Pregled posta

Asignacije bana Jelačića

U prvoj polovini 19. st. razvio se kod evropskih naroda nacionalizam. Nastao je pod uplivom njemačkog književnog romantizma. Mjesto starije književne škole, prosvjetiteljstva, koja je u književnim djelima na prvo mjesto stavljala razum kao osnovicu svega čovječjeg djelovanja a za poeziju nije pokazivala skoro nikakva smisla, njemački su romantičari isticali baš poeziju kao središte svega čovjekova života i rada. Zato su oni s osobitom ljubavlju proučavali narodnu prošlost, narodni život, i naročito prostonarodnu poeziju i sve ono, što jedan narod obilježava kao posebnu nacionalnu jedinicu. Pod upliv njemačke romantike ubrzo su došli mali narodi srednje i istočne Evrope, među njima naročito Slaveni i Madžari, koji su živjeli pod tuđinskom vladavinom. Tako se kod nas u Hrvatskoj pod vodstvom Ljudevita Gaja razvio Ilirski pokret, kojem je bio zadatak, da hrvatski narod nacionalno i politički osvijesti i to u prvom redu pomoću štampe i literature. To je osvješćivanje prouzrokovao i jako poticao apsolutistički sistem vladanja u staroj Austriji pod zloglasnim bečkim ministrom Metternichom, pod kojim nije bilo slobode štampe a građanska su prava bila ograničena. Uz te nepovoljne političke prilike stenjali su Hrvati i pod pritiskom madžarske prevlasti. U Madžarskoj se razvio nacionalizam do golemih razmjera. Iako je Hrvatska bila autonomna državopravna jedinica, na zajedničkom saboru 1835. zatražili su madžarski nacionalisti, da se i u Hrvatskoj zavede madžarski jezik u sve škole, a za deset godina da ga imaju naučiti svi koji žele stupiti u državnu službu. Hrvatski su se poslanici oštro oduprli tome zahtjevu istaknuvši, da Madžari nemaju nikakova prava, da 'zadiru u unutarnja prava autonomne Hrvatske. Kad je završeno zasjedanje toga sabora, razišli su se Hrvati i Madžari kao otvoreni protivnici. Nakon sedam stotina godina uglavnom skladnog zajedničkog života pukao je među njima jaz, koji je, što dalje, postajao sve veći.

Zbog općega nezadovoljstva širokih slojeva naroda s reakcionarnom unutirnjom politikom buknula je 24. II. 1848. u Francuskoj t. zv. februarska revolucija. Predvođene tajnim socijalističkim organizacijama izišle su mase naloga naroda na ulice Pariza bučno protestirajući protiv grubog i nesimpatičnog sistema vladanja kraljevske vlade. Protiv demonstranata izaslana je vojska, pa je u prvi kraj došlo do teških borbi i krvoprolića. Ali domalo stadoše i dijelovi vojske i narodna garda pristajati uz pobunjenike. Na to je vlada odstupila, a kralj Luj Filip pobjegao u Englesku. Izabrana provizorna vlada proglasila je nato republiku. Ova je revolucija bila od osobitog značaja za čitavu Evropu, jer je ona bila signal za izbijanje revolucije i u Njemačkoj, Austriji i Italiji.

Već u mjesecu ožujku uznemirila se čitava Njemačka, a na 13. III. buknula ja revolucija i u carskom Beču. Mase naroda predvođene studentima bečkog sveučilišta izišle su na ulice demonstrirajući protiv Metternichova policajnog sistema i tražeći, da se dopusti sloboda štampe, zavede konstitucija i sazove državni sabor biran općim izborom narodnih zastupnika. Uza sva nastojanja vlade, da zadovolji i umiri uzburkane mase - Metternich je već 14. III. svrgnut - revolucija je trajala sve do 26. III, kada je napokon vojska povučena s ulica a u gradu je preuzeo vlast Odbor sigurnosti, sastavljen od studenata i građana. Tadanji car Ferdinand V. (1835-1848) bio je slab vladar, čovjek bez energije i poznat kao velik dobričina. U teškim i odlučnim časovima svoga vladanja nije se lako snalazio. Tako je i sada pred valom revolucije napustio Beč i povukao se u Innsbruck.

