15
petak
ožujak
2024
Schengen crta
Život na granici je opasan i tvrd - reka je dobri Darko Rundek, ko da je živija u Vrgorcu ili Ljubuškom, pa zna kako nam. Uvik neke države i crta između njih, a mi osuđeni da živimo do crte i da ima neko ko nam ne da priko crte. A narod ko narod, voli prić crtu, il ovako il onako. I tako stoljetno življenje oko granice ostavi tragove, stvori običaje i minja navike. Što je država strožija takva su i pravila. A narod mora živit i prilagodit se, da ugodi sebi i državi. A države i sistemi ne vole kad ugodiš sebi, oni bi da samo ugodiš njima i da bude po njihovu. Mi smo neka sorta koja nikako da se osamostali i voli svoju državu, mi uvik u nekoj uniji, zajednici nekih država. Prije smo bili u zajednici s nekoliko država, pa nam nije valjalo, pa smo sad u zajednici s puno država. Zajebana bila ona zajednica, a ova još zajebanija. Ova koja se sad zove Unija skroz zajebana. Voli vidit sve, znat sve i kontrolirat sve. S obe strane crte koja se zove granica i narod oko nje, pogranični. A narod ko narod, voli živit zajedno bez obzira na crtu. Ljudi se druže, posluju, ljubuju, žene se, igraju nogomet, pokumljuju se i svašta još nešto. A Europska unija ne voli da je tako, ona bi to sve kontrolirala i ne bi dala da mi imamo svoje običaje i pravila. Koja su kod nas prilično jasna. U nas se zna ko s kin živi , ko se s kin druži i ko se s kim kumi. Recimo, u nas svaki uspješan obrtnik ili privrednik ima kuma koji radi u graničnoj policiji ili carini. Ovi s carine za kuma imaju odvjetnika, sudca ili nekog ko se bavi bananama. Naša domaća radnička klasa za kuma bira nekoga od Braće, jedino ovi motoristi se kume između sebe. Bajkeri vole da je kum ditetu bajker. Ili kad se žene da je kum doša na dva kola.
I svi ti ljudi žive zajedno, pomažu se, bore se da prežive svakodnevnicu i da olakšaju život. Al doša ovi Šengen, Europska unija ne da da se živi ko nekada.
Sve se snima kamerama i prisluškiva. Cilo polje između Ljubuškog i Vrgorca pokriveno stotinama kamera. I sad ti se pripit vraćaš iz svata i sta bi u Bostanima poseksat ženu. Svoju ženu u svom autu.
Jebi ga, nema toga više, jer svi znaju da se sve snima kamerama. I onda se ti malo strpiš i izdržiš do kuće. Pa seksaš u toplu krevetu. I to ti je osigurala Europska unija. Da se ne smrzavaš i ne tiskaš po autu.
Ili kad imaš neki problem pa zvrcneš kuma na mobitel da ti dođe pomoć. E toga više neman u nas. Jer recimo kako bi zvučalo da zovneš kuma koji radi na granici i na telefon mu kažeš: Bil mi moga popodne pribacit ona drva. Hm, pribacit. Odma se pale ovi šta prisluškivaju, a u nas se prisluškiva svak i sve. I to znaju svi. I policajci i carinici, odvjetnici i ljubavnici. Kako da ja zovnen na mobitel svoga susjeda i kažem mu: Evo ove tvoje kokoši prišle u mene. Odma se pale lampice, šta prišle, kud prošle. Legalno, ilegalno, kroz žicu ili mimo žice. Koje kokoši, hm, razgovor može imat višestruko značenje. Još susjed Hercegovac. Iz druge države. Druge unije.
Zato u nas više niko ništa ne govori na mobitel. Sva komunikacija traje do 14 sekundi. Jer se nakon 15 sekundi pale prisluškivači. Ili se uključuju na sporne riječi. Kao pribacit, prišle, došle itd. I unda ljudi lipo zovu jedni druge na rakiju. Ono di si, šta radiš, ajde svrati na rakiju. Ili na čašu vina. Il kavu. I unda se na kavi dogovaraju šta tribaju. I to u kafiću di je glasna muzika. I side unutra. Da odzvanja i prostor i žamor ljudi. Jer nikad se ne zna.
Vidiš kako je ova Europska unija u nas unaprijedila međuljudske odnose. Ljudi se više druže. Nađu se jedni s drugima. Da se vide uživo. Pruže jedni drugima ruku. Popiju rakiju il čašu vina. Sve se vraća ko nekad.
A kažu meni neće više nikad bit ko nekad.
Oće, oće.
komentiraj (0) * ispiši * #
13
srijeda
ožujak
2024
Jel bilo šta zanimljivo
Jučer je cili dan padala kiša i sve je izgledalo da će bit dosadan dan iz kojeg se neće dat izvuć ništa pametno ni vridno, slutilo je na popodnevnu dosadu i izležavanje po kaučima, kad zove urednik iz Zagreba; - Čuj, premijer ti dolazi u Vrgorac na stranački skup, daj napravi jednu galeriju fotki, poprati događaj pa javi kako je bilo.
