Tumoran dan...

Gledam kroz prozor i baš je tmurno i sumorno danas cijeli dan. Takva sam se i probudila, takva sam danas cijeli dan... Ne smijem se, samo bih plakala. Mogu optuživati vrijeme, supruga da me ne razumije, nervozu curice, ali istina uopće nije takva.

Navukla sam se na šećer. U dva dana bilo je dovoljno da sve što sam se trudila šest tjedana padne u vodu. Vratila sam sve. Napuhna sam i fali mi šećer. Najela sam se kolača u ta dva dana, treći još koji kolač i sad jučer i danas bez šećera je rezultiralo mojim neraspoloženjem.

Najradje bih otišla u teretanu i dobro se ispuhala ali mi nema tko pričuvati Malenu. A i budžet ovaj mjesec to ne dozvoljava. Osjećam se debelo i troma, turobno... nisam dobro društvo. Glupog li šećera. Te bijele rafinirane granule u kombinaciji s rafiniranim bijelim brašnom, margarinom i jajima.

U fazi sam kad smišljam koje kolače kuhati za Novu, jer takva je tredicija i bilo bi jako čudno da ne donesem (barem) tortu. A ne mogu opisati kako mi se gadi raditi kolače. Gadi mi se sada, jer znam da je to sve zlo koje mi neće ništa dobra donijeti, a ja neću odoljeti, a neću niti moći otići u teretanu to "istresti".

I Malena mi je nešto šmrkava i oko joj se upalilo... ma kao da mi su sve lađe potonule. Naravno da nije sve tako crno, ali sada se čini. Naravno da će s vremenom sve doći na svoje, ali sada sam tumorna kao ovo vrijeme.

Jedna pozitivna za kraj, svi mi kažu kako sam lijepo smršavila, a da samo znaju da nisam ništa skinula, pali bi na tur.

I da ne zaboravim, SRETAN BOŽIĆ SVIMA! Meni je bio presretan, ovo je valjda ravnoteža na svo to veselje...