Blog "Hrvatska numizmatika" posvećen je numizmatici, znanstvenoj disciplini i sakupljačkom području koje obuhvaća kovani i papirni novac, žetone, medalje i slične predmete.
Olupina potonula kod Visa još krije tajnu 100.000 zlatnika
Gotovo da nema otoka koji je doživio toliko ratova kao što ih je u svojoj povijesti doživio otok Vis. U njegovom akvatoriju pomlatili su se Grci, Iliri i Rimljani, opustošili su ga Goti, opljačkali Neretljani, a kasnije Mlečani i turski gusari.
Pokušavao ga je osvojiti i Napoleon, a branili su ga Englezi. Početak 19. stoljeća i razdoblje engleske vladavine na otoku će ostati zapamćeno kao "zlatno doba". Na Visu je tada živjelo čak 12.000 ljudi, a za njih je bilo otvoreno 13 bordela. Usto, u ljekarnama su se, bez problema, mogle nabaviti gotovo sve vrste droga, a najpopularniji su bili opijum i meskalin. U to je vrijeme posebno bilo popularno perje pa je za otočke dame postojala i farma paunova.
"Re d'Italia" potopljena 1866., a otkrivena 2005. godine
Idila je potrajala do 1816. godine kada su Englezi prepustili otok Austrijancima u zamjenu za Jonsko otočje. Vis je mirovao do 1861. kada su Talijani proglasili ujedinjenje svih talijanskih zemalja. Počeo se pripremati pohod na Vis.
Kao najžešća ratna godina u povijesti otoka pamti se 1866. kada su se u viškom kanalu sukobili Talijani koji su bili saveznici Pruske i Austrijanci. Iako su bili brojniji i bolje opremljeni bitka je završila loše za Talijane. Na morskom dnu se tako našla i talijanska fregata "Re d'Italija" koja se izgradila u brodogradilištu u New Yorku.
Točna lokacija potonuća "Re d'Italije" bila je nepoznata sve do travnja 2005. godine, a zadnjih se dana ponovno našla u centru pažnje zbog sukoba kojeg ronilac Lorenz Marović vodi s Republikom Hrvatskom, odnosno novim ministrom kulture Jasenom Mesićem. Natežu se oko toga tko je prvi našao potonuli brod.
Radica: Zlatnici su još na morskome dnu
Mesić kaže kako mu je jedini cilj zaštita podmorske arheološke baštine, a Marović, pak, s druge strane jedino želi da mu se prizna pravo prvootkrića. Međutim, ne može se zanemariti ni pretpostavka kako je talijanska oklopnjača za sobom na dno povukla i pozamašnu količinu zlata.
Predsjednik nacionalnog istraživačkog društva, Tolan Radica, uvjeren je da su zlatnici još na morskom dnu i da se upravo radi blaga vodi borba oko toga tko je prvi pronašao brod.
- Čim su čuli da je pronađena "Re d'Italija“, talijanski je parlament, baš zbog zlata, zatražio da se Hrvatskoj zabrani istraživanje i da se brod proglasi plavom grobnicom. Smiješno je tvrditi da na admiralskom brodu koji je krenuo u boj za uspostavu protektorata nije bilo novca za taj potez – kazao je Radica.
Jasen Mesić koji je 2005. godine bio vođa istraživačke ekspedicije, pak, tvrdi kako nema govora o potonulom blagu.
Zlatnici vrijedni između 20 i 100 milijuna eura
- Na brodu je mogao biti jedino novac koji se nalazio u brodskoj blagajni. O nikakvom drugom blagu nema govora. Nakon povratka s Visa u Italiju, admiral Carlo Pellion di Persano nije odgovarao zbog gubitaka nekakvih materijalnih sredstava, a da se zlato nalazilo na brodu, on ne bi zbog toga prošao nekažnjeno – objašnjava ministar Mesić.
Sukob između ronioca i novog ministra riješit će Općinski sud u Splitu, no tko je od njih dvojice u pravu znat će se tek kada započnu istraživanja na olupini koja se nalazi na 110 metara dubine. Radica tvrdi da je na brodu bilo 100 tisuća zlatnika koji bi danas vrijedili između 20 i 100 milijuna eura, a onome tko ih prvi pronađe pripala bi i bogata nagrada.
Hrvatski kolekcionari nacionalnog papirnog novca često raspravljaju o tome koja je emisija novčanica SFR Jugoslavije bila posljednja emisija pripadnosti hrvatskom nacionalnom izdanju. Je li to bila serija novčanica iz 1990. ili ona iz 1991. godine? Argumenti su različiti i cilj ovog rada jest razborito dati ispravan odgovor na to pitanje iz još uvijek bliske monetarne povijesti koje se manje-više svi dosta dobro sjećamo.
„Markovićev“ konvertibilni Dinar
Mnogi čitatelji ovih redaka još pamte osmijeh posljednjeg premijera SFRJ Ante Markovića kada je na kraju 1989. godine u Saveznoj Skupštini SFRJ s govornice zamahao dvjema novčanicama „novog“ konvertibilnog Dinara i najavio neočekivane monetarne promjene koje će se dogoditi 1.1.1990. godine. Te 1989. godine, inflacija je u prosincu grabila stopom od više od 100% na mjesečnoj razini, a tečaj Dinara do kraja prosinca dostigao je 69450 za jednu njemačku Marku. (1) Programom Ante Markovića, Dinar je denominiran: 10000 za 1 novi, konvertibilni Dinar, a tečaj je vezan za njemačku Marku u omjeru 7 Dinara za 1 Marku. Te, 1990. godine građani su mogli u bankama zamijeniti Dinare za devize (do tada nešto nezamislivo, a što će trajati nepunih 10 mjeseci). Smjesta je uslijedila i nova emisija novčanica, Dinari bez toliko zbunjujućih nula.
Narodna banka Jugoslavije emitirala je najprije dvije novčanice (slika 1) iz serije „za izvanredne potrebe“: 50 i 200 Dinara s datumom 1.1.1990. (poznatije kao „spomenici“), a koje su iz optjecaja povučene dosta brzo, između 3.1. i 31.3.1991., budući su bile izrađene u tehnici ravnog tiska podložnog krivotvorenju, a zbog hitnosti potreba optjecaja. Već 11.3.1990. pojavila se prva novčanica „za potrebe redovnog optjecaja“ (slika 2) od 100 Dinara datirana 1.3.1990. i izrađena u kvalitetnoj tehnici dubokog tiska, a uskoro su slijedile novčanice od 500 Dinara (datirana 1.3.1990., emitirana 27.4.1990.), 50 Dinara (datirana 1.6.1990., emitirana 10.6.1990.), 10 Dinara (datirana 1.9.1990., emitirana 26.11.1990.) te posljednja u nizu ona od 1000 Dinara (datirana 26.11.1990., emitirana 30.1.1991.). (2)
Monetarna situacija 1991.
Slijedom tragičnih povijesnih zbivanja u SFRJ u 1991. godini, uoči kojih su republike Hrvatska i Slovenija odlukom monetarnih vlasti u Beogradu izuzete iz primarne emisije Narodne banke Jugoslavije (3), hrvatske i slovenske monetarne vlasti pripremile su vlastitu emisiju kojom će u danom trenutku zamijeniti novčanice NB Jugoslavije u tekućem optjecaju. U isto vrijeme, pripremajući se za takav ishod događanja, i NB Jugoslavije je pripremila novu emisiju novčanica za slučaj da Hrvatska i Slovenija povuku iz optjecaja tekuće dinarske novčanice.
Kroz to vrijeme, tekuća emisija Dinara bivala je sve veća pa se u dnevnom tisku u Sloveniji u ljeto 1991. moglo pročitati kako helikopterima JNA iz Beograda stižu za isplate vojsci svježe otisnuti svežnjevi novčanica u apoenu od 1000 Dinara (4) što je razumije se značajno utjecalo na rast cijena i „crnog“ deviznog tečaja, pa je vrijednost njemačke Marke u mjenjačnicama, sa 16-17 Dinara u svibnju skočila na 20-22 u lipnju, 25-28 u rujnu, 33-36 u listopadu, 42-44 u studenome te 48-50 u prosincu te 1991. godine. (5)
Dakle, emisija „Markovićevog“ Dinara ostala je u optjecaju u Hrvatskoj do kraja 1991. godine, sve do definitivnog neopozivog monetarnog osamostaljenja Republike Hrvatske 23.12.1991. i uvođenja Hrvatskog Dinara kao zakonitog platežnog sredstva u našoj državi te su „Markovićeve“ novčanice prestale biti zakonito sredstvo plaćanja do 31.12.1991. godine. Slijedom odluke o prestanku svih državno-pravnih veza s dotadašnjom državom SFR Jugoslavijom, s danom 8.10.1991., Republika Hrvatska je do kraja te godine istodobno provela i monetarno osamostaljenje. Tako je na teritoriju države pod nadzorom vlasti u Zagrebu stavljen u optjecaj privremeni novac u izdanju Ministarstva financija – Hrvatski Dinar, a vrijednost mu je utvrđena na 55 za 1 njemačku Marku. (6)
Hrvatski i novi „jugoslavenski“ Dinar
Zamjena je obavljena u vremenu od 23.12.1991. do 31.12.1991., po omjeru 1 : 1. Od Nove Godine 1992. novi Hrvatski Dinar postao je jedino zakonito platežno sredstvo na području Republike Hrvatske.
Ipak, nije Hrvatski Dinar uveden na cijelom hrvatskom teritoriju. U to vrijeme, znatan dio države bio je pod činjeničnom vlašću pobunjenih Srba (tzv. Republika Srpska Krajina), a dubrovačko područje od granice s Crnom Gorom pa na zapadu sve do okolice Stona i gotovo do rijeke Neretve, osim najužeg područja Grada Dubrovnika, bilo je pod vojnom vlašću tzv. Jugoslavenske Narodne Armije u čijim su se postrojbama nalazili većinom vojnici iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine te Makedonije, također i različitih paravojnih skupina pretežito iz sjeverne Crne Gore i istočne (srpske) Hercegovine. Na tim područjima Hrvatski Dinar nije mogao biti uveden u optjecaj.
Međutim, kao što je ranije u tekstu rečeno, NB Jugoslavije je, u očekivanju neovisne hrvatske novčane emisije, pripremila novu seriju novčanica jugoslavenskog Dinara, kojima će kad Hrvatska uvede vlastitu valutu, povući „Markovićeve“ Dinare iz područja pod svojom monetarnom vlašću (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija) i zamijeniti ih tom novom emisijom. I u ovom slučaju, omjer zamjene utvrđen je na 1 : 1, a zanimljivo da je tečaj novog „jugoslavenskog“ Dinara (slika 3) utvrđen na 65 za 1 njemačku Marku, dakle 10 novčanih jedinica više nego li je NB Hrvatske procijenila vrijednost Hrvatskog Dinara. (7) Sama fizička zamjena obavljena je u vremenu od 25.12.1991. do 3.1.1992. na svim teritorijima i dalje formalno postojeće SFR Jugoslavije koji su se nalazili pod civilnom ili vojnom, odnosno monetarnom vlašću Beograda. (8)
Novi „jugoslavenski“ Dinar emitiran je u novčanicama identičnima prethodnom „Markovićevom izdanju uz slijedeće izmjene:
1. temelje boje promijenjene
2. iz naziva države SFR Jugoslavija na aversu uklonjeno „SFR“
3. uklonjena imena republika koja su se u prethodnoj emisiji nalazila otisnuta u vertikali s lijeve i desne strane tiskanog okvira aversa
4. uveden apoen od 5000 Dinara s likom Iva Andrića
5. apoeni od 10 i 50 Dinara (slika 4) nisu emitirani
Za napomenuti je i da su se neizdane novčanice novog „jugoslavenskog“ Dinara u apoenima 10 i 50 dinara u vrlo ograničenim broju pojavile na kolekcionarskom tržištu. Apoen 10 Dinara pojavio se u tri varijante: bez numeracije, numeriran nultom serijom „AA 0000000“ te do sada jedan jedini viđeni primjerak redovne numeracije i to zamjenske „ZA“ serije. Apoen 50 Dinara također se pojavljuje bez numeracije, numeriran nultom serijom „AA 0000000“, a poznato je i desetak primjeraka redovne numeracije „AA“ i „AC“ serije.
