Nedavno sam gledao dokumentarni film o čovjeku koji je probao živjeti u divljini što duže, hraneći se samo onim što mu priroda pruža. A priroda je bila prekrasna kanadska šuma.I zdržao je točno 50 dana, s tim što je zadnjih 20 proveo u strahovitoj depresiji i strahu. Zadnju četvrtinu emisije je plakao i plakao, do te mjere da mi ga je bilo mučno gledati. To su bile prave suze i, u načelu, bilo mi je milo tog čovjeka. Ali hejjj, on je na tom aktu zaradio cca 50.000 američkih dolara i možda još uvijek zarađuje na toj emisiji. Da ne govorim da je bio opremljen mobitelom za slučaj nužde i slično.
A poštovani dr. Onoda je proveo 33 godine u prašumama na Filipinima kao zadnji aktivni vojnik u drugom svjetskom ratu. Uspoređivati ta dva slučaja je bizarno jer ovaj prvi je sve to radio zbog novca, a dotični dr.. Onoda je to radio zbog političkog i vojnog uvjerenja. Ustrajnost i strpljivost tog čovjeka krasi i činjenica kako je i nakon toliko godina i u tim uvjetima bio apsolutno spreman za borbu, s podmazanom puškom i u održavanom uniformom.
Iskoristit ću Nježnog i dr.Onodu kao svojevrsni vodič za osobu koja boluje od hidradenitis suppurative pa i svake druge slične bolesti.
Pod osobama bližim pristupu Nježnog smatram sve one hipohondre, paničare i samostrašljive ljude koji zbog i najmanje bolesti opsjedaju liječnike i bolnice, kradući brojeve i krevete onima kojima je potrebnija pomoć. Pritom na sve načine skreću pozornost na sebe. Razumijem da se ne nosi svatko na isti način s bolesti i boli i da svatko, bez razlike, ima pravo na pomoć i njegu. Isto tako razumijem i medicinsko osoblje koje je prisiljeno raditi cijeli svoj radni vijek sa svim profilima ljudi i jasno mi je da im je nekad puna kapa Nježnih poklonika koji ih dave svojim često imaginarnim bolestima. Dovoljno da im dođe svekrva moje sestre i imaju kompletne zadnje dvije godine svog fakulteta na pladnju! Ali često, baš zbog njihove galame i osobnog marketinga, privlače pozornost svih, bez obzira nalaze li se u svojoj kući ili u bolnici.
A dr. Onodini sljedbenici, iliti ljudi koji pate od hidradenitis suppurative ili bilo koje druge teške i kronične bolesti, su tihi. Uglavnom. Jedina buka koja se proizvodi u svezi s tim bolestima je ona od rijetkih humanitarnih koncerata održanih njima u prilog. Lijeka nema, postoji samo nada da će se nešto dogoditi i da će život postati podnošljiviji. Ja imam HS već šest godina i redovito se sjećam savjeta jednog liječnika koji mi je na početku mojeg bolovanja rekao da moram naučiti živjeti s hidradenitis suppurativom. Mislim i da sam uspio u tome. Bolest mijenja moje tijelo onako kako se njoj prohtije, ali zasad nije ostavila traga na psihi. Čak štoviše, smatram da mi je i pomogla u nekim stvarima: u smislu spoznaje mojih osobnih psihičkih i emocionalnih limita.
Naravno, pokušavam se liječiti svim i svačim i dajem sve od sebe unatoč činjenici da se u ovih dvjesto godina, koliko je službeno stara moja bolest ,nije ništa pomaklo u smislu izlječenja. Zato i smatram poticajnom jednu od dr. Onodinih osobina, a to je strpljivost. Možda čak i fanatizam u određenom smislu.
Mogu mijenjati terapije i načine liječenja i mogu izgubiti na svim područjima svog liječenja, ali ne smijem izgubiti ono u meni, a to je baš strpljivost.
Usput, u svojem sam zdravstvenom sustavu, baš kao i dr. Onoda svojem, vrlo jeftin. S obzirom na sve tegobe koje HS nosi sa sobom, moji posjeti liječnicima su rijetki i simbolični. Isto tako, drži me vjera u uspjeh, baš kao i poštovanog dr.Onodu: spreman sam i imam snage za rat protiv HS-a.
Svatko tko čita moje postove može primjetiti da se koristim alegorijama ili personifikacijama. To nije bijeg od nečeg ili sebe samog, već način kako bih dao slobodu onom tko se može prepoznati u mojoj priči.
Osobno poštujem dr. Onodu i do njegovih metoda više držim nego do određenih metoda o kojim sam se naslušao. Ne, nisam prolupao, baš kao što nije ni on. Čak štoviše, nakon 33 godine u džungli čovjek je nastavio s radom kao stočar u Brazilu. Bez PTSP-a, invalidnina i sličnih stvari. I u poznoj starosti čovjek priča normalno o svojrm životu i s obveznim smješkom na licu. Super.
Ako mogu posegnuti u moj bunar želja, volio bih dr što prije riješiti hidradenitis suppurative pa makar svršio kao vodoinstalater u Punta Arenasu!!
Za razliku od dr. Onode, ja nisam sam u svojoj samoći.J učer smo moja draga Marica i ja na plaži riješili enigmu magičnog zvižduka u pjesmi čijeg se izvođača nismo mogli sjetiti. On je Otis Redding, a pjesma se zove "Sitting on the dock of the bay"!
Neka nam je svima život u ritmu tog zvižduka, što duže!!!!