U isto to vrijeme podigli se i Madžari i poslali 16. III. u Beč svoje poslanstvo, da zatraži od cara, da se formira madžarski državni sabor od po samom narodu izabranih zastupnika, da se organizira nacionalna vojska, da se ukine cenzura, izjednače svi staleži općim plaćanjem poreza i da se potpuno ukine kmetstvo, urbar i crkvene desetine, a na čelo Madžarske da se postavi od austrijske vlade posvema nezavisno madžarsko državno ministarstvo. Slabi kralj je pristao na želje Madžara i na 7. IV. imenlovao prvo neodvisno ministarstvo s grofom Ludovikom Bathyany kao predsjednikom. U to je ministarstvo ušao kao ministar financija i istaknuti madžarski nacionalista Lajoš Košut. Iza toga na saboru u Požunu 11. IV. 1848. donesen je među drugim zaključcima i član V, kojim je određeno, da će se madžarski sabor sastajati svake godine u Pešti, a za hrvatske županije i Vojnu Krajinu određen je broj narodnih zastupnika, koji će se imati birati za taj sabor. To je značilo posvemašnje ukidanje hrvatske autonomije. Izaslanici hrvatskog sabora vratili se kući teško potišteni i s uvjerenjem, da Hrvatsku očekuju u bliskoj budućnosti teški dani.

Čim je 16. III. stigla u Zagreb iz Beča vijest, da je pao Metternich i da je kralj dao slobodu štampe i obećao ustav, krene u Beč Ljudevit Gaj i Ambroz Vranicani, da izvide političku situaciju i da se dogovore s tamošnjim Hrvatima za daljnu akciju. ( S i š i ć : Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1916., str. 299-306.)

Među njima se isticao hrvatski velikaš barun Franjo Kulmer, koji je na Dvoru bio rado viđen i stajao u dobrim vezama s nadvojvotkinjom Sofijom, majkom Franje Josipa, te s nadvojvodom Ivanom, koji je vršio jak upliv na samoga kralja. (J. H. Politička oporuka tona Jelačića. (Jutarnji List od 24. XII 1929., str. 17.)) Kulmer je odmah poduzeo korake kod nadvojvode Ivana i njegovim zagovorom izradio, da je kralj već na 23. III. imenovao Jelačića hrvatskim banom i uz to generalmajorom, tajnim savjetnikom i vlasnikom obadvije banske pukovnije. U isto vrijeme poveo je jaku akciju u Zagrebu Ivan Kukuljević, sazvao je zagrebačke građane u gradsku vijećnicu i objasnio im političku situaciju u državi. Istodobno su pozvani istaknutiji Hrvati, da dođu 25. ožujka u Zagreb radi stvaranja odluke, da se kralju pošalju na prihvat i odobrenje želje hrvatskog naroda Pozvan je i popularni pukovnik u Glini barun Josip Jelačić, na kojega se u Zagrebu od prvog časa računalo. Jelačić se pozivu odazvao i na 25. ujutro krenuo iz Gline u Zagreb. Ali usput u Lekeniku uruči mu poštar kraljevski dekret o imenovanju za bana i on se vrati u Glinu. Međutim na sazvanoj skupštini, održanoj u zagrebačkom Narodnom Domu, predloži Gaj, ne znajući za kraljevo rješenje, da se od kralja zatraži, da imenuje Jelačića za bana, što je burnim aklamacijama prihvaćeno. Zatim Kukuljević predloži ostale želje hrvatskog naroda: 1. cjelokupnost Hrvatske zajedno s Dalmacijom, 2. odgovorna narodna vlada u Zagrebu, 3. stalan hrvatski sabor, 4. dokinuće Vojne Krajine, 5. hrvatski jezik u crkvi, 6. ukinuće kmetstva, 7. hrvatska vojska. Nato je otposlana svečana deputacija od 400 Hrvata, da preda kralju navedene želje. Na putu doznala je deputacija, da je kralj već imenovao Jelačića banom.

U Madžarskoj je neugodno odjeknula hrvatska akcija. Zato je ministarstvo u Pešti počelo pisati hrvatskim oblastima isključivo madžarski a od komor skih činovnika je tražilo, da svoja izvješća šalju samo na madžarskom jeziku. To je izazvalo u Hrvatskoj veliko ogorčenje. Kao oštar protest protiv tih nezakonitosti zabacivale su pojedine županije ministarske dopise iz Pešte. Napokon digne se protiv tih presizanja i sam ban Jelačić, kojega je međutim kralj imenovao podmaršalom i zapovijedajućim generalom. On je 19. IV. razaslao na sve oblasti i urede u Hrvatskoj i Slavoniji cirkular, koji je odredio, da se ne smiju primati ni od koga ni od kuda nikakvi službeni nalozi, već da se ima u svemu i svačemu obraćati jedino i isključivo na njega kao bana i vrhovnog zemaljskog poglavara. Time je Jelačić faktično prekinuo svaku političku vezu između Hrvatske i Madžarske. (Horvat R.: Najnovije doba hrvatske povijesti. Zagreb 1906., str. 111.-135.)