Budući da je NB Jugoslavije emisiju 1991. klasificirala kao „emisiju za izvanredne potrebe“ (9) a ne kao novu redovnu emisiju, emisija novčanica Dinara s datumom 1991. predstavlja emisiju SFR Jugoslavije koja je izrađena u vrijeme dok je SFR Jugoslavija još uvijek i formalno i pravno postojala uključujući Hrvatsku i Sloveniju, a na dan emisije, s međunarodnopravnog stajališta, SFR Jugoslavija je bila i dalje priznata država u svojoj cjelovitosti. Stoga, unatoč činjenici da je Republika Hrvatska 8.10.1991. proglasila prekid svih državno-pravnih veza s dotadašnjom državom SFR Jugoslavijom, emisija 1991. ne može se smatrati nikako drukčije nego kao posljednja emisija i hrvatske nacionalne baštine iz razdoblja postojanja SFR Jugoslavije.
U stvarnosti, optjecaj Hrvatskog Dinara i novog „jugoslavenskog“ Dinara nije se na teritoriju Republike Hrvatske nigdje „preklapao“ osim na već spomenutom dubrovačkom području, od granice s Crnom Gorom pa na zapadu sve do okolice Stona, osim najužeg područja Grada Dubrovnika. Za razliku od samoproglašene „Republike Srpske Krajine“ gdje je novi „jugoslavenski“ Dinar uveden, i koja je sa slobodnim teritorijem Republike Hrvatske bila „razdijeljena“ crtom bojišta, bez komunikacije stanovništva, na dubrovačkom području postojala je specifična i jedinstvena situacija: okolica Dubrovnika nije „proglašena“ za kakvu srpsku paradržavu nego je to bilo jednostavno područje pod vojnom upravom Beograda. U dubrovačkim prigradskim naseljima Mokošica i Zatonu, stanovništvo je u značajnom broju ostalo u svojim domovima i nije izbjeglo. Samo u Mokošici ostalo je, procjene su, oko 1500 do 2000 stanovnika. (10) Komunikacija stanovništva između Dubrovnika i Mokošice je uspostavljena brodskom linijom (kojom je zaobiđena crta bojišta), čime je omogućena relativno uredna opskrba stanovništva koje je ostalo pod vojnom vlašću tzv. „Jugoslavenske Narodne Armije“. Jedinstvenost tog slučaja jest i da je u Mokošicu, iako nije bila pod hrvatskom državnom vlašću, kao sredstvo plaćanja uveden Hrvatski Dinar, ne službeno jer tamo hrvatske vlasti nije bilo, nego spontano, donošenjem hrvatskog novca brodskom komunikacijom iz slobodnog Dubrovnika. Istodobno dogodio se, činjenica je, paralelni „upliv“ novog „jugoslavenskog“ Dinara, iz dva razloga: prvi, jer su taj novac stavljali u optjecaj vojnici tzv. JNA, oni koji su odlučili robu iz trgovina platiti a ne jednostavno uzeti s police, drugim riječima - ukrasti. I drugi razlog, fluktuacija stanovništva, koje je iz praktičnih razloga života ili bolje reći preživljavanja došlo u posjed izvjesnih iznosa novog „jugoslavenskog“ Dinara, čije su se novčanice tim putem čak pojavile ograničeno i na području Dubrovnika ali nikada prihvaćene kao platežno sredstvo. Tako je zabilježena – jedina u Hrvatskoj – situacija da su Hrvatski Dinar i novi „jugoslavenski“ Dinar u tim ograničenim uvjetima optjecali istodobno, i to na početku „al pari“, što znači da je 1 novi „jugoslavenski“ Dinar (prisilno) priman za 1 Hrvatski Dinar.
Budući se monetarna politika Zagreba i Beograda značajno razlikovala, tj. emisija novog „jugoslavenskog“ Dinara rasla je brže nego Hrvatskog Dinara, „crno“ tržište ubrzo je uspostavilo novu ravnotežu dvaju valuta. Odnos 1 : 1 zadržao se vrlo kratko. Već sredinom siječnja 1992. 100 YUD računalo se 80 HRD, na što je utjecala činjenica da je 15.1.1992. Republika Hrvatska dobila međunarodno priznanje te je postalo i međunarodnopravno jasno da je tzv. JNA okupator hrvatskog teritorija i da će se kad-tad morati povući u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.
Veljača je obilježila početak značajnije promjene „snaga“ dviju valuta pa je sredinom toga mjeseca 100 YUD računano za 50 HRD. Novi „jugoslavenski“ Dinar u travnju 1992. doživio je novi udarac: 6. travnja nezavisnost su proglasile Bosna i Hercegovina te Makedonija, a već 26. travnja Makedonija je uvela vlastitu valutu, Denar i povukla iz optjecaja novčanice novog „jugoslavenskog“ Dinara. (12) U novonastalim okolnostima, vrijednost novog „jugoslavenskog“ Dinara naglo se urušila pa je na kraju travnja 100 YUD računato za 25 HRD. Početak svibnja donio je i nove geostrateške okolnosti: bojni pritisak „Hrvatske vojske“ na sada već ne više „Jugoslavensku Narodnu Armiju“ nego „Vojsku Jugoslavije“ postajao je sve jači i bližio se kraj okupacije. Mokošica je oslobođena 25. svibnja i taj dan označio je ujedno i kraj kratkotrajnog „suživota“ Hrvatskog i novog „jugoslavenskog“ Dinara na dubrovačkom području. (13)
5000 Dinara „Ivo Andrić“: izvorno novčanica „Markovićevog“ Dinara SFR Jugoslavije?
Kako je u prethodnom poglavlju rečeno, NB Jugoslavije je u emisiji novčanica Dinara s datumom 1991. uvela u optjecaj i do tada neizdani apoen od 5000 Dinara s likom hrvatskog nobelovca Iva Andrića. Autor ovog rada opravdano i ovdje argumentirano drži da je predmetna novčanica prethodno bila planirana u okviru emisije „Markovićevog“ Dinara, ali razvoj političkih događanja tijekom godine 1991. nije dopustio da taj apoen bude izdan u svojoj prvotno planiranoj verziji. Više elemenata na toj novčanici ukazuje da je ona pripremljena (a moguće čak i otisnuta u izvjesnom broju primjeraka) u izvornoj verziji „Markovićevog“ Dinara i to s datumom negdje krajem 1990. ili početkom 1991. godine. Ti elementi na apoenu 5000 Dinara 1991. jesu:
1. U naslovu države „JUGOSLAVIJA“ jasno je vidljivo (slika 5a) da ćirilićni i latinični naziv nije centriran jedan iznad drugog, nego je latinični naziv „pomaknut“ udesno, što je posljedica naknadnog uklanjanja s tiskarske matrice onog „SFR“ iz naslova „SFR JUGOSLAVIJA“ koji je bio na izvornoj, prvoj neemitiranoj novčanici.
Tako pozicionirana slova nalaze se na svim novčanicama „Markovićevog“ Dinara. Inače, NB Jugoslavije je taj „nedostatak“ korigirala na izdanju iduće emisije, one Dinara SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) 1992., koji su zapravo bili modificirani apoeni prethodne emisije. U toj emisiji je ćirilićni i latinični naziv „JUGOSLAVIJA“ „ispravljen“ tj. centriran (slika 5b).
2. Na aversu u vertikali lijevo i desno (slika 6) ostavljen je prostor za otisnuta imena republika kao na svim novčanicama „Markovićevog“ Dinara. Taj ostavljeni prostorj jasno je vidljiv posebno na lijevoj strani gdje crtež Višegrada nije otisnut u širini 3 do 4 mm uz rubnik, tj. ne dodiruje rubnik, jer su na tome mjestu na izvornoj, prvoj neemitiranoj novčanici.stajala imena republika, pa je potpuno sigurno je taj „prazan“ prostor lijevo u vertikali na aversu apoena izdanja 1991. posljedica naknadnog uklanjanja imena republika s tiskarske matrice. I u ovom slučaju Inače, NB Jugoslavije je taj „nedostatak“ korigirala na izdanju iduće emisije Dinara SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) 1992., pa je crtež Višegrada „produljen“ sve do ruba otisnutog cijela aversa.
3. Nominalna vrijednost (slika 7) otisnuta je na svim jezicima SFR Jugoslavije kao i na dotadašnjim apoenima „Markovićevog“ Dinara: Srpskom, Hrvatskom, Slovenskom i Makedonskom jeziku. To govori da je apoen nedvojbeno imao za cilj optjecati u cjelovitoj SFR Jugoslaviji, uključujući i Sloveniju i Hrvatsku. Također, to što Slovenski i Hrvatski nisu uklonjeni s apoena emisije 1991. govori da je emisija 1991. zapravo nastala u „posljednji“ trenutak (zbog očekivanog monetarnog osamostaljenja Slovenije i Hrvatske) modificiranjem tekuće emisije „Markovićevog“ Dinara u još neizvjesnom ishodu političke krize u SFR Jugoslaviji, te da je početak tiskanja te emisije bio prije izbijanja rata u Sloveniji krajem lipnja 1991.
4. Lik Iva Andrića kao nobelovca logički je slijed na novčanicu s likom Nikole Tesle, također nobelovca koji je na „Markovićevom“ Dinaru otisnut na apoenu od 1000 Dinara 26.11.1990., pa je izgledno da je tendencija bila predstaviti likove naših nobelovaca (slika 8) u slijedu.
5. U literaturi NB Jugoslavije (Srbije) stoji da nomenklaturni broj izdanja za apoen 5000 Dinara 1991. jest I-3, a za apoen 5000 Dinara 1.5.1985. (s likom J. B. Tita) iste serije (tipa) jest I-1. (14) Istodobno, nomenklaturni broj I-2 je „preskočen“ u pregledu izdanih novčanica u kojem između tih dvaju izdanja iz 1985. i 1991. nije bilo drugih vrsti apoena 5000 Dinara, pa je posve jasno da nomenklaturni broj I-2 pripada (neizdanom) apoenu 5000 Dinara (za sada nepoznatog datuma s kraja 1990. ili početka 1991.) s likom Iva Andrića kao posljednjem apoenu niza emisije „Markovićevog“ Dinara. (15)
Dvije neizdane novčanice NBJ emisije 1990.
