Sudjelovao sam ovih dana kao jedan od pet gostiju u jednoj televizijskoj raspravi na temu: Tito – heroj ili zločinac? Meni su tu stvari odavno jasne i to sam otvoreno kazao. Riječ je o jednom od najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, nalazi se na listi desetorice „najvećih“ krvnika koju je prije par godina objavio njemački Bild, u društvu sa Staljinom, Hitlerom i sličnim „velikanima“ odgovornima za mnoštvo pobijenih.
U Titovom slučaju radi se o više stotina tisuća žrtava za koje je osobno odgovoran, a kao najveći grijeh bez sumnje su zločini koji su počinjeni nad hrvatskim narodom na Bleiburgu i Križnim putevima neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, gdje je pod njegovim zapovjedništvom provođen genocid ne samo nad vojnicima, nego i ženama i djecom, kako nama Hrvatima ne bi više nikada palo na pamet stvarati samostalnu državu.
Uostalom, i sam je Tito nakon što je 1971. politički slomio Hrvatsko proljeće, izjavio „kako će prije Sava poteći uzvodno nego li će Hrvati imati državu“. A onda je, vjerojatno ni ne znajući što čini, 1974. godine donio novi Ustav SFRJ koji je nama Hrvatima ipak omogućio da se 1991. oslobodimo iz jugoslavenskih okova, i to ponovo kroz krvavu kupelj boreći se protiv velikosrpske agresije, uz podmetanje klipova istih onih koji su nas i na Bleiburškom polju vratili u ralje srbočetničkih partizana, kao ovce na klanje.
Nema još preciznih povijesnih istraživanja koja bi potvrđivala koliki je broj ubijenih Hrvata u cijelom tom pokolju koji se naziva Bleiburškom tragedijom. Mnogi se povjesničari slažu da broj žrtava nije manji od stotinu tisuća.
Stoga je u televizijskoj emisiji u kojoj sam sudjelovao, gotovo groteskno zvučilo kazivanje jednog ostarjelog partizana koji i dan danas živi u uvjerenju kako je na samom Bleiburgu ubijeno brojem: 16, i slovima: šesnaest ustaša.
Još mi je tužnije djelovalo prisnaživanje jedne psihologinje koja je rečenog gospodina, i komunističke zločine razumjela - nije ih ipak opravdala - a pitala se i tko bi nahranio svu tu silu zarobljenih domobranskih vojnika i civila?! No, od nekoga kome je Tito bio više bijel nego crni lik, a Jugoslavija dovoljno dobar okvir za vjerske i sve druge slobode, teško je bilo što drugo i očekivati.
Nije ni prvi ni zadnji put u povijesti čovječanstva da se neki narodi nađu u situaciji u kojoj je danas i naš hrvatski narod. Opće poznati primjer je onaj židovski, kad ih je Bog po Mojsiju izbavio iz egipatskog sužanjstva i kroz pustinju ih vodio u Obećanu zemlju. Kad se narod susreo s problemima na putu prema slobodi, onda je počeo žaliti za egipatskim loncima, jer su tamo kao robovi bar imali što jesti.
Tako nešto imamo i mi danas u samostalnoj Hrvatskoj. Kad god nastanu problemi, krize, onda se spominje kako se nekada živjelo bolje, dok je bilo Tita i Jugoslavije bilo je i radnih mjesta, i stanova, neki kažu i morala. To što se Juga raspala u krvi, nikome ništa. Ono što je bilo u Bleiburgu bila je opravdana osveta, i partizani su s pravom tamo ubijali ustaše, tako nekako tvrdi bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić.
Njegov nasljednik Ivo Josipović, poput svoga prethodnika izjavljuje kako neće na Bleiburško polje „dok tamo dolaze ljudi u crnom“, kao da nije riječ o najvećem stratištu nad Hrvatima u četrnaest stoljeća dugoj povijesti našeg naroda za koji nitko do sada nije ni okrivljen, a kamoli osuđen na sudu.
Na ovogodišnoj 65. obljetnici Bleiburške tragedije, sisački biskup i predsjednik Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, mons. Vlado Košić, poručio je u homiliji među inim i ovo:
„Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarjevaju. Još nije kasno podignuti ponosno glave i prozvati one koji su zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi.
Kakva je to pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!
Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve.“
Nekad se zapitam koliko ima smisla stalno pisati o istim temama, i hoće li konačno doći dan kad će istina biti rasvjetlena i kad će se prestati izluđivati narod i to od onih koje je isti narod izabrao da budu njegovi predvodnici. Ili su ih izabrali neki drugi, strani centri moći koji preko njih poput Pilata peru ruke i misle da će vječno moći vladati nad malim narodima kao što je naš hrvatski.
Istine radi, i zbog takvih, treba uvijek iznova ponavljati činjenice kako bi možda jednog dana u savjesti progledali, a umjesto svojim riječima, zaključujem s još nekoliko misli iz propovijedi biskupa Košića:
„U slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće pogibije našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko bi tu istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju sućut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i zbog desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana današnjega za većinu nisu to znali i što je najgore, nisu to smjeli znati niti spominjati.
Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu.“
|
