„Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošu po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam i više nego proroka!“
Ovo su riječi Isusova svjedočanstva o Ivanu Krstitelju koje mi dolaze u pamet nakon što sam pročitao knjigu „Zlatko Sudac – Razgovori“, autorice Dunje Ujević. Knjiga je samo tjedan dana nakon objavljivanja, koncem 2008. godine prodana u više od pet tisuća komada, i pravi je bestseler.
Prateći sve ono što se posljednjih godina zbiva oko velečasnog Zlatka Sudca, a to su znakovi Kristovih stigma, čudesna ozdravljenja na duhovnim seminarima koje održava, njegova umjetnička ostvarenja..., zbog čega je on danas jedan od najkarizmatičnijih svećenika u Hrvatskoj i šire, doživljavam ga kao svojevrsnog Ivana Krstitelja naših dana kojem hrle mase bolesne na duši i tijelu.
A Sudac poput Isusova preteče - iako za sebe na jednom mjestu u knjizi kaže da je on više tip Ivana Evanđeliste - na isti način u svakoj prigodi upućuje na Mesiju čiji drugi dolazak iščekujemo.
Kad će se to zbiti, to ne znaju ni anđeli nebeski, kazao je jednom prigodom Krist apostolima kad su ga pitali o posljednjim vremenima. To ne znamo ni mi, niti bi o tome trebali previše razbijati glavu. No, kada govori o izazovima ovog vremena u kojem živimo, velečasni Zlatko ističe: „Po meni, doći će jedna velika katarza, globalna, gdje će biti ili - ili. Tijek događaja ide ka katarzi. K pročišćenju. Neminovno. Ne treba čovjek biti prorok. Samo malo zdrave pameti da bi se vidjelo da ovo vodi k stvarnoj katarzi“.
Svjedoci smo danas takvih zastranjivanja kakvih nije bilo ni u davnim biblijskim vremenima, kad je Jahve u svome gnjevu s lica zemlje zatrao Sodomu i Gomoru. U naše vrijeme ozakonjuje se sve što je oduvijek smatrano nastranim, donose se antidiskriminacijski zakoni po kojima se nenormalno pokušava nametati kao normalno. Uistinu, vrlo perfidno Sotona nudi ljudima lažni sjaj i materijalno blagostanje.
A toliko je s druge strane nepravdi, u nebo vapijućih grijeha, toliko grozota, da mora doći do jednog globalnog čišćenja, ali na osobnoj razini.
„Doći će do faze kad će se čovjek u sebi morati pročistiti. Ako želimo opstati. Tko uspije to čišćenje izdržati taj će opstati. To ne mogu dalje objašnjavati, ali doslovce tako u duhu osjećam i vidim“, zaključuje Zlatko Sudac.
U međuvremenu, križ je pojedinačno sudbina svakoga od nas. Jer i dalje bolujemo, i dalje umiremo, i dalje trpimo. Možda ne bi bilo tako da nismo sami Krista na križ osudili. Mi i naši grijesi, naša oholost, egoizam, laži... I dok je to tako križ ostaje jedini odgovor i motivacija naše ljudske patnje, i sam je Božji Sin išao tim putem kao i svatko od nas. Samo što je On, za razliku od nas bio bez grijeha, i što nas je svojom krvlju na križu otkupio i spasio svijet.
Zanimljiv je način na koji Sudac vidi Pilatovu epizodu. Pilat je tu bio tek onaj koji se slijepo držao zakona, a ako zakon nije prožet ljubavlju onda je tek puko slovo na papiru. Nema, nažalost, danas političara koji bi pokazao ikakvu a kamoli vjerničku hrabrost. Zakoni se donose i kako bi se ubijalo nevinu dječicu, onu nerođenu pod majčinim srcem. A po Sudcu su u ovom modernom, ludom vremenu, najveći nevini mučenici ta abortirana djeca. Zvuči kontradiktorno, ali on tako tvrdi, ti milijuni nerođenih svojim žrtvama drže ovo čovječanstvo. Oni su totalno nevini. Zbog njih ovaj svijet još opstoji, zbog razloga koje samo Bog zna. Jer nam daje šansu. Priliku.
Bog nama Hrvatima i u ovo vrijeme daje šansu u izvanrednim znakovima. Jedan od tih znakova je i velečasni Zlatko Sudac. On sam za sebe kaže da je mamac i zna da ga mnogi žele vidjeti zbog stigmi, ili očekujući ozdravljenje, ili neku drugu milost. Svjestan je i kako radeći s braniteljima proživljava svoj osobni Domovinski rat.
Osobno sam najdublje u ovoj knjizi doživio opis događaja koji su uslijedili stigmama. Sudac se točno u detalje sjeća kako je s gospođom Milkom Ricov šetao uz more prema Novalji, puhalo je jako jugo, grane su jako šumile...
„U trenutku more je postalo k'o ulje. Tišina, muk, čak se ni ptice nije čulo. I tad smo vidjeli na nebu sunce koje je žarilo, oko njega krug duginih boja, a između sunca i ruba duge ljubičasti krug koji je titrao.
A od sunca krakovi križa preko cijeloga neba...“
Iako je proteklih dvije tisuće godina bilo nekoliko stotina ljudi koji su imali stigme, Crkva je njihovu vrhunaravnost priznala tek u dva slučaja: svetog Franje Asiškog, te svete Katarine Sijenske. Za oca Pija iz Pietrelcine, koji je nedavno kanoniziran, formirano je bilo i posebno stručno povjerenstvo, koje o tome još uvijek nije donijelo nikakav zaključak.