Na kolekcionarskom tržištu pojavljuju se i dvije novčanice za koje se ne može reći da pripadaju „Markovićevom“ Dinaru a niti novom „jugoslavenskom“ Dinaru. Riječ je o novčanicama u apoenu od 100 Dinara 1.3.1990. u maslinastoj boji tiska, jednakoj boji kasnije emitiranog apoena novog „jugoslavenskog“ Dinara od 100 Dinara 1991., a po svim ostalim elementima identičnom apoenu od „Markovićevih“ 100 Dinara 1.3.1990. emitiranih u zlatno-žutoj boji. Druga novčanica jest apoen od 500 Dinara 1.3.1990. u narančastoj boji tiska, jednakoj boji kasnije emitiranog apoena novog „jugoslavenskog“ Dinara od 500 Dinara 1991., ali za razliku od 100 Dinara, elementi novčanice odgovaraju onoj emitiranoj 1991.: iz imena države izbačeno je „SFR“ a nema ni imena republika u vertikali aversa lijevo i desno. Te dvije novčanice ne spominju se u službenoj literaturi NB Jugoslavije. Za pretpostaviti je da je u oba slučaja riječ o prijedlozima za emisiju novog „jugoslavenskog“ Dinara koji su odbačeni u takvom obliku tj. s takvim elementima, te su dodatno „politički“ modificirani (uz prihvaćene jedino boje tiska) i izrađeni u konačnoj verziji koju poznajemo kao emisiju 1991.
Svakako riječ je o kolekcionarskim specijalitetima, trenutno dosta rijetkima na tržištu i koji su se do sada pojavili isključivo numerirani nultom serijom „AA 0000000“ ili bez ikakve numeracije, što također potvrđuje kako je riječ o predlošcima. Nije međutim isključeno da postoji i primjerak redovne numeracije, ali do trenutka pisanja ovog rada, takav primjerak nije otkriven.
Cilj ovog rada bio je pomoći kolekcionarima u dvojbi „gdje“ povući crtu u emisiji novčanica Dinara bivše Jugoslavije koji pripada i hrvatskom nacionalnom izdanju. Stav autora jest da hrvatska nacionalna izdanja unutar jugoslavenske zajednice moraju obuhvatiti i emisiju Dinara 1991. i svi dostupni argumenti tome u prilog ovdje su izneseni. Konačna odluka svakako je na svakome kolekcionaru ponaosob, a u svakom slučaju kakva god ta odluka bila, osnovni cilj je ispunjen – a to je promicanje notafilije kao lijepog, zanimljivog i vrijednost hobija kao svjedoka vremena, povijesti, politike, ekonomije i kulture jednog povijesnog razdoblja.
Dokumentacija i izvori podataka:
(1) www.nbs.rs, Narodna banka Srbije, arhiva
(2) „Novac u Jugoslaviji 1944/92.“, autor J. Hadži-Pešić, NBJ, Beograd 1996.
(3) www.nbs.rs, Narodna banka Srbije, arhiva
(4) „Slobodna Dalmacija“, dnevna izdanja za lipanj 1991.
(5) „Dubrovačka banka“ d.d. Dubrovnik, tečajne kotacije na početku mjeseca
(6) www.hnb.hr, Hrvatska narodna banka, arhiva
(7) NB Jugoslavije, „Kursna lista“ na dan 25.12.1991.
(8) „Novac u Jugoslaviji 1944/92.“, autor J. Hadži-Pešić, NBJ, Beograd 1996.
(9) „Službeni list SFRJ“ br. 93/91
(10) „Dubrovački vjesnik“, ratna izdanja za prosinac 1991.
(11) „Dubrovački vjesnik“, ratna izdanja za siječanj – svibanj 1992.
(13) Istine radi, VJ se od 26.5. do 18.10.1992. zadržala i dalje na dubrovačkom području i to od Plata i Cavtata pa do granice s Crnom Gorom, ali u uvjetima za koje se više ne može smatrati da je „jugoslavenski“ Dinar uopće optjecao budući da je preostalo stanovništvo opskrbljivano isključivo humanitarnim putem.
(14) Nova modernija serija novčanica SFRJ (nakon serije 1965/74..) započela je potpuno novim tipom dizajna, prvi put na novčanici 5000 Dinara 1.5.1985. koju je kreirao talijanski dizajner T. Cionini, a nastavljena je izradom novčanica tog tipa u nizu apoena sve do 2000. godine kada NB Srbije kreće s emisijom novodizajnirane serije. www.nbs.rs, Narodna banka Srbije, arhiva
(15) „Novac u Jugoslaviji 1944/92.“, autor J. Hadži-Pešić, NBJ, Beograd 1996.
Sažetak
Mnogi kolekcionari hrvatskog nacionalnog papirnog novca često raspravljaju o tome koja je emisija novčanica SFR Jugoslavije bila posljednja emisija pripadnosti hrvatskom nacionalnom izdanju, ona serija novčanica iz 1990. ili ona iz 1991. godine?
Cjelovit odgovor pokušava dati ovaj rad, sagledavajući i uvažavajući na jednom mjestu sve praktične i činjenične elemente burne političke situacije „na terenu“ koja se u novijoj hrvatskoj državi dogodila tijekom agonije i sloma Jugoslavije do konačno izborene i međunarodno priznate državne neovisnosti.
S monetarnog aspekta promatrano je razdoblje u kojemu je činjenično na teritoriju Republike Hrvatske u isto vrijeme optjecalo, ovako ili onako, dvije vrste novca, Hrvatski Dinar emitiran iz Zagreba, te novi „jugoslavenski“ Dinar emitiran iz Beograda, te njihova međusobna relacija i teritorijalna rasprostranjenost. Stav autora jest da hrvatska nacionalna izdanja unutar jugoslavenske zajednice moraju obuhvatiti i emisiju Dinara 1991. i svi dostupni argumenti tome u prilog izneseni su u ovom radu, a konačna ocjena svakako je na svakome kolekcionaru ponaosob.
Autor: Ivan Škrabo
Ključne riječi: papirni novac, SFR Jugoslavija, 1991
Keywords: banknotes, SFR Yugoslavia, 1991
English title: Last Banknotes of SFR Yugoslavia
Na prošlogodišnjoj aukciji SPINK br. 1032 (10.12.2010.) pojavilo se nekoliko zanimljivih specijaliteta jugoslavenske notafilije, među ostalom i tri probe naličja neizdane novčanice od 500 dinara 1939. Navedena novčanica nikada nije izdana kao novčanica Kraljevine Jugoslavije, ali je izdana u Nedićevoj Srbiji za vrijeme 2. svjetskog rata kao 1.000 dinara 01.05.1941. (P#24)
Proba naličja.
Proba naličja, bez kontura.
Proba naličja, samo konture.
Naličje izdane novčanice od 1.000 dinara 01.05.1941. (P#24).
Originalni opis aukcije:Sale 1032 Lot 845., Narodna Bank, three partial proofs for a 500 dinara, type of 1935, one brown and white, two multicoloured, allegorical scene with three women representing motherhood, harvest and industry (Pick unrecorded), extremely fine and very rare (3)., Estimate Ł 350-450Link.
Na prošlogodišnjoj aukciji SPINK br. 1032 (10.12.2010.) pojavilo se nekoliko zanimljivih specijaliteta jugoslavenske notafilije, među ostalom i proba (predložak) novčanice od 1.000 dinara datirana 01.12.1929. Navedena novčanica je gotovo identična izdanoj novčanici s datumom 01.12.1931., osim nekoliko detalja.
Boje na predlošku su intenzivnije, predložak nema serijski broj i potpise, također nema ni vodoznak. Godina na predlošku je 1929., a na izdanoj novčanici 1931. Predložak u donjem desnom kutu ima potpis: Deloche.
Boje na predlošku su intenzivnije (osobito je vidljiv državni grb). Predložak u donjem desnom kutu ima potpis: Deloche.
Originalni opis aukcije:Sale 1032 Lot 844., Narodna Bank, a uniface obverse and reverse proof for a 1000 dinara, 1 December 1929, multicoloured, Queen Marie at left, crown top centre, eagle at right, reverse multicoloured, maiden at left, Ceres, maiden at right (Yugoslavia), arms at centre (Pick 29 for type), 1929 date unrecorded in Pick, pencil signature of Deloche low right, attractive and extremely rare (2). Estimate Ł 800-1,200Link.
Novije spoznaje o pojavnosti neizdanih papirnih novčanica FNR Jugoslavije
Neizdane novčanice FNR (Federativne narodne Republike) Jugoslavije, posebno se to odnosi na one tiskane poslije 1945., redovito je do sada pratio niz polu informacija pa i do potpunih dezinformacija ili nagađanja o njihovoj nakladi, tehnologiji i vremenu izrade te prije svega svrsi izrade uopće. Razlog tome jest svakako tajnovitost takvih primjeraka u samoj matičnoj kući izrade, Narodnoj Banci Jugoslavije (danas Srbije) u Beogradu, odakle nije bilo moguće, a niti je sada, dobiti ikakvu pa i najmanju informaciju. Takva praksa bila je očekivana za vrijeme socijalizma kada je gotovo sve bilo tajna, ali danas osobito nakon raspada države, nema nikakvih prepreka da se o tim „tajnovitim“ novčanicama objave barem nekakvi službeni podaci.
U međuvremenu dok se to ne dogodi, ako se ikada dogodi, budući je riječ o kolekcionarskim „poslasticama“, valja se osloniti na postojeću vrlo oskudnu literaturu i vrlo rijetke nalaze kao najbolje svjedoke toga vremena, u ekonomskom, političko ideološkom te naposljetku povijesnom smislu.
Autor ovih redaka uspio je prikupiti sve dostupne podatke i zabilježiti pojavnost svih tipova spomenutih novčanica u posljednjih 15 godina na svim aukcijama u državama nekadašnje Jugoslavije, Europe i Sjedinjenih Država te evidentirati mnoge primjerke koji se nalaze u privatnim kolekcijama poznatih osoba iz regije, a osobito u posljednjih 4 godine od kada su se, po svemu sudeći, na kolekcionarskom tržištu pojavili posljednji preživjeli primjerci. Na taj način, stvorena je prva konkretnija slika o tom poglavlju, te se podaci u ovom časopisu sada objavljeni, objavljuju po prvi put.
U numizmatičkoj literaturi Srbije prije četiri godine (1) tematika neizdanih novčanica Jugoslavije obrađena je sa stajališta podjele na dvije emisije, redovnu i izvanrednu. Danas, sa značajno većom i bogatijom spoznajom i nakon prikupljenih dodatnih podataka, može se ustvrditi kako je u vremenu između 1949. i 1951. nastalo je četiri odvojena projekta novih papirnih novčanica koje nikada nisu stavljene u optjecaj. Ukupno je riječ o čak 16 različitih novčanica.