Doskora je Jelačić, na 18. V, odredio, da se u čitavoj zemlji održe izbori narodnih zastupnika u Hrvatski sabor. Krajem svibnja izabran je 191 zastupnik, većinom istaknuti politički i kulturni radnici, a bilo je i običnih seljaka. Rad sabora je započeo 5. VI. svečanom instalacijom Jelačića za bana, a od a od 6. VI. do 9. VII. održana je 21 saborska sjednica. (Sulek B.: Naše pravice. Zagreb 1868., str. 247.-299.) Na sjednici od 10. VI. redigirana je "Predstavka kralju" o cjelokupnosti države i o odnosu Trojedne kraljevine prema kraljevini Ugarskoj. Tražilo se, da se Austrija preuredi na federalističkoj bazi, a u Beču da se osnuje zajedničko ministarstvo za rat, financije i trgovinu, odgovorno državnom saboru u Beču, u koji će pojedine pokrajine slati svoje poslanike; Hrvatskom neka vlada "državno vijeće" pod predsjedništvom bana, a banska vlast neka se proširi i na Dalmaciju. Kao posrednik između Hrvatske i Dvora izabran je barun Franjo Kulmer. Ovu Predstavku odnijela je kralju u Innsbruck posebna deputacija pod vodstvom samoga bana. Ferdinand je primio 19. lipnja Hrvate vrlo lijepo, premda je kod primanja bio prisutan i madžarski ministar Eszterhazv, ujedno je odredio nadvojvodu Ivana za posrednika u nastalom sporu između Ugarske i Hrvatske. Na povratku kući dozna Jelačić u Klagenfurtu, da mu je kralj još 10. VI. oduzeo i bansku čast i vojnički položaj. Svakako je zanimljivo, da kralj prilikom primanja deputacije nije to Jelačiću ni jednom riječi spomenuo, nego ga je i primio i kao bana saslušao. Na taj akt je kralja sigurno prisilila madžarska vlada, ali na njega se ni na Dvoru nisu osvrtali, jer nadvojvoda Ivan u svome pismu od 27. lipnja nazivlje Jelačića "banom Hrvatske", ni Jelačić nije povlačio nikakvih konsekvenca, a ni u Hrvatskoj se nije na to uzimalo nikakva obzira, štoviše sabor je članom XXVI. predao Jelačiću neograničenu vlast u Hrvatskoj. Između 35 saborskih odredaba i članaka, važni su članci XXII. i XXXII. o nabavi financijskih sredstava. Član XXII. glasi u cijelosti:

O državnom zajmu. U izvanrednih domovine okolnosti opunovlastio je narod hrvatsko-slavonski preuz. g. bana, da za olakšati narodu nošenje novčanoga tereta, koji bi se od vremena do vremena polag okolnostih ponoviti imao, jedan milijun forintih u srebru s koje god strane moguće bude, pod garancijom državnom uzajmi, koju garanciju sabor ovaj u ime naroda, kojega zastupa, na se uzima i sebe obvezuje, da će dug taj za 10 godinah iz dohodaka svojih državnih izplatiti.

S navedenim člankom je u užoj vezi i čl. XXXII., u kojemu se u završnom pasusu kaže, da su narodni zastupnici zaključili:

"da se u svakoj oblasti jedan središnji comitee imenuje, koji će jače glavničare pozvati, da novce svoje na spasenje domovine pod garancijom narodnom u zajam dadu", te da su: "dobrovoljne prineske po čitavoj domovini sabirati odlučili, i zajedno takove odmah koli u gotovom novcu, toli u dragocjenih stvari i u hrani na žrtvenik domovine položiti."

Teške financijalne prilike obilježava i 14. sjednica sabora, održana 4. VII. Od bana se zatražilo, da pošalje vojsku u Slavoniju, gdje su kolonizirani Švabe i Madžari otvoreno iskazivali svoje simpatije za madžarsku vladu i provodili propagandu protiv banske vlasti. Jelačić je odgovorio, da ima dosta vojske, ali nema troška za njezino uzdržavanje. Na to su stali zastupnici a i publika na galeriji davati svoje priloge što u gotovu novcu, što u dragocjenostima. Čini se, da je u vezi s ovom saborskom scenom i citirani pasus iz 51. XXXII. Kada se je za to u javnosti doznalo, počela je i kod kuće i izvan Hrvatske živa akcija, da se sabere što više pomoći. Istakli su se osobito slovenski krajevi, gdje se sakupljalo novac, oružje i dr. (Ilešič : Slovenski novčani prinosi za Jelačićevu vojsku god. 1848. (Hrvatsko Kolo, III, Zagreb, 1907., str. 315-326).)