I u slučaju Zlatka Sudca i stigmi koje ima na svojem tijelu, s Crkvene strane prerano je očekivati službeni pravorijek. Poznato je kako Crkva ne žuri u prosuđivanju nadnaravnih fenomena. Tako je, primjerice, za mišljenje o vjerodostojnosti Gospinih ukazanja u Lurdu ili Fatimi trebalo čekati desetak godina, a da ne spominjemo Međugorje gdje je „nebo još uvijek otvoreno“.
Međutim, bitno je to što se u svezi sa Sudčevim stigmama ne može reći da je riječ o nekakvoj autosugestiji ili nekoj sličnoj pojavi, jer je, kako ističe i ugledni psihijatar prof. dr. Vladimir Jukić, teško prihvatiti da bi netko mogao sam sebe naučiti da mu se to događa.
„Sugerirati samome sebi pojavu stigmi nije ni približno lako“, kaže Jukić, „jer bi u protivnome bilo mnogo onih koji bi to na neki način pokušavali iskoristiti“.
Što se Sudčevog fenomena tiče, iz dosadašnjeg njegova ponašanja ni na jedan se način ne bi moglo tumačiti da se on stigmama služi u vlastitu promociju ili neku drugu svrhu. Kao glavna karakteristika ličnosti otkako mu se pojavio križ na čelu i rane na zapešćima može se istaknuti njegova crkvenost, poslušnost svome krčkom biskupu mons. Valteru Županu, dublja duhovna formacija i studij, sve za ozbiljno primanje dara koji mu je Bog dao.
Sudac o Kristu propovijeda srcem i s dubokom vjerom u Boga, kojeg želi približiti ljudima kao onoga koji nas je stvorio i ljubi nas toliko da je za naše spasenje žrtvovao svoga Sina koji je išao do smrti na križu, jer to je bila cijena otkupljenja ljudskog roda ranjenoga grijehom.
Velečasni Sudac progovara konkretno o problemima koji muče svakoga čovjeka, i u tom smislu možemo reći da je on poput proroka Ivana Krstitelja u ovo naše doba, osobito u prilikama u kojima živi hrvatski narod.
Česte su njegove poruke kako se ne smijemo sramiti zbog toga što smo Hrvati i katolici. Stoga s pravom kritički progovara kad kaže da Hrvatska od pamtivijeka boluje od kompleksa manje vrijednosti, da se mora dokazivati, opravdavati...
„A kad doista dođe do svjetskih bura i oluja, do globalnih promjena, kad se budu rušile civilizacije, kad dođe do katarze, tada će bolje biti Hrvat nego Amerikanac, jer mi imamo temelje na kojima nove generacije mogu stajati“, tvrdi karizmatik s Krka.
Po njemu, svemu je danas kriva liberalna demokracija, odnosno diktatura relativizma kako ju naziva papa Benedikt XVI. Opasnija je od agresije totalitarnih režima, smatra velečasni Sudac, i konstatira:
„Jer, kao što su Ivana Krstitelja u tamnicu stavili i glavu mu odrubili, a on je bio duha slobodna... tako i ljudi koji u zatvoru nedužni završe, koji su na Bleiburgu, ili na Golom otoku, ili u Jasenovcu završavali, u duhu mogu biti slobodniji od Tita ili Poglavnika u ono vrijeme. Dok ovo sadašnje vrijeme zarobljava samu dušu... Utoliko je, gledamo li s ovog aspekta, ovo vrijeme totalitarnije nego neka prethodna... Ma kakva demokracija. Jedino što može spasiti čovječanstvo jest Božji zakon. Teokracija.“
Na samom kraju knjige Zlatko Sudac govori o svojim najdubljim osjećajima. Iako je sretan što je od Boga obilježen križem i što je takav kakav je, kaže da se osjeća usamljeno, kao čovjek koji nema uobičajeni svećenički normativ ili klišej ponašanja. On svoje zvanje i poslanje shvaća duboko, potpuno prožet u Božju volju, kao odani sin Crkve poslušan svojim poglavarima. I zbog toga što uvijek u nekoj alternativi izražava duhovne vrijednosti, izložen je kojekakvim kritikama, komentarima, klevetama, pa čak i ponižavanjima. Rekao bih, kao trska koju vjetar ljulja.
Nije lako izdržati sav teret kojeg on nosi na svojim leđima, pa i izloženost medijskom linču u konkretnom slučaju oko ove knjige, kad se vadi iz konteksta ono što je nebitno, ali uznemirujuće.
Tragom svega navedenoga, zaključio bih Sudčevim riječima:
„Na putu svetosti, kad nas vrag ne može više shrvati na niske stvari - strasti, bludničenja, laži, zavisti... Kada se tu uspijemo milošću Božjom othrvati, biti jaki i ići dalje u svetosti, tada će nas vrag udarati tamo gdje smo najtanji...“
A svatko je od nas na svoj način tanak, svima nam je iz dana u dan potrebno obraćenje i rast u milosti sve do ispunjenja u vječnosti, gdje oko nije vidjelo ni uho nije čulo ono što je Bog pripremio za one koji ga ljube i koji se cijeli život i u trenutku smrti opredjeljuju za njega.
Na tom putu svima može pomoći i ova knjiga, jer je riječ o Razgovoru koji je vođen srcem i razumom, zašto zasluge, kako velečasnom Zlatku Sudcu, pripadaju isto tako i autorici Dunji Ujević.
|