Projekt 1
U prvu skupinu neizdanih novčanica spada samo jedan primjerak. Riječ je o novčanici redovne emisije ili emisije za potrebe redovnog optjecaja, s datumom 5000 dinara 1.11.1950. godine. (2) Ova novčanica pripada nastavku redovne emisije novčanica s datumom 1.5.1946. (od 50, 100, 500 i 1000 dinara), izrađena je na istovrsnom žućkastom papiru, bez sigurnosne niti, u potpunosti prožetom vodenim znakom. Potpisao ju je guverner NB FNRJ Marijan Dermastija. Novčanica je autorski rad već ranije poznatih stručnjaka Zavoda za izradu novčanica u Beogradu, a na novčanici su otisnuta samo njihova prezimena: Zlamalik i Krnjajić kao autori aversa, te Kosmut kao autor reversa. (3)
U vrijeme izrade ove novčanice, a riječ je o 1951. godini, dogodila se u Jugoslaviji ekonomska reforma s doziranom tržišnom komponentom (kako bi se stalo na kraj velikim nestašicama robe na tržištu strogo reguliranih cijena i nerealnog tečaja), drastična devalvacija tečaja dinara s 50,00 na 300,00 dinara za 1 američki dolar (4) uz uvedeni sustav i „stimulativnog“ ili „turističkog“ tečaja koji je utvrđivan na višoj razini od službene. Ujedno je došlo je do općeg porasta („izravnanja“) cijena prema doziranim tržišnim smjernicama, tako da je u praksi vrijednost dinara opala za 5 do 6 puta u odnosu na godinu prije. Slijedom toga, postojeća najkrupnija optjecajna novčanica, ona od 1000 dinara s datumom 1.5.1946., svakako više nije zadovoljavala potrebe optjecaja i apoen od 5000 dinara bio je nužan.
Na kolekcionarskom tržištu ova novčanica pojavljuje se vrlo rijetko, i to većinom bez regularnog serijskog broja (viđen je također jedan jedini primjerak serije BG 092607 što govori da većina sačuvanih primjeraka pripada otisnutoj plahti koja je ostala nedovršena, tj. nenumerirana, te je takva sačuvana i naknadno izrezana. O nakladi novčanice nije moguće precizno govoriti, ali prema jedinom viđenom serijskom broju proizlazi da je izrađeno najmanje 23,092.607 primjeraka. (5)
Važno je napomenuti da se ova novčanica (većinom presavijena) pojavljuje i sa lažnim serijskim brojem, a sve u očitom cilju prevare naivnih i neupućenih kolekcionara (budući da numerirani primjerak zbog veće rijetkosti može postići i dvostruko veću cijenu od nenumeriranog). Međutim riječ je o naknadno nadodanoj numeraciji, nepravilnih znamenki različitih visina koje od linije odstupaju i po 2 mm te visokih serijskih prefiksa koji logikom realno potrebne naklade nisu mogli postojati. (6)
Zbog čega ova novčanica nije izdana nema službenih podataka. Međutim, najizglednije jest da tehnologija izrade nije nudila zadovoljavajuću razinu zaštite od krivotvorenja. Već početkom 1952. je započelo tiskanje novčanica na nešto boljem papiru s ugrađenom zaštitnom niti (7), a krajem 1953. je Zavod za izradu novčanica u Beogradu nabavio strojeve za duboki tisak (8) u kojemu je ubrzo nakon izrađena nova novčanica od 5000 dinara, u najsuvremenijoj tehnici tog vremena i značajno modernijeg dizajna.
Projekt 2
Po svim elementima sudeći, istodobno s novčanicom 5000 dinara 1.11.1950. redovne emisije, Narodna banka izradila je i serija od 10 novčanica u apoenima od 1, 2, 5, 10, 20, 50, 100, 500, 1000 i 5000 dinara, sve s 1950. godinom. Na žalost, o ovoj seriji ne postoji nigdje u literaturi niti jedan službeni podatak niti se o njima može dobiti ikakva informacija iz tiskare ili Narodne banke. Međutim izvjesno je da je riječ o rezervnoj emisiji novčanica, ili emisiji za izvanredne potrebe, obično ratne. Novčanice za izvanredne potrebe zamisao su Švicarske narodne banke koja je tijekom Drugog svjetskog rata tiskala jednu usporednu seriju novčanica kojima bi se trenutno zamijenile optjecajne novčanice redovne emisije u slučaj monetarnog upada neke strane sile u tamošnji monetarni sustav. (9)
Sve novčanice serije 1950. imaju elemente izrade identične kao i prethodno opisana novčanica redovne emisije 5000 dinara 1.11.1950., dakle izrađene su bez sigurnosne niti i na istovrsnom žućkastom papiru u potpunosti prožetom vodenim znakom. Potpisao ih je guverner NB FNRJ Marijan Dermastija ali niti jedna nema otisnuta imena autora. Razlog tome jest vjerojatno „državna tajna“.
Ova serija nastala je prije svega iz političkih razloga. Naime, 1951. godine, povijest Jugoslavije bilježila je dvije vrlo opasne krize. Prva, tzv. „Rezolucija Informbiroa“, začeta još 1948. godine razlazom Tita i Staljina, bila je stalna prijetnja otvorene vojne intervencije država Varšavskog pakta protiv Jugoslavije. Druga, tzv. „Tršćanska kriza“ kulminirala je 1952. i do 1954. je jednako kao i prva prijetila izbijanjem rata oko Trsta i Istre, ovaj put s Italijom i silama zapadnog političko-vojnog bloka. U takvim okolnostima vlasti u Jugoslaviji su možda i opravdano očekivale mogući monetarni udar pa je nastanak rezervne emisije novčanica kojima bi se trenutno interveniralo i zamijenilo postojeći optjecajni papirni novac bio posve razumljiv.
Apoeni od 1 do 50 dinara tiskani su bez predviđene numeracije, budući je riječ o u to vrijeme maloj nominalnoj vrijednosti. Slijedom toga nije moguće niti procijeniti o kolikim bi se nakladama moglo govoriti. Apoeni od 100 do 5000 dinara numerirani su. Međutim, većina primjeraka pojavljuje se uglavnom bez numeracije, što opet govori kako je većina otisnute i numerirane naklade uništena a primjerci koji su sačuvani jesu oni koji su zaostali u tiskari i još nisu bili numerirani, a prema greškama i nepravilnostima u rezanju, najvjerojatnije u plahtama. Na novčanici od 100 dinara najveća do sada zabilježena numeracija jest VO 917334 što odgovara nakladi od 54,917.334 tiskana primjerka. Najveća zapažena numeracija novčanice od 500 dinara jest AT 804227 što odgovara nakladi od 18,804.227 primjeraka. Novčanica od 1000 dinara nije se pojavila s numeracijom većom od AA 000712, što znači samo 712 primjeraka, dok je novčanica od 5000 dinara zabilježena s najvećom numeracijom AK 002982 što odgovara nakladi od 10,002.982 primjerka.
Svakako, zabilježene numeracije nisu i konačne, te zapravo stvarnu nakladu primjeraka nije moguće utvrditi dok Narodna banka u Beogradu ne odluči taj podatak učiniti dostupnim.
Projekt 3
Treća skupina novčanica zapravo je tehnički naprednija redovna emisija novčanica kojom su novčanice emisije s datumom 1.5.1946. trebale biti povučene iz optjecaja. U tu skupinu spadaju slijedeće novčanice: 50 dinara 1.5.1950., 100 dinara 1.5.1949. i 1000 dinara 1.5.1949., a kao vrijeme njihovog nastanka trebalo bi uzeti 1953. godinu za novčanice 50 i 100 dinara, te najranije 1954. godinu za novčanicu 1000 dinara, budući da su tih godina u Zavod za izradu novčanica u Beogradu usvojena već pri opisu novčanice 5000 dinara 1.11.1950. spomenuta dva bitna elementa u izradi novčanica: izrada domaćeg papira za novčanice i usvajanje tehnologije dubokog tiska.
Izvjesno je da je odluka (dekret) o izradi potpuno nove emisije za potrebe redovnog optjecaja donesena mnogo ranije (datumi iz 1949. i 1950. godine) nego li su novčanice izrađene, a za pretpostaviti da je prioritet umjesto toj, dan izradi 10 novčanica rezervne emisije1950. koja se, obzirom na tehnologiju i kapacitete tog vremena izrađivala zasigurno i tijekom cijele 1952. godine.
Svakako novčanice 50 i 100 dinara, iznimno lijepe grafike, tiskane su na visoko kvalitetnom papiru, a apoen od 100 dinara ima ugrađenu i sigurnosnu nit. Potpisao ih je guverner Marijan Dermastija, te autori Kosmut, Mujadžić i Krnjajić. (10) Prema raspoloživim podacima temeljenim na evidentiranju svih dostupnih sačuvanih primjeraka, kojih je inače iznimno malo, na novčanici 50 dinara najveći opažena numeracija nosi seriju 0182 (11) što odgovara nakladi od 4,550.000 izrađenih primjeraka, a što svakako nije konačan podatak. Međutim novčanica 100 dinara numerirana je klasičnim numeratorom, a najveći zapažen jest VS 447187 što odgovara nakladi od 57,448.187 primjerka, opet, ne konačno.
Najzanimljivija, bolje reći, najkontroverznija jest novčanica 1000 dinara 1.5.1949., iz razloga što je izrađena na vrhunskom papiru kojim Zavod za izradu novčanica Beograd jednostavno u to vrijeme nije raspolagao. Takav papir najbliži je izgledom papiru njemačke marke serije 1960. (12) a identičan je papiru dinarskih novčanica koji je prvi put upotrebljen pri izradi novčanice 1000 dinara 19.12.1974., tako da je iznimno teško reći gdje je i kada ova novčanica uopće izrađena. Svakako, i nju je potpisao guverner Marijan Dermastija, te autori Kosmut, Mujadžić i Krnjajić. (13) Već pet godina na kolekcionarskom tržištu se ne pojavljuje i najveći zabilježeni numerator jest serija 0153 (također francuskog tipa, kao i na novčanici 50 dinara 1.5.1950.) što odgovara nakladi od 3,825.000 izrađenih primjeraka, izvjesno i u ovom slučaju s otvorenim upitnikom o cijeloj nakladi.
Projekt 4
Četvrtom projektu pripadaju dvije novčanice, 10 i 20 dinara s otisnutom 1951. godinom. Riječ je o redovnoj emisiji novčanica koje su izrađene na identičnom papiru i u identičnoj tehnologiji kao novčanica od 100 do 5000 dinara 1.5.1955. stavljene u optjecaj 25.4.1957. godine (14), a kao vrijeme njihovog nastanka sukladno tome može se odrediti kao najranije kraj 1954. godine, dakle kada su novi tiskarski strojevi u Zavodu za izradu novčanica stavljeni u funkciju. I ove dvije novčanice, kao i prethodne neizdane, nose potpis guvernera Marijana Dermastije, a grafičko rješenje potpisjuje Miodrag Petrović. (15)
Ove novčanice nisu dio redovne emisije kojoj pripadaju prethodno spomenute novčanice projekta 1 i 3. Naime, izvjesno je kako ovim novčanicama kanilo povući iz optjecaja tada još aktualne novčanica izdanja DF Jugoslavije od 10 i 20 dinara 1944. koje su u nekoliko varijacija stavljane u optjecaj počevši još od 20.4.1945., dizajnom ali i politički anakrone. Međutim, te su nominalne vrijednosti 1955. godine bile su gotovo obezvrijeđene inflacijom (16) pa je za pretpostaviti da se iz toga razloga ipak odustalo od njihovog stavljanja u optjecaj, te se pristupilo izradi i izdavanju tih apoena u kovanom novcu. (17)
U prilog tvrdnji kako je tada bilo riječ o gotovo marginalnim nominalnim vrijednostima, govori i činjenica kako na novčanici 10 dinara nije bila predviđena niti numeracija, a na 20 dinara jest. Najveća do sada zabilježena numeracija među primjercima koji su se pojavljivali zadnjih desetljeća jest GA 082663 što odgovara nakladi od 60,082.663 izrađena primjerka. Zanimljivo kako se ovaj primjerak pojavio, jedini među neizdanim novčanicama, i s „prvim“ numeratorom i to AB 000001, AG 000001, AD 000001, BA 000001, BB 00000, BG 000001 i BD 000001. Nije isključeno kako će se pojaviti i novi serijski prefiksi „prvog“ numeratora. Novčanice s redovnim serijskim brojem rijetko se ili nikako ne pojavljuju, tek pokoji primjerak bez numeracije s vremena na vrijeme se pojavi na aukcijama u državama slijednicama bivše SFRJ.