Javnu akciju potakao je već banski namjesnik M. Lentulaj svojim proglasom od 23. VI., kojim je pozvao narod, da daje dobrovoljne priloge nesamo u novcu, zlatu i srebru, nego i u oružju, hrani za ljude i konje i u svemu, što može biti vojsci od koristi. Međutim se sabirna akcija naročito u novcu nije mogla u većem zamahu da razvije zato, što je već od prvoga dana bečke revolucije započelo sve jače nestajanje kovanoga novca iz javnog optjecaja. Razlog je bio nepovjerenje naroda u državni poredak, teško poremećen revolucijom u Beču, češkom bunom u Pragu 2. VI., ratovanjem u Italiji i napokon sve silovitijim istupanjem Madžara protiv državnog jedinstva. Kovani se novac sakrivao ili iz spekulativnih razloga slao iz države van u inozemstvo. Zbog toga je Lentulaj bio prinužden, da izda proglas od 28. VII. 1848., kojim je najstrože zabranjeno iznošenje novca iz Hrvatske a ujedno i unošenje papirnog novca madžarske vlade. Donosimo Lentulajev proglas kao historijski dokument:

Proglas

Doznalo se je, da posebni ljudi dukate, sreberne cvancige i talire potajno i uz neobične kamate u zemlji prekupljuju i na obću štetu sreberne novce tada iz Hervatske i Slavonije iznašaju. Budući je ovo prekupljenje dukatah, srebernih cvancigah i talirah uprav gadno lihvarstvo, zato korist naše domovine iziskuje, da se ono ukine i svaki, koi bi se usudio na rečeni način dukate, cvancige i talire ljudima izmamljivati, toga radi strogo kazni. Iz ovoga uzroka nalaže se svim oblastima hervatsko-slavonskim, da marljivo paze i paziti dadu da nebi pojedini ljudi i nadalje dukate, cvancige i talire uz neobične kamate prekupljivali i potajno iz naše zemlje iznašali. Osobito pako tridesetnice one, gdie putnici u druge zemlje prelaze, oštro paziti imadu da nijedan putnik više od sto forinti u zlatu cvancigima ili talirima sa sobom ne bi iznosio, i ako se nađe da jedan iliti drugi takovi putnik više od sto forintih takove versti novacah kod sebe ima, to mu se oni zlatni i sreberni novci, koji budu summu od sto forintih pretekli, kroz dotičnu tridesetnicu uz banknote izmieniti imadu, - zatim se pako isti putnik slobodno odpustiti može. Sverha ove naredbe jest obćekoristna, jer prieči potajno iznašanje dukatah, cvancigah i talirah, kojih od dana do dana većma nestaje, i zato nadat se je, da će se ona podpuno poslušati. Ako bi se ipak dogodilo, da bi pojedini ljudi po grado- vima i selima narod obilazili pa zlatne i sreberne novce od njih mamili obećavajuć im kamate iliti kakove procente za srebro i zlato - to takovi ljudi imadu se kao lihvari smatrati i pred sud staviti, gdie će im se zaslužena kaštiga izreći. U ostalom stavlja se i ovo do znanja obćinstva: da su se, t. j. od niekog vriemena i nove tako zvane magjarske banknote pojavile, i da ima pojedinih ljudih, koji iste banknote po narodu razprostranivati usudjuje se. Buduć da u hervatskoslavonskoj zemlji samo bečke banknote i ini bečki kreditivni i cesarskokraljevski deržavni papiri podpunu valjanost imadu, tako zvane magjarske banknote pako podnipošto u našoj zemlji vriednost ili cienu kakovu steći nemogu, zato se svaki opominje, da se u obziru magjarskih banknotah i drugih kroz magjarski ministerium izaslanih papirah dobro čuva i nje uprav kano takove papire, kojim naša visoka vlada nikakovu vriednost unutarnju podielila nije, od sebe odbaci.

U Zagrebu dana 28. Serpnja 1848.

Namiestnik banski Mirko Lentulaj.




Jelačić je imao još da prema nalogu kraljevu uredi pitanje novoga odnosa Hrvatske prema Ugarskoj. Zato je otišao u Beč, gdje mu 28. VII. prirediše Bečani u masi od 40.000 ljudi sjajnu bakljadu. Sutradan se sastao Jelačić kod nadvojvode Ivana s palatinom nadvojvodom Stjepanom i madžarskim ministrom predsjednikom Batthyanyjem. Kao uvjete pomire predložio je, da se madžarska ministarstva rata i financija sjedine s vladom cjelokupne države, dok će Hrvati druga ministarstva priznati samo, ako se zajamči potpuna autonomija Hrvatske i upotreba hrvatskog jezika u zajedničkom saboru u Pešti. Madžari nisu na to pristali, i Jelačić se 4. kolovoza vrati u Zagreb uvjeren, da će taj spor sigurno dovesti do oružanog sukoba.

