Prije neki dan sam u lokalnom kafiću nazočio dosad neviđenom događaju. Jedna mlada žena je na osobit i krajnje emotivan način opisala svoju životnu situaciju, moleći za bilo kakvu pomoć. Nastao je mučan tajac, nitko nije prozborio ni riječ, svi su samo šutke buljili u prazno. Novac smo dali dvije mlade žene koje svakodnevno dođu u taj kafić s jednom teško bolesnom djevojčicom, i ja. I ništa. Ta mlada žena je plačući otišla, a Rozga je opet zagrmila.
Mogu samo pomisliti koliko je snage trebala ta žena imati kako bi nastupila na takav način.Z a stolom do mene su sjedila dva susjeda, hibrida, koji po cijeli dan sjede u tom istom kafiću i pričaju kako će i za koliko prodati preostale obiteljske nekretnine. To je njihova stvar, kao i što nije moja stvar brojiti je li netko dao što toj ženi ili ne. Ali moram biti iskren, odvratnim pogledom sam ispratio tu dvojcu jer znam da su, između ostalog, korisnici i više vidova socijalne pomoći.
Kojekakvi doplatci za uzdržavanje majke koja živi na selu i živahno trčkara za kokošama, pa topli obrok u pučkoj kuhinji, pa još poneki dodatak za nezaposlene i slično. A voze najnovije automobile i bliješte im iPhoni. Nisam ljubomoran ni na koga, ali sam jednostavno socijalno preosjetljiv. Što mogu?!
Dobivam 500 kuna socijalne pomoći, plus još 100 kn odlukom mog živopisnog gradonačelnika. Ne koristim nikakve druge pogodnosti iako bih sa dijagnozom hidradenitis suppurative imao pravo na još neke kao što su kućna njega, pravo i dodatak za PTSP, obrok u pučkoj kuhinji. To ne koristim iz više razloga: kuhanje podrazumijeva i kupnju namirnica, a t,o opet, baš kao i kuhanje, podrazumijeva određeni fizički napor kojeg ja koristim i smatram ga svrsishodnijim u smislu tjelovježbe i fizičke aktivnosti uopće.
Držim kako naša država i nije toliko loša za nas koji bolujemo od HS-a. Da ne govorim o ovim hibridima koji bahato koriste sve što mogu. U Americi moj supatnik mora plaćati skoro sve medicinske potrepštine, a ja samo zvrcnem svoju liječnicu i sve me gratis čeka u ljekarni. U prepisci s oboljelima od HS-a, a koji žive u Americi, moram uvjeravati te ljude kako govorim istinu u svezi s neplaćanjem lijekova i slično. Ironično je da sam umalo poslao jednom mojem kolegi po bolesti u Teksasu paket s brdom pelena. Dobivam ih besplatno, a on, kao raznosač pizza, doslovce radi za njih.
Osobno sam prošao Ameriku uzduž i poprijeko i znam kako izgledaju njihove ulice prepune beskućnika. Kod nas je drukčije i to je ono što me isto boli. Pred pučkom kuhinjom u Americi stoje mahom prljavi i neuredni ljudi kojima je krevet kartonska kutija. A pučka kuhinja u mojem gradu je odmah do moje kuće. Ako je to kakav kriterij, svega desetak posto njih je oskudnije odjeveno. Ostatak njih je odlično uhranjeno i još bolje odjeveno, a na ručak dolaze u svojim novim i prilično skupim automobilima.
Zašto ovo pišem? Pišem jer mi je muka od kojekakvih nepravdi, imam pravo na to. Bonove za besplatni ručak za cijeli mjesec možete dobiti od par osoba. Jednog takvog dilera osobno poznajem. Taj isti diler nema dana radnog staža, a kroz kojekakve socijale i ine pomoći ima oko 3.000 kuna mjesečno i plus ovo što zaradi švercom. Tu vidim i čovjeka za kojeg znam da ima 7.000 kn primanja, i koji je toliko ili glup ili škrt da se žali na nezasoljenu hranu u toj pučkoj kuhinji. Trebao bi znati da mnogi imaju bubrežnih i srčanih problema, ali to njega nije briga. Primjera zloporabe je bezbroj. Čudim se socijalnim službama koje možda sve ovo znaju, ali to dopuštaju iz nekog razloga. Mi se divimo jednom De Niru kad se spremao za ulogu u "Razjarenom biku". Čovjek je smršavio 30 kilograma i naučio o boksu sve. Pa zašto se onda ne pošalju ili studenti ili socijalni djelatnici na pripremu na teren, konkretno u tu pučku kuhinju? Ne bih to nazvao špijuniranjem, možda više industrijskim detektiranjem, to mi je simpatičnije. Fakat, teško se je boriti protiv urođenog nam mentaliteta. Ne bi pomoglo ni to da se "čipiraju" određeni korisnici socijalnih pomaganja tako da kad uđu u Sisleyevu prodavaonicu ili kad kupuju svog novog Golfa, da odmah to negdje zatrubi.
Valjda sam idealist, tko zna. Volio bih da je sve oko mene pošteno i pravedno, socijalno osviješteno i moralno odgovorno. Ali gdje je to moguće?
Taj san sanjaju mnogi, i u Švedskoj, i Portugalu, i Novom Zelandu. Daljine su različite, a želje iste, neostvarive!
Ne volim zabadati glavu u pijesak, ali ponekad poželim da sam gnu , da kloparam ušesima tjerajući muhe i da neobavezno pasem travu u nekoj preriji, čekajući da se lavovi probude!!!