Na kraju nužno je pripomenuti kako je jedino novčanica 100 dinara 1.5.1949. uvjetno rečeno emitirana preinačena, naknadno, tiskana u modernijoj tehnici dubokog tiska i to s datumom 1.5.1953., a guverner koju ju je potpisao bio je Vojin Guzina. (18) Također, okvirni dizajn neizdanih novčanica 10 i 20 dinara 1951. modificiran je i u osnovi upotrijebljen za tiskanje redovne emisije 100, 500, 1000 i 5000 dinara 1.5.1955. (19)
Što se kolekcionarskog aspekta hrvatske numizmatike odnosno notafilije tiče, nužno je otkloniti sve anakrone predrasude koje su se u bliskoj, tragičnoj prošlosti ranih 90-ih opravdano pojavile u našem narodu prema svemu što nosi ime i predznak Beograda, te prihvatiti i novčanice Jugoslavije kao sastavni dio hrvatske monetarne povijesti i povijesti Hrvatske uopće. Ne postoji niti jedan razlog zašto hrvatski kolekcionar ne bi skupljao i novčanice Jugoslavije tj. zašto novčanice Jugoslavije ne bi bile obuhvaćene u budućoj numizmatičkoj literaturi koja govori o hrvatskoj numizmatici.
Bilješke:
(1) „Dinar“, br. 24, izdavač Srpsko numizmatičko društvo, Beograd 2005.
(2) „World paper money“ standard catalog, general issues, 11th edition, izdavač Krause publications, Iola 2005.
(3) Podatak temeljem osobnog uvida u originalni primjerak.
(4) „Godišnji izvještaj Narodne banke FNRJ 1951.“, izdavač Narodna banka FNRJ, Beograd 1952.
(5) Serijski prefiksi od AA do AH daju 20,000.000 primjeraka, te od BA do BG još 3,092.607 primjeraka. Slovne oznake serije su prema azbuci budući su novčanice Jugoslavije sve do 1953. numerirane isključivo ćirilicom.
(6) Jedna takva lažno numerirana novčanica serije SA čak je publicirana u Krause katalogu (10. izdanje), ali je slika u 11. izdanju uklonjena i zamijenjena novčanicom bez numeracije. Da je serija SA izrađena, to bi odgovaralo broju od 380,000.000 do tada izrađenih primjeraka, što je potpuno neracionalno. Za ilustraciju, prva izrađena i emitirana novčanica FNRJ 5000 dinara 1.5.1955. tiskana je u 64,585.000 primjeraka.
(7) Tako su od godine 1952. optjecajne novčanice od 50, 100, 500 i 1000 dinara s datumom 1.5.1946. izrađivane na novom, kvalitetnijem papiru s ugrađenom sigurnosnom niti što možemo smatrati drugom varijantom predmetnog izdanja.
(8) „Novčani sistem Jugoslavije“, izdanje NB Jugoslavije, autor M. Ugričić, Beograd 1967.
(9) Swiss national bank, www.snb.ch 4. serija novčanica CHF
(10) Podatak temeljem osobnog uvida u originalni primjerak.
(11) Riječ je o francuskom tipu numeratora korištenog u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pri čemu jedna serija novčanica ima 25000 primjeraka, od kojih svakih tisuću primjeraka nosi jedno od 25 slova azbuke (u to vrijeme isključivo je azbuka a ne abeceda korištena u numeriranju emisija).
(12) Emisija 2.1.1960. u apoenima od 5 do 1000 DM izrađivana je bez modifikacija zaključno s emisijom datiranom 2.1.1980. ali u stvarnosti tiskanom do početka 90-ih godina 20. stoljeća. Izvor: Deutsche Bundesbank, www.bundesbank.de
(13) Podatak temeljem osobnog uvida u originalni primjerak.
(14) „Novac Jugoslavije 1944-1992.“, izdanje NB Jugoslavije, autor J. H. Pešić, Beograd 1996.
(15) Podatak temeljem osobnog uvida u originalni primjerak.
(16) Primjerice, službeni „turistički“ tj. stimulativni tečaj američkog dolara na tečajnici NB Jugoslavije dostizao je 1955. godine 400 dinara (u isto vrijeme službeni redovni tečaj bio je 300 dinara), a cijena dnevnih listova, primjerice „Vjesnika“, bila je već 30 dinara.
(17) Emisija kovanog novca FNRJ 10, 20 i 50 dinara 1955., u optjecaju od 25.4.1957. Odlukom NB FNRJ br. 33/55
(18) „Službeni list SFRJ“ br. 17/54. od 26.4.1954.
(19) „Službeni list SFRJ“ br. 17/57. od 25.4.1957.
Sažetak
Narodna banka Federativne Narodne Republike Jugoslavije dala je izraditi ali nije stavila u optjecaj čak 16 vrsta papirnih novčanica koje danas predstavljaju veliku rijetkost i pravu poslasticu u kolekcionarskom svijetu. Novčanice, o kojima u službenoj literaturi ne postoji niti jedan jedini podatak osim slika, mogu se promatrati kroz četiri posebne cjeline, od čega se tri cjeline odnose na primjerke redovne emisije, a jedna cjelina na primjerke izvanredne emisije odnosno emisije za izvanredne potrebe (kako se ta vrsta novca naziva u publikacijama bivše Narodne banke Jugoslavije).
Novčanice se, ovisno od primjerka do primjerka, povremeno pojavljuju na kolekcionarskom tržištu u vrlo malom broju, neke i nikako, a ovaj rad analizira zabilježene primjerke koji su se pojavljivali na aukcijama u posljednjih petnaestak godina te primjerke iz privatnih kolekcija koje je autor osobno proučio, kako bi se, zbog nepristupačnosti i izvjesnog embarga na informacije od strane emisijske ustanove, koliko toliko pokušali na jednome mjestu objediniti svi mogući podaci. To i stoga što su spomenute neizdane novčanice pripadaju svakako hrvatskoj numizmatičkoj povijesti jednog ne tako davnog a vrlo zanimljivog i pomalo zapostavljenog razdoblja.
Autor: Ivan Škrabo
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 62, 2009.
Ključne riječi: papirni novac, FNR Jugoslavija, Informbiro, neizdane
Keywords: banknotes, FPR Yugoslavia, Informbiro, not-issued
English title: New Information about Appearance of Not-issued Banknotes of FPR Yugoslavia
Ključne riječi: kovani novac, Nezavisna Država Hrvatska, probe, 1941., Stack's
Keywords: coins, Independent State of Croatia, trial strikes, 1941, Stack's
English title: From the Stack's Archives: Coins of Independent State of Croatia
U prvoj polovini 19. st. razvio se kod evropskih naroda nacionalizam. Nastao je pod uplivom njemačkog književnog romantizma. Mjesto starije književne škole, prosvjetiteljstva, koja je u književnim djelima na prvo mjesto stavljala razum kao osnovicu svega čovječjeg djelovanja a za poeziju nije pokazivala skoro nikakva smisla, njemački su romantičari isticali baš poeziju kao središte svega čovjekova života i rada. Zato su oni s osobitom ljubavlju proučavali narodnu prošlost, narodni život, i naročito prostonarodnu poeziju i sve ono, što jedan narod obilježava kao posebnu nacionalnu jedinicu. Pod upliv njemačke romantike ubrzo su došli mali narodi srednje i istočne Evrope, među njima naročito Slaveni i Madžari, koji su živjeli pod tuđinskom vladavinom. Tako se kod nas u Hrvatskoj pod vodstvom Ljudevita Gaja razvio Ilirski pokret, kojem je bio zadatak, da hrvatski narod nacionalno i politički osvijesti i to u prvom redu pomoću štampe i literature. To je osvješćivanje prouzrokovao i jako poticao apsolutistički sistem vladanja u staroj Austriji pod zloglasnim bečkim ministrom Metternichom, pod kojim nije bilo slobode štampe a građanska su prava bila ograničena. Uz te nepovoljne političke prilike stenjali su Hrvati i pod pritiskom madžarske prevlasti. U Madžarskoj se razvio nacionalizam do golemih razmjera. Iako je Hrvatska bila autonomna državopravna jedinica, na zajedničkom saboru 1835. zatražili su madžarski nacionalisti, da se i u Hrvatskoj zavede madžarski jezik u sve škole, a za deset godina da ga imaju naučiti svi koji žele stupiti u državnu službu. Hrvatski su se poslanici oštro oduprli tome zahtjevu istaknuvši, da Madžari nemaju nikakova prava, da 'zadiru u unutarnja prava autonomne Hrvatske. Kad je završeno zasjedanje toga sabora, razišli su se Hrvati i Madžari kao otvoreni protivnici. Nakon sedam stotina godina uglavnom skladnog zajedničkog života pukao je među njima jaz, koji je, što dalje, postajao sve veći.
Zbog općega nezadovoljstva širokih slojeva naroda s reakcionarnom unutirnjom politikom buknula je 24. II. 1848. u Francuskoj t. zv. februarska revolucija. Predvođene tajnim socijalističkim organizacijama izišle su mase naloga naroda na ulice Pariza bučno protestirajući protiv grubog i nesimpatičnog sistema vladanja kraljevske vlade. Protiv demonstranata izaslana je vojska, pa je u prvi kraj došlo do teških borbi i krvoprolića. Ali domalo stadoše i dijelovi vojske i narodna garda pristajati uz pobunjenike. Na to je vlada odstupila, a kralj Luj Filip pobjegao u Englesku. Izabrana provizorna vlada proglasila je nato republiku. Ova je revolucija bila od osobitog značaja za čitavu Evropu, jer je ona bila signal za izbijanje revolucije i u Njemačkoj, Austriji i Italiji.
Već u mjesecu ožujku uznemirila se čitava Njemačka, a na 13. III. buknula ja revolucija i u carskom Beču. Mase naroda predvođene studentima bečkog sveučilišta izišle su na ulice demonstrirajući protiv Metternichova policajnog sistema i tražeći, da se dopusti sloboda štampe, zavede konstitucija i sazove državni sabor biran općim izborom narodnih zastupnika. Uza sva nastojanja vlade, da zadovolji i umiri uzburkane mase - Metternich je već 14. III. svrgnut - revolucija je trajala sve do 26. III, kada je napokon vojska povučena s ulica a u gradu je preuzeo vlast Odbor sigurnosti, sastavljen od studenata i građana. Tadanji car Ferdinand V. (1835-1848) bio je slab vladar, čovjek bez energije i poznat kao velik dobričina. U teškim i odlučnim časovima svoga vladanja nije se lako snalazio. Tako je i sada pred valom revolucije napustio Beč i povukao se u Innsbruck.