Prva je sada briga bila Jelačiću organiziranje dobre vojske i nabava potrebnog novca za vođenje rata. On je sigurno odmah iza zaključenih saborskih zasjedanja namjeravao, da na osnovu čl. XXII. podigne kod imućnih ljudi u Hrvatskoj zajam od jedno pola milijuna forinti. Za podizanje toga zajma dao je štampati formulare pod nazivom "a s i g n a c i j a" ovog izgleda:

Lijevo gore je redni broj, u sredini grb Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te u središtu mali ilirski grb (polumjesec i zvijezda), a desno vrijednost asignacije. Zatim slijedi tekst:

Po saboru trojedne kraljevine hervatske, slavonske i dalmatinske dne 5. Lipnja i sledećih godine 1848. deržanim u smislu zakonoga članka XXII. opu novlastjen, asigniram ja gospodinu za forinti hiljadu srebra, koje će deržavna kassa hervatsko-slavonska, od danas do me seca u gotovu novcu izplatiti, dočim ovu asignaciju za veću sigurnost pod ga-ranciu svih solarskih dohodakah i dobarah komorskih naše deržave stavljam.
U Zagrebu 1848.
Iz deržavne kasse po nalogu bana van dao

Format asignacije je pačetvorina s ukrasnim obrubom, veličine 24X17 cm. Štampane su po dvije asignacije na jednom listu, a s lijeve strane duž čitavoga lista preko ukrasnoga obruba otisnuto je: BAN HERVATSKI SLAVONSKI DALMATINSKI. Listovi su uvezani u knjigu.

Takovu je asignaciju imao dobiti svaki zajmodavac; u njoj se na praznim mjestima u tekstu imalo rukom ispisati ime zajmodavca i rok, kada će mu novac biti vraćen. Kako su asignacije bile ispostavljene i po 100 pa čak i po 25 forinti, vidi se, da se računalo i na siromašnije ljude.

Ali do izdavanja tih asignacija, odnosno do podizanja zajma na osnovu tih asignacija nije uopće došlo. Koji je tome bio uzrok, ne zna se. Možda teške novčane neprilike zbog nestajanja iz javnog optjecaja zlatnog i srebrnog novca.

Uspjelo je međutim, te je skupljena veća količina hrane za ljude i konje. U srpnju javio je Kulmer iz Beča, da je nadvojvotkinja Sofija sakupila 80.000 forinti za hrvatsku vojsku. Ujedno je Kulmer uputio Jelačića, da se obrati za pomoć i na generala Radetzkog u Italiji. Ban je odmah poslao u Italiju Radetzkom Ivana Kukuljevića i ovaj je donio 200.000 forinti i 7000 pušaka. (Smičiklas-Marković: Matica Hrvatska od god. 1842. do 1892. Zagreb 1892., str. 160/161.)

Međutim svi ti prilozi i skupljanja nisu zadovoljili. Za vođenje rata trebala je veća rezerva gotova novca. Zato se Jelačić svojim podneskom od 28. VIII. 1848. obratio na Austrijsku nacionalnu banku u Beču i zatražio zajam od jednoga milijuna forinti. Donosimo taj važan historijski dokumenat:

Die Lobi: Oesterreichische Nationalbank zu Wien

Die redlichen Patrioten im Kaiserstaate haben bereits mit Dank die grossarti-gen Verdienste anerkannt, welche die Lobi: Nationalbank durch Eroffnung Ihrer Hilfsquellen und des eigenen Kredits um den Staat sich ervvorben hat. Allen Pro-vinzen des Kaiserstaates sind auf diese Weise namhafte Darlehen zugeflossen, das alleinige Kroatien ist davon bis jetzt ausgenommen geblieben, dasselbe Kroatien, welches soeben alle Krafte anstrangte und seine physische wie moralische Starke aufbietet, um den Madjarischen Sonderungsplanen, die in letzer Folge nur zum Umsturze des Bestehenden fuhren, einen festen Damm entgegenzustellen, und sofort den Kaiserstaat und die erlauchte Dynastie vor der Gafahr zu bewahren, die sich von Pest-Ofen immer drohender heranbewegt.