E jebi ga, moga si me zovnit i malo ranije kontan, al šta ćeš, ima još dvi ure do premijerovog dolaska pa se valjda pripremin. Zoven Branku na telefon i pitan šta se događa, zna li on za protokol, on me napućiva na onu koja zna i ajde brzo san dozna hodogram kretanja, no skonta san da i neman baš puno vrimena, jedva po ure za doć spreman do polivalentne dvorane. Lipo ja zakačija dva aparata i prid općinu. Tamo policije na svakom koraku, svi ozbiljni i s bubon u ušima. Djeluju ozbiljni i napeti, al kolegijalni su, daju mi vridnu informaciju da je Plenković zapeja u Šibeniku, malo mu se gori odužilo pa će u nas kasnit jedno po ure. Pitan ih iman li vrimena popit kavu, kaže Zoka ajde ti, kasnit će on i 45 minuta.
Taman da na miru popijen kapučino i posložim strategiju kako to odradit u Polivalentnoj dvorani, najzahtjevnijem prostoru u našem gradu, prostoru u kojega svi dolaze, svi tu nastupaju, a ima jedno pet godina fali pola sijalica i osvjetljenje je blago reć katastrofa. A onaj ljubitelj FK Crvene zvezde je opitura pola zidova u crvenu boju, sve izgleda ko „crveno-beli salon“, tako da ti white balance odma nosi u crveno i tribaš uradit sedansto preinaka prije nego li uopće uđeš u prostor.
Popija kapučino u novouređenom kafiću, onako među staklima, utipka na aparatima sve šta triba i pješke do općine. Tamo mi naši policajci kazivaju da je Plenki taman proša Dugopolje, lagano krenija u dvoranu, kad tamo oni drugi policajci. Oni su manje druželjubivi od naših policajaca, odma zagrću jaketu da ti pokažu značku za pason, što znači da je on taj rođo koji sa mnom mora proć proceduru. Kako pratin premijere i predsjednike već više od trideset godina znam koja je procedura, dajen aparate na pregled, vadin iz džepova blic da ga čovik vidit, ovi neki uljudan, sve lagano, kaže da vidi po opremi da radin za neku ozbiljnu redakciju i ne pita me ni osobnu kad san mu reka za koga fotkan. I tako malo ja i on u priči, dolaze i drugi novinari, kiša vanka pojačava i ljudi ulaze u onaj hodnik u predvorju, i začas se stvorila gužva da ne možeš mrdnit iz mase. Face su uglavnom standardne, stranačke i poneki radoznali, i odjednom i svu tu gužvu kroz ulaza vrata odniklen upada Bipa. Svi se smiju, počinje zajebancija, a ja kontan kako ni jedan skup ničega u gradu ne može proć bez nekom domaćeg vanzemaljca koji ne zna za što je doša, kud je poša i koji je njegov smisao na ovom političkom okupljanju. Sve je, al kašnjenje se odužilo i svima je pomalo dopizdilo čekat, čak i oni najvatreniji pripadnici stranke izlaze na kišu zapalit cigar od dosade, jer se ništa ne događa. Taman kad san pomislija da će bit dosadno pojavila se Zora Levanova. Ušla je ko influenserica koja mora bit viđena na partiju, ne zna ko joj glavu nosi, al u rukama ima pak vlažnih maramica, taman ko brend koji je reklamira.
Neko je doviknija kako je Plenki proša Ravča, sad će on, svi nestrpljivo čekaju, neki mali stranački lik djeli zastavice stranke da mogu mahat kad uđe predsjednik, i sve se čini da će sad on. Jedan domaći policajac do mene obavještava me kako je taman na izlaznim kućicama, u prostor kroz gužvu ulaze neki dečki s kutijama zaduženi za ketering, počinju vadit sokove i boce vina, Zora Levanova s pakon vlažnih maramica gura se kroz narod da se probije naprid do vrata, nikome nije jasno koja je njenu uloga tu, neko iz mase viče; Evo ga, ulaze tjelohranitelji, razguravaju ljude da naprave prolaz, Zora Levanova se miče prema stolu za ketering, stranački simpaziteri ushićeno dižu ruke sa zastavicama, ja palin blic, vidin Plenkovića kroz staklo, sad će uć kroz vrata, Zora Levanova se okreće, jaketon zakači bocu na stolu i pammm.
Pade boca na mramorni pod, razleti se staklo u iljadu komada, onaj policajac vrti glavon; jesan ti reka da stojiš na mistuuuuuuu, stranački simpatizeri oduševljeno viču eeeeeeeeeee, Plenković ulazi; onaj momak iz keteringa viče aaaaaaaaaa, Zora Levanova u dva koraka kroz bočna vrata samo izleti iz općine ko da nikad nije bila tu.
Pita me urednik jel bilo šta zanimljivo?
Oznake: jure divić, kratka priča za djecu, Književnost, proza
komentiraj (0) * ispiši * #