U isto to vrijeme podigli se i Madžari i poslali 16. III. u Beč svoje poslanstvo, da zatraži od cara, da se formira madžarski državni sabor od po samom narodu izabranih zastupnika, da se organizira nacionalna vojska, da se ukine cenzura, izjednače svi staleži općim plaćanjem poreza i da se potpuno ukine kmetstvo, urbar i crkvene desetine, a na čelo Madžarske da se postavi od austrijske vlade posvema nezavisno madžarsko državno ministarstvo. Slabi kralj je pristao na želje Madžara i na 7. IV. imenlovao prvo neodvisno ministarstvo s grofom Ludovikom Bathyany kao predsjednikom. U to je ministarstvo ušao kao ministar financija i istaknuti madžarski nacionalista Lajoš Košut. Iza toga na saboru u Požunu 11. IV. 1848. donesen je među drugim zaključcima i član V, kojim je određeno, da će se madžarski sabor sastajati svake godine u Pešti, a za hrvatske županije i Vojnu Krajinu određen je broj narodnih zastupnika, koji će se imati birati za taj sabor. To je značilo posvemašnje ukidanje hrvatske autonomije. Izaslanici hrvatskog sabora vratili se kući teško potišteni i s uvjerenjem, da Hrvatsku očekuju u bliskoj budućnosti teški dani.
Čim je 16. III. stigla u Zagreb iz Beča vijest, da je pao Metternich i da je kralj dao slobodu štampe i obećao ustav, krene u Beč Ljudevit Gaj i Ambroz Vranicani, da izvide političku situaciju i da se dogovore s tamošnjim Hrvatima za daljnu akciju. ( S i š i ć : Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1916., str. 299-306.)
Među njima se isticao hrvatski velikaš barun Franjo Kulmer, koji je na Dvoru bio rado viđen i stajao u dobrim vezama s nadvojvotkinjom Sofijom, majkom Franje Josipa, te s nadvojvodom Ivanom, koji je vršio jak upliv na samoga kralja. (J. H. Politička oporuka tona Jelačića. (Jutarnji List od 24. XII 1929., str. 17.)) Kulmer je odmah poduzeo korake kod nadvojvode Ivana i njegovim zagovorom izradio, da je kralj već na 23. III. imenovao Jelačića hrvatskim banom i uz to generalmajorom, tajnim savjetnikom i vlasnikom obadvije banske pukovnije. U isto vrijeme poveo je jaku akciju u Zagrebu Ivan Kukuljević, sazvao je zagrebačke građane u gradsku vijećnicu i objasnio im političku situaciju u državi. Istodobno su pozvani istaknutiji Hrvati, da dođu 25. ožujka u Zagreb radi stvaranja odluke, da se kralju pošalju na prihvat i odobrenje želje hrvatskog naroda Pozvan je i popularni pukovnik u Glini barun Josip Jelačić, na kojega se u Zagrebu od prvog časa računalo. Jelačić se pozivu odazvao i na 25. ujutro krenuo iz Gline u Zagreb. Ali usput u Lekeniku uruči mu poštar kraljevski dekret o imenovanju za bana i on se vrati u Glinu. Međutim na sazvanoj skupštini, održanoj u zagrebačkom Narodnom Domu, predloži Gaj, ne znajući za kraljevo rješenje, da se od kralja zatraži, da imenuje Jelačića za bana, što je burnim aklamacijama prihvaćeno. Zatim Kukuljević predloži ostale želje hrvatskog naroda: 1. cjelokupnost Hrvatske zajedno s Dalmacijom, 2. odgovorna narodna vlada u Zagrebu, 3. stalan hrvatski sabor, 4. dokinuće Vojne Krajine, 5. hrvatski jezik u crkvi, 6. ukinuće kmetstva, 7. hrvatska vojska. Nato je otposlana svečana deputacija od 400 Hrvata, da preda kralju navedene želje. Na putu doznala je deputacija, da je kralj već imenovao Jelačića banom.
U Madžarskoj je neugodno odjeknula hrvatska akcija. Zato je ministarstvo u Pešti počelo pisati hrvatskim oblastima isključivo madžarski a od komor skih činovnika je tražilo, da svoja izvješća šalju samo na madžarskom jeziku. To je izazvalo u Hrvatskoj veliko ogorčenje. Kao oštar protest protiv tih nezakonitosti zabacivale su pojedine županije ministarske dopise iz Pešte. Napokon digne se protiv tih presizanja i sam ban Jelačić, kojega je međutim kralj imenovao podmaršalom i zapovijedajućim generalom. On je 19. IV. razaslao na sve oblasti i urede u Hrvatskoj i Slavoniji cirkular, koji je odredio, da se ne smiju primati ni od koga ni od kuda nikakvi službeni nalozi, već da se ima u svemu i svačemu obraćati jedino i isključivo na njega kao bana i vrhovnog zemaljskog poglavara. Time je Jelačić faktično prekinuo svaku političku vezu između Hrvatske i Madžarske. (Horvat R.: Najnovije doba hrvatske povijesti. Zagreb 1906., str. 111.-135.)
Doskora je Jelačić, na 18. V, odredio, da se u čitavoj zemlji održe izbori narodnih zastupnika u Hrvatski sabor. Krajem svibnja izabran je 191 zastupnik, većinom istaknuti politički i kulturni radnici, a bilo je i običnih seljaka. Rad sabora je započeo 5. VI. svečanom instalacijom Jelačića za bana, a od a od 6. VI. do 9. VII. održana je 21 saborska sjednica. (Sulek B.: Naše pravice. Zagreb 1868., str. 247.-299.) Na sjednici od 10. VI. redigirana je "Predstavka kralju" o cjelokupnosti države i o odnosu Trojedne kraljevine prema kraljevini Ugarskoj. Tražilo se, da se Austrija preuredi na federalističkoj bazi, a u Beču da se osnuje zajedničko ministarstvo za rat, financije i trgovinu, odgovorno državnom saboru u Beču, u koji će pojedine pokrajine slati svoje poslanike; Hrvatskom neka vlada "državno vijeće" pod predsjedništvom bana, a banska vlast neka se proširi i na Dalmaciju. Kao posrednik između Hrvatske i Dvora izabran je barun Franjo Kulmer. Ovu Predstavku odnijela je kralju u Innsbruck posebna deputacija pod vodstvom samoga bana. Ferdinand je primio 19. lipnja Hrvate vrlo lijepo, premda je kod primanja bio prisutan i madžarski ministar Eszterhazv, ujedno je odredio nadvojvodu Ivana za posrednika u nastalom sporu između Ugarske i Hrvatske. Na povratku kući dozna Jelačić u Klagenfurtu, da mu je kralj još 10. VI. oduzeo i bansku čast i vojnički položaj. Svakako je zanimljivo, da kralj prilikom primanja deputacije nije to Jelačiću ni jednom riječi spomenuo, nego ga je i primio i kao bana saslušao. Na taj akt je kralja sigurno prisilila madžarska vlada, ali na njega se ni na Dvoru nisu osvrtali, jer nadvojvoda Ivan u svome pismu od 27. lipnja nazivlje Jelačića "banom Hrvatske", ni Jelačić nije povlačio nikakvih konsekvenca, a ni u Hrvatskoj se nije na to uzimalo nikakva obzira, štoviše sabor je članom XXVI. predao Jelačiću neograničenu vlast u Hrvatskoj. Između 35 saborskih odredaba i članaka, važni su članci XXII. i XXXII. o nabavi financijskih sredstava. Član XXII. glasi u cijelosti:
O državnom zajmu. U izvanrednih domovine okolnosti opunovlastio je narod hrvatsko-slavonski preuz. g. bana, da za olakšati narodu nošenje novčanoga tereta, koji bi se od vremena do vremena polag okolnostih ponoviti imao, jedan milijun forintih u srebru s koje god strane moguće bude, pod garancijom državnom uzajmi, koju garanciju sabor ovaj u ime naroda, kojega zastupa, na se uzima i sebe obvezuje, da će dug taj za 10 godinah iz dohodaka svojih državnih izplatiti.
S navedenim člankom je u užoj vezi i čl. XXXII., u kojemu se u završnom pasusu kaže, da su narodni zastupnici zaključili:
"da se u svakoj oblasti jedan središnji comitee imenuje, koji će jače glavničare pozvati, da novce svoje na spasenje domovine pod garancijom narodnom u zajam dadu", te da su: "dobrovoljne prineske po čitavoj domovini sabirati odlučili, i zajedno takove odmah koli u gotovom novcu, toli u dragocjenih stvari i u hrani na žrtvenik domovine položiti."
Teške financijalne prilike obilježava i 14. sjednica sabora, održana 4. VII. Od bana se zatražilo, da pošalje vojsku u Slavoniju, gdje su kolonizirani Švabe i Madžari otvoreno iskazivali svoje simpatije za madžarsku vladu i provodili propagandu protiv banske vlasti. Jelačić je odgovorio, da ima dosta vojske, ali nema troška za njezino uzdržavanje. Na to su stali zastupnici a i publika na galeriji davati svoje priloge što u gotovu novcu, što u dragocjenostima. Čini se, da je u vezi s ovom saborskom scenom i citirani pasus iz 51. XXXII. Kada se je za to u javnosti doznalo, počela je i kod kuće i izvan Hrvatske živa akcija, da se sabere što više pomoći. Istakli su se osobito slovenski krajevi, gdje se sakupljalo novac, oružje i dr. (Ilešič : Slovenski novčani prinosi za Jelačićevu vojsku god. 1848. (Hrvatsko Kolo, III, Zagreb, 1907., str. 315-326).)