Die Grenztruppen und die Freywilligenchore stehen vor der Hand noch auf Kroatischem Boden in der runden Zahl von Piinfzigtausend durchweg tiichtigen und dem Wohle Oesterreichs unbe-dingt ergebenen Streitern kampfgeriistet da, und es handelt sich dermahl haupt-sachlich um den Unterhalt dieser Mannschaften, deren Bedurfnisse Kroatien allein bey seiner ohnehin durch die Zeitereignisse merklich geschwachten Geldkraft zu bestreiten nicht vermag. Es thut daher eine schleunige, dem Bedurfnisse der Gegenwart entsprechende Geldhilfe dringend Noth. Ich wende mich hiernach vertrauensvoll und im Namen der Kroatisch-Slavonischen Nation, welche mich als Ihren Ban, zufolge des am jiingst abgehaltenen Landtage zu Agram einstimmig gebrachten Gesetzes, Art: XXII, zu diesem Schritte bevollmachtigt hat, an die Lobi: Nationalbank mit dem Ansinnen: womit dem Kroatisch-Slavonischen Lande ein Darlehen von einer Million in Silber CMZe bewilligt und in dieser Beziehung defi-nitive Verabredung ehethunlichst getroffen werden moge. Im Namen des Landes wiinsche ich diese auf einen Zeitraurn von Funfzehn bis Zwanzig Jahren abzu-schliessende Anleihe zu Fiinf oder selbst Sechs Prozent zu machen, indem ich die Einkiinfte der samtlichen Salz- und Dreyssigstamter auf Kroatisch-Slavonischem Boden, dann die Ertragnisse der Kammeralherrschaften als Garantie dafiir der Lobi: Nationalbank anbiethe. Die 30gst Aemter geben ein jahrliches Reinertragniss durchschnittlich von Einer halben Million, die Salz-Aemter werfen jahrlich ab einen Ueberschuss von Einer Million und zeymalhunderttausend, die Kammeral-herrschaften konnen endlich bey ihrem ausgiebigen Waldreichtum ein reines Gefall von wenigstens Einhunderttausend Gulden jahrlich abliefern.

Ich hege die Hoffnung, dass die gebothene Garantie hinreichende Sicherstil-lung gewahre, und setze des weiteren voraus, dass die in dieser Hinsicht durch die betreffenden Ministerialbuchhaltung aus den Rechnungsbiichern der letzten fiinf Jahre zu pflegenden Erhebungen die Ziffer des Garantiebetrages ausser Zweifel stellen werden.

Ich sende mit diesem Schreiben in der Person Herrn Desirre Falkner einen verlasslichen Boten an die Lobi: Nationalbank ab und gebe ihm Auftrag und Vollmacht, im Einverstandnisse mit dem in Wien weilenden Herrn Kammerer Frey-herrn Franz v. Kulmer die nothigen Schritte zu thun und die weiteren Bedingnisse zu verabreden. Gerne werde ich mich iibrigens im Namen des Landes mit den voraussichtlich annehmbaren Bedingnissen einverstanden erklaren und gleichwie namentlich von hieraus zur Wahrung der Belange der Lobi: Nationalbank bereits vielfaltige Schritte geschehen sind, wie dies beispielsweise das Verboth der Einfuhr Madjarischer Banknoten nach Kroatien und Slavonien bethatiget, welches gleich auf die erste Kunde der zu Pest-Ofen beabsichtigten Banknoten- Emission erlassen worden ist und seitdem in voller Strenge aufrechterhalten wird; ebenso wird es fortann mein eifriger Wunsch und Wille sein, denselben Belangen der Lobi: Nationalbank volle Rechnung zu tragen zumal das Wohl des Kaiserstaates damit so innig verkniipft ist, daher ich zu bemerken mich gedrungen sehe, dass das durch mich im Namen des Landes beanspruchte Anlehen neben der bereits gebothenen Garantie auch die moralisehe Biirgschaft fur sich habe, dass es namlich piinktlich und genau in den noch festzusetzenden Fristen werde zuriickgezahlt werden.

Ich schliesse in Entgegensehung ehebald gefalliger Antwort mit dem Ausdrucke meiner Hochachtung.

Agram den 28. August 1848

M. P. Jellachich Ban


Ovaj je podnesak ispisan rukom i gotičkim slovima. Priložen mu je i njemački prijevod XXII. saborskog člana, a točnost prijevoda zajamčio je klauzulom i svojim potpisom Metel Ožegović, šef unutarnje uprave Banskoga Vijeća. Uz to je s lijeve strane akta prilijepljen papirni pečat s hrv., slav., dalmat. grbom i napisom: BARON JOSIP JELAClC BUZINSKI BAN DALM. HERV. I SLAV. Sada se kopija tog akta nalazi u gradskom muzeju u Zagrebu.

Kao posrednike pri sklapanju zajma odredio je Jelačić Dessirrea Falknera, uglednog sisačkog trgovca, koji je sigurno bio i u Beču dobro poznat, a uvelike se zanimao i za rudarske pothvate u Kordunu, u Petrovoj gori7 i uz njega baruna Franju Kulmera.

