je procedura, dajen aparate na pregled, vadin iz džepova blic da ga čovik vidit, ovi neki uljudan, sve lagano, kaže da vidi po opremi da radin za neku ozbiljnu redakciju i ne pita me ni osobnu kad san mu reka za koga fotkan. I tako malo ja i on u priči, dolaze i drugi novinari, kiša vanka pojačava i ljudi ulaze u onaj hodnik u predvorju, i začas se stvorila gužva da ne možeš mrdnit iz mase. Face su uglavnom standardne, stranačke i poneki radoznali, i odjednom i svu tu gužvu kroz ulaza vrata odniklen upada Bipa. Svi se smiju, počinje zajebancija, a ja kontan kako ni jedan skup ničega u gradu ne može proć bez nekom domaćeg vanzemaljca koji ne zna za što je doša, kud je poša i koji je njegov smisao na ovom političkom okupljanju. Sve je, al kašnjenje se odužilo i svima je pomalo dopizdilo čekat, čak i oni najvatreniji pripadnici stranke izlaze na kišu zapalit cigar od dosade, jer se ništa ne događa. Taman kad san pomislija da će bit dosadno pojavila se Zora Levanova. Ušla je ko influenserica koja mora bit viđena na partiju, ne zna ko joj glavu nosi, al u rukama ima pak vlažnih maramica, taman ko brend koji je reklamira.
Neko je doviknija kako je Plenki proša Ravča, sad će on, svi nestrpljivo čekaju, neki mali stranački lik djeli zastavice stranke da mogu mahat kad uđe predsjednik, i sve se čini da će sad on. Jedan domaći policajac do mene obavještava me kako je taman na izlaznim kućicama, u prostor kroz gužvu ulaze neki dečki s kutijama zaduženi za ketering, počinju vadit sokove i boce vina, Zora Levanova s pakon vlažnih maramica gura se kroz narod da se probije naprid do vrata, nikome nije jasno koja je njenu uloga tu, neko iz mase viče; Evo ga, ulaze tjelohranitelji, razguravaju ljude da naprave prolaz, Zora Levanova se miče prema stolu za ketering, stranački simpaziteri ushićeno dižu ruke sa zastavicama, ja palin blic, vidin Plenkovića kroz staklo, sad će uć kroz vrata, Zora Levanova se okreće, jaketon zakači bocu na stolu i pammm.
Pade boca na mramorni pod, razleti se staklo u iljadu komada, onaj policajac vrti glavon; jesan ti reka da stojiš na mistuuuuuuu, stranački simpatizeri oduševljeno viču eeeeeeeeeee, Plenković ulazi; onaj momak iz keteringa viče aaaaaaaaaa, Zora Levanova u dva koraka kroz bočna vrata samo izleti iz općine ko da nikad nije bila tu.
Pita me urednik jel bilo šta zanimljivo?

Oznake: jure divić, kratka priča za djecu, Književnost, proza