Javnu akciju potakao je već banski namjesnik M. Lentulaj svojim proglasom od 23. VI., kojim je pozvao narod, da daje dobrovoljne priloge nesamo u novcu, zlatu i srebru, nego i u oružju, hrani za ljude i konje i u svemu, što može biti vojsci od koristi. Međutim se sabirna akcija naročito u novcu nije mogla u većem zamahu da razvije zato, što je već od prvoga dana bečke revolucije započelo sve jače nestajanje kovanoga novca iz javnog optjecaja. Razlog je bio nepovjerenje naroda u državni poredak, teško poremećen revolucijom u Beču, češkom bunom u Pragu 2. VI., ratovanjem u Italiji i napokon sve silovitijim istupanjem Madžara protiv državnog jedinstva. Kovani se novac sakrivao ili iz spekulativnih razloga slao iz države van u inozemstvo. Zbog toga je Lentulaj bio prinužden, da izda proglas od 28. VII. 1848., kojim je najstrože zabranjeno iznošenje novca iz Hrvatske a ujedno i unošenje papirnog novca madžarske vlade. Donosimo Lentulajev proglas kao historijski dokument:
Proglas
Doznalo se je, da posebni ljudi dukate, sreberne cvancige i talire potajno i uz neobične kamate u zemlji prekupljuju i na obću štetu sreberne novce tada iz Hervatske i Slavonije iznašaju. Budući je ovo prekupljenje dukatah, srebernih cvancigah i talirah uprav gadno lihvarstvo, zato korist naše domovine iziskuje, da se ono ukine i svaki, koi bi se usudio na rečeni način dukate, cvancige i talire ljudima izmamljivati, toga radi strogo kazni. Iz ovoga uzroka nalaže se svim oblastima hervatsko-slavonskim, da marljivo paze i paziti dadu da nebi pojedini ljudi i nadalje dukate, cvancige i talire uz neobične kamate prekupljivali i potajno iz naše zemlje iznašali. Osobito pako tridesetnice one, gdie putnici u druge zemlje prelaze, oštro paziti imadu da nijedan putnik više od sto forinti u zlatu cvancigima ili talirima sa sobom ne bi iznosio, i ako se nađe da jedan iliti drugi takovi putnik više od sto forintih takove versti novacah kod sebe ima, to mu se oni zlatni i sreberni novci, koji budu summu od sto forintih pretekli, kroz dotičnu tridesetnicu uz banknote izmieniti imadu, - zatim se pako isti putnik slobodno odpustiti može. Sverha ove naredbe jest obćekoristna, jer prieči potajno iznašanje dukatah, cvancigah i talirah, kojih od dana do dana većma nestaje, i zato nadat se je, da će se ona podpuno poslušati. Ako bi se ipak dogodilo, da bi pojedini ljudi po grado- vima i selima narod obilazili pa zlatne i sreberne novce od njih mamili obećavajuć im kamate iliti kakove procente za srebro i zlato - to takovi ljudi imadu se kao lihvari smatrati i pred sud staviti, gdie će im se zaslužena kaštiga izreći. U ostalom stavlja se i ovo do znanja obćinstva: da su se, t. j. od niekog vriemena i nove tako zvane magjarske banknote pojavile, i da ima pojedinih ljudih, koji iste banknote po narodu razprostranivati usudjuje se. Buduć da u hervatskoslavonskoj zemlji samo bečke banknote i ini bečki kreditivni i cesarskokraljevski deržavni papiri podpunu valjanost imadu, tako zvane magjarske banknote pako podnipošto u našoj zemlji vriednost ili cienu kakovu steći nemogu, zato se svaki opominje, da se u obziru magjarskih banknotah i drugih kroz magjarski ministerium izaslanih papirah dobro čuva i nje uprav kano takove papire, kojim naša visoka vlada nikakovu vriednost unutarnju podielila nije, od sebe odbaci.
U Zagrebu dana 28. Serpnja 1848.
Namiestnik banski Mirko Lentulaj.
Jelačić je imao još da prema nalogu kraljevu uredi pitanje novoga odnosa Hrvatske prema Ugarskoj. Zato je otišao u Beč, gdje mu 28. VII. prirediše Bečani u masi od 40.000 ljudi sjajnu bakljadu. Sutradan se sastao Jelačić kod nadvojvode Ivana s palatinom nadvojvodom Stjepanom i madžarskim ministrom predsjednikom Batthyanyjem. Kao uvjete pomire predložio je, da se madžarska ministarstva rata i financija sjedine s vladom cjelokupne države, dok će Hrvati druga ministarstva priznati samo, ako se zajamči potpuna autonomija Hrvatske i upotreba hrvatskog jezika u zajedničkom saboru u Pešti. Madžari nisu na to pristali, i Jelačić se 4. kolovoza vrati u Zagreb uvjeren, da će taj spor sigurno dovesti do oružanog sukoba.
Prva je sada briga bila Jelačiću organiziranje dobre vojske i nabava potrebnog novca za vođenje rata. On je sigurno odmah iza zaključenih saborskih zasjedanja namjeravao, da na osnovu čl. XXII. podigne kod imućnih ljudi u Hrvatskoj zajam od jedno pola milijuna forinti. Za podizanje toga zajma dao je štampati formulare pod nazivom "a s i g n a c i j a" ovog izgleda:
Lijevo gore je redni broj, u sredini grb Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te u središtu mali ilirski grb (polumjesec i zvijezda), a desno vrijednost asignacije. Zatim slijedi tekst:
Po saboru trojedne kraljevine hervatske, slavonske i dalmatinske dne 5. Lipnja i sledećih godine 1848. deržanim u smislu zakonoga članka XXII. opu novlastjen, asigniram ja gospodinu za forinti hiljadu srebra, koje će deržavna kassa hervatsko-slavonska, od danas do me seca u gotovu novcu izplatiti, dočim ovu asignaciju za veću sigurnost pod ga-ranciu svih solarskih dohodakah i dobarah komorskih naše deržave stavljam.
U Zagrebu 1848.
Iz deržavne kasse po nalogu bana van dao
Format asignacije je pačetvorina s ukrasnim obrubom, veličine 24X17 cm. Štampane su po dvije asignacije na jednom listu, a s lijeve strane duž čitavoga lista preko ukrasnoga obruba otisnuto je: BAN HERVATSKI SLAVONSKI DALMATINSKI. Listovi su uvezani u knjigu.
Takovu je asignaciju imao dobiti svaki zajmodavac; u njoj se na praznim mjestima u tekstu imalo rukom ispisati ime zajmodavca i rok, kada će mu novac biti vraćen. Kako su asignacije bile ispostavljene i po 100 pa čak i po 25 forinti, vidi se, da se računalo i na siromašnije ljude.
Ali do izdavanja tih asignacija, odnosno do podizanja zajma na osnovu tih asignacija nije uopće došlo. Koji je tome bio uzrok, ne zna se. Možda teške novčane neprilike zbog nestajanja iz javnog optjecaja zlatnog i srebrnog novca.
Uspjelo je međutim, te je skupljena veća količina hrane za ljude i konje. U srpnju javio je Kulmer iz Beča, da je nadvojvotkinja Sofija sakupila 80.000 forinti za hrvatsku vojsku. Ujedno je Kulmer uputio Jelačića, da se obrati za pomoć i na generala Radetzkog u Italiji. Ban je odmah poslao u Italiju Radetzkom Ivana Kukuljevića i ovaj je donio 200.000 forinti i 7000 pušaka. (Smičiklas-Marković: Matica Hrvatska od god. 1842. do 1892. Zagreb 1892., str. 160/161.)
Međutim svi ti prilozi i skupljanja nisu zadovoljili. Za vođenje rata trebala je veća rezerva gotova novca. Zato se Jelačić svojim podneskom od 28. VIII. 1848. obratio na Austrijsku nacionalnu banku u Beču i zatražio zajam od jednoga milijuna forinti. Donosimo taj važan historijski dokumenat:
Die Lobi: Oesterreichische Nationalbank zu Wien
Die redlichen Patrioten im Kaiserstaate haben bereits mit Dank die grossarti-gen Verdienste anerkannt, welche die Lobi: Nationalbank durch Eroffnung Ihrer Hilfsquellen und des eigenen Kredits um den Staat sich ervvorben hat. Allen Pro-vinzen des Kaiserstaates sind auf diese Weise namhafte Darlehen zugeflossen, das alleinige Kroatien ist davon bis jetzt ausgenommen geblieben, dasselbe Kroatien, welches soeben alle Krafte anstrangte und seine physische wie moralische Starke aufbietet, um den Madjarischen Sonderungsplanen, die in letzer Folge nur zum Umsturze des Bestehenden fuhren, einen festen Damm entgegenzustellen, und sofort den Kaiserstaat und die erlauchte Dynastie vor der Gafahr zu bewahren, die sich von Pest-Ofen immer drohender heranbewegt.
Die Grenztruppen und die Freywilligenchore stehen vor der Hand noch auf Kroatischem Boden in der runden Zahl von Piinfzigtausend durchweg tiichtigen und dem Wohle Oesterreichs unbe-dingt ergebenen Streitern kampfgeriistet da, und es handelt sich dermahl haupt-sachlich um den Unterhalt dieser Mannschaften, deren Bedurfnisse Kroatien allein bey seiner ohnehin durch die Zeitereignisse merklich geschwachten Geldkraft zu bestreiten nicht vermag. Es thut daher eine schleunige, dem Bedurfnisse der Gegenwart entsprechende Geldhilfe dringend Noth. Ich wende mich hiernach vertrauensvoll und im Namen der Kroatisch-Slavonischen Nation, welche mich als Ihren Ban, zufolge des am jiingst abgehaltenen Landtage zu Agram einstimmig gebrachten Gesetzes, Art: XXII, zu diesem Schritte bevollmachtigt hat, an die Lobi: Nationalbank mit dem Ansinnen: womit dem Kroatisch-Slavonischen Lande ein Darlehen von einer Million in Silber CMZe bewilligt und in dieser Beziehung defi-nitive Verabredung ehethunlichst getroffen werden moge. Im Namen des Landes wiinsche ich diese auf einen Zeitraurn von Funfzehn bis Zwanzig Jahren abzu-schliessende Anleihe zu Fiinf oder selbst Sechs Prozent zu machen, indem ich die Einkiinfte der samtlichen Salz- und Dreyssigstamter auf Kroatisch-Slavonischem Boden, dann die Ertragnisse der Kammeralherrschaften als Garantie dafiir der Lobi: Nationalbank anbiethe. Die 30gst Aemter geben ein jahrliches Reinertragniss durchschnittlich von Einer halben Million, die Salz-Aemter werfen jahrlich ab einen Ueberschuss von Einer Million und zeymalhunderttausend, die Kammeral-herrschaften konnen endlich bey ihrem ausgiebigen Waldreichtum ein reines Gefall von wenigstens Einhunderttausend Gulden jahrlich abliefern.
Ich hege die Hoffnung, dass die gebothene Garantie hinreichende Sicherstil-lung gewahre, und setze des weiteren voraus, dass die in dieser Hinsicht durch die betreffenden Ministerialbuchhaltung aus den Rechnungsbiichern der letzten fiinf Jahre zu pflegenden Erhebungen die Ziffer des Garantiebetrages ausser Zweifel stellen werden.
Ich sende mit diesem Schreiben in der Person Herrn Desirre Falkner einen verlasslichen Boten an die Lobi: Nationalbank ab und gebe ihm Auftrag und Vollmacht, im Einverstandnisse mit dem in Wien weilenden Herrn Kammerer Frey-herrn Franz v. Kulmer die nothigen Schritte zu thun und die weiteren Bedingnisse zu verabreden. Gerne werde ich mich iibrigens im Namen des Landes mit den voraussichtlich annehmbaren Bedingnissen einverstanden erklaren und gleichwie namentlich von hieraus zur Wahrung der Belange der Lobi: Nationalbank bereits vielfaltige Schritte geschehen sind, wie dies beispielsweise das Verboth der Einfuhr Madjarischer Banknoten nach Kroatien und Slavonien bethatiget, welches gleich auf die erste Kunde der zu Pest-Ofen beabsichtigten Banknoten- Emission erlassen worden ist und seitdem in voller Strenge aufrechterhalten wird; ebenso wird es fortann mein eifriger Wunsch und Wille sein, denselben Belangen der Lobi: Nationalbank volle Rechnung zu tragen zumal das Wohl des Kaiserstaates damit so innig verkniipft ist, daher ich zu bemerken mich gedrungen sehe, dass das durch mich im Namen des Landes beanspruchte Anlehen neben der bereits gebothenen Garantie auch die moralisehe Biirgschaft fur sich habe, dass es namlich piinktlich und genau in den noch festzusetzenden Fristen werde zuriickgezahlt werden.