Kako je Narodna banka zadovoljila Jelačićevu zahtjevu, nije nam poznato. Ali s obzirom na Jelačićeve veze s Dvorom i barunom Kulmerom može se sa sigurnošću uzeti, da je on taj zajam i dobio. Jer bez potrebne novčane zalihe ne bi se on odlučio, da sa 40.000 vojske provali u Madžarsku. Međutim je 6. rujna stiglo Jelačiću ručno pismo kralja Ferdinanda. Kralj je opozvao akt od 10. lipnja, kojim je protiv Jelačića odredio istragu, svrgnuo ga s položaja hrvatskog bana i oduzeo mu sve vojničke časti. Sada je vidio Jelačić, da uz njega pristaje i kralj i Dvor a ne samo čitava Hrvatska i njezina valjana vojska. Stoga izda on već sutradan, na 7. IX., proglas, kojim je madžarskom ministarstvu navijestio rat. U proglasu kaže Jelačić među ostalim: "Mi hoćemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod ugarskom krunom... Pošto ugar. ministarstvo misli, da ne može pristati na ove pogodbe... nalaže nam čast i dužnost, da pokušamo zadnje: da se latimo oružja".(Laszowski: Rudarstvo u Hrvatskoj, II. Zagreb 1944., str. 118-120.)

Jelačić je 9. rujna stigao u Varaždin a 11. ujutro prijeđe s vojskom Dravu i provali u Madžarsku. U vremenskom razmaku od Jelačićeve provale do ugušenja madžarske revolucije kod Vilagoša 13. VIII. 1849. došlo je do promjene na prijestolu, Ferdinand se zahvalio, a naslijedio ga je mladi Franjo Josip, Jelačić je pobjedonosno sudjelovao kod ugušenja ponovne bečke bune, krajem listopada 1848., zatim u nizu pobjedničkih bojnih sukoba s Madžarima između Beča i Pešte i 1849. u Bačkoj. Ali s ugušenjem revolucije nastupila je u Austriji politika reakcije. Još 4. III. 1848. ukinuti su stari ustavi pojedinih zemalja a zaveden je za čitavu državu t. zv. oktroirani ustav, koji je u Hrvatskoj, zbog nezadovoljstva s njime, proglašen tek 6. rujna kao temeljni državni zakon. Po tom zakonu je Hrvatska posvema nezavisna od Ugarske pod Jelačićem kao banom.

Došlo je sada na red i likvidiranje štampanih a neupotrebljenih asignacija. Naredbom Banskog Vijeća od 16. IX. 1850. određeno je, da se svi primjerci spale, što je i provedeno, kako to svjedoči u Gradskom arhivu u Zagrebu očuvani akt, koji ovdje donosimo:

Zapisnik o uništenju i sažganju asignatah banskih dne 22. serpnja t. g. učinjenome.
Po nalogu sveti. Bana od strane banske ove vlade naredbom 16. serpnja t. g. cdredjeno uništenje i sažganje assignatah, koje je sveti. Ban god. 1848. po saboru trojedne kraljevine 5. lipnja i sledećih iste godine deržanom imenito člankom zakon. 22-im na to opunovlašćen za namirenje ondašnjih domovine naše troškovah izdati imao, nu izdavani i u cirkulaciju stavljani ne biahu. učinjeno je na današnji dan na cči podpisanoga odbora, na to opredeljenog, na jednom od ognjištah većeg banskog dvora. Uništene su i sažgane imenito sledeće versti assignatah:
a. 296 komadah assignatah skupa sašivenih, svaki po hiljadu forint ah sr. (1000 for.) glaseći. Oni su, kako gore napomenuto bi, od sveti. Bana podpisani, nu ne biahu izdavani.
b. 896 komadah assignatah također sašivenih, svako po 25 for. sr. I oti su od sveti. Bana podpisani, nu izdavani ne biahu.
c. jedna knjiga brojem neprovidjenih assignatah po 100 for. sr. komad bez podpisa sveti. Bana.
d. jedna knjiga također brojem neprovidjenih assignatah po 25 for. sr. bez pod pisa sveti. Bana.
Za uspomenu na onaj znameniti sabora našeg zaključak u pogledu domaćih financiah prideržana su usled gore napomenute odluke ove banske vlade od assignatah pod a) i b) navedenih po dva lista, na kojih svakome su dva assignata, i to od assignatah pod a) brojevi 1, 2, 5 i 6, od assignatah pod b) brojevi 1, 2, 3 i 4, koji su za veću sigurnost proti svakomu zloupotrebljenju sa sledećim napisom providjeni: a. Sličnih assignatah sa podpisom svet]. Bana providjenih nu cirkulaciju nestav- ljenih spaljeno i uništeno je po nalogu sveti. Bana 296 komadah. Ovaj komad pri deržan je za uspomenu i priključen dotičnom zapisniku.
Zagreb, 22. serpnja 1850. Franjo Zengewall Gregurić Ivan kao predsednik izaslanog odbora perovodja odbora

b. (Stavljen je i jednako rukom ispisan tekst, kao i pod a), ali je navedeno, da je uništeno 896 komada assignata po 25 for.) - spravit će se uz ovaj zapisnik u pismaru banske ove vlade.
U Zagrebu, dne 22. serpnja 1850.

Franjo Zengewall

odbora predsednik

Gregurić Ivan

perovođa odbora

Anton Bišćan Zemaljski

blagajnik kao odbornik.


Prema podatcima, koje pruža ovaj zapisnik, štampano je
a. 300 komada asignacija po 1000 for; od toga je spaljeno 296 kom., a sačuvano 4 komada;
b. 900 kom. po 25 for; od toga je spaljeno brojem obilježenih komada 896 a sačuvano 4 kom. Uz to je spaljena jedna knjiga, odnosno u knjigu, povezanih ali brojem neobilježenih jamačno i opet 900 komada;
c. jedna knjiga po 100 for., koja je sigurno i opet imala 900 komada. Spaljeno je sve, očuvano ništa.

Prema gornjem bilo je pripremljeno 3000 asignacija za zajam od 435.000 forinti. Uz zapisnik o sažganju ne nalazi se danas u Grad. arhivu nijedan primjerak tih asignacija. Povađene su i dospjele u privatne ruke. Kasnije je dobio 2 komada i pokoj. Nikola Rukavina, ali ih je odstupio Grad. muzeju u Zagrebu i to komad po 1000 for. s oznakom: Broj 2, i komad po 25 for. s oznakom: Broj 1. U Hrvat, enciklopediji, knj. I., donijeta je lijepa slika asignacije po 1000 for. s oznakom: Broj 5, a napomenut je i komad po 25 for. s oznakom: Broj 3, ali nije navedeno, gdje se ti primjerci nalaze.

O ovim asignacijama malo se kod nas dosada pisalo. U Hrvat, enciklopediji, knj. I., izišao je malen članak V. Z i v i ć a, Hrvatska enciklopedija, knj. I., str. 663. u kojemu su - uz druge dobre navode - te asignacije posve pogrešno označene kao prvi hrvatski papirni novac. Ni svojim nepotpunim kontekstom, ni svojom veličinom nisu one mogle služiti kao kurentni novac. Asignacija znači isto što i naša riječ: doznaka, doznačnica, pa je to de facto vrednosni papir s određenom nominalnom vrijednosti.

IZ. Herkov je u svojoj "Građi" donio najvažnije podatke o tim asignacijama i to s dobrim navodima, jedino je napomenuo samo komade po 1000 i po 100 for., dok onaj po 25 for. nije uopće spomenuo. Iznio je i da postoji mišljenje, da su te asignacije papirni novac, no on drži vjerojatnijim, da su to zadužnice za državni zajam. (Herkov Z.: Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske. I. sv., str. 68/69. Zagreb 1956.)

Naziv "asignat" nalazimo po prvi put u Zapisniku o sažganju. Iza toga se ti Jelačićevi vrednosni papiri i nadalje tako nazivlju, što vidimo i kod Zivića i Herkova. Ali to nije na mjestu, jer se oni na samim originalnim tiskanim komadima nazivlju: asignacija!

Dok se je stara numizmatika bavila samo skupljanjem i proučavanjem kovanoga novca i uz to medalja i plaketa, od 19. st. bavi se ona i papirnim novcem. U 20. st. znatno je prošireno naučno područje numizmatike, jer je navedeno skupljanje i proučavanje svih plaćevnih sredstava, vrednosnih papira, kojima su se vršila plaćanja i u starije kao i u novo vrijeme, a to su: obligacije, akcije trgovačkih poduzeća, zadužnice, mjenice, čekovi, kreditni listovi i dr.
Moderna numizmatika danas traži da se u numizmatičke zbirke ili kabinete učvršćuju nesamo metalni novčani komadi nego i svaka druga vrsta plaćevnih dokumenata, bio to naturalni novac, koji se upotrebljavao u prastaro doba a u upotrebi je još i danas kod najprimitivnijih naroda, bili to kreditni dokumenti, koji su se pojavljivali u toku svjetske povijesti. (Loehr August: Fiihrer durch die Ausstellung der Bundessammlung von Medaillen, Miinzen und Geldzeichen. Wien 1935, str. 107-116. - Loehr A.: Numismatik und Gcldgeschichte. Wien 1944, s. 18-24.) Među takove kreditne dokumente spadaju i Jelačićeve asignacije.

Autor: Ivan Rengjeo
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 17-18, 1962.

Ključne riječi: papirni novac, ban Josip Jelačić Bužimski, asignati
Keywords: paper money, ban Josip Jelačić Bužimski, assignats
English title: Assignats of ban Jelačić



Post je objavljen 07.01.2011. u 02:16 sati.