Ich schliesse in Entgegensehung ehebald gefalliger Antwort mit dem Ausdrucke meiner Hochachtung.
Agram den 28. August 1848
M. P. Jellachich Ban
Ovaj je podnesak ispisan rukom i gotičkim slovima. Priložen mu je i njemački prijevod XXII. saborskog člana, a točnost prijevoda zajamčio je klauzulom i svojim potpisom Metel Ožegović, šef unutarnje uprave Banskoga Vijeća. Uz to je s lijeve strane akta prilijepljen papirni pečat s hrv., slav., dalmat. grbom i napisom: BARON JOSIP JELAClC BUZINSKI BAN DALM. HERV. I SLAV. Sada se kopija tog akta nalazi u gradskom muzeju u Zagrebu.
Kao posrednike pri sklapanju zajma odredio je Jelačić Dessirrea Falknera, uglednog sisačkog trgovca, koji je sigurno bio i u Beču dobro poznat, a uvelike se zanimao i za rudarske pothvate u Kordunu, u Petrovoj gori7 i uz njega baruna Franju Kulmera.
Kako je Narodna banka zadovoljila Jelačićevu zahtjevu, nije nam poznato. Ali s obzirom na Jelačićeve veze s Dvorom i barunom Kulmerom može se sa sigurnošću uzeti, da je on taj zajam i dobio. Jer bez potrebne novčane zalihe ne bi se on odlučio, da sa 40.000 vojske provali u Madžarsku. Međutim je 6. rujna stiglo Jelačiću ručno pismo kralja Ferdinanda. Kralj je opozvao akt od 10. lipnja, kojim je protiv Jelačića odredio istragu, svrgnuo ga s položaja hrvatskog bana i oduzeo mu sve vojničke časti. Sada je vidio Jelačić, da uz njega pristaje i kralj i Dvor a ne samo čitava Hrvatska i njezina valjana vojska. Stoga izda on već sutradan, na 7. IX., proglas, kojim je madžarskom ministarstvu navijestio rat. U proglasu kaže Jelačić među ostalim: "Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod ugarskom krunom... Pošto ugar. ministarstvo misli, da ne može pristati na ove pogodbe... nalaže nam čast i dužnost, da pokušamo zadnje: da se latimo oružja".(Laszowski: Rudarstvo u Hrvatskoj, II. Zagreb 1944., str. 118-120.)
Jelačić je 9. rujna stigao u Varaždin a 11. ujutro prijeđe s vojskom Dravu i provali u Madžarsku. U vremenskom razmaku od Jelačićeve provale do ugušenja madžarske revolucije kod Vilagoša 13. VIII. 1849. došlo je do promjene na prijestolu, Ferdinand se zahvalio, a naslijedio ga je mladi Franjo Josip, Jelačić je pobjedonosno sudjelovao kod ugušenja ponovne bečke bune, krajem listopada 1848., zatim u nizu pobjedničkih bojnih sukoba s Madžarima između Beča i Pešte i 1849. u Bačkoj. Ali s ugušenjem revolucije nastupila je u Austriji politika reakcije. Još 4. III. 1848. ukinuti su stari ustavi pojedinih zemalja a zaveden je za čitavu državu t. zv. oktroirani ustav, koji je u Hrvatskoj, zbog nezadovoljstva s njime, proglašen tek 6. rujna kao temeljni državni zakon. Po tom zakonu je Hrvatska posvema nezavisna od Ugarske pod Jelačićem kao banom.
Došlo je sada na red i likvidiranje štampanih a neupotrebljenih asignacija. Naredbom Banskog Vijeća od 16. IX. 1850. određeno je, da se svi primjerci spale, što je i provedeno, kako to svjedoči u Gradskom arhivu u Zagrebu očuvani akt, koji ovdje donosimo:
Zapisnik o uništenju i sažganju asignatah banskih dne 22. serpnja t. g. učinjenome.
Po nalogu sveti. Bana od strane banske ove vlade naredbom 16. serpnja t. g. cdredjeno uništenje i sažganje assignatah, koje je sveti. Ban god. 1848. po saboru trojedne kraljevine 5. lipnja i sledećih iste godine deržanom imenito člankom zakon. 22-im na to opunovlašćen za namirenje ondašnjih domovine naše troškovah izdati imao, nu izdavani i u cirkulaciju stavljani ne biahu. učinjeno je na današnji dan na cči podpisanoga odbora, na to opredeljenog, na jednom od ognjištah većeg banskog dvora. Uništene su i sažgane imenito sledeće versti assignatah:
a. 296 komadah assignatah skupa sašivenih, svaki po hiljadu forint ah sr. (1000 for.) glaseći. Oni su, kako gore napomenuto bi, od sveti. Bana podpisani, nu ne biahu izdavani.
b. 896 komadah assignatah također sašivenih, svako po 25 for. sr. I oti su od sveti. Bana podpisani, nu izdavani ne biahu.
c. jedna knjiga brojem neprovidjenih assignatah po 100 for. sr. komad bez podpisa sveti. Bana.
d. jedna knjiga također brojem neprovidjenih assignatah po 25 for. sr. bez pod pisa sveti. Bana.
Za uspomenu na onaj znameniti sabora našeg zaključak u pogledu domaćih financiah prideržana su usled gore napomenute odluke ove banske vlade od assignatah pod a) i b) navedenih po dva lista, na kojih svakome su dva assignata, i to od assignatah pod a) brojevi 1, 2, 5 i 6, od assignatah pod b) brojevi 1, 2, 3 i 4, koji su za veću sigurnost proti svakomu zloupotrebljenju sa sledećim napisom providjeni: a. Sličnih assignatah sa podpisom svet]. Bana providjenih nu cirkulaciju nestav- ljenih spaljeno i uništeno je po nalogu sveti. Bana 296 komadah. Ovaj komad pri deržan je za uspomenu i priključen dotičnom zapisniku.
Zagreb, 22. serpnja 1850. Franjo Zengewall Gregurić Ivan kao predsednik izaslanog odbora perovodja odbora
b. (Stavljen je i jednako rukom ispisan tekst, kao i pod a), ali je navedeno, da je uništeno 896 komada assignata po 25 for.) - spravit će se uz ovaj zapisnik u pismaru banske ove vlade.
U Zagrebu, dne 22. serpnja 1850.
Franjo Zengewall
odbora predsednik
Gregurić Ivan
perovođa odbora
Anton Bišćan Zemaljski
blagajnik kao odbornik.
Prema podatcima, koje pruža ovaj zapisnik, štampano je
a. 300 komada asignacija po 1000 for; od toga je spaljeno 296 kom., a sačuvano 4 komada;
b. 900 kom. po 25 for; od toga je spaljeno brojem obilježenih komada 896 a sačuvano 4 kom. Uz to je spaljena jedna knjiga, odnosno u knjigu, povezanih ali brojem neobilježenih jamačno i opet 900 komada;
c. jedna knjiga po 100 for., koja je sigurno i opet imala 900 komada. Spaljeno je sve, očuvano ništa.
Prema gornjem bilo je pripremljeno 3000 asignacija za zajam od 435.000 forinti. Uz zapisnik o sažganju ne nalazi se danas u Grad. arhivu nijedan primjerak tih asignacija. Povađene su i dospjele u privatne ruke. Kasnije je dobio 2 komada i pokoj. Nikola Rukavina, ali ih je odstupio Grad. muzeju u Zagrebu i to komad po 1000 for. s oznakom: Broj 2, i komad po 25 for. s oznakom: Broj 1. U Hrvat, enciklopediji, knj. I., donijeta je lijepa slika asignacije po 1000 for. s oznakom: Broj 5, a napomenut je i komad po 25 for. s oznakom: Broj 3, ali nije navedeno, gdje se ti primjerci nalaze.
O ovim asignacijama malo se kod nas dosada pisalo. U Hrvat, enciklopediji, knj. I., izišao je malen članak V. Z i v i ć a, Hrvatska enciklopedija, knj. I., str. 663. u kojemu su - uz druge dobre navode - te asignacije posve pogrešno označene kao prvi hrvatski papirni novac. Ni svojim nepotpunim kontekstom, ni svojom veličinom nisu one mogle služiti kao kurentni novac. Asignacija znači isto što i naša riječ: doznaka, doznačnica, pa je to de facto vrednosni papir s određenom nominalnom vrijednosti.
IZ. Herkov je u svojoj "Građi" donio najvažnije podatke o tim asignacijama i to s dobrim navodima, jedino je napomenuo samo komade po 1000 i po 100 for., dok onaj po 25 for. nije uopće spomenuo. Iznio je i da postoji mišljenje, da su te asignacije papirni novac, no on drži vjerojatnijim, da su to zadužnice za državni zajam. (Herkov Z.: Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske. I. sv., str. 68/69. Zagreb 1956.)
Naziv "asignat" nalazimo po prvi put u Zapisniku o sažganju. Iza toga se ti Jelačićevi vrednosni papiri i nadalje tako nazivlju, što vidimo i kod Zivića i Herkova. Ali to nije na mjestu, jer se oni na samim originalnim tiskanim komadima nazivlju: asignacija!
Dok se je stara numizmatika bavila samo skupljanjem i proučavanjem kovanoga novca i uz to medalja i plaketa, od 19. st. bavi se ona i papirnim novcem. U 20. st. znatno je prošireno naučno područje numizmatike, jer je navedeno skupljanje i proučavanje svih plaćevnih sredstava, vrednosnih papira, kojima su se vršila plaćanja i u starije kao i u novo vrijeme, a to su: obligacije, akcije trgovačkih poduzeća, zadužnice, mjenice, čekovi, kreditni listovi i dr.
Moderna numizmatika danas traži da se u numizmatičke zbirke ili kabinete učvršćuju nesamo metalni novčani komadi nego i svaka druga vrsta plaćevnih dokumenata, bio to naturalni novac, koji se upotrebljavao u prastaro doba a u upotrebi je još i danas kod najprimitivnijih naroda, bili to kreditni dokumenti, koji su se pojavljivali u toku svjetske povijesti. (Loehr August: Fiihrer durch die Ausstellung der Bundessammlung von Medaillen, Miinzen und Geldzeichen. Wien 1935, str. 107-116. - Loehr A.: Numismatik und Gcldgeschichte. Wien 1944, s. 18-24.) Među takove kreditne dokumente spadaju i Jelačićeve asignacije.
Autor: Ivan Rengjeo
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 17-18, 1962.
Ključne riječi: papirni novac, ban Josip Jelačić Bužimski, asignati
Keywords: paper money, ban Josip Jelačić Bužimski, assignats
English title: Assignats of ban Jelačić
Konstantno vršimo otkup numizmatike (pojedinačno i zbirke) i to kovanog i papirnog novca, redovnog i prigodnog novca, zlatnog i srebrnog novca iz svih razdoblja i svih zemalja svijeta.
Ukoliko imate nešto od navedenog materijala za prodaju, slobodno se možete obratiti na:
